Renij

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Renij,  75Re
Rhenium single crystal bar and 1cm3 cube.jpg
Renij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Renij, Re, 75
Serija Prelazni metali
Grupa, Perioda, Blok 7, 6, d
Izgled sivo-bijeli metal
Zastupljenost 1 · 10-7[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 186,207 u
Atomski radijus (izračunat) 135 (188) pm
Kovalentni radijus 159 pm
Van der Waalsov radijus ? pm
Elektronska konfiguracija [Xe] 4f145d56s2
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 32, 13, 2
1. energija ionizacije 760 kJ/mol
2. energija ionizacije 1260 kJ/mol
3. energija ionizacije 2510 kJ/mol
4. energija ionizacije 3640 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Mohsova skala tvrdoće 7
Kristalna struktura heksagonalna
Gustoća 21000[2] kg/m3 pri 298,15 K
Magnetizam paramagnetičan ( = 9,6 · 10−5)[3]
Tačka topljenja 3459 K (3186[4] °C)
Tačka ključanja 5869[4] ili 5903[5] K (5596[4] ili 5630 °C)
Molarni volumen 8,86 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 707[5] kJ/mol
Toplota topljenja 33 kJ/mol
Brzina zvuka 4700 m/s pri 293,15 K
Specifična toplota 137 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost 5,56 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 48 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj −3, −2, −1, 0, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7[6]
Elektrodni potencijal -0,276 V (ReO2 + 4H+ + 4e- → Re + 2 H2O)
Elektronegativnost 1,9 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
185Re

37,4 %

Stabilan
186Re

sin

89,25 h β 1,069 186Os
ε 0,582 186W
187Re

62,6 %

4,12 · 1010 god β 0,003 187Os
188Re

sin

17,021 h β 2,120 188Os
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja
prah

Lahko zapaljivo

F
Lahko zapaljivo
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: 11
S: 16
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se SI osnovne jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Renij je hemijski element sa simbolom Re i atomskim brojem 75. To je srebreno-svijetli, teški prelazni metal, iz šeste periode i 7. grupe periodnog sistema elemenata. Sa procjenjenom prosječnom koncentracijom od 0,0000001%, renij spada među najrjeđe elemente u Zemljinoj kori. U elementarnom stanju, on ima, u zavisnosti od izvora, treću najvišu tačku topljenja i najvišu tačku ključanja od svih elemenata (5596[4] ili 5630 °C). Renij je u hemijskom smislu dosta sličan manganu i tehneciju, a dobija se kao nusproizvod izdvajanja i rafiniranja ruda molibdena i bakra. On se u svojim spojevima nalazi u vrlo širokom spektru oksidacijskih stanja koja se kreću od -1 do +7. Otkriven 1925. godine, bio je posljednji stabilni element koji je otkriven u prirodi. Dobio je ime po evropskoj rijeci Rajni.

Superlegure renija zasnovane na niklu koriste se u komorama za sagorijevanje, za izradu lopatica turbina i mlaznica za ispušne gasove kod mlaznih motora. Te legure sadrže i do 6% renija, što čini proizvodnju mlaznih motora najvećim pojedinačnim potrošačem ovog elementa, dok se nakon nje nalazi katalitička hemijska industrija kao drugi najveći potrošač renija. Zbog vrlo slabe dostupnosti u relativnom odnosu na potražnju, renij je jedan od najskupljih metala, a njegova prosječna cijena u aprilu 2015. iznosila je približno 2.750 US$ po kilogramu. On je također i jedan od metala od strateškog vojnog značaja, zbog svoje upotrebe u vojnim raketnim i mlaznim motorima visokih performansi.[7]

Historija[uredi | uredi izvor]

Renij (lat. Rhenus u značenju: (rijeka) "Rajna")[8] je bio posljednji među otkrivenim hemijskim elementima koji je imao stabilne izotope (drugi novi elementi otkriveni u prirodi nakon njega, poput francija, su radioaktivni).[9] Postojanje do tada još neotkrivenog elementa na današnjem mjestu renija u periodnom sistemu prvi je predvidio Dmitrij Mendeljejev. Druga izračunata predviđanja dobio je Henry Moseley 1914. godine.[10]

