Merkantilizam

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo vas, pomozite unaprijediti članak pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.

Merkantilizam je ekonomska teorija koja smatra da prosperitet nacije ovisi o njenoj ponudi kapitala i da je globalni volumen trgovine svjetske privrede nepromjenjiv.

Količina kapitala, koju predstavljaju zlatne i srebrne poluge (količina dragocjenog metala u posjedu države), se najviše povećava platnim bilansom sa velikim izvozom i malim uvozom. Merkanitlisti smatraju da bi vlada trebala unaprijeđivati ove ciljeve, igrajući aktivnu protekcionističku ulogu u privredi, tako što će ohrabrivati izvoz i obeshrabrivati uvoz, posebno uz pomoć carinskih dadžbina. Ekonomska politika koja se zasniva na ovim idejama često se naziva merkantilistički sistem.

Merkantilizam je bio vladajuća škola ekonomije tokom ranog modernog perioda (od 16. do 18. vijeka). U pojedinačnim državama doveo je do prvih pojava značajne vladine intervencije i kontrole nad privredom i tokom ovog perioda uspostavljen je veći dio modernog kapitalističkog sistema. Širom svijeta merkantilizam je ohrabrio mnoge evropske ratove tog perioda i davao podstrek evropskom imperijalizmu. Vjera u merkantilizam se počela gubiti u kasnom 18. vijeku kada su pobjedili argumenti Adama Smitha i drugih klasičnih ekonomista. Danas cjelokupni merkantilizam odbijaju svi ozbiljni ekonomisti, iako se na neke elemente gleda sa podrškom.

Teorija[uredi | uredi izvor]

Skoro svi evropski ekonomisti, koji su pisali između 1500 i 1750 godine, se danas općenito smatraju merkantilistima; ipak, ovi pisci nisu smatrali da doprinose bilo kojoj pojedinačnoj ekonomskoj ideologiji. Pojam je prvi uveo Markiz de Mirabeau 1763 godine, a poznatim ga je učinio Adam Smith 1776. godine. Riječ potječe od latinske riječi mercari, što znači "trgovati", od merx, što znači "roba." U početku su je samo koristili kritičari kao što su Mirabeau i Smith, ali su je brzo usvojili i historičari. Izvorno, standardni engleski pojam je bio "merkantilistički sistem". Riječ "merkantilizam" uvedena je u engleski jezik iz njemačkog jezika u ranom 20. vijeku.

Merkantilizam se u cjelini ne može smatrati jedinstvenom ekonomskom teorijom. Nije postojao nijedan merkantilistički pisac koji bi predstavio sveobuhvatnu šemu idealne ekonomije, kao što će to kasnije uraditi Adam Smith za klasičnu ekonomiju. Svaki merkantilistički pisac se više fokusirao na pojedinačno područje ekonomije. Kasnije nijedan merkantilistički učenik nije integrisao te razne ideje u ono što su kasnije nazvali "merkantilizam". Neki su naučnici čak u potpunosti odbili ideju merkantilizma, govoreći da daje "pogrešno jedinstvo različitim događajima". U određenoj mjeri opća ekonomska teorija je postala nemoguća zbog merkantilističke doktrine. Merkantilisti su ekonomski sistem vidjeli kao igru sa sumom nula, dobitak jedne strane je gubitak druge. Dakle, svaki politički sistem, koji koristi jednoj grupi, bi, prema definiciji, štetio drugoj i nema mogućnosti koju bi ekonomija mogla iskoristiti da maksimizira zajedničko dobro. Merkantilistički zapisi su također općenito stvarani da opravdaju određene radnje, a ne da istraže najbolje politike.

