Ksenon

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Ambox warning blue construction.svg Trenutno se vrše izmjene na članku.
Kao znak dobre volje, suzdržite se od mijenjanja članka dok je prikazano obavještenje kako bi se izbjegla kolizija s trenutnim izmjenama.
Ksenon
[Kr] 4d10 5s25p6 54Xe
   
Periodni sistem elemenata
Općenito
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Ksenon, Xe, 54
Serija Plemeniti plinovi
Grupa, Perioda, Blok 18, 5, p
Izgled bezbojni gas
CAS registarski broj 7440-63-3
Zastupljenost 9 · 10−10[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 131,293(6)[2] u
Atomski radijus (izračunat) (108) pm
Kovalentni radijus 140±9 pm
Van der Waalsov radijus 216 pm
Elektronska konfiguracija [Kr] 4d10 5s25p6
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 18, 8
1. energija ionizacije 1170,4 kJ/mol
2. energija ionizacije 2046,4 kJ/mol
3. energija ionizacije 3099,4 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje gasovito
Struktura kristala kubična plošno centrirana
Gustoća 5,8982[3] kg/m3 kod 273,15 K
Magnetizam dijamagnetičan[4] ( = −2,5 · 10−8)
Tačka topljenja 161,45 K (−111,75 °C)
Tačka ključanja 165,2[5] K (−108,0 °C)
Molarni volumen 22,25 · 10−3 m3/mol
Toplota isparavanja 12,6[5] kJ/mol
Toplota topljenja 2,27 kJ/mol
Pritisak pare 4,13· 106 Pa kod 273,15 K
Brzina zvuka 169 m/s
Toplotna provodljivost 0,00565 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj 0
Elektronegativnost 2,6[6] (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
122Xe

sin

20,1 h ε 0,890 122I
123Xe

sin

2,08 h ε 2,676 123I
124Xe

0,1 %

>4,8 · 1016 god εε 124Te
125Xe

sin

16,9 h ε 1,652 125I
126Xe

0,09 %

Stabilan
127Xe

sin

36,4 d ε 0,662 127I
128Xe

1,91 %

Stabilan
129Xe

26,4 %

Stabilan
130Xe

4,1 %

Stabilan
131Xe

21,29 %

Stabilan
132Xe

26,9 %

Stabilan
133Xe

sin

5,253 d β- 0,427 133Cs
134Xe

10,4 %

Stabilan
135Xe

sin

9,14 h β- 1,151 135Cs
136Xe

8,9 %

>10 · 1021 god β-β- 136Ba
137Xe

sin

3,818 min β- 4,172 137Cs
138Xe

sin

14,08 min β- 2,770 138Cs
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja

Simbol nepoznat
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: nema oznaka upozorenja R
S: nema oznake upozorenja S
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se SI osnovne jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Ksenon je hemijski element sa simbolom Xe i atomskim brojem 54. On je bezbojni, gusti plemeniti gas bez mirisa, a javlja se u tragovima u Zemljinoj atmosferi.[7] Iako je općenito nereaktivan, ksenon može stupiti u nekoliko hemijskih reakcija kao što je naprimjer formiranje ksenon-heksafluoroplatinata, prvog spoja nekog plemenitog gasa koji je sintetiziran.[8][9][10]

Ksenon koji se javlja u prirodi sastoji se iz osam stabilnih izotopa. Osim njih postoji i preko 40 nestabilnih, radioaktivnih izotopa. Omjer između izotopa ksenona je važan alat za proučavanje rane historije Sunčevog sistema.[11] Radioaktivni izotop ksenon-135 se dobija iz joda-135 kao rezultat nuklearne fisije, djelujući kao najznačajniji apsorber neutrona u nuklearnim reaktorima.[12]

Ksenon se koristi u bljeskalicama[13] i svjetiljkama na bazi električnog pražnjenja u cijevi napunjenoj gasom,[14] kao i opći anestetik.[15] Prvi eksimerski laser koristio je ksenonske dimerne molekule (Xe2) kao aktivni laserski medij,[16] a prvobitni laseri su koristili ksenonske bljeskalice kao laserske pumpe.[17] Ksenon se također koristi i u istraživanju hipotetskih slabo interaktivnih masivnih čestica[18] te kao pogonski gas za ionske motore u svemirskim letjelicama.[19]

Historija[uredi | uredi izvor]

Ksenon je otkriven u Engleskoj, a otkrili su ga škotski hemičar William Ramsay i engleski hemičar Morris Travers 12. jula 1898. vrlo brzo nakon što su otkrili elemente kripton i neon. Oni su ksenon pronašli u ostacima nakon što su isparile komponente tečnog zraka.[20][21] Ramsay je za ovaj gas predložio naziv xenon prema grčkoj riječi ξένον [xenon], jednini srednjeg roda riječi ξένος [xenos], što znači "stranac", "nepoznati" ili "gost".[22][23] Godine 1902. Ramsay je načio procjenu udjela ksenona u Zemljinoj atmosferi od jednog dijela u 20 miliona dijelova zraka.[24]

Tokom 1930tih, američki inženjer Harold Edgerton počeo je istraživati tehnologiju stroboskopskih svjetala za fotografiju velike brzine. To ga je dovelo do izuma ksenonskih bljeskalica, u kojima se svjetlost generira slanjem električne struje u vidu impulsa kroz cijev napunjenu gasom ksenonom. Edgerton je 1934. uspio pomoću ove metode dobiti bliceve u trajanju od jedne mikrosekunde.[13][25][26]

Američki ljekar Albert R. Behnke Jr. počeo je 1939. istraživati uzroke "opijenosti" uočene kod ronioca koji su ronili u velikim dubinama. Proučavao je efekte raznih mješavina zraka za disanje na roniocima, te je otkrio da su one uzrokovale da ronioci primijete promjene u dubinama. Na osnovu rezultata njegovih istraživanja zaključio je da bi gas ksenon mogao poslužiti kao anestetik. Mada je ruski toksikolog Nikolaj V. Lazarev navodno već proučavao korištenje ksenona u ove svrhe još 1941. Behnke je ipak prvi objavio svoj izvještaj dok je potvrda otkrića uslijedila 1946. kada je američki medicinski istraživač John H. Lawrence eksperimentirao na miševima. Ksenon je prvi put upotrijebljen kao anestetik pri jednoj operaciji 1951. kada je američki anesteziolog Stuart C. Cullen uspješno operirao dva pacijenta.[27]