Općenito se smatra da su renij otkrili naučnici Walter Noddack, Ida Tacke i Otto Berg u Njemačkoj. Oni su 1925. objavili da su otkrili novi element u rudi platine te u mineralu kolumbitu. Također, tragove renija pronašli su i u mineralima gadolinitu i molibdenitu.[11] Godine 1928. oni su uspjeli izdvojiti 1 gram novog elementa prerađujući 660 kg minerala molibdenita.[12] Taj proces je bio toliko komplikovan i skup da je njegova proizvodnja prestala sve do početka 1950tih kada su proizvedene legure volfram-renija i molibden-renija. Te legure su našle vrlo važne načine primjene u industriji koje su rezultirale ogromnim skokom u potražnji za renijem, dobijenim iz molibdenitske frakcije porifirnih ruda bakra. Procjenjuje se da je 1968. godine oko 75% metalnog renija u SAD potrošeno za istraživanje i razvoj legura refraktornih metala. Od tada je prošlo nekoliko godina prije nego što su superlegure ušle u široku upotrebu.[13][14]

Japanski naučnik Masataka Ogawa objavio je 1908. otkriće 43. elementa periodnog sistema (danas tehnecij) i dao mu ime niponij (Np) prema Japanu (Nippon na japanskom). Međutim, kasnija analiza pokazala je prisustvo renija (elementa 75) a ne tehnecija.[15] Mnogo kasnije, simbol Np je dodijeljen elementu neptuniju.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Renij je srebrenasto-svijetli metal, koji ima jednu od najviših tački topljenja od elemenata, izuzev volframa i ugljika. Također, renij ima i najvišu tačku ključanja od svih elemenata. Osim toga, jedan je od najgušćih elemenata, a od njega samo platina, iridij i osmij imaju veću gustoću. Renij ima heksagonalnu, gusto pakovanu kristalnu strukturu, sa parametrima rešetke a = 276,1 pm i c = 445,6 pm.[16] U komercijalnom obliku obično je u formi praha, ali se ovaj element može prevesti i u veće komade presovanjem i sinterovanjem u vakuumu ili atmosferi vodika. Takvim procesom dobijaju se kompaktni čvrsti komadi koji imaju gustoću iznad 90% metalnog renija. Kad se ovaj metal žari, postaje duktilan te se može kovati, savijati ili mehanički obrađivati.[17] Legure renija i molibdena su superprovodnici pri 10 K. Legure volframa i renija su također superprovodljive[18] na temperaturi od 4 do 8 K, u zavisnosti od legure. Čisti metalni renij je superprovodljiv na temperaturi od 1,697 ± 0,006 K.[19][20]

U obliku većih komada pri sobnoj temperaturi i atmosferskom pritisku, ovaj element je otporan na baze, sumpornu i hlorovodičnu kiselinu, razblaženu (ali ne i koncentriranu) dušičnu kiselinu i zlatotopku.

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Renij ima samo jedan stabilni izotop, renij-185, ali koji se zapravo javlja mnogo manje od drugog prirodnog, neznatno radioaktivnog izotopa. Ovakva situacija zapažena je kod još samo dva elementa, indija i telura. Prirodni renij sastoji se iz samo 37,4% stabilnog izotopa 185Re i 62,6% izotopa 187Re koji je slabo radioaktivan ali ima vrlo dugo vrijeme poluraspada (duže od 40 milijardi godina). Istraživanja su pokazala da se njegovo vrijeme poluraspada može znatno skratiti utjecajem na stanje naelektrisanja atoma (ioniziranjem).[21][22]

Beta-raspad 187Re se koristi za renij-osmijsko datiranje ruda. Dostupna energija za ovaj beta raspad (2,6 keV) je jedna od najnižih poznatih među svim radionuklidima. Nuklearni izomer renij-186m je značajan kao jedan od najduže živućih metastabilnih izotopa sa vremenom poluraspada od oko 200 hiljada godina. Postoji 25 drugih poznatih radioaktivnih izotopa renija.[23]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Molibdenit

Renij je jedan od najrjeđih elemenata u Zemljinoj kori sa prosječnom koncentracijom 1 ppb (1 na milijardu dijelova);[2] dok drugi izvori navode podatak od 0,5 ppb, što ga čini 77. elementom po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori.[24] Renij se u prirodi vjerovatno ne može naći u elementarnom obliku (njegova moguća prirodna forma nije poznata), ali se javlja u količini do 0,2%[2] u mineralu molibdenitu (koji je najvećim dijelom molibden-disulfid), koji je ujedno i njegov najveći komercijalni izvor. Pronađeni su također primjerci tog minerala koji su u sebi sadržavali do 1,88% renija.[25] Čile ima najveće poznate svjetske rezerve renija, kao dio depozita ruda bakra te je 2005. bio najveći proizvođač ovog metala.[26] Tek nedavno pronađen je i opisan prvi mineral renija (1994. godine), sulfidni mineral (ReS2) kondenziran iz fumarole u ruskom vulkanu Kudrjavij (rus. Кудрявый), na ostrvu Iturup u arhipelagu Kurilskih ostrva.[27] Taj vulkan ispušta od 20-60 kg renija godišnje, uglavnom u obliku renij-sulfida.[28][29] Mineral je dobio ime reniit, a ovaj rijetki mineral postiže veoma visoke cijene među kolekcionarima.[30]

