Paladij

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Paladij,  46Pd
Paladij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Paladij, Pd, 46
Serija Prelazni metali
Grupa, Perioda, Blok 10, 5, d
Izgled srebreno bijeli metal
Zastupljenost 1,1 · 10-6 %
Atomske osobine
Atomska masa 106,42(1)[1] u
Atomski radijus (izračunat) 140 (169) pm
Kovalentni radijus 139 pm
Van der Waalsov radijus 163 pm
Elektronska konfiguracija [Kr] 4d105s0
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 18, 0
1. energija ionizacije 804,4 kJ/mol
2. energija ionizacije 1870 kJ/mol
3. energija ionizacije 3177 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Mohsova skala tvrdoće 4,75
Kristalna struktura kubna plošno centrirana
Gustoća 11990[2] kg/m3 pri 293,15 K
Magnetizam paramagnetičan (\chi_{m} = 8,0 · 10−4)[3]
Tačka topljenja 1828,05 K (1554,90 °C)
Tačka ključanja 3233-3236 K (2960[4]-2963[5] °C)
Molarni volumen 8,56 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 380[4] kJ/mol
Toplota topljenja 17,6 kJ/mol
Pritisak pare 1,33 Pa pri 1825 K
Brzina zvuka 3070 m/s pri 293,15 K
Specifična toplota 240[6] J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost 9,26 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 72 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj 0, +2, +4
Oksidi PdO
Elektrodni potencijal 0,915 V (Pd2+ + 2e- → Pd)
Elektronegativnost 2,20 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
100Pd

sin

3,63 d ε 1,593 100Rh
101Pd

sin

8,47 h ε 1,980 101Rh
102Pd

1,02 %

Stabilan
103Pd

sin

16,991 d ε 0,543 103Rh
104Pd

11,14 %

Stabilan
105Pd

22,33 %

Stabilan
106Pd

27,33 %

Stabilan
107Pd

sin

6,5 · 106 god β- 0,033 107Ag
108Pd

26,46 %

Stabilan
109Pd

sin

13,7012 h β- 1,116 109Ag
110Pd

11,72 %

Stabilan
111Pd

sin

23,4 min β- 2,190 111Ag
112Pd

sin

21,03 h β- 0,288 112Ag
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja
prah

Lahko zapaljivo

F
Lahko zapaljivo

Nadražujuće

Xi
Nadražujuće
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: 11-36/37/38
S: 7/9-16-26-36
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se SI osnovne jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Paladij je hemijski element sa simbolom Pd i atomskim brojem 46. On je rijetki, blistavi srebreno-bijeli metal, kojeg je 1803. otkrio William Hyde Wollaston. Dobio je ime po asteroidu Pallasu, a koji je i sam dobio naziv po epitetu grčke božice Atine, kada je ona ubila Paladu, Tritonovu kćerku. Paladij, platina, rodij, rutenij, iridij i osmij čine grupu elemenata koja se naziva platinska grupa metala. Oni imaju dosta slične hemijske osobine, a paladij ima najnižu tačku topljenja i najmanju gustoću među njima.

Više od polovine proizvodnje paladija i njegovog kongenera platine koristi se za katalitičke konvertere za vozila, gdje se preko 90% štetnih gasova iz automobilskih auspuha (ugljikovodika, ugljik-monoksida i dušik-dioksida) pretvara u manje štetne supstance (dušik, ugljik-dioksid i vodenu paru). Paladij se također koristi i u elektronici, zubnoj medicini i medicini uopće, prečišćavanju vodika, hemijskim aplikacijama, prečišćavanju površinskih voda te za izradu nakita. Paladij igra ključnu ulogu u tehnologiji gorivih ćelija, gdje se kombinacijom vodika i kisika proizvode električna energija, toplota i voda.

Depoziti ruda paladija i drugih metala iz platinske grupe su rijetki, a najobilatiji depoziti pronađeni su u pojasu norita u Bushveld kompleksu, koji se pokriva Transvaalski bazen u Južnoafričkoj Republici, te u kompleksu Stillwater u Montani u SAD-u, u distriktu Thunder Bay u Ontariju u Kanadi i kompleksu Norilsk u Rusiji. Osim toga, jedan od važnih izvora paladija i recikliranje, većinom iz rashodovanih katalitičkih konvertora. Brojne aplikacije i ograničeni izvori paladija uzrok su da je ovaj metal ima veliki značaj među berzanskim investitorima.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Paladij pripada 10. grupi elemenata u periodnom sistemu, ali ima veoma neuobičajenu konfiguraciju svojih vanjskih elektronskih ljuski u odnosu na druge članove 10. grupe (vidi niobij (41), rutenij (44) i rodij (45)), jer ima manje popunjenih elektronskih ljuski od elemenata koji mu direktno prethode (fenomen koji je jedinstven za paladij). Po tome, njegova valentna ljuska ima 18 elektrona, deset više od valentnih ljusaka plemenitih gasova od neona i dalje, koji imaju osam.

Z Element br. elektrona po ljusci
28 nikl 2, 8, 16, 2 (or 2, 8, 17, 1)
46 paladij 2, 8, 18, 18
78 platina 2, 8, 18, 32, 17, 1
110 darmštatij 2, 8, 18, 32, 32, 16, 2 (pretpostavljeno)

Paladij je mehki srebreno-sjajni metal koji dosta nalikuje platini. On ima najmanju gustoću i najnižu tačku topljenja među svim metalima platinske grupe. Dosta je duktilan kada se žari a kada se hladno obrađuje povećava mu se tvrdoća i čvrstoća. Polahko se rastvara u koncentriranoj dušičnoj kiselini, u vrućoj koncentriranoj sumpornoj kiselini, a kada se fino isitni, i u hlorovodičnoj.[5] Njegova uobičajena oksidacijska stanja su 0, +1, +2 i +4. Do danas poznato je relativno mali broj spojeva paladija koji bez sumnje imaju oksidacijsko stanje +3, mada su takvi spojevi pretpostavljeni kao međuspojevi u mnogim kuplovanim reakcija gdje se paladij koristi kao katalizator.[7] U 2002. prvi put je objavljeno otkriće spoja sa paladijem(VI).[8][9]

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Paladij u prirodi se sastoji iz sedam izotopa, među kojima je šest stabilnih. Najstabilniji radioizotop je 107Pd koji ima vrijeme poluraspada od 6,5 miliona godina (u sastavu prirodnog paladija), slijedi 103Pd sa vremenom poluraspada od 17 dana te 100Pd koji ima vrijeme poluraspada od 3,63 dana. Opisano je i pronađeno 18 drugih radioizotopa sa atomskim masama koje se kreću od 90.94948(64) u (91Pd) do 122.93426(64) u (123Pd).[10] Većina ovih izotopa ima vremena poluraspada kraća od 30 minuta, osim 101Pd (vrijeme poluraspada: 8,47h) i 112Pd (21 sat).[11]

Za izotope sa vrijednostima atomskih masa manjim od mase najrasprostranjenijeg stabilnog izotopa 106Pd, osnovni način raspada je elektronski zahvat a primarni proizvod raspada je rodij. Osnovni način raspada za one izotope Pd koji imaju atomsku masu višu od 106 jeste beta raspad a osnovni proizvod kod takvog raspada je srebro.[11] Radiogensko 107Ag je proizvod raspada 107Pd a prvi put je otkriveno 1978.[12] u meteoritu koji je pao 1976.[13] kod Santa Clare, Durango, Meksiko. Otkrivači su tvrdili da se koalescencija i diferencijacija malih planeta sa željeznim jezgrom desila 10 miliona godina nakon nukleosintetskog događaja. Korelacija izotopa 107Pd i srebra uočena u nebeskim tijelima koji su istopljena nakon nastanka Sunčevog sistema, mora reflektirati prisustvo kratkoživućih nuklida u ranom Sunčevom sistemu.[14]

Spojevi[uredi | uredi izvor]

Paladij(II)-oksid se stvara na površini metala kad se zagrije na zraku iznad 800 °C

Paladij ne reagira sa kisikom pri sobnoj temperaturi pa se stoga, izložen zraku, ne pasivizira i ne tamni. Tek kada se zagrije na 800 °C, na njegovoj površini nastaje sloj paladij(II)-oksida (PdO). Sporo tamni na vlažnom zraku koji sadrži sumpor.[15] Paladij pretežno postoji u oksidacijskim stanjima 0, +2 i +4, mada je oksidacijsko stanje +4 vrlo rijetko. Jedan od najpoznatijih primjera paladija(IV) je spoj heksahloropaladat(IV), [PdCl6]2−.

Elementarni paladij reagira s hlorom dajući paladij(II)-hlorid, u dušičnoj kiselini se rastvara te se nakon dodavanja sirćetne kiseline taloži kao paladij(II)-acetat. Ta dva spoja zajedno sa bromidom su reaktivni i relativno jeftini, što ih čini pogodnim ulaznim sirovinama u hemiji paladija. Sva tri spoja nisu monomerski; hlorid i bromid često moraju biti refluksirani u acetonitrilu da bi se dobili mnogo reaktivniji acetonitrilski kompleksni monomeri, naprimjer:[16][17]

PdX2 + 2 MeCN → PdX2(MeCN)2 (X = Cl, Br)

Paladij(II)-hlorid je osnovni polazni materijal za mnoge druge paladijske katalizatore. On se između ostalog koristi za proizvodnju heterogenih paladijskih katalizatora: paladij na barij-sulfatu, paladij na ugljiku i paladij-hlorid na ugljiku.[18] Reagira sa trifenilfosfinom u koordinatnim rastvaračima dajući vrlo korisni katalizator bis(trifenilfosfin)paladij(II)-dihlorid.[19] Ukoliko je potrebno, katalizator se može napraviti i in situ.

PdCl2 + 2 PPh3 → PdCl2(PPh3)2

Redukcija ovog fosfinskog kompleksa sa hidrazinom uz više fosfina daje tetrakis(trifenilfosfin)paladij(0),[20] jedan od dva najvažnija kompleksa paladija(0):

2 PdCl2(PPh3)2 + 4 PPh3 + 5 N2H4 → 2 Pd(PPh3)4 + N2 + 4 N2H5+Cl

Drugi veoma važni kompleks paladija(0), tris(dibenzilidenaceton)dipaladij(0) (Pd2(dba)3), dobija se redukcijom natrij-tetrahlorpaladata u prisustvu dibenzilidenacetona.[21] Kompleks paladija s mješanom valencom Pd4(CO)4(OAc)4Pd(acac)2 gradi beskrajnu lančanu Pd strukturu, sa naizmjenično vezanim jedinicama Pd4(CO)4(OAc)4 i Pd(acac)2.[22] Velika većina reakcija gdje spojevi paladija služe kao katalizatori su općenito poznate kao kuplovane reakcije katalizirane paladijem. Istaknuti primjeri uključuju Heckovu, Suzukijevu (po japanskom naučniku Akiri Suzukiju, dobitniku Nobelove nagrade 2010.) i Stillevu reakciju. Paladij(II)-acetat, tetrakis(trifenilfosfin)paladij(0) (Pd(PPh3)4 i tris(dibenzilidenaceton)dipaladij(0) (Pd2(dba)3) su korisni u ovom aspektu, bilo kao katalizatori ili kao polazne tačke za dobijanje katalizatora.[23]

Historija[uredi | uredi izvor]

William Hyde Wollaston je zabilježio otkriće novog plemenitog metala u julu 1802. u svom laboratorijskom dnevniku te mu u augustu iste godine dao ime palladium. Wollaston je prečistio dovoljno materijala i, bez objave ko ga je otkrio, ponudio ga maloj prodavnici u kvartu Soho u aprilu 1803. Nakon burnih kritika da se zapravo radi o leguri platine i žive, od strane hemičara Richarda Chenevixa, Wollaston je anonimno ponudio nagradu od 20 funti za 20 graina (oko 1,296 grama) sintetičke paladijske legure.[24] Richard Chenevix je 1803. dobio Copleyevu medalju nakon što je objavio svoje eksperimente o paladiju. Wollaston je pri objavi svog otkrića elementa rodija 1804. spomenuo i svoj rad o paladiju.[25][26] Da je on otkrio paladij, objavio je u publikaciji 1805. godine.[24][27]

Ime ovom elementu je dao Wollaston 1802. po asteroidu Pallasu, koji je otkriven dva mjeseca ranije.[5] Wollaston je paladij izdvojio iz sirove rude platine porijeklom iz Južne Amerike, tako što je rudu rastvorio u carskoj vodi (zlatotopki), rastvor je neutralizirao natrij-hidroksidom, te je platinu istaložio kao amonij-hloroplatinat sa amonij-hloridom. Zatim je dodao živa-cijanid te je nastao spoj paladij(II)-cijanid, koji je dalje zagrijavao da bi se izdvojio metalni paladij.[25] Jedno vrijeme paladij-hlorid je bio propisivan kao tretman za tuberkulozu u dozama od po 0,065 g dnevno (otprilike 1 mg po kilogramu tjelesne težine). Ovaj tretman imao je mnoge negativne popratne efekte, te je kasnije zamijenjen mnogo efektivnijim lijekovima.[28]

Sve do 2000. ruska ponuda paladija na svjetskom tržištu neprestano je bila odgađana i prekidana[29] jer u to vrijeme iz političkih razloga nije bila odobrena izvozna kvota. Uslijedila je panika na tržištu koja je podigla cijene paladija na rekordni nivo od 1.100 US$ po unci u januaru 2001.[30] Otprilike u isto vrijeme, američka automobilska kompanija Ford, plašeći se da bi proizvodnja automobila bila ugrožena zbog mogućeg nedostatka paladija na tržištu, uskladištila je velike količine metala kupljene u vrijeme kada je cijena bila najviša. Međutim, kada su cijene pale u proljeće 2001. Ford je izgubio gotovo 1 milijardu dolara.[31] Svjetska potražnja za paladijem povećala se od 100 tona u 1990. do gotovo 300 tona u 2000. godini. Svjetska proizvodnja paladija iz rudnika bila je 222 tone u 2006. prema podacima Američkog geološkog zavoda.[32] Većina paladija je potrošena za katalizatore u automobilskoj industriji.[33] Trenutno postoji zabrinutost oko kontinuiteta ponude paladija zbog ruskih vojnih manevara u Ukrajini, djelimično i kao sankcije koje mogu sputati izvoz ruskog paladija. Bilo kakva ograničenja u vezi izvoza ovog metala iz Rusije mogla bi pogoršati ionako loša očekivanja u vezi velikog deficita paladija na tržištu.[34]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Proizvodnja paladija u svijetu 2005.

U 2007. Rusija je bila najveći proizvođač paladija sa 44% od ukupne svjetske proizvodnje. Slijedile su je Južnoafrička Republika sa 40% udjela, Kanada sa 6% i Sjedinjene Američke Države sa 5%. Ove četiri države su jedini veći i značajniji proizvođači paladija.[32][35]

Paladij se može pronaći kao samorodni metal legiran sa zlatom i drugim metalima platinske grupe u aluvijalnim depozitima na Uralskom gorju, Australiji, Etiopiji, Sjevernoj i Južnoj Americi. Međutim, za proizvodnju paladija ti depoziti igraju malu ulogu. Mnogo važniji komercijalni izvori su depoziti niklove i bakarne rude u bazenu Sudbury, Ontario i depoziti Norilsk-Talnakh u Sibiru. Drugi veći depoziti su greben Merensky unutar kompleksa Bushveld u Južnoafričkoj Republici, te kompleks Stillwater u Montani i zona željezne rude Roby u kompleksu Lac des Îles u Ontariju, koji su druga dva izvora paladija u Kanadi i SAD.[32][35] Paladij se nalazi u sastavu rijetki minerala cooperita[36] i polarita.[37]

Paladij se također proizvodi i u fisijskim reaktorima te se može izdvojiti iz iskorištenog nuklearnog goriva mada se ovaj izvor ne koristi. Nijedno od postojećih nuklearnih postrojenja nije opremljeno za izdvajanje paladija iz radioaktivnog otpada.[38]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Sovjetska komemorativna kovanica od 25 rublji iz 1989. godine, načinjena od 99,9% čistog paladija

Danas se paladij najviše upotrebljava u katalitičkim konvertorima (automobilskim katalizatorima).[39] Također se koristi i kao nakit, u stomatologiji,[39][40] za izradu skupocjenih satova, testova za mjerenje glukoze u krvi, svjećica za avione i proizvodnju hirurških instrumenata i električnih kontakata.[41] Paladij se također koristi za izradu profesionalnih koncertnih flauta.[42] Kao tržišna roba, poluga paladija ima ISO valutni kod XPD i 964. Paladij je jedan od samo četiri metala koja imaju takve kodove, druga tri su zlato, srebro i platina.[43] Zbog njegove osobine da apsorbira vodik, paladij je ključna komponenta za kontroverzne eksperimente hladne fuzije koji počeli 1989. godine.

Otrovnost[uredi | uredi izvor]

Otrovnost metalnog paladija je veoma slaba. Kada se unese u čovjekov organizam, vrlo slabo se apsorbira. Neke biljke poput vodenog zumbula (Eichhornia crassipes) mogu uginuti i od vrlo niskih koncentracija soli paladija. Većina drugih biljaka tolerira paladij, mada neki pokazatelji upućuju da koncentracije iznad 0,0003% mogu utjecati na rast biljaka. Visoke doze paladija mogu biti otrovne. Testovi na glodarima pokazale su neke kancerogene simptome, mada ne postoji jasan dokaz da ovaj element ima negativne efekte na ljude.[44]

Fino isitnjeni metalni paladij se može lahko zapaliti (piroforan). Kao metal iz platinske grupe, u većim komadima je relativno inertan. Mada postoje neki izvještaji o kontaktnom dermatitisu, količina podataka o efektima izlaganja paladiju je ograničena. Postoje dokazi da osobe koje alergično reagiraju na paladij također reagiraju i na nikl, što ukazuje da je poželjno zaobići korištenje zubnih legura koje sadrže paladij kod takvih pacijenata.[33][45][46][47][48]

Manje količine paladija se otpuštaju iz auspuha automobila opremljenih katalizatorskim konvertorima. Takvo jedno vozilo otpušta između 4 i 108 ng čestica paladija po pređenom kilometru. Ukupno uzimanje paladija u hrani procjenjuje se na manje od 2 µg dnevno po osobi. Drugi mogući izvor paladija su legure koje se koriste za popravke zuba. U tim slučajevima moguće uzimanje paladija u organizam se procjenjuje na manje od 15 µg dnevno po osobi. Međutim, osobe koje rade s ovim metalom ili nekim njegovim spojevima mogu imati znatno veće količine njegovog unosa u organizam. Kod rastvorljivih spojeva poput paladij-hlorida, oko 99% uzete količine se izbaci iz tijela za oko tri dana.[33]

Srednja smrtonosna doza (LD50) rastvorenih spojeva paladija za miševe je 200 mg/kg oralno i 5 mg/kg intravenoznom primjenom.[33]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ CIAAW, Standard Atomic Weights Revised 2013
  2. ^ N. N. Greenwood; A. Earnshaw: Chemie der Elemente, 1. izd., VCH, Weinheim 1988, ISBN 3-527-26169-9, str. 1469.
  3. ^ Weast, Robert C. (gl.ur.): CRC Handbook of Chemistry and Physics. CRC (Chemical Rubber Publishing Company), Boca Raton 1990. str. E-129 do E-145. ISBN 0-8493-0470-9
  4. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086
  5. ^ a b c Properties of the Elements and Inorganic Compounds u: David R. Lide: CRC Handbook of Chemistry and Physics. 84. izd., CRC Press. Boca Raton, Florida, 2003
  6. ^ "Palladium" na stranici Chemicool 17.10.2012., pristupljeno 7.10.2015.
  7. ^ Powers D. C.; Ritter T. (2011). "Palladium(III) in Synthesis and Catalysis". Top. Organomet. Chem. Topics in Organometallic Chemistry 35: 129–156. doi:10.1007/978-3-642-17429-2_6. ISBN 978-3-642-17428-5. 
  8. ^ Chen W. (2002). "Synthesis and Structure of Formally Hexavalent Palladium Complexes". Science 295 (5553): 308. Bibcode:2002Sci...295..308C. doi:10.1126/science.1067027. 
  9. ^ Crabtree R. H. (2002). "Chemistry: A New Oxidation State for Pd?". Science 295 (5553): 288. doi:10.1126/science.1067921. 
  10. ^ "Atomic Weights and Isotopic Compositions for Palladium (NIST)". Pristupljeno 12.11.2009. 
  11. ^ a b Audi Georges; Bersillon O.; Blachot J. et al. (2003). "The NUBASE Evaluation of Nuclear and Decay Properties". Nuclear Physics A (Atomic Mass Data Center) 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. 
  12. ^ W. R. Kelly; G. J. Gounelle; R. Hutchison (1978). "Evidence for the existence of 107Pd in the early solar system". Geophysical Research Letters 359 (1787): 1079–1082. Bibcode:2001RSPTA.359.1991R. doi:10.1098/rsta.2001.0893. 
  13. ^ "Mexico's Meteorites". mexicogemstones.com. 
  14. ^ J. H. Chen; G. J. Wasserburg (1990). "The isotopic composition of Ag in meteorites and the presence of 107Pd in protoplanets". Geochimica et Cosmochimica Acta 54 (6): 1729–1743. Bibcode:1990GeCoA..54.1729C. doi:10.1016/0016-7037(90)90404-9. 
  15. ^ Craig Bruce D.; Anderson David S. (1995). "Atmospheric Environment". Handbook of corrosion data. ASM International. str. 126. ISBN 978-0-87170-518-1. 
  16. ^ Gordon K. Anderson; Minren Lin; Sen Ayusman et al. (1990). "Bis(Benzonitrile)Dichloro Complexes of Palladium and Platinum". Inorganic Syntheses. Inorganic Syntheses 28: 60–63. doi:10.1002/9780470132593.ch13. ISBN 978-0-470-13259-3. 
  17. ^ Zalevskaya, O. A.; Vorob'eva, E. G. et al. (2008). "Palladium complexes based on optically active terpene derivatives of ethylenediamine". Russian Journal of Coordination Chemistry 34 (11): 855–857. doi:10.1134/S1070328408110110. 
  18. ^ Mozingo, Ralph (1955). Palladium Catalysts. Org. Synth.; Coll. Vol. 3, str. 685
  19. ^ Miyaura, Norio; Suzuki, Akira (1993). Palladium-catalyzed reaction of 1-alkenylboronates with vinylic halides: (1Z,3E)-1-Phenyl-1,3-octadiene. Org. Synth.; Coll. Vol. 8, str. 532
  20. ^ D. R. Coulson; Satek L. C.; Grim S. O. (1972). "23. Tetrakis(triphenylphosphine)palladium(0)". Inorg. Synth. Inorganic Syntheses 13: 121. doi:10.1002/9780470132449.ch23. ISBN 978-0-470-13244-9. 
  21. ^ Takahashi Y.; Ito Ts.; Sakai S.; Ishii Y. (1970). "A novel palladium(0) complex; bis(dibenzylideneacetone)palladium(0)". Journal of the Chemical Society D: Chemical Communications (17): 1065. doi:10.1039/C29700001065. 
  22. ^ Yin Xi; Warren Steven A. et al. (2014). "A Motif for Infinite Metal Atom Wires". Angewandte Chemie International Edition: n/d. doi:10.1002/anie.201408461. 
  23. ^ Robert H. Crabtree (2009). "Application to Organic Synthesis". The Organometallic Chemistry of the Transition Metals. John Wiley and Sons. str. 392. ISBN 978-0-470-25762-3. 
  24. ^ a b Usselman Melvyn (1978). "The Wollaston/Chenevix controversy over the elemental nature of palladium: A curious episode in the history of chemistry". Annals of Science 35 (6): 551–579. doi:10.1080/00033797800200431. 
  25. ^ a b Griffith, W. P. (2003). "Rhodium and Palladium – Events Surrounding Its Discovery". Platinum Metals Review 47 (4): 175–183. 
  26. ^ W. H. Wollaston (1804). "On a New Metal, Found in Crude Platina". Philosophical Transactions of the Royal Society of London 94: 419–430. doi:10.1098/rstl.1804.0019. 
  27. ^ W. H. Wollaston (1805). "On the Discovery of Palladium; With Observations on Other Substances Found with Platina". Philosophical Transactions of the Royal Society of London 95: 316–330. doi:10.1098/rstl.1805.0024. 
  28. ^ Christine E. Garrett; Prasad, Kapa (2004). "The Art of Meeting Palladium Specifications in Active Pharmaceutical Ingredients Produced by Pd-Catalyzed Reactions". Advanced Synthesis & Catalysis 346 (8): 889–900. doi:10.1002/adsc.200404071. 
  29. ^ Alan Williamson. "Russian PGM Stocks". The LBMA Precious Metals Conference 2003. The London Bullion Market Association. Pristupljeno 2.10.2010. 
  30. ^ "Historical Palladium Prices and Price Chart". InvestmentMine. Pristupljeno 27.1.2015. 
  31. ^ "Ford fears first loss in a decade". BBC News. 16.1.2002. Pristupljeno 19.9.2008. 
  32. ^ a b c "Platinum-Group Metals". Mineral Commodity Summaries. Geološki zavod SAD. 1.1.2007. 
  33. ^ a b c d Kielhorn Janet; Melber Christine et al. (2002). "Palladium – A review of exposure and effects to human health". International Journal of Hygiene and Environmental Health 205 (6): 417–32. doi:10.1078/1438-4639-00180. PMID 12455264. 
  34. ^ Nat Rudarakanchana (27.3.2014). "Why A Palladium Fund Has Launched In South Africa". Investing.com. 
  35. ^ a b "Platinum-Group Metals". Mineral Yearbook 2007. Geološki zavod SAD. 1.1.2007. 
  36. ^ Sabine M. C. Verryn; Roland K. W. Merkle (1994). "Compositional variation of cooperite, braggite, and vysotskite from the Bushveld Complex". Mineralogical Magazine 58 (2): 223–234. doi:10.1180/minmag.1994.058.391.05. 
  37. ^ Genkin A. D.; Evstigneeva T. L. (1986). "Associations of platinum- group minerals of the Norilsk copper-nickel sulfide ores". Economic Geology 8l (5): 1203–1212. doi:10.2113/gsecongeo.81.5.1203. 
  38. ^ Zdenek Kolarik; Edouard V. Renard (2003). "Recovery of Value Fission Platinoids from Spent Nuclear Fuel. Part I PART I: General Considerations and Basic Chemistry". Platinum Metals Review 47 (2): 74–87. 
  39. ^ a b "Palladium". United Nations Conference on Trade and Development. Arhivirano s originala, 6.12.2006. Pristupljeno 5.2.2007. 
  40. ^ Roy Rushforth (2004). "Palladium in Restorative Dentistry: Superior Physical Properties make Palladium an Ideal Dental Metal". Platinum Metals Review 48 (1). 
  41. ^ Rayner W. Hesse (2007). "palladium". Jewelry-making through history: an encyclopedia. Greenwood Publishing Group. str. 146. ISBN 978-0-313-33507-5. 
  42. ^ Nancy Toff (1996). The flute book: a complete guide for students and performers. Oxford University Press. str. 20. ISBN 978-0-19-510502-5. 
  43. ^ Weithers, Timothy Martin (2006). "Precious Metals". Foreign exchange: a practical guide to the FX markets. str. 34. ISBN 978-0-471-73203-7. 
  44. ^ John Emsley (2011). Nature's Building Blocks: An A-Z Guide to the Elements. Oxford University Press. str. 384, 387. ISBN 978-0-19-960563-7. 
  45. ^ Fathi Zereini; Friedrich Alt (2006). "Health Risk Potential of Palladium". Palladium emissions in the environment: analytical methods, environmental assessment and health effects. Springer Science & Business. str. 549–563. ISBN 978-3-540-29219-7. 
  46. ^ Wataha J. C.; Hanks C. T. (1996). "Biological effects of palladium and risk of using palladium in dental casting alloys". Journal of Oral Rehabilitation 23 (5): 309–20. doi:10.1111/j.1365-2842.1996.tb00858.x. PMID 8736443. 
  47. ^ Aberer Werner; Holub Henriette; Strohal Robert; Slavicek Rudolf (1993). "Palladium in dental alloys – the dermatologists' responsibility to warn?". Contact Dermatitis 28 (3): 163–5. doi:10.1111/j.1600-0536.1993.tb03379.x. PMID 8462294. 
  48. ^ Wataha John C; Shor Kavita (2010). "Palladium alloys for biomedical devices". Expert Review of Medical Devices 7 (4): 489–501. doi:10.1586/erd.10.25. PMID 20583886. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  • Paladij na stranici periodicvideos.com