Dugo vremena su se ksenon i drugi plemeniti gasovi smatrali potpuno hemijski inertni i da nisu u mogućnosti graditi bilo koje spojeve. Međutim, dok je predavao na Univerzitetu Britanska Kolumbija, hemičar Neil Bartlett je otkrio da je gas platina-heksafluorid (PtF6) vrlo jako oksidacijsko sredstvo koje može oksidirati gasoviti kisik (O2) dajući dioksigenil-heksafluoroplatinat (O2+[PtF6]).[28] Pošto O2 i ksenon imaju gotovo identične prve energije ionizacije, Bartlett je shvatio da bi se platina-heksafluorid mogao također upotrijebiti za oksidiranje ksenona. Tako je 23. marta 1962. on pomiješao dva gasa dobivši prvi poznati spoj nekog plemenitog gasa, ksenon-heksafluoroplatinat.[29][10]

Bartlett je smatrao da je sastav njegovog spoja Xe+[PtF6], ali su kasniji radovi doveli do zaključka da se vjerovatnije radi od mješavini različitih soli koji sadrže ksenon.[30][31][32] Od tada, otkriveno je još veliki broj drugih ksenonovih spojeva,[33] a uporedo su otkriveni i neki spojevi drugih plemenitih gasova argona, kriptona i radona, uključujući argon-fluorohidrid (HArF),[34] kripton-difluorid (KrF2),[35][36] i radon-fluorid.[37] Do 1971, bilo je poznato više od 80 spojeva ksenona.[38][39]

U novembru 1999. tim naučnika iz kompanije IBM demonstrirao je tehnologiju koja je u mogućnosti manipulirati pojedinačnim atomima. Program nazvan IBM in atoms (IBM u atomima) koristio je skenirajući tunelski mikroskop da bi aranžirao 35 pojedinačnih atoma ksenona na supstrat od izuzetno ohlađenog kristala nikla, tako da su tim atomima napisali tri slova kompanije IBM. Bio je to prvi slučaj da su atomi precizno raspoređeni na nekoj ravnoj površini.[40]

Osobine[uredi | uredi izvor]

Ksenonska bljeskalica
Xenon-flash.gif
Animacija

Ksenon ima atomski broj 54, što znači da njegovo jezgro sadrži 54 protona. Pri uslovima standardne temperature i pritiska, čisti gasoviti ksenon ima gustoću od 5,761 kg/m3, što je oko 4,5 puta više od gustoće Zemljine atmosfere pri površini, 1,217 kg/m3.[41]

Kao tečnost, gustoća ksenona iznosi 3,100 g/mL, a najveću gustoću dostiže na trojnoj tački.[42] Pod istim uslovima, gustoća čvrstog ksenona iznosi 3,640 g/cm3, što je više od prosječne gustoće granita, 2,75 g/cm3.[42] Pri pritiscima od nekoliko gigapaskala (GPa), ksenon se može prevesti u metalnu fazu.[43] Čvrsti ksenon prelazi iz plošno centrirane kubične strukture (fcc) u heksagonalnu gusto pakovanu (hcp) kristalnu fazu pod pritiskom od 155 Gpa te počinje prelaziti u metal, bez primjetne promjene zapremine u hcp fazi. U potpuni metalni izgled prelazi pri 155 GPa. Kada se metalizira, ksenon poprima plavu boju poput neba jer apsorbira crvenu svjetlost i emitira druge vidljive frekvencije. Takve osobine su neobične za neki metal a objašnjavaju se relativno malehnom širinom elektronskih vrpci u metalnom ksenonu.[44][45]

Ksenon je član elemenata sa nultom valencijom a koji se nazivaju plemeniti ili inertni gasovi. U većini uobičajenih hemijskih reakcija on je inertan (poput sagorijevanja), jer njegova vanjska valentna ljuska sadrži osam elektrona. To mu daje stabilnu konfiguraciju sa minimalnom energijom u kojoj su vanjski elektroni čvrsto vezani.[46] U cijevi za pražnjenje, ksenon emitira plavu ili ljubičastu svjetlost kada se pobudi električnim pražnjenjem. Ksenon emitira emisijske (spektralne) linije koje obuhvataju vidljivi spektar,[47] a najintenzivnije linije se nalaze u području plavog dijela spektra što mu i daje obojenost.[48]

Rasprostranjenost i proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Količine ksenona u Zemljinoj atmosferi su zanemarive, otprilike 87±1 nL/L odnosno oko 1 dio ksenona na 11,5 dijelova zraka,[49] a također je pronađen kao komponenta gasova koji izlaze iz nekih mineralnih izvora. Ksenon se komercijalno dobija kao nusproizvod separacije zraka na kisik i dušik. Nakon te separacije, općenito vršene pomoću frakcione destilacije u dvostrukoj koloni, proizvedeni tečni kisik sadrži male količine kriptona i ksenona. U dodatnim koracima frakcione destilacije, tečni kisik se može obogatiti tako da sadrži 0,1 do 0,2% mješavine kriptona i ksenona, koji se izdvajaju bilo apsorpcijom na silika-gel ili destilacijom. Konačno, mješavina dva plemenita gasa se može destilacijom razvojiti na zasebne gasove.[50][51] Svjetska proizvodnja ksenona 1998. se procjenjivala na 5.000 do 7.000 m3.[52] Zbog njegovog vrlo malog udjela, ksenon je dosta skuplji od laških plemenitih gasova. Tako naprimjer približna cijena manjih količina ksenona u Evropi 1999. je iznosila 10 €/L, dok je kripton koštao 1 €/L, neon 0,20 €/L,[52] dok je cijena mnogo rasprostranjenijeg argona iznosila manje od jednog euro centa po litru.