Spojevi[uredi | uredi izvor]

Spojevi renija su poznati u svim oksidacijskim stanjima između -3 i +7, sa izuzetkom -2. Oksidacijska stanja +7, +6, +4 i +2 su najčešća.[6] Renij je najčešće komercijalno dostupan u vidu soli kao perrenat, uključujući natrij-perrenat i amonij-perrenat. Oni su bijele čvrste tvari, rastvorljive u vodi.[31]

Halidi i oksohalidi[uredi | uredi izvor]

Najčešći hloridi renija su ReCl6, ReCl5, ReCl4 i ReCl3.[2] Strukture ovih spojeva često uključuju ekstenzivne Re-Re veze, koje su karakteristične za ovaj metal u oksidacijskim stanjima nižim od 7. Soli [Re2Cl8]2− imaju četvorostruku metal-metal vezu. Iako najviši hlorid renija ima stanje Re(VI), fluor daje derivate d0 Re(VII) u renij-heptafluoridu. Također su dosta izučavani jodidi i bromidi renija. Slično volframu i molibdenu, s kojima dijeli mnoge hemijske sličnosti, renij gradi široki spektar oksohalida. Najčešći su oksohloridi, poput ReOCl4 i ReOCl3.

Oksidi i sulfidi[uredi | uredi izvor]

Perrenijska kiselina usvaja neobičnu strukturu.

Najčešći oksid renija je isparljivi, bezbojni Re2O7. Renij-trioksid ReO3 usvaja strukturu sličnu perovskitu. Među drugim oksidima poznati su Re2O5, ReO2 i Re2O3.[2] Sulfidi su renij-disulfid (ReS2) i direnij-heptasulfid Re2S7. Soli perrenati mogu biti prevedene do tetratioperrenata djelovanjem amonij-hidrosulfida.[32]

Drugi spojevi[uredi | uredi izvor]

Renij-diborid (ReB2) je vrlo tvrda supstanca koja ima tvrdoću uporedivu sa volfram-karbidom, silicij-karbidom, titanij-diboridom ili cirkonij-diboridom.[33]

Organorenijski spojevi[uredi | uredi izvor]

Direnij-dekakarbonil je najpoznatiji pojam u organorenijskoj hemiji. Njegova redukcija sa natrij amalgamom daje Na[Re(CO)5] gdje je renij u formalnom oksidacijskom stanju -1.[34] Direnij-dekakarbonil se može oksidirati bromom do bromopentakarbonilrenij(I):[35]

Re2(CO)10 + Br2 → 2 Re(CO)5Br

Redukcijom ovog pentakarbonila sa cinkom i acetatnom kiselinom dobija se pentakarbonilhidridorenij:[36]

Re(CO)5Br + Zn + HOAc → Re(CO)5H + ZnBr(OAc)

Upotreba[uredi | uredi izvor]

CFM International CFM56 mlazni motor u kojem su lopatice načinjene od legure sa 3% renija

Renij se dodaje visokotemperaturnim superlegurama,[37] korištenim za proizvodnju dijelova mlaznih motora. U ovu svrhu troši se oko 70% svjetske proizvodnje renija.[38] Druga značajna aplikacija su platinsko-renijski katalizatori, čija je primarna upotreba u proizvodnji bezolovnog, visokooktanskog benzina.[39]

Legure[uredi | uredi izvor]

Superlegure na bazi nikla pokazuju znatno poboljšanje u trajnoj statičkoj čvrstoći (povećanje otpora na puzanje) kada im se doda renij. Takve legure obično sadrže 3% do 6% renija.[40] Druga generacija tih legura sadrži do 3%. Ove legure se koriste u motorima američkih aviona F-15 i F-16. Nove, jednokristalne legure treće generacije sadrže 6% renija. One su upotrebljene u motorima Pratt & Whitney F119 i Pratt & Whitney F135 koji pogone avione F-22 i F-35, respektivno.[41][39] Renij se također koristi i u superlegurama, kao što su CMSX-4 (2. generacije) i CMSX-10 (3. generacije) koje su svoju primjenu našle u industrijskim motorima gasnih turbina poput GE 7FA. Međutim, renij može izazvati da superlegure postanu mikrostrukturalno nestabilne, pri čemu nastaju nepoželjne TCP (topološki gusto pakovane) faze. Da bi se ovaj efekat izbjegao, četvrta i peta generacija superlegura umjesto renija koristi rutenij.

