Razlika između verzija stranice "Mars"
| [nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
No edit summary |
No edit summary |
||
| Red 3: | Red 3: | ||
'''Mars''', ''crvena planeta'', je četvrta [[planeta]] u Sunčevom sistemu. Naziv je dobio po Marsu, starorimskom božanstvu rata i poljoprivrede koje je u grčkoj mitologiji poznato pod imenom Ares. Važno je napomenuti i da treći mjesec u godini, mart, također vodi porijeklo od riječi Mars. |
'''Mars''', ''crvena planeta'', je četvrta [[planeta]] u Sunčevom sistemu. Naziv je dobio po Marsu, starorimskom božanstvu rata i poljoprivrede koje je u grčkoj mitologiji poznato pod imenom Ares. Važno je napomenuti i da treći mjesec u godini, mart, također vodi porijeklo od riječi Mars. |
||
Poznat je jos od prahistorijskih vremena i ne zna se pouzdano ko ga je prvi otkrio. Stari Egipćani su ga zvali "Horus Crveni" i zbog njegovog retrogradnog kretanja su za njega govorili da "putuje unatrag". Drevnim |
Poznat je jos od [[Prahistorija|prahistorijskih]] vremena i ne zna se pouzdano ko ga je prvi otkrio. [[Stari Egipat|Stari Egipćani]] su ga zvali "Horus Crveni" i zbog njegovog retrogradnog kretanja su za njega govorili da "putuje unatrag". Drevnim [[Arapi]]ma je bio poznat pod imenom "Al-Kahira", po čemu je i sam glavni grad [[Egipat|Egipta]] [[Kairo]] kasnije dobio ime. U drevnoj indijsko-vedskoj astrologiji, Džiotišu, na jeziku sanskrit se pominje pod imenima Mangal (Sretni), Angaraka (Gorući ugalj) i Kudža (Divni). [[Sumer]]ci su ga zvali Lahmu i ujedno je smatran jednim od prvobitnih božanstava.Otkrićem [[teleskop]]a bilo je moguće opservirati ovu [[Planeta|planetu]], ali uz mnoge poteškoće s obzirom na to da je Mars vrlo mali u odnosu na [[Zemlja (planeta)|Zemlju]] koja je nešto veća. Još uvijek se pominje u raznim djelima pisaca [[Naučna fantastika|naučne fantastike]] i najpoželjnije je mjesto za ljudsku kolonizaciju u budućnosti. |
||
Ljudsko biće sve do danas nije kročilo na Mars, ali su slate mnogobrojne svemirske letjelice sa Zemlje, u čemu su posebno imali učešća Amerikanci i Rusi. Prva svemirska letjelica koja je posjetila Mars bila je Mariner 4 godine 1986. Nakon nje su uslijedile misije Marsa 2 i dvaju Vikinga 1976. godine. Dvadeset godina poslije, 4.jula 1997. godine, na Mars je uspješno sletio Mars Pathfinder, a već 2004. god. dvije svemirske ekspedicijske sonde "Spirit" i "Opportunity" su također sletjele na ovu planetu šaljući mnoštvo geoloških podataka i zanimljivih fotografija, i još uvijek vrše svoju funkciju na njemu. Tri orbitalne letjelice Global Surveyor, Mars Odyssey i Mars Express su isto tako još u misiji. |
Ljudsko biće sve do danas nije kročilo na Mars, ali su slate mnogobrojne svemirske letjelice sa Zemlje, u čemu su posebno imali učešća [[Sjedinjene Američke Države|Amerikanci]] i [[Rusija|Rusi]]. Prva svemirska letjelica koja je posjetila Mars bila je [[Mariner 4]] godine [[1986]]. Nakon nje su uslijedile misije Marsa 2 i dvaju Vikinga [[1976]]. godine. Dvadeset godina poslije, [[4. juli|4.jula]] [[1997]]. godine, na Mars je uspješno sletio [[Mars Pathfinder]], a već [[2004]]. god. dvije svemirske ekspedicijske sonde "[[Spirit]]" i "[[Opportunity]]" su također sletjele na ovu planetu šaljući mnoštvo [[Geologija|geoloških]] podataka i zanimljivih fotografija, i još uvijek vrše svoju funkciju na njemu. Tri orbitalne letjelice [[Mars Global Surveyor]], [[Mars Odyssey]] i [[Mars Express Orbiter]] su isto tako još u misiji. |
||
==Fizikalne karakteristike== |
==Fizikalne karakteristike== |
||
Mars je manji od Zemlje i ima |
Mars je manji od Zemlje i ima [[ekvator]]ijalni poluprečnik od 3397 [[Kilometar|km]] i polarni poluprečnik oko 3375 km, a uz to je od nje i lakši i ima [[Masa|masu]] od 6,4185 × 10<sup>23</sup> [[Kilogram|kg]], za razliku od Zemljine čija je jednaka 5,9736 × 10<sup>24</sup> kg. Može biti maksimalno udaljen od [[Sunce|Sunca]] za oko 206,62 × 10<sup>6</sup> km ([[perihel]]) i minimalno 249,23 × 10<sup>6</sup> km ([[afel]]). Marsu treba oko 686,973 tropskih dana da napravi puni krug oko Sunca krećući se prosječnom [[Brzina|brzinom]] od 24,13 km/s, i oko 24,6597 sata da se okrene oko svoje ose, što predstavlja zapravo prosječnu dužinu [[dan]]a na Marsu. |
||
==Marsovi omotači== |
==Marsovi omotači== |
||
Mars ima dva omotača: čvrsti omotač - litosferu i vazdušni omotač - atmosferu, i za razliku od Zemlje, nema vodenog omotača (hidrosfere), pa samim time ni živoga svijeta (biosfere). |
Mars ima dva omotača: čvrsti omotač - [[Litosfera|litosferu]] i vazdušni omotač - [[Atmosfera|atmosferu]], i za razliku od Zemlje, nema vodenog omotača ([[Hidrosfera|hidrosfere]]), pa samim time ni živoga svijeta ([[Biosfera|biosfere]]). |
||
'''Marsova litosfera''' nije u potpunosti istražena. Opservacije [[magnetno polje|magnetskih polja]] na Marsu pomoću letjelice Mars Global Surveyor su pokazale da su dijelovi njegove kore magnetizirani različito u raznim ljuskama koje su širine oko 160 km i 970 km debljine, slično kao što je pronađeno na dnu zemaljskih |
'''Marsova litosfera''' nije u potpunosti istražena. Opservacije [[magnetno polje|magnetskih polja]] na Marsu pomoću letjelice Mars Global Surveyor su pokazale da su dijelovi njegove kore magnetizirani različito u raznim ljuskama koje su širine oko 160 km i 970 km debljine, slično kao što je pronađeno na dnu zemaljskih [[okean]]a. Jedna interesantna teorija iz [[1999]]. godine kaže da bi ove ljuske mogle biti dokaz davnih pokreta tektonskih ploča na Marsu, mada se ovo još nije dokazalo. Ako bi to bilo tako, onda bi pomenuti procesi mogli potpomoći njegovu atmosferu, koja je sama po sebi slična Zemljinoj, da transportira ugljikom bogate stijene na površinu, dok bi prisustvo magnetnog polja pomoglo pri zaštiti planete od [[kosmičko zračenje|kosmičkog zračenja]]. Predlažu se i druga objašnjenja. |
||
Svemirska sonda "Opportunity" je otkrila prisustvo [[hematit|hematita]] na Marsu u obliku malih sfera ili sferula u [[Meridijanskoj dolini]] (lat. Meridiani Planum). Sferule su prečnika samo nekoliko |
Svemirska sonda "Opportunity" je otkrila prisustvo [[hematit|hematita]] na Marsu u obliku malih sfera ili sferula u [[Meridijanskoj dolini]] (lat. Meridiani Planum). Sferule su prečnika samo nekoliko [[milimetar]]a i vjeruje se da su nastale kao stjenoviti nanosi pri vlažnim uvjetima prije više miliona godina. Pronađeni su i drugi [[minerali]] koji su sadržavali [[sumpor]], [[željezo]] ili [[brom]] kakav je npr. [[jarozit]]. Ovaj i druge dokaze je provodila grupa od 50 naučnika koja je [[9. decembar|9. decembra]] [[2004]]. godine u časopisu "Science" objavila da "je u prošlosti na Marsovoj površini bila povremeno prisutna tekuća [[voda]] u Meridijanskoj dolini i da su je s vremenom apsorbovali donji dijelovi površine. Budući da je tekuća voda ključni preduslov za život, izvodimo zaključak da su uslovi u Meridijanskoj dolini bili pogodni za život određeni period u Marsovoj prošlosti". Na suprotnoj strani planete na "Kolumbijskim bregovima" (Columbia Hills), svemirska sonda Spirit je pronašla mineral [[getit]], koji za razliku od hematita nastaje samo u prisustvu vode, što ide u prilog i drugih dokaza za egzistenciju vode. |
||
1996. godine istraživači su proučavajući meteorit [[ALH84001]], za koji su bili uvjereni da potiče s Marsa, iznijeli bitne karakteristike koje su pridružili mikrofosilima izostalim iza iščezlog života na Marsu. Kao 2004. godine, interpretacija je ostala kontraverzna bez ikakve vidljive saglasnosti. |
[[1996]]. godine istraživači su proučavajući [[Meteoriti|meteorit]] [[ALH84001]], za koji su bili uvjereni da potiče s Marsa, iznijeli bitne karakteristike koje su pridružili mikrofosilima izostalim iza iščezlog života na Marsu. Kao 2004. godine, interpretacija je ostala kontraverzna bez ikakve vidljive saglasnosti. |
||
'''Marsova atmosfera''' je veoma tanka: površinski atmosferski pritisak iznosi svega 750 Pa. Ipak, debljina atmosferskog sloja je oko 11 km, što je nešto više od Zemljinog koji iznosi 6 km. Marsovu atmosferu sačinjavaju: [[ugljični dioksid]] (95,32%), [[azot]] (2,7%), [[argon]] (1,6%), [[kiseonik]] (0,13%), [[ugljični monoksid]] (0,07%), [[vodena para]] (0,03%), [[azotni oksid]] (0,01%) i [[neon]], [[kripton]], [[ksenon]], [[ozon]] i [[metan]] s 0,14%. Posljednji pomenuti metan je otkriven 2003. godine u atmosferi zemaljskim teleskopima i moguće je da je Mars Express Orbiter potvrdio tu njegovo prisustvo u |
'''Marsova atmosfera''' je veoma tanka: površinski atmosferski pritisak iznosi svega 750 Pa. Ipak, debljina atmosferskog sloja je oko 11 km, što je nešto više od Zemljinog koji iznosi 6 km. Marsovu atmosferu sačinjavaju: [[ugljični dioksid]] (95,32%), [[azot]] (2,7%), [[argon]] (1,6%), [[kiseonik]] (0,13%), [[ugljični monoksid]] (0,07%), [[vodena para]] (0,03%), [[azotni oksid]] (0,01%) i [[neon]], [[kripton]], [[ksenon]], [[ozon]] i [[metan]] s 0,14%. Posljednji pomenuti metan je otkriven [[2003]]. godine u atmosferi zemaljskim teleskopima i moguće je da je Mars Express Orbiter potvrdio tu njegovo prisustvo u [[Mart]]u 2004. godine. |
||
Prisustvo metana na Marsu je veoma intrigantno, jer on kao nestabilan gas pokazuje da tu mora biti (ili je bilo u zadnjih nekoliko stotina godina) izvora |