Unutar Sunčevog sistema, udio jezgara ksenona je 1,56 × 10−8, što je po rasprostranjenosti otprilike jedan dio na 630.000 dijelova po ukupnoj masi.[53] Ksenon je relativno rijedak u Sunčevoj atmosferi, na Zemlji, asteroidima i kometama. Planeta Jupiter ima neuobičajeno veliki udio ksenona u svojoj atmosferi, oko 2,6 viši nego što ima Sunce.[54][55] Ovako velika zastupljenost ksenona na Jupiteru je i dalje nepoznanica a možda je uzrokovana ranijim, brzim nastankom planetezimala, malehnih subplanetarnih tijela, prije nego što se protosolarna maglica počela zagrijavati.[56] (U suprotnom, ksenon ne bi bio zarobljen u ledu planetezimala.) Problem niskog nivoa zemaljskog ksenona možda može biti objašnjen kovalentnim vezivanjem ksenona na kisik unutar kvarca, tako smanjujući "isparavanje" ksenona u atmosferu.[57]

Za razliku od plemenitih gasova nižih masa, tokom normalnog procesa nukleosinteze unutar neke zvijezde ne nastaje ksenon. Elementi masivniji od izotopa željeza-56 imaju neto energetski "trošak" da bi nastali putem fusije, tako da zvijezda ne dobija dodatnu energiju proizvodeći ksenon.[58] Umjesto toga, ksenon nastaje tokom eksplozija supernova,[59] procesom hvatanja sporih neutrona (s-proces), u zvijezdama crvenim divovima koje su iscrpile vodik u svojim jezgrima i ušle u asimptotsku granu giganata,[60] tokom klasičnih eksplozija nova[61] te radioaktivnim raspadom elemenata poput joda, uranija i plutonija.[62]

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Ksenon u prirodi sastavljen je iz osam stabilnih izotopa, što je više od svih drugih hemijskih elemenata izuzev kalaja, koji ih ima deset. Ksenon i kalaj su jedini elementi koji imaju više od sedam stabilnih izotopa.[63] Za izotope 124Xe i 134Xe se pretpostavlja da se raspadaju dvostrukim beta raspadom, ali to nikad nije dokazano pa se ubrajaju u stabilne izotope.[64] Osim ovim stabilnih, postoji preko 40 nestabilnih izotopa koji su dobro istraženi. Među nestabilnim izotopima najduže "živući" je 136Xe, za kojeg je dokazano da se raspada dvostrukim beta raspadom uz vrijeme poluraspada od 2,11 x 1021 godina.[65] Izotop 129Xe nastaje beta raspadom 129I, a ima vrijeme poluraspada od 16 miliona godina, dok su 131mXe, 133Xe, 133mXe i 135Xe neki od fisijskih proizvoda izotopa 235U i 239Pu[62] pa se kao takvi koriste kao indikatori nuklearnih eksplozija.

Jezgra dva stabilna izotopa ksenona, 129Xe i 131Xe, imaju intrinsički ugaoni momenat različit od nule (nuklearni spin, pogodan za NMR). Nuklearni spinovi se mogu posložiti i izvan uobičajenih polarizacijskih nivoa pomoću cirkularno polarizirane svjetlosti i para rubidija.[66] Tako postignuta polarizacija spina atomskog jezgra ksenona može prekoračiti 50% svoj maksimalno moguće vrijednosti, značajno prelazeći vrijednost termalne ravnoteže koju nalaže paramagnetna statistika (obično 0,001% najviše vrijednosti pri sobnoj temperaturi, čak i u prisustvu najsnažnijih magneta). Takvo slaganje spinova izvan ravnoteže je privremena situacija i naziva se hiperpolarizacija. Proces hiperpolarizacije ksenona naziva se optičko pumpanje (iako se sam proces znatno razlikuje od "pumpanja" kod lasera).[67]

Pošto jezgro izotopa 129Xe ima spin 1/2, pa stoga ima nulti električni kvadrupolni moment, ono ne pokazuje bilo kakve kvadrupolne međureakcije tokom sudara sa drugim atomima, te se njegova hiperpolarizacija može održavati duži vremenski period čak i kada se laserski snop prekine ili isključi a alkalne pare uklone kondenzacijom sa površine pri sobnoj temperaturi. Polarizacija spina 129Xe može se održati od nekoliko sekundi kod atoma ksenona rastvorenih u krvi[68] pa do nekoliko sati u gasnoj fazi[69] i nekoliko dana u duboko smrznutom čvrstom ksenonu.[70] Za razliku od njega, izotop 131Xe ima vrijednost nuklearnog spina od 32 i kvadrupolni moment različit od nule, tako da su njegova vremena relaksacije t1 u rasponima od milisekunde do sekunde.[71]

Neki radioaktivni izotopi ksenona, naprimjer 133Xe i 135Xe, nastaju neutronskom radijacijom fisijskog materijala unutar nuklearnih reaktora.[8] Izotop 135Xe je od posebnog značaja u procesima koji se odvijaju u nuklearnim fisijskim reaktorima. 135Xe ima enormno veliki poprečni presjek za termalne neutrone od 2,6×106 barna,[12] te tako on djeluje kao apsorber neutrona ili "otrov" koji može usporiti ili potpuno zaustaviti lančanu nuklearnu reakciju nakon određenog perioda. Ova pojava je otkrivena kod prvih nuklearnih reaktora koji su napravljeni u sklopu američkog projekta "Manhattan" za proizvodnju plutonija. Kasnije su naučnici načinili promjene u dizajnu reaktora da bi povećali reaktivnost u njima (broj neutrona po fisiji koji dalje učestvuju u fisiji drugih atoma nuklearnog goriva).[72] "Trovanje" reaktora sa 135Xe igralo je značajnu ulogu u Černobilskoj katastrofi.[73] Gašenje ili smanjenje snage reaktora može biti rezultat akumuliranja 135Xe i prelaska reaktora u takozvanu "jodnu jamu".

U ekstremnim, neželjenim uslovima, relativno visoke koncentracije radioaktivnih izotopa ksenona se mogu naći da izlaze iz nuklearnog reaktora zbog otpuštanja fisijskih proizvoda nastalih od oštećenih šipki nuklearnog goriva[74] ili fisije uranija u vodi za hlađenje.[75]

Pošto je ksenon traser za dva "roditeljska" izotopa, odnos izotopa ksenona u meteoritima je moćan alat za proučavanje nastanka Sunčevog sistema. Jodno-ksenonska metoda radiometričnog datiranja daje vrijeme prošlo između nukleosinteze i kondenzacije čvrstog objekta iz solarne maglice. Fizičar John H. Reynolds je 1960. otkrio da određeni meteoriti sadrže izotopsku anomaliju u vidu prekomjernog udjela ksenona-129. On je zaključio da je taj ksenon proizvod raspada radioaktivnog joda-129. Ovaj izotop sporo nastaje i spalacijom kosmičkim zrakama i nuklearnom fisijom, ali se u većim količinama proizvodi samo u eksplozijama supernova. Kako je vrijeme poluraspada 129I razmjerno kratko na kosmološkoj vremenskoj skali, samo 16 miliona godina, ono pokazuje da je prošlo vrlo malo vremena između neke supernovee i vremena kada su meteoriti postali čvrsti te u sebi "zarobili" 129I. Za ova dva događaja (supernova i očvršćivanje gasnog oblaka) smatra se da su se desili tokom rane historije Sunčevog sistema, pošto je izotop 129I po svemu sudeći nastao prije formiranja Sunčevog sistema, ali te i isuviše davno, te je solarnom gasnom oblaku dodao izotope iz drugog izvora. Ovaj izvor iz supernove također je mogao uzrokovati i kolaps solarnog gasnog oblaka.[58][76]