Rani merkantilizam, koji se razvio oko početka 1500. godine, najviše je bio obilježen bulionizmom. U ovom periodu došlo je do ogromnog pritjecaja zlata i srebra iz španskih kolonija u Novi Svijet, i prevladavajuća briga je bila kako će druge evropske države biti u stanju da se takmiče. Bulionisti, kao što su Jean Bodin, Thomas Gresham i John Hales, su smatrali da se bogatstvo i moć države mjere količinom zlatnih i srebrnih poluga koje posjeduje i da povećanje moći znači povećanje količine poluga na štetu drugih moći. Prosperitet države se mjerio akumuliranim bogatstvom vlade, bez ikakvog koncepta nacionalnog dohotka. Djelimično, ovo fokusiranje na rezerve zlata i srebra je nalazilo svoj razlog u svojoj važnosti u vremenima rata. Armije, koje su često uključivale plaćene vojnike, plaćane su polugama, a mornarice su također finansirane zlatom i srebrom. Komplikovani sistem međunardonih alijansi tog vremena također je često zahtjevao velika plaćanja jedne države drugoj. Samo nekoliko evropskih država je kontrolisalo rudnike zlata ili srebra, a za ostale glavna metoda povećanja poluga je bila kroz platni bilans. Ako je država više izvozila nego što je uvozila, ova neravnoteža se morala ispraviti pritjecajem novca. Dakle, merkantilistička obitelj je vjerovala da bi svaka nacija trebala izvoziti više roba i usluga nego što uvozi. Ovo je dovodilo do striktnih zabrana na izvoz poluga. Bulionisti su također podržavali visoke kamatne stope kako bi ohrabrili investitore da svoj novac dovedu u državu.

U 17. vijeku razvila se kompleksnija verzija merkantilizma koja je odbijala jednostavni bulionizam. Ovi pisci, kao što je Thomas Mun, smatrali su da je cjelokupno nacionalno bogatstvo primarni cilj i vidjeli su zlatne i srebrne poluge kao najvažniji znak bogatstva, ali ne i kao jedini, jer su dobra i usluge također bili esencijalni. Sačuvana je podrška platnom bilansu, ali u nešto slabijem obliku. Mun, koji je radio za Britansku Istočno-Indijsku Kompaniju, smatrao je da je izvoz poluga u Aziju dobar za Britaniju, jer će se uvežena roba preprodati ostatku Evrope uz visok profit. Ovaj novi pogled je odbijao izvoz sirovina jer se smatralo da je transformacija ovih sirovina u gotove proizvode važan generator bogatstva. Dok su bulionisti podržavali masovne izvoze vune iz Britanije, kasniji merkantilisti podržavaju potpune zabrane izvoza sirovina i razvoj domaćih proizvodnih industrija. S obzirom da je stvaranje domaćih industrija zahtjevalo raspoloživu ponudu kapitala, vlade su u sedamnaestom vijeku dramatično stezale granice lihvarstva. Ovo je na umjetni način smanjilo kamatne stope i ohrabrivalo bogate da svoj novac investiraju u proizvodnju. Kasnije su merkantilisti veću pažnju također poklanjali uslužnim industrijama. Rezultat ovoga su bili Navigacijski akti iz 1651. godine koji su isključili Holanđane iz britanskih transporta brodom.

Merkantilistička domaća politika je više bila podjeljenja od njihove trgovinske politike. Dok je Adam Smith predstavio merkantiliste kao podržavaoce striktnih kontrola ekonomije, mnogi se merkantilisti nisu slagali s tim. Rana moderna era obilježena je patentnim pismima i monopolima koje je nametala država. Neki merkantilisti su ovo podržavali ali drugi su spoznali korupciju i neefikasnost takvog sistema. Mnogi merkantilisti su također spoznali da su neizbježni rezultat kvota i plafoniranja cijena bila crna tržišta. Jedan element oko kojeg su se merkantilisti slagali bilo je ekonomsko potlačivanje radne populacije. Radnici i zemljoradnici su morali živjeti na rubu egzistencije. Cilj je bio maksimizirati proizvodnju bez brige za potrošnju. Smatralo se da dodatni novac, slobodno vrijeme ili obrazovanje za niže klase nepobitno dovodi do loših navika, ljenosti i šteta za ekonomiju.

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Naučnici su podijeljeni oko mišljenja zašto je merkantilizam dva i po vijeka bio dominantna ekonomska ideologija. Jedna grupa, koju predstavlja Jacob Viner, tvrdi da je merkantilizam jednostavno bio direktan, razuman sistem i da ljudi toga vremena jednostavno nisu imali analitičke alate da otkriju da je u stvari bio duboko varljiv. Druga škola, koju su podržavali naučnici kao što je Robert B. Ekelund, tvrdi da merkantilizam nije bio greška nego najbolji mogući sistem za one koji su ga razvili. Ova škola smatra da su merkantilističku politiku razvijali i provodili trgovci koji traže profit i vlade. Trgovci su jako profitirali od nametnutih monopola, zabrana strane konkurencije i siromaštva radnika. Vlade su profitirale od viših carina i dadžbina trgovaca. Dok su kasnije ekonomske ideje često razvijali akademici i filozofi, skoro svi merkantilistički pisci su bili trgovci ili vladini službenici.