Prisustvo metana na Marsu je veoma intrigantno, jer on kao nestabilan gas pokazuje da tu mora biti (ili je bilo u zadnjih nekoliko stotina godina) izvora [[gas]]a na ovoj planeti. [[Vulkan]]ska aktivnost, udari [[kometa]] i egzistencija živih bića u obliku [[mikroorganizmi|mikroorganizama]] kakvi su [[metanogeni]] su također mogući ali još kao nepouzdani izvori. Metan se pojavljuje u slojevima, što nagovještava da se brzo raspršio (te se tako vjerovatno neprestano oslobađao u atmosferu) prije nego što je imao vremena da postane uniformno raspoređen u atmosferi. Planira se potraga za ostalim sličnim gasovima koji bi mogli nagovjestiti koji izvori su vjerovatniji; kao što u Zemljinim okeanima biološka produkcija metana koja teži biti propraćena prisustvom [[etan|etana]], dok je vulkanski metan propraćen prisustvom [[sumporni dioksid|sumpornim dioksidom]]. |
||
Osim toga što se metan oslobodio i raspršio, drugi vidovi atmosfere su također dinamični, s vodenom parom koja se kreće s jednog na drugi uz smjenu ljeta i zime, uzrokujući uzdizanje |
Osim toga što se metan oslobodio i raspršio, drugi vidovi atmosfere su također dinamični, s vodenom parom koja se kreće s jednog na drugi uz smjenu [[Ljeto|ljeta]] i [[Zima|zime]], uzrokujući uzdizanje [[mraz]]a nalik onome na Zemlji i velikih [[cirrus oblaci|cirrus oblaka]] sastavljenih od vodenih kristalića leda koje je fotografisala svemirska sonda "Opportunity" 2004. godine. |
||
==Topografija== |
==Topografija== |
||
Dihotomija Marsove topografije je iznenađujuća: sjeverne ravnice izravnane lavom se pomjeraju suprotno od južnih visija izrovanih rupama i |
Dihotomija Marsove topografije je iznenađujuća: sjeverne ravnice izravnane [[Vulkanska lava|lavom]] se pomjeraju suprotno od južnih visija izrovanih rupama i [[krater]]ima kao posljedica udara kometa u prošlosti. Marsova [[površina]], kao što se vidi sa Zemlje, je dosljedno podijeljena na dvije vrste površina, s različitim [[albedo|albedom]]. Bljeđe ravnice prekrivene prašinom i pijeskom bogatim crvenkastim željezovim oksidima su se nekada smatrali Marsovim "kontinentima" i data su im imena kao Arabia Terra (''Zemlja Arabija'') i Amazonis Planitia (''Amazonski bazen''). Tamni oblici su se smatrali morima, odakle i potiču njihova imena kao [[Mare Erythraeum]] (''Eritrejsko more''), [[Mare Sirenum]] (''Sirensko more'') i [[Aurorae Sinus]] (''Zaliv Aurora''). Najveci tamni oblik koji se moze vidjeti sa Zemlje je [[Syrtis Major]] (''Velika Sirtida''). |
||
Marsove polarne kape sadrže zamrznutu vodu i [[ugljični dioksid]]. Ugasli vulkan, [[Olympus Mons]] (Planina Olimp), je najveća planina u Sunčevom sistemu čija visina iznosi oko 27 km. Nalazi se u pustom planinskom predjelu zvanom [[Tharsis]] ( |
Marsove polarne kape sadrže zamrznutu vodu i [[ugljični dioksid]]. Ugasli vulkan, [[Olympus Mons]] (Planina Olimp), je najveća planina u [[Sunčv sistem|Sunčevom sistemu]] čija visina iznosi oko 27 km. Nalazi se u pustom planinskom predjelu zvanom [[Tharsis]] (Tarzis), koja sadrži nekoliko velikih vulkana. Postoji još nekoliko [[lista planina na Marsu|manjih planina]] na Marsu ali je Olympus Mons najimpresivniji. Mars ima i najveći sistem [[kanjon]]a u sunčevom sistemu koji je poznat pod imenom [[Valles Marineris]] (Marinerova dolina) ili ''Marsova brazda'', koja je duga oko 4000 km i duboka oko 7 km. Također je i izbrazdan mnoštvom udarnih [[krater|kratera]]. Najveći od njih je [[impaktni bazen Hellas]] (Helada), prekriven svijetlim [[Crvena|crvenim]] pijeskom. |
||
Radna grupa za nomenklaturu planetarnih sistema [[Internacionalna Astronomska Unija|Internacionalne Astronomske Unije]] ima pravo imenovanja oblika Marsovih povrsina. |
Radna grupa za nomenklaturu planetarnih sistema [[Internacionalna Astronomska Unija|Internacionalne Astronomske Unije]] ima pravo imenovanja oblika Marsovih povrsina. |
||
Kada je u pitanju Marsova kartografija važno je pomenuti sljedeće značajne pojmove: |
Kada je u pitanju Marsova [[kartografija]] važno je pomenuti sljedeće značajne pojmove: |
||
'''Nulti nivo'''. Pošto Mars nema okeana pa samim tim ni 'morskog nivoa', mora se definisati površina nultog nivoa ili površina osnovne gravitacije. "Podatak" je odabran da odgovara pravcu gdje je atmosferski pritisak jednak 610 Pa (6,1 mbar), što čini prosječno 0,6% Zemljinog površinskog atmosferskog pritiska. |
'''Nulti nivo'''. Pošto Mars nema okeana pa samim tim ni 'morskog nivoa', mora se definisati površina nultog nivoa ili površina osnovne gravitacije. "Podatak" je odabran da odgovara pravcu gdje je atmosferski pritisak jednak 610 Pa (6,1 mbar), što čini prosječno 0,6% Zemljinog površinskog atmosferskog pritiska. |
||
'''Nulti meridijan'''. Marsov ekvator je definisan njegovom rotacijom, ali je specificirana i lokacija njegovog [[primarni meridijan|primarnog meridijana]], kao što je to slučaj sa Zemljom, prema izboru proizvoljne tačke koju su prihvatili kasniji posmatrači. Njemački astronomi Wilhelm Beer i Johan Heinrich Mädler su odabrali malu kružnu oznaku kao referentnu tačku kada su pravili prvu sistematsku kartu Marsovih predjela 1830.-1832. godine. Godine 1877. njihov prijedlog je usvojio |
'''Nulti meridijan'''. Marsov [[ekvator]] je definisan njegovom rotacijom, ali je specificirana i lokacija njegovog [[primarni meridijan|primarnog meridijana]], kao što je to slučaj sa Zemljom, prema izboru proizvoljne tačke koju su prihvatili kasniji posmatrači. [[Njemačka|Njemački]] [[Astronomija|astronomi]] Wilhelm Beer i Johan Heinrich Mädler su odabrali malu kružnu oznaku kao referentnu tačku kada su pravili prvu sistematsku kartu Marsovih predjela [[1830]]. - [[1832]]. godine. Godine [[1877]]. njihov prijedlog je usvojio [[italija]]nski astronom [[Giovanni Schiaparelli]] (Đovani Skjapareli) kao primarni meridijan dok je radio na svojim znamenitim kartama Marsa. Nakon što je svemirska letjelica [[Mariner 9]] pribavila obimni broj fotografija Marsa [[1972]]. godine, mali krater (kasnije nazvan [[Airy-0]]), a koji se nalazi u [[Sinus Meridiani|Sinus Meridianiju]] ("Srednjem zalivu" ili "Meridijanskom zalivu") duž Beer-Mädlerove linije, je odabrao Merton Davies (Merton Dejvis) iz [[RAND korporacija|RAND korporacije]] da pribavi što precizniju definiciju 0,0<sup>0</sup> longitude kada je uspostavio kontrolnu tačlu geografske mreže. |
||
==Marsovi sateliti== |
==Marsovi sateliti== |
||
Verzija na dan 3 august 2006 u 16:33
Mars, crvena planeta, je četvrta planeta u Sunčevom sistemu. Naziv je dobio po Marsu, starorimskom božanstvu rata i poljoprivrede koje je u grčkoj mitologiji poznato pod imenom Ares. Važno je napomenuti i da treći mjesec u godini, mart, također vodi porijeklo od riječi Mars.
Poznat je jos od prahistorijskih vremena i ne zna se pouzdano ko ga je prvi otkrio. Stari Egipćani su ga zvali "Horus Crveni" i zbog njegovog retrogradnog kretanja su za njega govorili da "putuje unatrag". Drevnim Arapima je bio poznat pod imenom "Al-Kahira", po čemu je i sam glavni grad Egipta Kairo kasnije dobio ime. U drevnoj indijsko-vedskoj astrologiji, Džiotišu, na jeziku sanskrit se pominje pod imenima Mangal (Sretni), Angaraka (Gorući ugalj) i Kudža (Divni). Sumerci su ga zvali Lahmu i ujedno je smatran jednim od prvobitnih božanstava.Otkrićem teleskopa bilo je moguće opservirati ovu planetu, ali uz mnoge poteškoće s obzirom na to da je Mars vrlo mali u odnosu na Zemlju koja je nešto veća. Još uvijek se pominje u raznim djelima pisaca naučne fantastike i najpoželjnije je mjesto za ljudsku kolonizaciju u budućnosti.
Ljudsko biće sve do danas nije kročilo na Mars, ali su slate mnogobrojne svemirske letjelice sa Zemlje, u čemu su posebno imali učešća Amerikanci i Rusi. Prva svemirska letjelica koja je posjetila Mars bila je Mariner 4 godine 1986. Nakon nje su uslijedile misije Marsa 2 i dvaju Vikinga 1976. godine. Dvadeset godina poslije, 4.jula 1997. godine, na Mars je uspješno sletio Mars Pathfinder, a već 2004. god. dvije svemirske ekspedicijske sonde "Spirit" i "Opportunity" su također sletjele na ovu planetu šaljući mnoštvo geoloških podataka i zanimljivih fotografija, i još uvijek vrše svoju funkciju na njemu. Tri orbitalne letjelice Mars Global Surveyor, Mars Odyssey i Mars Express Orbiter su isto tako još u misiji.
Fizikalne karakteristike
Mars je manji od Zemlje i ima ekvatorijalni poluprečnik od 3397 km i polarni poluprečnik oko 3375 km, a uz to je od nje i lakši i ima masu od 6,4185 × 1023 kg, za razliku od Zemljine čija je jednaka 5,9736 × 1024 kg. Može biti maksimalno udaljen od Sunca za oko 206,62 × 106 km (perihel) i minimalno 249,23 × 106 km (afel). Marsu treba oko 686,973 tropskih dana da napravi puni krug oko Sunca krećući se prosječnom brzinom od 24,13 km/s, i oko 24,6597 sata da se okrene oko svoje ose, što predstavlja zapravo prosječnu dužinu dana na Marsu.
Marsovi omotači
Mars ima dva omotača: čvrsti omotač - litosferu i vazdušni omotač - atmosferu, i za razliku od Zemlje, nema vodenog omotača (hidrosfere), pa samim time ni živoga svijeta (biosfere).
Marsova litosfera nije u potpunosti istražena. Opservacije magnetskih polja na Marsu pomoću letjelice Mars Global Surveyor su pokazale da su dijelovi njegove kore magnetizirani različito u raznim ljuskama koje su širine oko 160 km i 970 km debljine, slično kao što je pronađeno na dnu zemaljskih okeana. Jedna interesantna teorija iz 1999. godine kaže da bi ove ljuske mogle biti dokaz davnih pokreta tektonskih ploča na Marsu, mada se ovo još nije dokazalo. Ako bi to bilo tako, onda bi pomenuti procesi mogli potpomoći njegovu atmosferu, koja je sama po sebi slična Zemljinoj, da transportira ugljikom bogate stijene na površinu, dok bi prisustvo magnetnog polja pomoglo pri zaštiti planete od kosmičkog zračenja. Predlažu se i druga objašnjenja.
Svemirska sonda "Opportunity" je otkrila prisustvo hematita na Marsu u obliku malih sfera ili sferula u Meridijanskoj dolini (lat. Meridiani Planum). Sferule su prečnika samo nekoliko milimetara i vjeruje se da su nastale kao stjenoviti nanosi pri vlažnim uvjetima prije više miliona godina. Pronađeni su i drugi minerali koji su sadržavali sumpor, željezo ili brom kakav je npr. jarozit. Ovaj i druge dokaze je provodila grupa od 50 naučnika koja je 9. decembra 2004. godine u časopisu "Science" objavila da "je u prošlosti na Marsovoj površini bila povremeno prisutna tekuća voda u Meridijanskoj dolini i da su je s vremenom apsorbovali donji dijelovi površine. Budući da je tekuća voda ključni preduslov za život, izvodimo zaključak da su uslovi u Meridijanskoj dolini bili pogodni za život određeni period u Marsovoj prošlosti". Na suprotnoj strani planete na "Kolumbijskim bregovima" (Columbia Hills), svemirska sonda Spirit je pronašla mineral getit, koji za razliku od hematita nastaje samo u prisustvu vode, što ide u prilog i drugih dokaza za egzistenciju vode.
1996. godine istraživači su proučavajući meteorit ALH84001, za koji su bili uvjereni da potiče s Marsa, iznijeli bitne karakteristike koje su pridružili mikrofosilima izostalim iza iščezlog života na Marsu. Kao 2004. godine, interpretacija je ostala kontraverzna bez ikakve vidljive saglasnosti.
Marsova atmosfera je veoma tanka: površinski atmosferski pritisak iznosi svega 750 Pa. Ipak, debljina atmosferskog sloja je oko 11 km, što je nešto više od Zemljinog koji iznosi 6 km. Marsovu atmosferu sačinjavaju: ugljični dioksid (95,32%), azot (2,7%), argon (1,6%), kiseonik (0,13%), ugljični monoksid (0,07%), vodena para (0,03%), azotni oksid (0,01%) i neon, kripton, ksenon, ozon i metan s 0,14%. Posljednji pomenuti metan je otkriven 2003. godine u atmosferi zemaljskim teleskopima i moguće je da je Mars Express Orbiter potvrdio tu njegovo prisustvo u Martu 2004. godine.
Prisustvo metana na Marsu je veoma intrigantno, jer on kao nestabilan gas pokazuje da tu mora biti (ili je bilo u zadnjih nekoliko stotina godina) izvora gasa na ovoj planeti. Vulkanska aktivnost, udari kometa i egzistencija živih bića u obliku mikroorganizama kakvi su metanogeni su također mogući ali još kao nepouzdani izvori. Metan se pojavljuje u slojevima, što nagovještava da se brzo raspršio (te se tako vjerovatno neprestano oslobađao u atmosferu) prije nego što je imao vremena da postane uniformno raspoređen u atmosferi. Planira se potraga za ostalim sličnim gasovima koji bi mogli nagovjestiti koji izvori su vjerovatniji; kao što u Zemljinim okeanima biološka produkcija metana koja teži biti propraćena prisustvom etana, dok je vulkanski metan propraćen prisustvom sumpornim dioksidom.
Osim toga što se metan oslobodio i raspršio, drugi vidovi atmosfere su također dinamični, s vodenom parom koja se kreće s jednog na drugi uz smjenu ljeta i zime, uzrokujući uzdizanje mraza nalik onome na Zemlji i velikih cirrus oblaka sastavljenih od vodenih kristalića leda koje je fotografisala svemirska sonda "Opportunity" 2004. godine.
Topografija
Dihotomija Marsove topografije je iznenađujuća: sjeverne ravnice izravnane lavom se pomjeraju suprotno od južnih visija izrovanih rupama i kraterima kao posljedica udara kometa u prošlosti. Marsova površina, kao što se vidi sa Zemlje, je dosljedno podijeljena na dvije vrste površina, s različitim albedom. Bljeđe ravnice prekrivene prašinom i pijeskom bogatim crvenkastim željezovim oksidima su se nekada smatrali Marsovim "kontinentima" i data su im imena kao Arabia Terra (Zemlja Arabija) i Amazonis Planitia (Amazonski bazen). Tamni oblici su se smatrali morima, odakle i potiču njihova imena kao Mare Erythraeum (Eritrejsko more), Mare Sirenum (Sirensko more) i Aurorae Sinus (Zaliv Aurora). Najveci tamni oblik koji se moze vidjeti sa Zemlje je Syrtis Major (Velika Sirtida).