Na sličan način, izotopski odnosi ksenona kao što su 129Xe/130Xe i 136Xe/130Xe su također vrlo dobri alati za razumijevanje diferencijacije planeta i prvobitnog otpuštanja gasova.[11] Naprimjer, u atmosferi Marsa postoji slična rasprostranjenost ksenona kao na Zemlji: 0,08 ppm (dijelova na milion),[77] međutim na Marsu je zabilježen veći udio izotopa 129Xe nego na Zemlji ili Suncu. Kako se taj izotop generira radioaktivnim raspadom, rezultat mogu ukazivati da je Mars izgubio svoju prvobitnu atmosferu, možda unutar prvih 100 miliona godina nakon što je nastao.[78][79] U drugom primjeru, suvišak 129Xe pronađen u gasovitim izvorima ugljik dioksida u Novom Meksiku možda potječe od raspada gasova nastalih u plaštu nedugo nakon formiranja Zemlje.[62][80]

Spojevi[uredi | uredi izvor]

Nakon otkrića Neila Bartletta 1962. da ksenon može graditi određene hemijske spojeva, otkriven je i proučen veliki broj ksenonovih spojeva. Gotovo svi poznati ksenonovi spojevi sadrže elektronegativne atome fluora ili kisika.[81]

Halidi[uredi | uredi izvor]

Kristali XeF4, 1962.

Poznata su tri fluorida ksenona: XeF2, XeF4 i XeF6. Za XeF se teoretiše da je nestabilan.[82] Fluoridi ksenona su polazna tačka za sintezu gotovo svih ostalih ksenonovih spojeva.

Čvrsti, kristalni difluorid XeF2 nastaje kada se mješavina fluora i gasovitog ksenona izloži ultraljubičastom svjetlu.[83] Za tu reakciju dovoljno je i izlaganje dnevnom svjetu.[84] Dugotrajno zagrijavanje XeF2 na visokim temperaturama uz NiF2 kao katalizator daje XeF6.[85] Piroliza XeF6 u prisustvu natrij-fluorida (NaF) daje veoma čisti XeF4.[86]

Ksenonovi fluoridi se ponašaju i kao primaoci i kao donori fluorida, gradeći soli koje sadrže takve katione kao što su XeF+ i Xe
2
F+
3
i anione poput XeF
5
, XeF
7
i XeF2−
8
. Zeleni, paramagnetični Xe+
2
formira se redukcijom XeF2 sa gasovitim ksenonom.[81] Spoj XeF2 je u mogućnosti graditi i koordinacijske komplekse sa ionima prelaznih metala. Do danas je sintetizirano i opisano preko 30 takvih kompleksa.[85]

Iako su ksenonovi fluoridi relativno dobro proučeni, ostali halidi nisi poznati, uz jedini izuzetak dihlorida, XeCl2. Za ksenon-dihlorid navedeno je da je endotermički, bezbojni, kristalni spoj koji se raspada na elemente pri temperaturi od 80 °C, a stvara se visokofrekventnim ozračivanjem mješavine ksenona, fluora i silicij- ili ugljik-tetrahlorida.[87] Međutim, postoji određena sumnja da li se kod XeCl2 uopće radi o realnom spoju ili se radi o van der Waalsovoj molekuli koja se sastoji iz slabo povezanih Xe atoma i molekula Cl2.[88] Teoretski izračuni ukazuju da je linearna molekula XeCl2 manje stabilna od van der Waalsovog kompleksa.[89]

Oksidi i oksohalidi[uredi | uredi izvor]

Poznata su tri oksida ksenona: ksenon-trioksid (XeO3) i ksenon-tetroksid (XeO4), koji su opasno eksplozivni i izuzetno jaka oksidacijska sredstva, te ksenon-dioksid (XeO2), koji je otkriven 2011. a ima koordinacijski broj četiri.[90]

XeO2 nastaje kada se ksenon-tetrafluorid pospe preko leda. Njegova kristalna struktura mu daje sposobnost da zamijeni silicij u silikatnim mineralima.[91] Kation XeOO+ je identificiran pomoću infracrvene spektroskopije u uzorcima čvrstog argona.[92]

Ksenon je reagira direktno sa kisikom, trioksid nastaje hidrolizom XeF6:[93]

XeF6 + 3 H2OXeO3 + 6 HF

XeO3 je slabo kiseo, rastvara se u bazama dajući nestabilne soli ksenate koje sadrže anion HXeO
4
. Ove nestabilne soli vrlo lahko disproporcioniraju u gasoviti ksenon i perksenatne soli, koje sadrže XeO4−
6
anion.[94]

Barij-perksenat, kada se tretira sa koncentriranom sumpornom kiselinom, daje gasoviti ksenon-tetroksid:[87]

Ba2XeO6 + 2 H2SO4 → 2 BaSO4 + 2 H2O + XeO4

Da bi se spriječilo raspadanje, ksenon tetroksid koji se tako dobije, odmah se hladi čime nastaje svijetlo žuti prah. Na temperaturi iznad −35,9 °C eksplodira raspadajući se na gasovite ksenon i kisik.

Poznato je više ksenonovih oksifluorida, uključujući XeOF2, XeOF4, XeO2F2 i XeO3F2. XeOF2 nastaje reakcijom kisik-difluorida (OF2) sa gasovitim ksenonom pri niskim temperaturama. Također se može dobiti i djelimičnom hidrolizom XeF4. On disproporcionira pri −20 °C na XeF2 i XeO2F2.[95] XeOF4 nastaje djelimičnom hidrolizom XeF6,[96] ili reakcijom XeF6 sa natrij-perksenatom , Na4XeO6. Ova druga reakcija također daje i manje količine XeO3F2. XeOF4 reagira sa CsF dajući anion XeOF
5
,[95][97] dok XeOF3 reagira sa fluoridima alkalnih metala KF, RbF i CsF dajući anion XeOF
4
.[98]

Drugi spojevi[uredi | uredi izvor]

Od nedavno, postoji interes za ksenonovim spojevima gdje je on direktno vezan za neki slabije elektronegativniji element od fluora ili kisika, naročito ugljik.[93] Grupe koje preuzimaju elektrone, poput grupa sa supstitucijom fluora, neophodne su da bi se stabilizirali ovi spojevi.[94] Do danas opisan je veliki broj takvih spojeva kao što su:[95][99]