Merkantilizam se razvio u vrijeme kada je evropska ekonomija bila u tranziciji. Izolirani feudalistički posjedi se zamjenjuju centraliziranim nacija-državama kao centrima moći. Tehnološke promjene u morskom saobraćaju i rast urbanih centara doveli su do rapidnog rasta međunarodne trgovine. Merkantilizam se posvetio tome, kako ova trgovina najbolje može pomoći državama. Druga važna promjena je bilo uvođenje dvostrukog knjigovodstva i modernog računovodstva. Ovo računovodstvo je jako jasno predstavljalo ulaz i izlaz trgovine, pridonoseći bliskom ispitivanju platnog bilansa.

Prije merkantilizma, najvažniji ekonomski rad u Evropi su napravili srednjovjekovni skolastički teoretičari. Cilj ovih mislioca bio je da nađu ekonomski sistem koji bi bio kompatibilan sa Kršćanskim doktrinama poslušnosti i pravde. Uglavnom su pažnju obratili na mikroekonomiju i lokalnu razmjenu među pojedincima. Merkantilizam je blisko usklađen sa drugim teorijama i idejama koje su nadomjestile srednjovjekovni pogled na svijet. U ovom periodu se adaptirala Niccolò Machiavellijeva realna politika i došlo je do prevlasti raison d'état-a u međunarodnim odnosima. Merkantilistička ideja da je sva trgovina igra sa sumom nula, u kojoj svaka strana pokušava da prevari drugu u bezobzirnoj konkurenciji, integrisana je u radove Thomas Hobbesa. Ovo tamno viđenje ljudske prirode također se dobro slaže sa puritanskim viđenjem svijeta, a neke od najčudnijih merkantilističkih zakona kao što su Navigacijski Akti uvela je vlada Oliver Cromwella.

Politika[uredi | uredi izvor]

Merkantilističke ideje su bile dominantna ekonomska ideologija cijele Evrope u ranom modernom periodu i većina država su je prihvatile do određene mjere. Centar merkantilizma je bio u Engleskoj i Francuskoj i u ovim državama su se najviše provodile merkantilističke politike. Merkantilizam se uzdigao u Francuskoj u ranom 16. vijeku, uskoro nakon što je monarhija postala dominantna sila u francuskoj politici. 1539 godine, jedna važna odluka je zabranila uvoz vunenih dobara iz Španije i nekih dijelova Flandrije. Slijedeće godine čitav niz restrikcija je postavljen na izvoz zlatnih i srebrnih poluga. Tokom ostatka šesnaestog vijeka uvedene su daljnje protekcionističke mjere. Veličina francuskog merkantilizma je usko vezana za Jean-Baptiste Colberta, ministra finansija tokom 22. godine u 17. vijeku, do te mjere, da se francuski merkantilizam ponekad naziva Colbertizam. Pod Colbertom francuska vlada se jako uključila u ekonomiju sa ciljem povećanja izvoza. Izdate su protekcionističke mjere politike koje su ograničavale uvoz a favorizirale izvoz. Industrije su organizovane u cehove i monopole, a proizvodnja je regulisana od strane države sa preko hiljadu uredbi, koje su uređivale kako se različiti proizvodi trebaju proizvoditi. Kako bi ohrabrili industriju, uvozili su se strani zanatlije i obrtnici. Colbert je također radio na smanjenju internih trgovinskih barijera, smanjenju internih carina i izgradnji široke mreže puteva i kanala. Colbertova poltika je bila prilično uspješna i tokom ovog perioda industrijska proizvodnja i ekonomija Francuske su znatno porasli, te je Francuska postala dominantna evropska sila. Manje uspješan je bio pri pretvaranju Francuske u glavnu trgovačku silu, a Britanija i Holandija su ostale vodeće na ovom području.