Prema podacima iz 2006, potrošnja renija u superlegurama otpadala je 28% na General Electric, isto toliko na Rolls-Royce plc te 12% Pratt & Whitney, dok je njegova potrošnja za katalizatore iznosila 14% a sve ostale aplikacije potrošile su 18% renija.[38] U 2006, 77% ukupne potrošnje renija u SAD bilo je za legure.[39] Povećanje potražnje za vojne mlazne motore i nepromjenjiva ponuda dovela je do neophodnog razvoja superlegura sa nižim udjelom renija. Naprimjer, novija visokotlačna turbina (HPT) CFM International CFM56 koristi lopatice od legure Rene N515 gdje je udio renija 1,5% umjesto legure Rene N5 koja je imala 3% renija.

Katalizator[uredi | uredi izvor]

Renij u obliku renijsko-platinske legure koristi se kao katalizator za katalitički "reforming", odnosno hemijski proces konverzije rafinerijskih naftnih međuproizvoda sa niskim oktanskim brojevima u visokooktanske tečne proizvode. U svijetu oko 30% katalizatora koji se koriste za ovaj proces sadrže renij.[42] Olefinska metateza je druga reakcija u kojoj se renij upotrebljava kao katalizator. Obično se za taj proces koristi Re2O7na alumini (aluminij-oksidu).[43] Renijski katalizatori su veoma otporni na hemijsko "trovanje" dušikom, sumporom i fosforom, te se koriste i u nekim vrstama reakcija hidrogenizacije.

Ostalo[uredi | uredi izvor]

Izotopi renija 188Re i 186Re su radioaktivni i koriste se za tretman raka jetre. Oba imaju sličnu dubinu prodiranja u tkivo (5 mm za 186Re i 11 mm za 188Re), ali izotop 186Re ima prednost što ima duže vrijeme "života" (90 sati u odnosu na 17 sati kod 188Re).[44][45]

Izotop 188Re se također eksperimentalno koristi u novom načinu tretmana raka pankreasa gdje se ubacuje pomoću patogene bakterije Listeria monocytogenes.[46]

Biološki značaj[uredi | uredi izvor]