  • C6F5–Xe+–N≡C–CH3, gdje je C6F5 pentafluorofenilna grupa.
  • [C6F5]2Xe
  • C6F5–Xe–X, gdje je X CN, F ili Cl.
  • R–C≡C–Xe+, gdje je R C2F
    5
    ili tert-butil.
  • C6F5–XeF+
    2
  • (C6F5Xe)2Cl+

Drugi spojevi koji sadrže ksenon spojen na slabije elektronegativniji element uključuju F–Xe–N(SO2F)2 i F–Xe–BF2. Ovaj drugi se sintetizira iz dioksigenil-tetrafluoroborata, O2BF4, pri temperaturi od −100 °C.[95][100] Neobični ion koji sadrži ksenon je kation tetraksenonzlato(II), AuXe2+
4
, koji sadrži veze između zlata i ksenona.[101] Taj ion se javlja u spoju AuXe4(Sb2F11)2, a zanimljiv je što u sebi ima direktne hemijske veze između dva atoma poznata po svojoj nereaktivnosti, ksenona i zlata, gdje ksenon djeluje kao ligand prelaznih metala.

Spoj Xe2Sb2F11 sadrži vezu Xe-Xe, najdužu poznatu vezu između dva elementa (iznosi 308,71 pm = 3,0871 Å).[101]