U Britaniji je merkantilizam dostigao svoj vrhunac tokom vlade Dugog Parlamenta. Merkantilističke politike su također prihvaćene tokom Tudor perioda i perioda Stuart, sa Robertom Walpoleom, koji je bio drugi glavni zagovornik. U Britaniji je kontrola vlade nad domaćom privredom bila manje raširena nego na kontinentu, ograničena tradicijom običajnog prava i konstantno rastućom moći parlamenta. Monopoli koje je kontrolisala vlada su bili uobičajeni, posebno prije Engleskog građanskog rata, ali su često bili sporni. Sami britanski merkantilisti su bili podjeljeni oko mišljenja da li su domaće kontrole potrebne. Stoga su britanski merkantilisti uglavnom pokušavali kontrolisati trgovinu. Postavljen je čitav niz regulacija koje ohrabruju izvoz a obeshrabruju uvoz. Uvele su se carinske dadžbine na uvoz i premije za izvoz, a izvoz nekih sirovina je u potpunosti zabranjen. Navigacioni Akti su potisnuli strane trgovce iz Britanske domaće trgovine. Ova nacija je agresivno tragala za kolonijama i nakon što bi bile dovedene pod britansku kontrolu, nametale su im se regulacije koje su koloniji dozvoljavale samo da prozvodi sirovine i da ih isključivo izvozi u Britaniju. Ovo je dovodilo do nesuglasica sa stanovnicima tih kolonija, a merkantilističke politike su bile jedan od glavnih uzroka Američke revolucije. Ipak, povrh svega, merkantilističke politike su imale važan učinak na Britaniju, pomažući joj da postane dominantna trgovinska zemlja u svijetu i međunarodna super sila. Jedna od domaćih poltika koja je imala trajan učinak je bilo pretvaranje "beskorisne zemlje" u zemlju za poljoprivrednu upotrebu. Merkantilisti su smatrali da se sva zemlja i svi resursi trebaju iskorištavati u svojoj punoj mjeri, kako bi zemlje maksimirale vlastitu moć, a u ovoj eri provedeni su projekti kao što je isušivanje tla (močvara).

Merkantilisti su pomogli pri stvaranju trgovinskih modela kao što je trokutna trgovina na Sjevernom Atlantiku, po kojoj se sirovine uvoze u metropolu, a onda prosljeđuju i redistribuiraju drugim kolonijama.

I druge evropske države su prigrlile merkantilizam do različitih stepena. Holandija, koja je postala finansijski centar Evrope jer je bila njena najefikasnija trgovinska zemlja, nije bila jako zainteresovana za ograničenu trgovinu i usvojila je samo neke od merkantilističkih politika. Merkantilizam je postao popularan u centralnoj Evropi i Skandinaviji nakon Tridesetogodišnjeg Rata, pri čemu su Christina od Švedske i Christian IV od Danske bili važni zagovarači. Habsburški Sveti Rimski Vladari su dugo bili zainteresovani za merkantilističke politike, ali priroda ogromnog i decentraliziranog carstva otežala je implementaciju takvih namjera. Neke konstitutivne države carstva su prihvatile merkantilizam, posebno Pruska, koja je pod vladavinom Fredericka Velikog imala možda najstrože kontrolisanu privredu u Evropi. Tokom ekonomskih poteškoća sedamnaestog vijeka Španija je imala slabo koherentnu ekonomsku politiku, ali je, više ili manje uspješno, francuske merkantilističke politike uveo Philip V. Rusija pod Petrom I (Petar Veliki) je pokušala da prati merkantilizam, ali sa slabim uspjehom zbog nedostatka velike klase trgovaca ili industrijalističke baze u Rusiji.

Merkantilizam je također davao podstrijek nasilju u Evropi 17. i 18. vijeka. Otkad se nivo svjetske trgovine smatrao nepromjenjivim, slijedilo je, da je jedini način da se poveća trgovina države taj, da se uzme od drugih. Niz ratova, posebno Englesko-Holandski ratovi i Francusko-Holandski ratovi, se direktno mogu povezati sa merkantilističkim teorijama. Beskrajno ratovanje ovog perioda je podržavalo merkantilizam u smislu da je bio viđen kao osnovna komponenta vojnog uspjeha. Također je davao podstrek imperializmu ove ere, jer je svaka nacija, koja je to mogla, pokušavala zauzeti kolonije koje bi bile izvori sirovina i ekskluzivna tržišta. Tokom merkantilističkog perioda evropska sila se raširila oko globusa. Kao i u domaćoj ekonomiji ova ekspanzija je često vođena pod patronažom kompanija, koje su posjedovale monopole garantovane od strane države u nekim dijelovima svijeta, kao što su Holandska Istočno-Indijska kompanija ili Hudson's Bay kompanija.


Kritike[uredi | uredi izvor]

Brojni naučnici su našli nedostatke merkantilizma mnogo prije nego što je Adam Smith razvio ideologiju koja bi ga u potpunosti mogla zamijeniti. Kritičari kao što su Dudley North, John Locke, i David Hume podrovali su veliki dio merkantilizma i on je stalno gubio naklonost tokom osamnaestog vijeka. Merkantilisti nisu uspjeli da razumiju ideje komparativne prednosti (iako je ovu ideju 1817. godine u potpunosti razradio David Ricardo) i dobiti od trgovine. Na primjer, Portugal je bio mnogo efikasniji proizvođač vina od Engleske, dok je u Engleskoj proizvodnja odjeće bila relativno jeftinija. Dakle kada bi se Portugal specijalizirao u proizvodnji vina a Engleska u proizvodnji odjeće, obje države bi se poboljšale kada bi trgovale. U modernoj ekonomskoj teoriji trgovina nije igra sa sumom nula konkurencije koja uništava, jer obje strane mogu imati koristi. Nametanjem merkantilističkih restrikcija na uvoz i carinskih dadžbina, obje nacije su na kraju bile siromašnije.

David Hume je napomenuo nemogućnost merkantilističkog cilja konstantnog pozitivnog platnog bilansa. Kada bi zlatne poluge otišle u jednu zemlju, ponuda bi se povećala a vrijednost poluga u toj državi bi stalno opadala u odnosu na druga dobra. Obratno, u državi koja izvozi poluge, cijene bi lagano padale. Naposljetku više ne bi bilo troškovno efektivno izvoziti dobra iz zemlje sa visokim cijenama u zemlju sa niskim cijenama i platni bilans bi se vratio u staro stanje. Merkantilisti su ovo u osnovi pogrešno protumačili, jer su dugo smatrali da povećanje ponude novca jednostavno znači da je svako postao bogatiji.

Značaj koji se pridavao polugama je također bio centralna meta, čak iako su mnogi merkantilisti sami počeli manje da naglašavaju važnost zlata i srebra. Adam Smith je naglasio da su poluge zapravo isto što i svaka druga roba i nije postojao razlog da se posebno tretiraju. Zlato nije bilo ništa više od žutog metala koje je bilo vrijedno samo zato što ga nije postojalo mnogo.

Prva škola koja je u potpunosti odbacila merkantilizam su bili francuski fiziokrati. Njihove teorije su također imale nekoliko problema i zamjena za merkantilizam nije uslijedila sve dok Adam Smith nije objavio Bogatstvo naroda 1776. godine. Ova knjiga skicira osnove onoga što je danas poznato kao klasična ekonomija. Smith je upotrijebio znatan dio knjige raspravljajući merkantilističke argumente, iako su to često pojednostavljene ili preuveličane verzije merkantilističke misli.

Naučnici su također podjeljeni oko uzroka kraja merkantilizma. Oni koji vjeruju da je njihova teorija jednostavno bila pogrešna, smatraju da je njihova zamjena bila nezaustavljiva čim su otkrivene tačnije Smithove ideje. Oni koji su smatrali da je merkantilizam tragao za profitom, smatraju da je došao do kraja onda kad su se pojavila velika pomjeranja moći. U Britaniji je merkantilizam nestao kada je Parlament dobio monarhovu moć da garantuje monopole. Dok su bogati kapitalisti koji su kontrolisali donji dom parlamenta profitirali iz ovih monopola, Parlamentu je bilo teško da ih implementira zbog velikih troškova grupnog odlučivanja.

Merkantilističke regulacije su stalno uklanjane u Britaniji tokom osamnaestog vijeka, a tokom 19. vijeka britanska vlada je u potpunosti prihvatila slobodnu trgovinu i Smithovu laissez-faire ekonomiju. Na kontinentu je proces bio nešto drugačiji. U Francuskoj je ekonomska kontrola ostala u rukama kraljevske obitelji i merkantilizam se nastavio do Francuske revolucije. U Njemačkoj merkantilizam je ostao važna ideologija u devetnaestom i ranom dvadesetom vijeku, kada je najvažnija bila historijska škola ekonomije.

Naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Na engleskom govornom području Adam Smithovo krajnje odbijanje merkantilizma je prihvaćeno bez pitanja, ali u 20. vijeku je većina ekonomista prihvatila da su na nekim područjima merkantilisti bili u pravu. Najpoznatiji od njih, ekonomist John Maynard Keynes je eksplicitno podržavao neka od načela merkantilizma. Adam Smith ih je odbijao fokusirajući se na ponudu novca, smatrajući da su dobra, stanovništvo i institucije stvarni uzroci prosperiteta. Keynes je smatrao da ponuda novca, platni bilans i kamatne stope imaju veliki značaj za ekonomiju. Ovi pogledi su kasnije postali osnova monetarizma, jedne od najvažnijih modernih ekonomskih škola.

Adam Smith je odbio merkantilistički pogled na proizvodnju, smatrajući da je potrošnja jedini način putem kojeg ekonomija raste. Keynes je tvrdio da je ohrabrivanje proizvodnje isto važno kao i potrošnja. Keynes je također napomenuo da je u ranom modernom periodu fokusiranje na ponude poluga bilo razumno. U prethodnoj eri papirnog novca, povećanje količine poluga je bio jedini način povećanja ponude novca. Keynes i drugi ekonomisti tog perioda su također spoznali da je platni bilans važno pitanje, a od 1930-tih godina sve države su izbliza posmatrale utjecanje i isticanje kapitala i većina ekonimista se slaže oko toga da je poželjan pozitivan platni bilans. Keynes je također prihvatio osnovnu ideju merkantilizma da je intervencija vlade u ekonomiji neophodna. Dok su Keynesove ekonomske teorije imale glavni uticaj, samo nekoličina je prihvatila njegove pokušaje da ponovno uvede riječ merkantilizam. Danas ta riječ ostaje pejorativan pojam, koji je često korišten za napade na razne oblike protekcionizma. Sličnosti između kejnzijanizma, te ideja njegovih nasljednika, i merkantilizma dovelo je neke kritičare do toga da ga nekad zovu neomerkantilizam. Neki drugi sistemi koji kopiraju neke merkantilističke politike, kao što je japanski ekonomski sistem, se također nekad nazivaju neomerkantilističkim.

Jedno područje koje je Smith odbijao mnogo prije Keynesa bilo je važnost podataka. Merkantilisti, koji su općenito bili trgovci ili vladini službenici, su skupljali ogromne količine podataka o trgovini i u velikoj mjeri su ih koristili u svojim istraživanjima i zapisima. William Petty, veliki merkantilista, se općenito smatra prvim koji je koristio empirijske analize pri pručavanju ekonomije. Smith je ovo odbio, smatrajući da je deduktivno razmišljanje od osnova principa ispravna metoda za otkrivanje ekonomskih istinitosti. Danas ekonomisti prihvataju da su obje metode važne. Tokom merkantilističkog perioda je osnovana većina modernih ekonomskih institucija kao što su berze, i moderne industrije bankarstva i osiguranja.

Specijalni uvjeti protekcionističke merkantilističke politike su također imali važan i pozitivan uticaj na državu koja ih je uvela. Sam Adam Smith, na primjer, je uzdizao Navigacione Akte jer su oni uveliko proširili britansku trgovačku flotu i igrali centralnu ulogu u pretvaranju Britanije u pomorsku i ekenomsku super silu, koja je ona bila nekoliko vijekova. Neki ekonomisti svakako smatraju da zaštita mladih industrija, uzrokujući kratkoročne štete, može biti od koristi dugoročno.


Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ekelund, Robert B. i Robert D. Tollison. "Merkantilizam kao društvo u potrazi za profitom: ekonomska regulacija i historijska perspektiva", Mercantilism as a Rent-Seeking Society: Economic Regulation in Historical Perspective. College Station: Texas A&M University Press, 1981.
  • Ekelund, Robert B i Robert F. Hébert. "Historija ekonomske teorije i metode", A History of Economic Theory and Method. New York: McGraw-Hill, 1997.
  • Heckscher, Eli F. "Merkantilizam", Mercantilism. preveo Mendel Shapiro. London: Allen & Unwin. 1935.
  • Keynes, John Maynard. "Zapisi o merkantilizmu, zakonima lihvarstva, štampanom novcu i teorije nedovoljne potrošnje, Notes on Mercantilism, the Usury Laws, Stamped Money and the Theories of Under-Consumption." Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca, General Theory of Employment Interest and Money.
  • Landreth, Harry i David C. Colander. "Historija ekonomske misli", History of Economic Thought. Boston: Houghton Mifflin, 2002.
  • Niehans, Jürg. "Historija ekonomske teorije: doprinosi klasičara, 1720 - 1980. godine", A History of Economic Theory: Classic Contributions, 1720-1980. Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1990.
  • Vaggi, Gianni i Peter Groenewegen.. "Sažeta historija ekonomske misli: od merkantilizma do monetarizma", A Concise History of Economic Thought: From Mercantilism to Monetarism. New York: Palgrave Macmillan, 2003.
  • Wilson, Charles. "Merkantilizam", Mercantilism. London: Historical Association, 1966

Korisni linkovi[uredi | uredi izvor]