Marsove polarne kape sadrže zamrznutu vodu i ugljični dioksid. Ugasli vulkan, Olympus Mons (Planina Olimp), je najveća planina u Sunčevom sistemu čija visina iznosi oko 27 km. Nalazi se u pustom planinskom predjelu zvanom Tharsis (Tarzis), koja sadrži nekoliko velikih vulkana. Postoji još nekoliko manjih planina na Marsu ali je Olympus Mons najimpresivniji. Mars ima i najveći sistem kanjona u sunčevom sistemu koji je poznat pod imenom Valles Marineris (Marinerova dolina) ili Marsova brazda, koja je duga oko 4000 km i duboka oko 7 km. Također je i izbrazdan mnoštvom udarnih kratera. Najveći od njih je impaktni bazen Hellas (Helada), prekriven svijetlim crvenim pijeskom.
Radna grupa za nomenklaturu planetarnih sistema Internacionalne Astronomske Unije ima pravo imenovanja oblika Marsovih povrsina.
Kada je u pitanju Marsova kartografija važno je pomenuti sljedeće značajne pojmove:
Nulti nivo. Pošto Mars nema okeana pa samim tim ni 'morskog nivoa', mora se definisati površina nultog nivoa ili površina osnovne gravitacije. "Podatak" je odabran da odgovara pravcu gdje je atmosferski pritisak jednak 610 Pa (6,1 mbar), što čini prosječno 0,6% Zemljinog površinskog atmosferskog pritiska.
Nulti meridijan. Marsov ekvator je definisan njegovom rotacijom, ali je specificirana i lokacija njegovog primarnog meridijana, kao što je to slučaj sa Zemljom, prema izboru proizvoljne tačke koju su prihvatili kasniji posmatrači. Njemački astronomi Wilhelm Beer i Johan Heinrich Mädler su odabrali malu kružnu oznaku kao referentnu tačku kada su pravili prvu sistematsku kartu Marsovih predjela 1830. - 1832. godine. Godine 1877. njihov prijedlog je usvojio italijanski astronom Giovanni Schiaparelli (Đovani Skjapareli) kao primarni meridijan dok je radio na svojim znamenitim kartama Marsa. Nakon što je svemirska letjelica Mariner 9 pribavila obimni broj fotografija Marsa 1972. godine, mali krater (kasnije nazvan Airy-0), a koji se nalazi u Sinus Meridianiju ("Srednjem zalivu" ili "Meridijanskom zalivu") duž Beer-Mädlerove linije, je odabrao Merton Davies (Merton Dejvis) iz RAND korporacije da pribavi što precizniju definiciju 0,00 longitude kada je uspostavio kontrolnu tačlu geografske mreže.
Marsovi sateliti
Mars ima dva satelita: Phobos i Deimos koji su plimski blokirani Marsom (tj. uvijek su jednom stranom okrenuti prema njemu). Pošto se Phobos brže okreće oko Marsa nego što on se vrti oko svoje ose, plimske sile sporo ali konstantno umanjuju njegov orbitalni radijus (poluprečnik orbite). U nekoj tački u budućnosti gravitacione sile će razbiti Phobos (v. Rocheova granica). Deimos, s druge strane, je dovoljno daleko da se namjesto toga njegova orbita sporo povećava.
I jedan i drugi satelit je otkrio američki astronom Asaph Hall (Asaf Hol) 1877. godine, a dobili su imena prema likovima Phobosu i Deimosu iz grčke mitologije, sinovima grčkog boga Aresa.
| Ime | Dijametar (km) | Masa (kg) | Srednji orbitalni radijus (km) |
Orbitalni period |
|---|---|---|---|---|
| Phobos | 22,2 (27 × 21,6 × 18,8) | 1,08×1016 | 9378 | 7,66 sati |
| Deimos | 12,6 (10 × 12 × 16) | 2×1015 | 23.400 | 30,35 sati |