Godine 1995. M. Räsänen sa saradnicima, naučnicima sa Univerziteta u Helsinkiju, Finska, objavili su da su dobili ksenon-dihidrid (HXeH), a nešto kasnije i ksenon-hidridhidroksid (HXeOH), hidroksenoacetilen (HXeCCH) i druge molekule koje sadrže ksenon.[102] Kriajčev i drugi su objavili dobijanje HXeOXeH pomoću fotolize vode unutar kriogene ksenonove matrice.[103] Dobijene su također i deuterizirane molekule HXeOD i DXeOH.[104]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ "Standard Atomic Weights 2013". Commission on Isotopic Abundances and Atomic Weights
  3. ^ "Xenon" u GESTIS-bazi podataka, IFA, pristupljeno 6.9.2012.
  4. ^ Magnetic susceptibility of the elements and inorganic compounds, u: Lide, D. R., ur. (2005). CRC Handbook of Chemistry and Physics (86. izd.). Boca Raton (FL): CRC Press. ISBN 0-8493-0486-5.
  5. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086
  6. ^ L. C. Allen, J. E. Huheey: The definition of electronegativity and the chemistry of the noble gases, Journal of Inorganic and Nuclear Chemistry, 42. izd., 1980, str. 1523-1524, doi:10.1016/0022-1902(80)80132-1
  7. ^ urednici (2007). "Xenon". Columbia Electronic Encyclopedia (6. iz.). Columbia University Press. Pristupljeno 23.10.2007. 
  8. ^ a b Husted, Robert; Boorman, Mollie (15.12.2003). "Xenon". Los Alamos National Laboratory, Chemical Division. Pristupljeno 26.9.2007. 
  9. ^ Rabinovich Viktor Abramovich; Vasserman, A. A.; Nedostup, V. I.; Veksler, L. S. (1988). Thermophysical properties of neon, argon, krypton, and xenon (engl. iz.). Washington, DC: Hemisphere Publishing Corp. Bibcode:1988wdch...10.....R. ISBN 0-89116-675-0. Pristupljeno 2.4.2009. 
  10. ^ a b Freemantel Michael (25.8.2003). "Chemistry at its Most Beautiful" (PDF). Chemical & Engineering News. Pristupljeno 13.9.2007. 
  11. ^ a b Kaneoka Ichiro (1998). "Xenon's Inside Story". Science 280 (5365): 851–852. doi:10.1126/science.280.5365.851b. 
  12. ^ a b Weston M. Stacey (2007). Nuclear Reactor Physics. Wiley-VCH. str. 213. ISBN 3-527-40679-4. 
  13. ^ a b James Burke (2003). Twin Tracks: The Unexpected Origins of the Modern World. Oxford University Press. str. 33. ISBN 0-7432-2619-4. 
  14. ^ David Mellor (2000). Sound Person's Guide to Video. Focal Press. str. 186. ISBN 0-240-51595-1. 
  15. ^ Sanders, Robert D.; Ma, Daqing; Maze, Mervyn (2005). "Xenon: elemental anaesthesia in clinical practice". British Medical Bulletin 71 (1): 115–35. doi:10.1093/bmb/ldh034. PMID 15728132. 
  16. ^ Basov N. G.; Danilychev, V. A.; Popov, Yu. M. (1971). "Stimulated Emission in the Vacuum Ultraviolet Region". Soviet Journal of Quantum Electronics 1 (1): 18–22. Bibcode:1971QuEle...1...18B. doi:10.1070/QE1971v001n01ABEH003011. 
  17. ^ Toyserkani E. Khajepour, A; Corbin, S. (2004). Laser Cladding. CRC Press. str. 48. ISBN 0-8493-2172-7. 
  18. ^ Ball Philip (1.5.2002). "Xenon outs WIMPs". Nature. Pristupljeno 8.10.2007. 
  19. ^ Saccoccia G.; del Amo, J. G.; Estublier, D. (31.8.2006). "Ion engine gets SMART-1 to the Moon". ESA. Pristupljeno 1.10.2007. 
  20. ^ Ramsay, W.; Travers, M. W. (1898). "On the extraction from air of the companions of argon, and neon". Report of the Meeting of the British Association for the Advancement of Science: 828. 
  21. ^ Gagnon, Steve. "It's Elemental – Xenon". Thomas Jefferson National Accelerator Facility. Pristupljeno 16.6.2007. 
  22. ^ nepoznat autor (1904). Daniel Coit Gilman; Harry Thurston Peck; Frank Moore Colby, ur. The New International Encyclopædia. Dodd, Mead and Company. str. 906. 
  23. ^ urednici (1991). The Merriam-Webster New Book of Word Histories. Merriam-Webster, Inc. str. 513. ISBN 0-87779-603-3. 
  24. ^ Ramsay William (1902). "An Attempt to Estimate the Relative Amounts of Krypton and of Xenon in Atmospheric Air". Proceedings of the Royal Society of London 71 (467–476): 421–426. doi:10.1098/rspl.1902.0121. 
  25. ^ nepoznat autor. "History". Millisecond Cinematography. Arhivirano sa original, 22.8.2006. Pristupljeno 7.11.2007. 
  26. ^ Paschotta Rüdiger (1.11.2007). "Lamp-pumped lasers". Encyclopedia of Laser Physics and Technology. RP Photonics. Pristupljeno 7.11.2007. 
  27. ^ Marx, Thomas; Schmidt, Michael; Schirmer, Uwe; Reinelt, Helmut (2000). "Xenon anesthesia" (PDF). Journal of the Royal Society of Medicine 93 (10): 513–7. PMC 1298124. PMID 11064688. Pristupljeno 2.10.2007. 
  28. ^ Bartlett, Neil; Lohmann, D. H. (1962). "Dioxygenyl hexafluoroplatinate (V), O2+[PtF6]". Proceedings of the Chemical Society (London: Chemical Society) (3): 115. doi:10.1039/PS9620000097. 
  29. ^ Bartlett, N. (1962). "Xenon hexafluoroplatinate (V) Xe+[PtF6]". Proceedings of the Chemical Society (London: Chemical Society) (6): 218. doi:10.1039/PS9620000197. 
  30. ^ Graham L.; Graudejus, O.; Jha N.K.; Bartlett, N. (2000). "Concerning the nature of XePtF6". Coordination Chemistry Reviews 197 (1): 321–334. doi:10.1016/S0010-8545(99)00190-3. 
  31. ^ A. F. Holleman; Wiberg, Ego (2001). Bernhard J. Aylett, ur. Inorganic Chemistry. San Diego: Academic Press. ISBN 0-12-352651-5. ; prevod knjige Lehrbuch der Anorganischen Chemie, prvobitno napisanu od strane A. F. Holleman, nastavak od Egon Wiberga, urednik Nils Wiberg, Berlin: de Gruyter, 1995, 34. izd., ISBN 3-11-012641-9.
  32. ^ Steel Joanna (2007). "Biography of Neil Bartlett". College of Chemistry, University of California, Berkeley. Pristupljeno 25.10.2007. 
  33. ^ Bartlett Neil (9.9.2003). "The Noble Gases". Chemical & Engineering News (American Chemical Society) 81 (36). Pristupljeno 1.10.2007. 
  34. ^ Leonid Khriachtchev; Pettersson, Mika; Runeberg, Nino; Lundell, Jan; Räsänen, Markku (24.8.2000). "A stable argon compound". Nature 406 (6798): 874–6. doi:10.1038/35022551. PMID 10972285. Pristupljeno 4.6.2008. 
  35. ^ Lynch, C. T.; Summitt, R.; Sliker, A. (1980). CRC Handbook of Materials Science. CRC Press. ISBN 0-87819-231-X. 
  36. ^ MacKenzie, D. R. (1963). "Krypton Difluoride: Preparation and Handling". Science 141 (3586): 1171. Bibcode:1963Sci...141.1171M. doi:10.1126/science.141.3586.1171. PMID 17751791. 
  37. ^ Paul R. Fields; Lawrence Stein; Moshe H. Zirin (1962). "Radon Fluoride". Journal of the American Chemical Society 84 (21): 4164–4165. doi:10.1021/ja00880a048. 
