Merkantilizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Merkantilizam je politika koja je osmišljena da maksimizira izvoz i minimizira uvoz za ekonomiju određene zemlje. Pospješuje imperijalizam, carine i subvencije na trgovačku robu radi postizanja tog cilja. Te politike imaju za cilj smanjiti mogući deficit tekućeg računa ili dostići višak tekućeg računa. Merkantilizam obuhvata ekonomsku politiku koja ima za cilj akumuliranje deviznih rezervi putem pozitivnog trgovinskog bilansa, posebno gotovih proizvoda. Kroz historiju takva politika je često vodila ratu, a također je motivirala kolonijalna osvajanja.[1] Teorija merkantilizma varira po sofisticiranosti zavisno od pisca i postepeno se vremenom razvijala.

Merkantilizam je bio preovladavajuċi u moderniziranim dijelovima Evrope od 16. do 18. stoljeća tokom razdoblja proto-industrijalizacije,[2] prije nego što je propao. Neki komentatori tvrde da se ova vrsta ekonomske politike još uvijek prakticira u privredama industrijaliziranih zemalja,[3] u obliku privrednog intervencionizma.[4][5] [6] [7][8] Merkantilizmom se pospješuje vladina regulacija nacionalne ekonomije u svrhu povećanja državne moći na štetu rivalskih nacionalnih sila. Visoke tarife, posebno na proizvedenu robu, bile su gotovo uvijek jedinstvena osobina merkantilističke politike. [9]

Naporima nadnacionalnih organizacija poput Svjetske trgovinske organizacije da smanje carine u globalu, necarinske prepreke trgovini poprimile su veći značaj u neomerkantilizmu.

Teorija[uredi | uredi izvor]

Skoro svi evropski ekonomisti, koji su pisali između 1500 i 1750 godine, se danas općenito smatraju merkantilistima. Međutim, ovi pisci nisu smatrali da doprinose bilo kojoj pojedinačnoj ekonomskoj ideologiji. Pojam je prvi uveo Markiz de Mirabeau 1763 godine, a poznatim ga je učinio Adam Smith 1776. godine.[9] Riječ potječe od latinske riječi mercari, što znači "trgovati", od merx, što znači "roba." U početku su je samo koristili kritičari kao što su Mirabeau i Smith, ali su je brzo usvojili i historičari. Izvorno, standardni engleski pojam je bio "merkantilistički sistem". Riječ "merkantilizam" uvedena je u engleski jezik iz njemačkog jezika u ranom 20. vijeku.

Merkantilizam se u cjelini ne može smatrati jedinstvenom ekonomskom teorijom. Nije postojao nijedan merkantilistički pisac koji bi predstavio sveobuhvatnu šemu idealne ekonomije, kao što će to kasnije uraditi Adam Smith za klasičnu ekonomiju. Svaki merkantilistički pisac se više usredsređivao na pojedinačno područje ekonomije. U kasnijem razdoblju, nijedan merkantilistički učenik nije integrisao prethodne ideje u ono što su kasnije nazvali "merkantilizam". Neki su naučnici čak u potpunosti odbili ideju merkantilizma, govoreći da daje "pogrešno jedinstvo različitim događajima". U određenoj mjeri opća ekonomska teorija je postala nemoguća zbog merkantilističke doktrine. Merkantilisti su ekonomski sistem vidjeli kao igru sa sumom nula, dobitak jedne strane je gubitak druge. Tako svaki politički sistem, koji se koristi u jednoj grupi, prema definiciji, šteti drugoj i nema mogućnosti koju bi ekonomija mogla iskoristiti da maksimizira zajedničko dobro. Merkantilistički zapisi su također općenito stvarani da opravdaju određene radnje, a ne da istraže najbolje politike.[10]