Vrlo malo je poznato o otrovnosti renija i njegovih spojeva, jer se koriste u vrlo malehnim količinama. Rastvorljive soli, poput renijevih halida ili perrenata, mogu biti vrlo štetne zbog drugih elemenata mimo renija ili zbog samog renija.[24] Samo nekoliko renijevih spojeva je testirano u vezi njihove akutne otrovnosti. To su naprimjer kalij-perrenat i renij-trihlorid, koji su u svrhu eksperimenta ubrizgani kao rastvor u tijelo pacova. Perrenat je pokazao vrijednost LD50 (srednja smrtonosna doza) od 2800 mg/kg nakon sedam dana (to je zapravo vrlo slaba otrovnosti, u rangu obične kuhinjske soli) dok je renij-trihlorid pokazao LD50 vrijednost od 280 mg/kg.[47]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ a b c d e N. N. Greenwood, A. Earnshaw: Chemie der Elemente, 1. izd., Weinheim 1988, ISBN 3-527-26169-9, str. 1339.
  3. ^ Weast, Robert C. (gl.ur.): CRC Handbook of Chemistry and Physics. CRC (Chemical Rubber Publishing Company), Boca Raton 1990. str. E-129 do E-145. ISBN 0-8493-0470-9.
  4. ^ a b c d Rhenium: enthalpies and thermodynamics, na stranici webelements.com, pristupljeno 26. decembra 2015.
  5. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086
  6. ^ a b Holleman-Wiberg, Lehrbuch der Anorganischen Chemie, 101. izd., de Gruyter Verlag 1995. ISBN 3-11-012641-9
  7. ^ "Rhenium". MetalPrices.com. Pristupljeno 2. 2. 2012. 
  8. ^ Hans Georg Tilgner (2000). Forschen Suche und Sucht (jezik: njemački). Books on Demand. ISBN 978-3-89811-272-7. 
  9. ^ "Rhenium: Statistics and Information". Minerals Information. Geološki zavod SAD. 2011. Pristupljeno 25. 5. 2011. 
  10. ^ Henry Moseley (1914). "The High-Frequency Spectra of the Elements, Part II". Philosophical Magazine 27 (160): 703–713. doi:10.1080/14786440408635141. 
  11. ^ Noddack W.; Tacke, I.; Berg, O. (1925). "Die Ekamangane". Naturwissenschaften 13 (26): 567–574. Bibcode:1925NW.....13..567.. doi:10.1007/BF01558746. 
  12. ^ Noddack W.; Noddack, I. (1929). "Die Herstellung von einem Gram Rhenium". Zeitschrift für anorganische und allgemeine Chemie (jezik: njemački) 183 (1): 353–375. doi:10.1002/zaac.19291830126. 
  13. ^ Komitet o tehničkim aspektima kritičnih i strateških materijala (Nacionalno istraživačko vijeće SAD) (1968). Trends in usage of rhenium: Report. str. 4–5. 
  14. ^ Savitskiĭ Evgeniĭ Mikhaĭlovich; Tulkina Mariia Aronovna; Povarova Kira Borisovna (1970). Rhenium alloys. 
  15. ^ Yoshihara H. K. (2004). "Discovery of a new element 'nipponiumʼ: re-evaluation of pioneering works of Masataka Ogawa and his son Eijiro Ogawa". Spectrochimica Acta Part B Atomic Spectroscopy 59 (8): 1305–1310. Bibcode:2004AcSpe..59.1305Y. doi:10.1016/j.sab.2003.12.027. 
  16. ^ L.G. Liu; Takahashi T.; Bassett W. A. (1970). "Effect of pressure and temperature on lattice parameters of rhenium". Journal of Physics and Chemistry of Solids 31 (6): 1345–1351. Bibcode:1970JPCS...31.1345L. doi:10.1016/0022-3697(70)90138-1. 
  17. ^ C. R. Hammond (2004). "The Elements". Handbook of Chemistry and Physics (81. iz.). CRC press. ISBN 0-8493-0485-7. 
  18. ^ Neshpor V. S.; Novikov, V. I.; Noskin, V. A.; Shalyt, S. S. (1968). "Superconductivity of Some Alloys of the Tungsten-rhenium-carbon System". Soviet Physics JETP 27: 13. Bibcode:1968JETP...27...13N. 
  19. ^ Haynes, William M., ur. (2011). CRC Handbook of Chemistry and Physics (92. iz.). CRC Press. str. 12.60. ISBN 1439855110. 
  20. ^ Daunt, J. G.; Lerner, E. "The Properties of Superconducting Mo-Re Alloys". Defense Technical Information Center. 
  21. ^ Bill Johnson (1993). "How to Change Nuclear Decay Rates". math.ucr.edu. Pristupljeno 26. 12. 2015. 
  22. ^ Bosch F.; Faestermann T.; Friese J. et al. (1996). "Observation of bound-state β decay of fully ionized 187Re: 187Re-187Os Cosmochronometry". Physical Review Letters 77 (26): 5190–5193. Bibcode:1996PhRvL..77.5190B. doi:10.1103/PhysRevLett.77.5190. PMID 10062738. 
  23. ^ Audi Georges et al. (2003). "The NUBASE Evaluation of Nuclear and Decay Properties". Nuclear Physics A (Atomic Mass Data Center) 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. 
  24. ^ a b Emsley John (2001). "Rhenium". Nature's Building Blocks: An A-Z Guide to the Elements. Oxford, Engleska, UK: Oxford University Press. str. 358–360. ISBN 0-19-850340-7. 
  25. ^ Rouschias, George (1974). "Recent advances in the chemistry of rhenium". Chemical Reviews 74 (5): 531. doi:10.1021/cr60291a002. 
  26. ^ Steve T Anderson. "2005 Minerals Yearbook: Chile" (PDF). Geološki zavod SAD. Pristupljeno 26. 10. 2008. 
  27. ^ Korzhinsky M.A.; Tkachenko, S. I.; Shmulovich, K. I. et al. (5. 5. 2004). "Discovery of a pure rhenium mineral at Kudriavy volcano". Nature 369 (6475): 51–52. Bibcode:1994Natur.369...51K. doi:10.1038/369051a0. 
  28. ^ Kremenetsky A. A.; Chaplygin I. V. (2010). "Concentration of rhenium and other rare metals in gases of the Kudryavy Volcano (Iturup Island, Kurile Islands)". Doklady Earth Sciences 430: 114. Bibcode:2010DokES.430..114K. doi:10.1134/S1028334X10010253. 
  29. ^ Tessalina S; Yudovskaya M. et al. (2008). "Sources of unique rhenium enrichment in fumaroles and sulphides at Kudryavy volcano". Geochimica et Cosmochimica Acta 72 (3): 889. Bibcode:2008GeCoA..72..889T. doi:10.1016/j.gca.2007.11.015. 
  30. ^ "The Mineral Rheniite". Amethyst Galleries. 
  31. ^ Glemser, O. (1963) "Ammonium Perrhenate" u: Handbook of Preparative Inorganic Chemistry, 2. izd., G. Brauer (ur.), Academic Press, NY., vol. 1, str. 1476–85.
  32. ^ Goodman J. T.; Rauchfuss, T. B. (2002). "Tetraethylammonium-tetrathioperrhenate [Et4N] [ReS4]". Inorganic Syntheses 33: 107–110. doi:10.1002/0471224502.ch2. 
  33. ^ Jiaqian Qin; He, Duanwei; Wang, Jianghua et al. (2008). "Is Rhenium Diboride a Superhard Material?". Advanced Materials 20 (24): 4780–4783. doi:10.1002/adma.200801471. 
  34. ^ Breimair, Josef et al. (1990). "Nucleophile Addition von Carbonylmetallaten an kationische Alkin-Komplexe [CpL2M(η2-RC≡CR)]+ (M = Ru, Fe): μ-η1:η1-Alkin-verbrückte Komplexe". Chemische Berichte 123: 7. doi:10.1002/cber.19901230103. 
  35. ^ Steven P. Schmidt; Trogler, William C.; Basolo, Fred (1990). "Pentacarbonylrhenium Halides". Inorganic Syntheses. Inorganic Syntheses 28: 154–159. doi:10.1002/9780470132593.ch42. ISBN 978-0-470-13259-3. 
  36. ^ Michael A. Urbancic; John R. Shapley (1990). "Pentacarbonylhydridorhenium". Inorganic Syntheses. Inorganic Syntheses 28: 165–168. doi:10.1002/9780470132593.ch43. ISBN 978-0-470-13259-3. 
  37. ^ J. A. Vaccari: Materials Handbook, McGraw Hill, 2002 ISBN 978-0-07-136076-0
  38. ^ a b A. V. Naumov (2007). "Rhythms of rhenium". Russian Journal of Non-Ferrous Metals 48 (6): 418–423. doi:10.3103/S1067821207060089. 
  39. ^ a b c Michael J. Magyar (1. 4. 2011). "2009 Mineral Yearbook: Rhenium" (PDF). Geološki zavod SAD. 
  40. ^ H. K. D. H. Bhadeshia. "Nickel Based Superalloys". University of Cambridge. Pristupljeno 17. 10. 2008. 
  41. ^ B. Cantor; Grant, Patrick Assender Hazel (2001). Aerospace Materials: An Oxford-Kobe Materials Text. CRC Press. str. 82–83. ISBN 978-0-7503-0742-0. 
  42. ^ Margarita A. Ryashentseva (1998). "Rhenium-containing catalysts in reactions of organic compounds". Russian Chemical Reviews 67 (2): 157–177. Bibcode:1998RuCRv..67..157R. doi:10.1070/RC1998v067n02ABEH000390. 
  43. ^ Johannes C. Mol (1999). "Olefin metathesis over supported rhenium oxide catalysts". Catalysis Today 51 (2): 289–299. doi:10.1016/S0920-5861(99)00051-6. 
  44. ^ Jonathan R. Dilworth; Parrott, Suzanne J. (1998). "The biomedical chemistry of technetium and rhenium". Chemical Society Reviews 27: 43–55. doi:10.1039/a827043z. 
  45. ^ "The Tungsten-188 and Rhenium-188 Generator Information". Oak Ridge National Laboratory. 2005. Arhivirano s originala, 9. 1. 2008. Pristupljeno 3. 2. 2008. 
  46. ^ Baker Monya (22. 4. 2013). "Radioactive bacteria attack cancer". Nature. 
  47. ^ Thomas J. Haley; Cartwright, Frank D. (1968). "Pharmacology and toxicology of potassium perrhenate and rhenium trichloride". Journal of Pharmaceutical Sciences 57 (2): 321–323. doi:10.1002/jps.2600570218. PMID 5641681.