  38. ^ "Xenon". Periodic Table Online. CRC Press. Arhivirano sa original, 10.4.2007. Pristupljeno 8.10.2007. 
  39. ^ Moody G. J. (1974). "A Decade of Xenon Chemistry". Journal of Chemical Education 51 (10): 628–630. Bibcode:1974JChEd..51..628M. doi:10.1021/ed051p628. Pristupljeno 16.10.2007. 
  40. ^ 2 Researchers Spell 'I.B.M.,' Atom by Atom - New York Times
  41. ^ Williams David R. (19.4.2007). "Earth Fact Sheet". NASA. Pristupljeno 4.10.2007. 
  42. ^ a b Elena Aprile; Bolotnikov, Aleksey E.; Doke, Tadayoshi (2006). Noble Gas Detectors. Wiley-VCH. str. 8–9. ISBN 3-527-60963-6. 
  43. ^ Caldwell W. A.; Nguyen, J.; Pfrommer, B.; Louie, S.; Jeanloz, R. (1997). "Structure, bonding and geochemistry of xenon at high pressures". Science 277 (5328): 930–933. doi:10.1126/science.277.5328.930. 
  44. ^ E. Fontes. "Golden Anniversary for Founder of High-pressure Program at CHESS". Cornell University. Pristupljeno 30.5.2009. 
  45. ^ Eremets, Mikhail I.; Gregoryanz, Eugene A.; Struzhkin, Victor V. et al. (2000). "Electrical Conductivity of Xenon at Megabar Pressures". Physical Review Letters 85 (13): 2797–800. Bibcode:2000PhRvL..85.2797E. doi:10.1103/PhysRevLett.85.2797. PMID 10991236. 
  46. ^ Bader Richard F. W. "An Introduction to the Electronic Structure of Atoms and Molecules". McMaster University. Pristupljeno 27.9.2007. 
  47. ^ Talbot John. "Spectra of Gas Discharges". Rheinisch-Westfälische Technische Hochschule Aachen. Pristupljeno 10.8.2006. 
  48. ^ William Marshall Watts (1904). An Introduction to the Study of Spectrum Analysis. London: Longmans, Green, and Co. 
  49. ^ Hwang Shuen-Cheng; Robert D. Lein; Daniel A. Morgan (2005). "Noble Gases". Kirk-Othmer Encyclopedia of Chemical Technology (5. iz.). Wiley. doi:10.1002/0471238961.0701190508230114.a01. ISBN 0-471-48511-X. 
  50. ^ Frank G. Kerry (2007). Industrial Gas Handbook: Gas Separation and Purification. CRC Press. str. 101–103. ISBN 0-8493-9005-2. 
  51. ^ "Xenon – Xe". CFC StarTec LLC. 10.8.1998. Pristupljeno 7.9.2007. 
  52. ^ a b Häussinger Peter; Glatthaar, Reinhard; Rhode, Wilhelm; Kick, Helmut; Benkmann, Christian et al. (2001). "Noble Gases". Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry (6. iz.). Wiley. doi:10.1002/14356007.a17_485. ISBN 3-527-20165-3. 
  53. ^ David Arnett (1996). Supernovae and Nucleosynthesis. Princeton, New Jersey: Princeton University Press. ISBN 0-691-01147-8. 
  54. ^ Mahaffy P. R.; Niemann, H. B.; Alpert, A.; Atreya, S. K. et al. (2000). "Noble gas abundance and isotope ratios in the atmosphere of Jupiter from the Galileo Probe Mass Spectrometer". Journal of Geophysical Research 105 (E6): 15061–15072. Bibcode:2000JGR...10515061M. doi:10.1029/1999JE001224. 
  55. ^ Maseni udio je izračunat iz prosječne mase atoma u Sunčevom sistemu od oko 1,29 jedinica atomske mase (u)
  56. ^ Owen Tobias; Mahaffy, Paul; Niemann, H. B.; Atreya, Sushil; Donahue, Thomas; Bar-Nun, Akiva; de Pater, Imke (1999). "A low-temperature origin for the planetesimals that formed Jupiter". Nature 402 (6759): 269–70. Bibcode:1999Natur.402..269O. doi:10.1038/46232. PMID 10580497. 
  57. ^ Sanloup, Chrystèle et al. (2005). "Retention of Xenon in Quartz and Earth's Missing Xenon". Science 310 (5751): 1174–7. Bibcode:2005Sci...310.1174S. doi:10.1126/science.1119070. PMID 16293758. 
  58. ^ a b Donald D. Clayton (1983). Principles of Stellar Evolution and Nucleosynthesis. University of Chicago Press. ISBN 0-226-10953-4. 
  59. ^ Heymann D.; Dziczkaniec, M. (19.3.1979). Xenon from intermediate zones of supernovae. Proceedings 10th Lunar and Planetary Science Conference (Houston, Texas: Pergamon Press, Inc.): 1943–1959. Bibcode:1979LPSC...10.1943H. 
  60. ^ Beer, H.; Kaeppeler, F.; Reffo, G.; Venturini, G. (1.11.1983). "Neutron capture cross-sections of stable xenon isotopes and their application in stellar nucleosynthesis". Astrophysics and Space Science 97 (1): 95–119. Bibcode:1983Ap&SS..97...95B. doi:10.1007/BF00684613. 
  61. ^ Pignatari M.; Gallino R.; Straniero O.; Davis A. (2004). "The origin of xenon trapped in presolar mainstream SiC grains". Memorie della Societa Astronomica Italiana 75: 729–734. Bibcode:2004MmSAI..75..729P. 
  62. ^ a b c Caldwell Eric (1.1.2004). "Periodic Table – Xenon". Resources on Isotopes. USGS. Pristupljeno 8.10.2007. 
  63. ^ J. B. Rajam (1960). Atomic Physics (7. iz.). Delhi: S. Chand and Co. ISBN 81-219-1809-X. 
  64. ^ Barabash A. S. (2002). "Average (Recommended) Half-Life Values for Two-Neutrino Double-Beta Decay". Czechoslovak Journal of Physics 52 (4): 567–573. arXiv:nucl-ex/0203001. Bibcode:2002CzJPh..52..567B. doi:10.1023/A:1015369612904. 
  65. ^ Ackerman N. (2011). "Observation of Two-Neutrino Double-Beta Decay in ^{136}Xe with the EXO-200 Detector". Physical Review Letters 107 (21). doi:10.1103/PhysRevLett.107.212501. 
  66. ^ Otten Ernst W. (2004). "Take a breath of polarized noble gas". Europhysics News 35 (1): 16. Bibcode:2004ENews..35...16O. doi:10.1051/epn:2004109. 
  67. ^ I. C. Ruset; Ketel, S.; Hersman, F. W. (2006). "Optical Pumping System Design for Large Production of Hyperpolarized 129Xe". Physical Review Letters 96 (5): 053002. Bibcode:2006PhRvL..96e3002R. doi:10.1103/PhysRevLett.96.053002. 
  68. ^ J. Wolber; Cherubini, A.; Leach, M. O.; Bifone, A. (2000). "On the oxygenation-dependent 129Xe t1 in blood". NMR in Biomedicine 13 (4): 234–7. doi:10.1002/1099-1492(200006)13:4<234::AID-NBM632>3.0.CO;2-K. PMID 10867702. 
  69. ^ B. Chann; Nelson, I. A.; Anderson, L. W. et al. (2002). "129Xe-Xe molecular spin relaxation". Physical Review Letters 88 (11): 113–201. Bibcode:2002PhRvL..88k3201C. doi:10.1103/PhysRevLett.88.113201. 
  70. ^ Gustav Konrad von Schulthess; Smith, Hans-Jørgen; Pettersson, Holger; Allison, David John (1998). The Encyclopaedia of Medical Imaging. Taylor & Francis. str. 194. ISBN 1-901865-13-4. 
  71. ^ W. W. Warren; Norberg, R. E. (1966). "Nuclear Quadrupole Relaxation and Chemical Shift of Xe131 in Liquid and Solid Xenon". Physical Review 148 (1): 402–412. Bibcode:1966PhRv..148..402W. doi:10.1103/PhysRev.148.402. 
  72. ^ urednici. "Hanford Becomes Operational". The Manhattan Project: An Interactive History. U.S. Department of Energy. Arhivirano sa original, 10.12.2009. Pristupljeno 10.10.2007. 