Rani merkantilizam, koji se razvio s početka 1500. godine, najviše je bio obilježen bulionizmom. U ovom periodu došlo je do ogromnog priliva zlata i srebra iz španskih kolonija u Novom Svijetu, i prevladavajuća briga je bila kako će druge evropske države biti u stanju da se takmiče. Bulionisti, kao što su Jean Bodin, Thomas Gresham i John Hales, su smatrali da se bogatstvo i moć države mjere količinom zlatnih i srebrnih poluga koje posjeduje i da povećanje moći znači povećanje količine poluga na štetu drugih zemalja. Prosperitet države se mjerio akumuliranim bogatstvom vlade, bez ikakvog koncepta nacionalnog dohotka. Djelimično, ova usredsređenost na rezerve zlata i srebra je nalazilo svoj razlog u svojoj važnosti u vremenima rata. Armije, koje su često bile sastavljene od vojnika, plaćenih zlatnicima, a pripadnici mornarice su također bili finansirani zlatom i srebrom. Komplikovani sistem međunardonih saveza iz tog vremena, također je često zahtijevao velika plaćanja jedne države drugoj. Samo nekoliko evropskih država je kontrolisalo rudnike zlata ili srebra, a za ostale glavna metoda povećanja poluga je bila kroz platni bilans. Ako je država više izvozila nego što je uvozila, ova neravnoteža se morala ispraviti pritjecajem novca. Pristalice merkantilistizma vjerovali su da bi svaka nacija trebala izvoziti više roba i usluga nego što ih uvozi. Ovo je dovodilo do strogih zabrana na izvoz zlatnih poluga. Bulionisti su također podržavali visoke kamatne stope kako bi ohrabrili investitore da svoj novac investiraju u državu.

U 17. vijeku razvila se kompleksnija verzija merkantilizma kojom je odbijan jednostavni bulionizam. Pisci poput Thoman Mun, smatrali su da je cjelokupno nacionalno bogatstvo glavni cilj i vidjeli su zlatne i srebrne poluge kao najvažniji znak bogatstva, ali ne i kao jedini, jer su dobra i usluge također bili važni. Sačuvana je podrška platnom bilansu, ali u nešto slabijem obliku. Thoman Mun, koji je radio za britansku Istočno-Indijsku Kompaniju, smatrao je da je izvoz zlatnih poluga u Aziju dobar za Britaniju, jer će se uvezena roba preprodati ostatku Evrope uz visok profit. Ovim novim pogledom se odbijao izvoz sirovina, jer se smatralo da je prerada ovih sirovina u gotove proizvode važan izvor bogatstva. Dok su bulionisti podržavali masovne izvoze vune iz Britanije, kasniji merkantilisti su podržavali potpune zabrane izvoza sirovina i razvoj domaćih proizvodnih industrija. S obzirom da je stvaranje domaćih industrija zahtjevalo raspoloživu ponudu kapitala, vlade su u 17. vijeku dramatično stezale granice lihvarstva. Ovo je na umjetni način smanjilo kamatne stope i ohrabrivalo bogate da svoj novac investiraju u proizvodnju. Kasnije su merkantilisti veću pažnju poklanjali i uslužnim industrijama. Rezultat ovoga su bili Navigacijski akti iz 1651. godine, kojim su bili isključeni Holanđani iz britanskih transporta brodom.

Merkantilistička domaća politika je više bila podijeljenja od njihove trgovinske politike. Dok je Adam Smith predstavio merkantiliste kao podržavaoce strogih kontrola ekonomije, mnogi merkantilisti se nisu slagali s tim. Rana moderna era obilježena je patentnim pismima i monopolima koje je nametala država. Neki merkantilisti su ovo podržavali ali drugi su spoznali korupciju i neefikasnost takvog sistema. Mnogi merkantilisti su spoznali da su neizbježni rezultat kvota i plafoniranja cijena bila crna tržišta. Jedan element oko kojeg su se merkantilisti slagali bilo je ekonomsko potlačivanje radnika i zemljoradnika, koji su morali živjeti na rubu egzistencije. Cilj je bio maksimizirati proizvodnju bez brige o potrošnji. Smatralo se da dodatni novac, slobodno vrijeme ili obrazovanje za niže društvene klase nepobitno dovodi do njihovih loših navika, ljenosti i šteta za ekonomiju.

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Naučnici su podijeljeni oko mišljenja zašto je merkantilizam dva i po vijeka bio dominantna ekonomska ideologija. Jedna grupa, koju predstavlja Jacob Viner, tvrdi da je merkantilizam jednostavno bio direktan, razuman sistem i da ljudi toga vremena jednostavno nisu imali analitičke alate da otkriju da je u stvari bio duboko varljiv. Druga škola, koju su podržavali naučnici kao što je Robert B. Ekelund, tvrdi da merkantilizam nije bio greška nego najbolji mogući sistem za one koji su ga razvili. Ova škola smatra da su merkantilističku politiku razvijali i provodili trgovci koji traže profit i vlade. Trgovci su jako profitirali od nametnutih monopola, zabrana strane konkurencije i siromaštva radnika. Vlade su profitirale od viših carina i dadžbina trgovaca. Dok su kasnije ekonomske ideje često razvijali akademici i filozofi, skoro svi merkantilistički pisci su bili trgovci ili vladini službenici.

Merkantilizam se razvio u vrijeme kada je evropska ekonomija bila u tranziciji. Izolirani feudalistički posjedi se zamjenjuju centraliziranim nacija-državama kao centrima moći. Tehnološke promjene u morskom saobraćaju i rast urbanih centara doveli su do rapidnog rasta međunarodne trgovine. Merkantilizam se posvetio tome, kako ova trgovina najbolje može pomoći državama. Druga važna promjena je bilo uvođenje dvostrukog knjigovodstva i modernog računovodstva. Ovo računovodstvo je jako jasno predstavljalo ulaz i izlaz trgovine, pridonoseći bliskom ispitivanju platnog bilansa.

Prije merkantilizma, najvažniji ekonomski rad u Evropi su napravili srednjovjekovni skolastički teoretičari. Cilj ovih mislioca bio je da nađu ekonomski sistem koji bi bio kompatibilan sa Kršćanskim doktrinama poslušnosti i pravde. Uglavnom su pažnju obratili na mikroekonomiju i lokalnu razmjenu među pojedincima. Merkantilizam je blisko usklađen sa drugim teorijama i idejama koje su nadomjestile srednjovjekovni pogled na svijet. U ovom periodu se adaptirala Niccolò Machiavellijeva realna politika i došlo je do prevlasti raison d'état-a u međunarodnim odnosima. Merkantilistička ideja da je sva trgovina igra sa sumom nula, u kojoj svaka strana pokušava da prevari drugu u bezobzirnoj konkurenciji, integrisana je u radove Thomas Hobbesa. Ovo tamno viđenje ljudske prirode također se dobro slaže sa puritanskim viđenjem svijeta, a neke od najčudnijih merkantilističkih zakona kao što su Navigacijski Akti uvela je vlada Oliver Cromwella.

Politika[uredi | uredi izvor]

Francuski ministar finansija i merkantilist Jean-Baptiste Colbert, služio je više od 20 godina.

Merkantilističke ideje su bile dominantna ekonomska ideologija cijele Evrope u ranom modernom periodu i većina država su je prihvatile do određene mjere. Središte merkantilizma je bio u Engleskoj i Francuskoj i u ovim državama su se najviše provodile merkantilističke mjere. Merkantilizam se uzdigao u Francuskoj u ranom 16. vijeku, ubrzo nakon što je monarhija postala preovlavajuċa sila u Francuskoj politici. 1539 godine, važnom odlukom je zabranjen uvoz vunenih dobara iz Španije i nekih dijelova Flandrije. Slijedeće godine čitav niz ograničenja je postavljen na izvoz zlatnih i srebrnih poluga. Tokom ostatka 16. vijeka uvedene su dodatne protekcionističke mjere. Veličina francuskog merkantilizma je usko vezana za Jean-Baptiste Colberta, ministra finansija tokom njegovih 22 godine službovanja u 17. vijeku, do te mjere, da se francuski merkantilizam ponekad naziva Colbertizam. Pod Colbertom francuska vlada se jako uključila u ekonomiju sa ciljem povećanja izvoza. Izdate su protekcionističke političke mjere kojim se ograničavao uvoz a poveċavao izvoz. Industrije su organizovane u cehove i monopole, a države je regulisala proizvodnju sa preko hiljadu uredbi, koje su uređivale kako se različiti proizvodi trebaju proizvoditi. Kako bi ohrabrili industriju, uvozili su se strani zanatlije i obrtnici. Colbert je također radio na smanjenju internih trgovinskih barijera, smanjenju internih carina i izgradnji široke mreže puteva i kanala. Colbertova poltika je bila prilično uspješna i tokom ovog perioda industrijska proizvodnja i ekonomija Francuske su znatno porasli, te je Francuska postala dominantna evropska sila. Manje uspješan je bio pri pretvaranju Francuske u glavnu trgovačku silu, dok su Britanija i Holandija ostale vodeće na ovom području.[11][12]

U Britaniji je merkantilizam dostigao svoj vrhunac tokom vlade Dugog Parlamenta. Merkantilističke politike su također prihvaćene tokom vladavine dinastija Tudor i Stuart, sa Robertom Walpoleom, koji je bio drugi glavni zagovornik. U Britaniji je kontrola vlade nad domaćom privredom bila manje raširena nego u kontinentalnoj Evropi, ograničena tradicijom običajnog prava i konstantno rastućom moći parlamenta. Monopoli koje je kontrolisala vlada su bili uobičajeni, posebno prije Engleskog građanskog rata, ali su često bili sporni. Sami britanski merkantilisti su bili podijeljeni oko mišljenja da li su domaće kontrole potrebne, pa su stoga oni uglavnom pokušavali kontrolisati trgovinu. Postavljen je čitav niz regulacija koje ohrabruju izvoz a obeshrabruju uvoz. Bile su uvedene carinske dadžbine na uvoz i premije za izvoz, a izvoz nekih sirovina bio je u potpunosti zabranjen. Navigacijski akti su potisnuli strane trgovce iz britanske domaće trgovine. Ova nacija je agresivno tragala za kolonijama i nakon što bi bile dovedene pod britansku kontrolu, nametale su im se regulacije koje su koloniji dozvoljavale samo da prozvodi sirovine i da ih isključivo izvozi u Britaniju. Ovo je dovodilo do nesuglasica sa stanovnicima tih kolonija, a merkantilističke politike su bile jedan od glavnih uzroka Američke revolucije. Merkantilističke politike su imale važan učinak na Britaniju, pomažući joj da postane dominantna trgovinska zemlja u svijetu i međunarodna super sila. Jedna od domaćih poltika koja je imala trajan učinak je bilo pretvaranje "beskorisne zemlje" u zemlju za poljoprivrednu upotrebu. Merkantilisti su smatrali da se sva zemlja i svi resursi trebaju iskorištavati u punoj mjeri, u cilju poveċanja njihove vlastite moći, a tokom ovog perioda provedeni su projekti kao što je isušivanje tla (močvara).

Merkantilisti su pomogli pri stvaranju trgovinskih modela kao što je trokutna trgovina na Sjevernom Atlantiku, po kojoj se sirovine uvoze u metropolu, a onda prosljeđuju i redistribuiraju drugim kolonijama.

I druge evropske države su prigrlile merkantilizam do različitih stepena. Holandija, koja je postala finansijski centar Evrope jer je bila njena najefikasnija trgovinska zemlja, nije bila jako zainteresovana za ograničenu trgovinu i usvojila je samo neke od merkantilističkih politika. Merkantilizam je postao popularan u Srednjoj Evropi i Skandinaviji nakon Tridesetogodišnjeg rata, pri čemu su Kristina od Švedske, Jacob Kettler i Kristijan IV od Danske bili važni zagovarači. Habsburški Carevi Svetog Rimskog Carstva su dugo bili zainteresovani za merkantilističke politike, ali priroda ogromnog i decentraliziranog carstva otežavala je sprovođenje takvih namjera. Neke konstitutivne države carstva su prihvatile merkantilizam, posebno Pruska, koja je pod vladavinom Fridrika Velikog imala možda najstrože kontrolisanu privredu u Evropi. Tokom ekonomskih poteškoća u 17. vijeku, Španija je imala slabo koherentnu ekonomsku politiku, dok je više ili manje uspješno, francusku merkantilističku politiku uveo Philip V.[13] Rusija pod Petrom I (Petar Veliki) je pokušala da prati merkantilizam, ali sa slabim uspjehom zbog nedostatka velike klase trgovaca ili industrijalističke baze u Rusiji.

Merkantilizam je također davao podstrek nasilju u Evropi tokom 17. i 18. vijeka. Otkad se nivo svjetske trgovine smatrao nepromjenjivim, slijedilo je, da je jedini način da se poveća trgovina države taj, da se uzme od drugih. Niz ratova, posebno Englesko-Holandski ratovi i Francusko-Holandski ratovi, se direktno mogu povezati sa merkantilističkim teorijama.[14] Beskrajno ratovanje tokom ovog perioda je podržavalo merkantilizam u smislu da je bio viđen kao osnovna komponenta vojnog uspjeha. Ujedno je davao i podstrek imperijalizmu iz tog perioda, jer je svaka nacija (koja je to mogla) pokušavala zauzeti kolonije, koje bi bile izvori sirovina i ekskluzivna tržišta. Tokom merkantilističkog perioda evropska sila se raširila po cijelom svijetu. Kao i u domaćoj ekonomiji ovo širenje je često vođeno pod podršku kompanija, koje su posjedovale monopole garantovane od strane države u nekim dijelovima svijeta, kao što su Holandska Istočno-Indijska kompanija ili Hudson's Bay kompanija.[15]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Brojni naučnici su našli nedostatke merkantilizma mnogo prije nego što je Adam Smith razvio ideologiju koja bi je u potpunosti mogla zamijeniti. Kritičari kao što su Dudley North, John Locke, i David Hume podrivali su veliki dio merkantilizma, koji je stalno gubio naklonost tokom 18. vijeka. Merkantilisti nisu uspjeli da razumiju ideje komparativne prednosti (iako je ovu ideju 1817. godine u potpunosti razradio David Ricardo) i dobiti od trgovine. Naprimjer, Portugal je bio mnogo efikasniji proizvođač vina od Engleske, dok je u Engleskoj proizvodnja odjeće bila relativno jeftinija. Dakle, kada bi se Portugal specijalizirao u proizvodnji vina, a Engleska u proizvodnji odjeće, obje države bi se poboljšale kada bi međusobno trgovale. U modernoj ekonomskoj teoriji trgovina nije igra sa sumom nula konkurencije koja uništava, jer obje strane mogu imati koristi od zajedničke trgovine. Nametanjem merkantilističkih ograničenja na uvoz i carinskih dadžbina, obje nacije se na kraju osiromašuju.

David Hume je napomenuo nemogućnost merkantilističkog cilja konstantnog pozitivnog platnog bilansa. Kada bi zlatne poluge otišle u jednu zemlju, ponuda bi se povećala a vrijednost poluga u toj državi bi stalno opadala u odnosu na druga dobra. Obratno, u državi koja izvozi poluge, cijene bi lagahno padale. Naposljetku više ne bi bilo troškovno efektivno izvoziti dobra iz zemlje sa visokim cijenama u zemlju sa niskim cijenama i platni bilans bi se vratio u staro stanje. Merkantilisti su ovo u osnovi pogrešno protumačili, jer su dugo smatrali da povećanje ponude novca jednostavno znači da je svako postao bogatiji.

Značaj koji se pridavao zlatnim polugama je također bio centralna meta, čak iako su mnogi merkantilisti sami počeli manje da naglašavaju važnost zlata i srebra. Adam Smith je naglasio da su poluge zapravo isto što i svaka druga roba i nije postojao razlog da se posebno tretiraju. Zlato nije bilo ništa više od žutog metala koje je bilo vrijedno samo zato što ga nije postojalo mnogo.

Prva škola koja je u potpunosti odbacila merkantilizam su bili francuski fiziokrati. Njihove teorije su također imale nekoliko problema i zamjena za merkantilizam nije uslijedila sve dok Adam Smith nije objavio knjigu pod nazivomBogatstvo naroda 1776. godine. U ovoj knjizi on je skicirao osnove onoga što je danas poznato kao klasična ekonomija. Smith je upotrijebio znatan dio knjige raspravljajući merkantilističke argumente, iako su to često pojednostavljene ili preuveličane verzije merkantilističke misli.

Naučnici su također podijeljeni oko uzroka kraja merkantilizma. Oni koji vjeruju da je njihova teorija jednostavno bila pogrešna, smatraju da je njihova zamjena bila nezaustavljiva čim su otkrivene tačnije Smithove ideje. Oni koji su smatrali da je merkantilizam tragao za profitom, smatraju da je došao do kraja onda kad su se pojavila velika pomjeranja moći. U Britaniji je merkantilizam nestao kada je parlament ove zemlje dobio monarhovu moć da garantuje monopole. Dok su bogati kapitalisti koji su kontrolisali donji dom parlamenta profitirali iz ovih monopola, parlamentu je bilo teško da ih sprovede zbog velikih troškova grupnog odlučivanja.

Merkantilističke regulacije su stalno uklanjane u Britaniji tokom 18. vijeka, a tokom 19. vijeka britanska vlada je u potpunosti prihvatila slobodnu trgovinu i Smithovu laissez-faire ekonomiju. Na evropskom kontinentu proces je bio nešto drugačiji. U Francuskoj je ekonomska kontrola ostala u rukama kraljevske porodice i merkantilizam se nastavio do Francuske revolucije. U Njemačkoj merkantilizam je ostao važna ideologija u 19. i ranom 20. vijeku, kada je najvažnija bila historijska škola ekonomije.

Naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Na engleskom govornom području Adam Smithovo krajnje odbijanje merkantilizma je prihvaćeno bez pitanja, ali u 20. vijeku većina ekonomista je prihvatila da su na nekim područjima merkantilisti bili u pravu. Najpoznatiji od njih, ekonomist John Maynard Keynes je jasno podržavao neka od načela merkantilizma. Adam Smith ih je odbijao usredsređujući se na ponudu novca, smatrajući da su dobra, stanovništvo i institucije stvarni uzroci prosperiteta. Keynes je smatrao da ponuda novca, platni bilans i kamatne stope imaju veliki značaj za ekonomiju. Ovi pogledi su kasnije postali osnova monetarizma, jedne od najvažnijih modernih ekonomskih škola.

Adam Smith je odbio merkantilistički pogled na proizvodnju, smatrajući da je potrošnja jedini način putem kojeg ekonomija raste. Keynes je tvrdio da je ohrabrivanje proizvodnje isto važno kao i potrošnja, a također je napomenuo da je u ranom modernom periodu usredsređenost na ponude zlatnih i srebrnih poluga bilo razumno. U prethodnoj eri papirnog novca, povećanje količine zlatnih i srebrnih poluga je bio jedini način povećanja ponude novca. Keynes i drugi ekonomisti iz tog perioda su također spoznali da je platni bilans važno pitanje, a od 1930-ih sve države su izbliza posmatrale utjecanje i isticanje kapitala i većina ekonimista se slaže oko toga da je poželjan pozitivan platni bilans. Keynes je također prihvatio osnovnu ideju merkantilizma da je intervencija vlade u ekonomiji neophodna. Dok su Keynesove ekonomske teorije imale glavni utjecaj, samo nekoličina je prihvatila njegove pokušaje da ponovno uvede riječ merkantilizam. Danas ta riječ ostaje pežorativan pojam, koji je često korišten za napade na razne oblike protekcionizma. Sličnosti između ideja Keynesa i njegovih nasljednika, i merkantilizma dovelo je neke kritičare do toga da ga ponekad zovu neomerkantilizam. Neki drugi sistemi koji kopiraju neke merkantilističke politike, kao što je [[Privreda Japana|japanski privredni sistem, se ponekad nazivaju neomerkantilističkim.

Jedno područje koje je Smith odbijao mnogo prije Keynesa bilo je važnost podataka. Merkantilisti, koji su općenito bili trgovci ili vladini službenici, su skupljali ogromne količine podataka o trgovini i u velikoj mjeri su ih koristili u svojim istraživanjima i zapisima. William Petty, veliki merkantilista, se općenito smatra prvim koji je koristio empirijske analize pri pručavanju ekonomije. Smith je ovo odbio, smatrajući da je deduktivno razmišljanje od osnova principa ispravna metoda za otkrivanje ekonomskih istinitosti. Danas ekonomisti prihvataju da su obje metode važne. Tokom merkantilističkog perioda je osnovana većina modernih ekonomskih institucija kao što su berze, i moderne industrije bankarstva i osiguranja.

Specijalni uslovi protekcionističke merkantilističke politike su također imali važan i pozitivan utjecaj na državu koja ih je uvela. Sam Adam Smith, naprimjer, je uzdizao Navigacione akte jer su oni uveliko proširili britansku trgovačku flotu i igrali centralnu ulogu u pretvaranju Britanije u pomorsku i ekenomsku supersilu u narednih nekoliko vijekova. Neki ekonomisti smatraju da zaštita mladih industrija, uzrokujući kratkoročne štete, može dugoročno biti od koristi.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Johnson et al. History of the domestic and foreign commerce of the United States p. 37.
  2. ^ "Mercantilism," Laura LaHaye The Concise Encyclopedia of Economics (2008)
  3. ^ Samuelson, Robert J. (17 May 2007), China's Wrong Turn on Trade, Newsweek, retrieved 2007-12-06
  4. ^ kanopiadmin (2017-02-15). "Mercantilism: A Lesson for Our Times? | Murray N. Rothbard". Mises Institute. Retrieved 2018-09-11.
  5. ^ https://krugman.blogs.nytimes.com/2009/12/31/macroeconomic-effects-of-chinese-mercantilism/?mtrref=www.google.com&mtrref=krugman.blogs.nytimes.com&gwh=4FBA77E3C830475DD4BB0C2EFB0A4E96&gwt=pay
  6. ^ https://www.reuters.com/article/us-china-usa-business/u-s-tech-group-urges-global-action-against-chinese-mercantilism-idUSKBN16N0YJ
  7. ^ https://www.forbes.com/sites/peterpham/2018/03/20/why-do-all-roads-lead-to-china/#51d9ae1e4ac8
  8. ^ https://piie.com/commentary/op-eds/learning-chinese-mercantilism
  9. ^ Gauci, Perry (2011). Regulating the British Economy, 1660-1850. Farnham: Ashgate Pub. p. 83. ISBN 9780754697626.
  10. ^ Niehans, Jürg (1990), A History of Economic Theory: Classic Contributions, 1720–1980, Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, ISBN 978-0-8018-3834-7
  11. ^ Kellenbenz, Hermann (1976), The rise of the European economy: an economic history of continental Europe from the fifteenth to the eighteenth century, New York: Holmes & Meier Publishers
  12. ^ Jerome Blum et al. The European World: A history (1970) str. 279.
  13. ^ Rothbard, Murray (2010). "Mercantilism in Spain". Mises Institute.
  14. ^ Hill, Christopher (1980) [1961], The Century of Revolution, 1603–1714 (2nd ed.), ISBN 978-0-17-712002-2
  15. ^ Sanjay Subrahmanyam (1998). Money and the Market in India, 1100–1700. Oxford University Press. ISBN 9780521257589.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ekelund, Robert B. i Robert D. Tollison. "Merkantilizam kao društvo u potrazi za profitom: ekonomska regulacija i historijska perspektiva", Mercantilism as a Rent-Seeking Society: Economic Regulation in Historical Perspective. College Station: Texas A&M University Press, 1981.
  • Ekelund, Robert B i Robert F. Hébert. "Historija ekonomske teorije i metode", A History of Economic Theory and Method. New York: McGraw-Hill, 1997.
  • Heckscher, Eli F. "Merkantilizam", Mercantilism. preveo Mendel Shapiro. London: Allen & Unwin. 1935.
  • Keynes, John Maynard. "Zapisi o merkantilizmu, zakonima lihvarstva, štampanom novcu i teorije nedovoljne potrošnje, Notes on Mercantilism, the Usury Laws, Stamped Money and the Theories of Under-Consumption." Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca, General Theory of Employment Interest and Money.
  • Landreth, Harry i David C. Colander. "Historija ekonomske misli", History of Economic Thought. Boston: Houghton Mifflin, 2002.
  • Niehans, Jürg. "Historija ekonomske teorije: doprinosi klasičara, 1720 - 1980. godine", A History of Economic Theory: Classic Contributions, 1720-1980. Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1990.
  • Vaggi, Gianni i Peter Groenewegen.. "Sažeta historija ekonomske misli: od merkantilizma do monetarizma", A Concise History of Economic Thought: From Mercantilism to Monetarism. New York: Palgrave Macmillan, 2003.
  • Wilson, Charles. "Merkantilizam", Mercantilism. London: Historical Association, 1966

Korisni linkovi[uredi | uredi izvor]