Adam Smith

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Adam Smith

Adam Smith (Kirckcaldy, 5. juni 1723. - Edinburg, 17. juli 1790.), škotski ekonomista i etičar. Njegovo najpoznatije djelo je Bogatstvo naroda (eng: „An Inquiry Into the Nature and Causes of the Wealth of Nations“).

Jedna je od ključnih figura Škotskog prosvjetljenja.[1]

Uz Ricarda je najpoznatiji predstavnik engleske klasične političke ekonomije. Smith smatra da pravo bogatstvo ne leži u novcu, kako su tvrdili merkantilisti, nego u korisnomu radu, radu koji stvara prometne vrijednosti. Izraziti je pristalica ekonomskog liberalizma, koji prihvata i razvija teoriju radne vrijednosti, iako smatra da ona vrijedi samo za predkapitalističku privredu. Adam Smith izučava unutrašnju povezanost ekonomskih kategorija, ali bez obzira na njegove duboke analize pojedinih etapa u kapitalističkoj proizvodnji, pokazuje nerazumijevanje za neke bitne karakteristike složenih oblika kapitalizma i njegovih imanentnih protivrječnosti. Što razvoj kapitalizma postaje složeniji i suprotnosti oštrije, Smithova teorija postaje sve više puki opis pojava i izražava sve više odnose u njihovu prividnom, vanjskom izgledu.

Teorijski doprinos[uredi | uredi izvor]

Smith navodi da je najbolja politika države laissez faire, odnosno politika (nemiješanje države u privredne poslove). Ovu ideju također treba posmatrati u kontekstu vremena u kojem je nastala, jer su države svojim djelovanjem (rastrošnost, parazitizam) uglavnom negativno uticale na društvenu vrijednost. Povećanje bogatstva će se najbolje ostvariti ako se preduzetniku ostavi autonomija u donošenju sljedećih bitnih odluka: šta, koliko, kada, kako, i za koga proizvoditi. U nastojanju da maksimalizira svoj profit, preduzetnik ulaže svoj kapital tamo gdje će ostvariti najveću proizvodnju te na taj način doprinosi i općem blagostanju baš kao da je vođen "nevidljivom rukom". J.M. Keynes, 200 godina poslije, iznosi ideju drugačije uloge države u ekonomskim odnosima. Svrha ekonomske politike je povećanje bogatstva naroda, ali u obliku roba, ne zlata.

Razvio je i teoriju apsolutnih prednosti navodeći da, ako jedna zemlja može proizvesti neku robu efikasnije nego neka druga, kaže se da ona ima apsolutnu prednost u proizvodnju te robe. Efikasnost proizvodnje se mjeri utroškom rada da bi se proizvela jedna jedinica proizvoda.

Apsolutne prednosti neke zemlje mogu biti prirodne (klima, tlo, prirodna bogatstva i sl.) i stečene (znanje, vještina i dr.). Ako zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvodnji jednog proizvoda, ona će se specijalizirati u proizvodnji tog proizvoda i dio te proizvodnje razmjenjivati za proizvod zemlje B, proizvoda u kojem zemlja B ima apsolutnu prednost. Na taj način će ukupna proizvodnja i potrošnja biti veća i u zemlji A i u zemlji B.

Reference[uredi | uredi izvor]