  73. ^ Jeremy I. Pfeffer; Nir, Shlomo (2000). Modern Physics: An Introductory Text. Imperial College Press. str. 421–. ISBN 1-86094-250-4. 
  74. ^ Edwards A. Laws (2000). Aquatic Pollution: An Introductory Text. John Wiley and Sons. str. 505. ISBN 0-471-34875-9. 
  75. ^ urednici (9.4.1979). "A Nuclear Nightmare". Time. Pristupljeno 9.10.2007. 
  76. ^ Bolt, B. A.; Packard, R. E.; Price, P. B. (2007). "John H. Reynolds, Physics: Berkeley". The University of California, Berkeley. Pristupljeno 1.10.2007. 
  77. ^ Williams David R. (1.9.2004). "Mars Fact Sheet". NASA. Pristupljeno 10.10.2007. 
  78. ^ Schilling James. "Why is the Martian atmosphere so thin and mainly carbon dioxide?". Mars Global Circulation Model Group. Pristupljeno 10.10.2007. 
  79. ^ Zahnle Kevin J. (1993). "Xenological constraints on the impact erosion of the early Martian atmosphere". Journal of Geophysical Research 98 (E6): 10,899–10,913. Bibcode:1993JGR....9810899Z. doi:10.1029/92JE02941. 
  80. ^ Boulos M. S.; Manuel, O.K. (1971). "The xenon record of extinct radioactivities in the Earth". Science 174 (4016): 1334–6. Bibcode:1971Sci...174.1334B. doi:10.1126/science.174.4016.1334. PMID 17801897. 
  81. ^ a b Harding, Charlie; Johnson, David Arthur; Janes, Rob (2002). Elements of the p block. UK: Royal Society of Chemistry. str. 93–94. ISBN 0-85404-690-9. 
  82. ^ Dean H Liskow; Henry F Schaefer; Paul S Bagus; Bowen Liu (1973). "Probable nonexistence of xenon monofluoride as a chemically bound species in the gas phase". J Amer Chem Soc 95 (12): 4056–4057. doi:10.1021/ja00793a042. 
  83. ^ Weeks, James L.; Chernick, Cedric; Matheson, Max S. (1962). "Photochemical Preparation of Xenon Difluoride". Journal of the American Chemical Society 84 (23): 4612. doi:10.1021/ja00882a063. 
  84. ^ Streng, L. V.; Streng, A. G. (1965). "Formation of Xenon Difluoride from Xenon and Oxygen Difluoride or Fluorine in Pyrex Glass at Room Temperature". Inorganic Chemistry 4 (9): 1370–1371. doi:10.1021/ic50031a035. 
  85. ^ a b Tramšek, Melita; Žemva, Boris (5.12.2006). "Synthesis, Properties and Chemistry of Xenon(II) Fluoride" (PDF). Acta Chimica Slovenica 53 (2): 105–116. doi:10.1002/chin.200721209. Pristupljeno 18.7.2009. 
  86. ^ Ogrin, Tomaz; Bohinc, Matej; Silvnik, Joze (1973). "Melting-point determinations of xenon difluoride-xenon tetrafluoride mixtures". Journal of Chemical and Engineering Data 18 (4): 402. doi:10.1021/je60059a014. 
  87. ^ a b Scott, Thomas; Eagleson, Mary (1994). "Xenon Compounds". Concise encyclopedia chemistry. Walter de Gruyter. str. 1183. ISBN 3-11-011451-8. 
  88. ^ Proserpio, Davide M.; Hoffmann, Roald; Janda, Kenneth C. (1991). "The xenon-chlorine conundrum: van der Waals complex or linear molecule?". Journal of the American Chemical Society 113 (19): 7184. doi:10.1021/ja00019a014. 
  89. ^ Richardson, Nancy A.; Hall, Michael B. (1993). "The potential energy surface of xenon dichloride". The Journal of Physical Chemistry 97 (42): 10952. doi:10.1021/j100144a009. 
  90. ^ Brock, D.S.; Schrobilgen, G.J. (2011). "Synthesis of the missing oxide of xenon, XeO2, and its implications for earth's missing xenon". Journal of the American Chemical Society 133 (16): 6265–9. doi:10.1021/ja110618g. PMID 21341650. 
  91. ^ Chemistry: Where did the xenon go?, Nature 471, 138 (10. mart 2011) doi:10.1038/471138d
  92. ^ Zhou, M.; Zhao, Y.; Gong, Y.; Li, J. (2006). "Formation and Characterization of the XeOO+ Cation in Solid Argon". Journal of the American Chemical Society 128 (8): 2504–5. doi:10.1021/ja055650n. PMID 16492012. 
  93. ^ a b John H. Holloway; Hope, Eric G. (1998). A. G. Sykes, ur. Advances in Inorganic Chemistry Press. Academic. str. 65. ISBN 0-12-023646-X. 
  94. ^ a b W. Henderson (2000). Main group chemistry. UK: Royal Society of Chemistry. str. 152–153. ISBN 0-85404-617-8. 
  95. ^ a b c d Mackay, Kenneth Malcolm; Mackay, Rosemary Ann; Henderson, W. (2002). Introduction to modern inorganic chemistry (6. iz.). CRC Press. str. 497–501. ISBN 0-7487-6420-8. 
  96. ^ Smith D. F. (1963). "Xenon Oxyfluoride". Science 140 (3569): 899–900. Bibcode:1963Sci...140..899S. doi:10.1126/science.140.3569.899. PMID 17810680. 
  97. ^ K. O. Christe; D. A. Dixon; J. C. P. Sanders; G. J. Schrobilgen; S. S. Tsai; W. W. Wilson (1995). "On the Structure of the [XeOF5] Anion and of Heptacoordinated Complex Fluorides Containing One or Two Highly Repulsive Ligands or Sterically Active Free Valence Electron Pairs". Inorg. Chem. 34 (7): 1868–1874. doi:10.1021/ic00111a039. 
  98. ^ K. O. Christe; C. J. Schack; D. Pilipovich (1972). "Chlorine trifluoride oxide. V. Complex formation with Lewis acids and bases". Inorg. Chem. 11 (9): 2205–2208. doi:10.1021/ic50115a044. 
  99. ^ Frohn H; Theißen Michael (2004). "C6F5XeF, a versatile starting material in xenon–carbon chemistry". Journal of Fluorine Chemistry 125 (6): 981. doi:10.1016/j.jfluchem.2004.01.019. 
  100. ^ Goetschel Charles T.; Loos, Karl R. (1972). "Reaction of xenon with dioxygenyl tetrafluoroborate. Preparation of FXe-BF2". Journal of the American Chemical Society 94 (9): 3018. doi:10.1021/ja00764a022. 
  101. ^ a b Li, Wai-Kee; Zhou, Gong-Du; Mak, Thomas C. W. (2008). Gong-Du Zhou; Thomas C. W. Mak, ur. Advanced Structural Inorganic Chemistry. Oxford University Press. str. 678. ISBN 0-19-921694-0. 
  102. ^ Gerber R. B. (2004). "Formation of novel rare-gas molecules in low-temperature matrices". Annual Review of Physical Chemistry 55 (1): 55–78. Bibcode:2004ARPC...55...55G. doi:10.1146/annurev.physchem.55.091602.094420. PMID 15117247. 
  103. ^ Khriachtchev Leonid; Isokoski, Karoliina; Cohen, Arik; Räsänen, Markku; Gerber, R. Benny (2008). "A Small Neutral Molecule with Two Noble-Gas Atoms: HXeOXeH". Journal of the American Chemical Society 130 (19): 6114–8. doi:10.1021/ja077835v. PMID 18407641. 
  104. ^ Pettersson Mika; Khriachtchev, Leonid; Lundell, Jan; Räsänen, Markku (1999). "A Chemical Compound Formed from Water and Xenon: HXeOH". Journal of the American Chemical Society 121 (50): 11904–11905. doi:10.1021/ja9932784. 
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: