Antimon

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Antimon,  51Sb
Antimon.png
Antimon u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Antimon, Sb, 51
Serija Polumetali
Grupa, Perioda, Blok 15, 5, p
Izgled srebreno sivi polumetal
CAS registarski broj 7440-36-0
Zastupljenost 6,5 · 10-5[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 121,760(1)[2][3] u
Atomski radijus (izračunat) 145 (133) pm
Kovalentni radijus 139 pm
Van der Waalsov radijus 206[4] pm
Elektronska konfiguracija [Kr] 4d105s25p3
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 18, 5
1. energija ionizacije 834 kJ/mol
2. energija ionizacije 1594,9 kJ/mol
3. energija ionizacije 2440 kJ/mol
4. energija ionizacije 4260 kJ/mol
5. energija ionizacije 5400 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Mohsova skala tvrdoće 3
Kristalna struktura trigonalna
Gustoća 6697 kg/m3
Magnetizam dijamagnetičan ( = −6,8 · 10−5)[5]
Tačka topljenja 903,78 K (630,63 °C)
Tačka ključanja 1908 K (1635[6] °C)
Molarni volumen 18,19 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 193[6] kJ/mol
Toplota topljenja 19,7 kJ/mol
Pritisak pare 2,49 · 10-9 Pa pri 6304 K
Brzina zvuka m/s
Specifična toplota 210 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost 2,5 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 24 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj -3, 3, 5
Elektrodni potencijal 0,150 V (Sb3+ + 3e- → Sb)
Elektronegativnost 2,05 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
119Sb

sin

38,19 h ε 0,594 119Sn
120Sb

sin

5,76 d ε 2,681 120Sn
121Sb

57,36 %

Stabilan
122Sb

sin

2,7238 d β- 1,979 122Te
ε 1,620 122Sn
123Sb

42,64 %

Stabilan
124Sb

sin

60,20 d β- 2,905 124Te
125Sb

sin

2,7582 god β- 0,767 125Te
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja

Nadražujuće

Xi
Nadražujuće
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: 36/37/38
S: 26-37
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se SI osnovne jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Antimon je hemijski element sa simbolom Sb (od lat. stibium, vjerovatno iz ar. إثمد - ismid) i atomskim brojem 51. To je sjajni, sivi metaloid, koji se u prirodi većinom nalazi kao sulfidni mineral stibnit Sb2S3. Spojevi antimona bili su poznati još u antička vremena i bili su korišteni za kozmetiku. I metalni antimon je bio poznat, ali je sve do svog konačnog otkrića zabunom bio identificiran kao olovo. U elementarnom stanju prvi ga je izolirao i opisao Vannoccio Biringuccio 1540. godine.

Jedno vrijeme, Kina je bila najveći svjetski proizvođač antimona i njegovih spojeva, a većina proizvodnje dobijala se iz rudnika Xikuangshan u Hunanu. Industrijski metodi proizvodnje ovog elementa su žarenje te zatim karbotermalna redukcija ili direktna redukcija stibnita sa željezom.

Najznačajnije aplikacije metalnog antimona su za legiranje olovnih i kalajnih materijala te za olovno-antimonske ploče u olovnim akumulatorima. Legiranje olova i kalaja antimonom poboljšava osobine tih legura, a one se koriste za izradu kliznih ležaja, metaka i lemova. Spojevi antimona su važni aditivi za sredstva protiv požara koji u svom sastavu imaju hlor i brom. Jedna od brzorastućih aplikacija antimona je i mikroelektronika.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Ampula sa crnim alotropom antimona
Prirodni antimon sa oksidacijskim proizvodima
Kristalna struktura uobičajena za Sb, AsSb i sivi As

Antimon se nalazi u grupi dušika (15. grupa) i ima elektronegativnost 2,05. Kao što bi se i očekivali iz periodnih trendova, više je elektronegativan od kalaja ili bizmuta, ali i manje elektronegativan od telura ili arsena. Antimon je stabilan na zraku pri sobnoj temperaturi, ali ako se zagrije reagira sa kisikom dajući antimon-trioksid, Sb2O3.[7]:758

Antimon je srebrenasti, sjajno-sivi metal, koji po Mohsovoj skali ima tvrdoću 3. Stoga je čisti antimon isuviše mehak za proizvodnju čvrstih objekata, kao što su kovanice od antimona koje su kovane u kineskoj provinciji Guizhou 1931. godine, a zbog vrlo brzog propadanja i trošenja njihovo kovanje je obustavljeno.[8] Antimon je otporan na mnoge kiseline.

Poznate su četiri alotropske modifikacije antimona: stabilna metalna forma i tri metastabilne forme (eksplozivna, siva amorfna i žuta). Metalni antimon je krhak, srebreno-bijeli sjajni metal. Kada se sporo hladi, istopljeni antimon se kristalizira u trigonalne ćelije, izomorfne sa sivim alotropom arsena. Rijetka eksplozivna modifikacija antimona se može formirati putem elektrolize antimon-trihlorida. Kada se ta modifikacija zagrebe s nekim oštrim predmetom, dešava se egzotermička reakcija te javlja bijeli plamen a formira se metalni antimon. Kada se ova modifikacija gniječi u tarioniku, može se desiti detonacija. Neki autori[5][9] smatraju da su samo metalni i sivi antimon pravi alotropi, dok su eksplozivni i žuti zapravo "zagađeni" halogenim "nečistoćama" ili, u slučaju žutog, stibinom SbH3.

Crni (sivi) antimon se formira brzim hlađenjem para metalnog antimona. On ima istu kristalnu strukturu kao i crveni fosfor i crni arsen. Izložen zraku oksidira a može se i spontano zapaliti. Pri temperaturi od 100 °C postepeno prelazi u stabilnu formu. Žuti alotrop antimona je najnestabilniji. On se može dobiti samo oksidacijom stibina (SbH3) pri temperaturi od −90 °C. Iznad ove temperature i izložen svjetlosti, ova metastabilna alotropska modifikacija prelazi u stabilniji sivi alotrop.[10][11][12]

Metalni antimon usvaja slojevitu strukturu (prostorna grupa R3m br. 166) u kojoj se slojevi sastoje iz spojenih, zamršenih šestočlanih prstenova. Najbliži i drugi najbliži susjedi sačinjavaju nepravilni oktaedarski kompleksa, gdje su tri atoma u istom dvostrukom sloju neznatno bliže od tri atoma u sljedećem. Ovo relativno gusto pakovanje je uzrok velike gustoće od 6,697 g/cm3, ali slaba veza između slojeva dovodi do niske tvrdoće i krhkoće antimona.[7]:758

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Antimon ima dva stabilna izotopa: 121Sb koji u prirodnom antimonu ima udio od 57,36% i 123Sb sa udjelom od 42,64%. Također postoji i 35 radioaktivnih izotopa, od kojih je najduže "živući" izotop 125Sb sa vremenom poluraspada od 2,75 godina. Osim njih, poznato je i 29 metastabilnih stanja. Među nuklearnim izomerima najstabilniji je 120m1Sb sa vremenom poluraspada od 5,76 dana. Izotopi lakši od 123Sb raspadaju se β+ raspadomom (β+), dok oni teži se uglavnom raspadaju β raspadom, iz neke izuzetke.[13]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Antimon je vrlo rijedak i slabo rasprostranjen element, a u prirodi se može naći i u samorodnom (tj. u elementarnom) obliku. Stoga ga Međunarodna mineraloška organizacija (IMA) priznaje kao mineral pod sistemskim brojem 1.CA.05.[14]

Do 2011. samorodni antimon je pronađen samo na oko 300 nalazišta u svijetu. Između ostalih pronađen je u mnogim područjima Australije, u bolivijskim departmanima La Paz i Potosí, brazilskoj saveznoj državi Minas Gerais, na Schwarzwaldu, Odenwaldu i Harzu u Njemačkoj, Seinäjoki u Finskoj, mnogim područjima Francuske, u Lombardiji, Piemontu, Sardiniji u Italiji, nekim dijelovima Kanade i Austrije, zapadnom i istočnom Sibiru i Uralu u Rusiji, osim švedskog Västmanlanda još i u Dalarna, Gästrikland, Närke, Södermanland, Värmland i Västerbotten, u nekim regijama Slovačke i Češke kao i širom SAD.[15] Među svjetski najznačajnijim nalazištima samorodnog antimona i njegovih ruda je takozvani Murchison pojas zelenog kamena u južnoafričkom gorju Murchison.[16]

Do 2010. bilo je poznato 264 minerala koji sadrže antimon.[17] Industrijski iskoristiv je uglavnom sulfidni mineral stibnit Sb2S3 koji sadrži najviše 71,7 % antimona. Međutim mineral sa najvišim sadržajem Sb je jedan hemijski spoj koji je zapravo prirodna legura antimona i arsena, paradokrazit gdje Sb ima 92% udjela, ali je izuzetno rijedak. Ovaj mineral je pronađen na samo tri nalazišta,[18] za razliku od stibnita koji je pronađen na oko 2.500 nalazišta.[19] Drugi izvori antimona su minerali valentinit Sb2O3, breithauptit NiSb (antimon-nikl, niklantimonid), kermesit Sb2S2O i Sb2S5 (zlatni sumpor).

Historija[uredi | uredi izvor]

Antimon(III) sulfid Sb2S3 se u predinastičkom Egiptu koristio kao kozmetičko sredstvo za oči (surma) još od 3100. p. n. e. kada je i izmišljena drevna kozmetička paleta.[20] Artefakt, za koji se misli da je dio vaze, načinjen od antimona oko 3000. p. n. e. pronađen je u Tellohu u drevnoj Haldeji (danas dio Iraka), a predmet od bakra obložen antimonom datiran je između 2500. p. n. e. i 2000. p. n. e. pronađen je u Egiptu.[10] Austen je o radovima Herberta Gladstone iz 1892.[21] komentirao da "mi danas poznajemo antimon kao veoma krhki i kristalni metal koji bi se vrlo teško mogao koristiti za izradu vaza, utoliko ovaj značajni "pronalazak" (artefakt) mora predstavljati izgubljenu vještinu oblikovanja i kovanja antimona".[21]

Međutim, Moorey nije bio ubijeđen da je artefakt zapravo vaza, koju je spominjao Selimhanov, nakon analize predmeta iz Telloha (objavljene 1975), napisao je: "pokušano je povezivanje ovog metala sa transkavkaskim prirodnim antimonom (tj. samorodnim metalom)" i "da su predmeti od antimona porijeklom iz Transkavkazije svi malehni lični ukrasi".[21] Ovaj nalazak je oslabio navodne dokaze o izgubljenim vještinama obrade i kovanja antimona.[21]

Rimski naučnik i pisac Plinije Stariji opisao je nekoliko načina na koje se može dobiti antimon-sulfid za medicinske svrhe u svom djelu Naturalis Historia.[22] On je također načinio i distinkciju između "muških" i "ženskih" oblika antimona. Po njemu, "muški" oblik je vjerovatno bio sulfid, dok se kod "ženskog", koji je bio bolji, teži i manje lomljiv, vjerovatno radilo o prirodnom samorodnom metalnom antimonu.[23] Rimski prirodoslovac Dioskorid naveo je da se antimon-sulfid mogao žariti zagrijavanjem upuhivanjem zraka pomoću kovačkog mijeha. Smatra se da se ovim postupkom dobijao metalni antimon.[22]

Prvi opis procedure za izoliranje elementarnog antimona naveden je u knjizi De la pirotechnia iz 1540. koju je napisao Vannoccio Biringuccio. Ona je bila prethodnica još čuvenijoj knjizi iz 1556. Georgea Agricole De re metallica. U tom kontekstu Agricola je često netačno smatran pronalazačem metalnog antimona. Knjiga Currus Triumphalis Antimonii (Trijumfalna kola antimona) opisuje preradu metalnog antimona a objavljena je 1604. u Njemačkoj. Navodno je tu knjigu napisao benediktanski fratar koji se potpisivao kao Basilius Valentius u 15. vijeku. Da je ova knjiga autentična, a nije, ona bi bila prethodnica Biringucciovog otkrića.[11]

Prvi koji je opisao čisti antimon iz Zemljine kore 1783. godine bio je švedski naučnik i inženjer u lokalnom rudniku Anton von Swab, na osnovu tipskog uzorka iz rudnika srebra Sala u rudničkom distriktu Bergslagen u općini Sala, Västmanland, Švedska.[24][25]

Proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Najveći svjetski proizvođači antimona u 2010.[26]

Britanski geološki zavod (BGZ) objavio je 2005. da je Narodna Republika Kina bila najveći proizvođač antimona te godine sa približim udjelom od 84% svjetskog tržišta. Nakon nje slijede Južnoafrička Republika, Bolivija i Tadžikistan. Rudnik Xikuangshan u provinciji Hunan ima najveće nalazište u Kini gdje je procijenjeni depozit od 2,1 milion tona.[27] Prema Američkom geološkom zavodu u 2010. Kina je imala 88,9% od ukupne svjetske proizvodnje antimona u svijetu, a slijede je Južnoafrička Republika, Bolivija i Rusija.

Međutim, procjene Roskill Consultinga pokazuju da je Kina u 2010. imala udio u svjetskoj proizvodnji od 76,75% sa 120.462 tone (90.000 tona objavljene i 30.464 neobjavljene proizvodnje), dok slijede Rusija (4,14% udjela u tržištu, 6.500 tona proizvodnje), Mjanmar (3,76% udjela, 5.897 tona), Kanada (3,61% udjela, 5.660 tona), Tadžikistan (3,42% udjela, 5.370 tona) i Bolivija (3,17% udjela, 4.980 tona).[28] Roskill također procjenjuje da je svjetska sekundarna proizvodnja u 2010. iznosila 39.540 tona.[28]

Proizvodni proces[uredi | uredi izvor]

Izdvajanje antimona iz ruda zavisi od kvalitete rude i njenog sastava. Najveći dio antimona se iskopa kao sulfid, nakon čega se rude slabije kvalitete koncentriraju flotacijom, dok se visokokvalitetne rude zagrijavaju na 500–600 °C, što je temperatura na kojoj se stibnit topi i odvaja od manje vrijednih minerala. Antimon se može izdvojiti iz sirovog antimon-suflida redukcijom sa otpadnim željezom:[29]

Sb2S3 + 3 Fe → 2 Sb + 3 FeS

Sulfid se prevodi u oksid čime se iskorištava prednost isparljivosti antimon(III) oksida, koji se izdvaja žarenjem.[30] Ovaj materijal se često direktno koristi u osnovnim aplikacijama, a nečistoće u njemu su arsen i sulfidi.[12][31] Izoliranje antimona iz njegovog oksida postiže se karbotermalnom redukcijom:[29][12]

2 Sb2O3 + 3 C → 4 Sb + 3 CO2

Rude niske kvalitete se reduciraju u visokim pećima dok se visokokvalitetne rude reduciraju u plamenim pećima.[29]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Oko 60% antimona se potroši za proizvodnju sredstava za gašenje požara a oko 20% za legure koje se koriste u baterijama, ležajevima i lemovima.[29]

Protivpožarna sredstva[uredi | uredi izvor]

Antimon se uglavnom koristi kao antimon-trioksid za proizvodnju spojeva otpornih na požar. Gotovo uvijek se koristi u kombinaciji sa halogeniranim sredstvima otpornim na požar, a jedini izuzetk su polimeri koji sadrže halogene. Formiranje halogeniranih spojeva antimona je uzrok efekta gašenja vatre antimon-trioksidom,[32] zbog reakcije ovih spojeva sa atomima vodika a moguće i sa atomima kisika i OH radikalima, te se na taj način sprječava izbijanje vatre.[33] Tržište ovih protivpožarnih aplikacija uključuje odjeću za djecu, igračke, presvlake za avionska i automobilska sjedišta. Također se koristi i u industriji fiberglas kompozitnih materijala kao aditiv u poliesterskim smolama za proizvodnju nekih komponenti kao što su poklopci motora lahkih aviona. Smola može sagorijevati ali se plamen zadržava na njoj, te se gasi čim se ukloni plamen.[30]

Legure[uredi | uredi izvor]

Antimon gradi veoma korisne legure s olovom, povećajući njegovu tvrdoću i mehaničku izdržljivost. Za većinu načina primjene u kojima se koristi olovo, upotrebljavaju se različite količine antimona kao legirnog metala. U olovno-kiselinskim baterijama, ovim dodavanjem poboljavaju se osobine punjenja tih baterija i smanjuje nastanak neželjenog vodika tokom punjenja.[30][34] Antimon se koristi i u legurama za protiv trenja (poput Babbittovog metala),[35] u mecima i olovnoj sačmi, oblogama kablova, štamparskih metala (naprimjer za linotipske štampače mašine[36]), metale za lemljenje (neki tzv. bezolovni lemovi sadrže 5% Sb),[37] u sastavu takozvane "tvrde" bronze,[38] i kao sastojak tvrdih legura sa niskim udjelom kalaja za izradu metalnih dijelova orgulja.

Ostalo[uredi | uredi izvor]

Tri druge aplikacije sačinjavaju gotovo svu ostalu potrošnju antimona.[29] Jedan od tih načina njegove upotrebe je u vidu katalizatora i stabilizatora u proizvodnji polietilen tereftalata.[29] Druga aplikacija se ogleda u tome što služi kao sredstvo za uklanjanje mikroskopskih balončića iz stakla, pretežno onog za TV ekrane.[39] To se postiže interakcijom iona antimona sa kisikom, čime se onemogućava da kisik stvara balončiće.[40] Treća najvažnija aplikacija antimona je proizvodnja pigmenata.[29]

Antimon se sve više koristi u industriji poluprovodnika kao dopant za jako dopirane silicijske vafere n-tipa[41] u proizvodnji dioda, infracrvenih detektora i uređaja na bazi Hallovog efekta. Tokom 1950tih sićušne kuglice legure olova i antimona su korištene za dopiranje emitera i kolektora NPN tranzistora s legirnim spojevima sa antimonom.[42] Indij-antimonid se koristi kao materijal za infracrvene detektore u srednjem dijelu spektra.[43][44][45]

Postoji i mali broj bioloških ili medicinskih aplikacija za antimon. Tretmani i lijekovi koji u principu sadrže antimon su poznati kao antimonici, a koriste se za izazivanje povraćanja.[46] Spojevi antimona se koriste i kao antiprotozoici. Kalij-antimonil tartrat odnosno tartarski emetik se ranije koristio kao lijek protiv shistosomijaze počev od 1919. pa dalje. Kasnije je taj lijek zamijenjenn prazikvantelom.[47] Antimon i njegovi spojevi su korišteni u nekim veterinarskim pripravcima poput antiomalina ili litij-antimon tiomalata, koji su korišteni kao sredstva za tretman kože kod preživara.[48] Antimon ima hranjivi i estetski efekat na keratinizrana tkiva, barem kod životinja.

Lijekovi na bazi antimona, poput meglumin antimoniata, također se smatraju i lijekovima izbora za liječenje lajšmanijaza kod domaćih životinja. Međutim, ovi lijekovi pored toga što imaju nizak terapeutski indeks, također vrlo slabo prolaze kroz koštanu srž, gdje se nalaze neke amastigote parazita Leishmania, tako da je liječenje bolesti, naročito u visceralnom obliku, vrlo teško.[49] Elementarni antimon u vidu antimonskih pilula se ranije koristio kao lijek. Mogao se čak i ponovno koristiti nakon gutanja i eliminacije.[50]

Antimon(III) sulfid se koristi u glavicama nekih šibica.[51][52] Izotop antimona-124 se zajedno s berilijem koristi u izvorima neutrona. Gama zraci koje emitira antimon-124 iniciraju fotoraspadanje (fotodezintegraciju) berilija.[53][54] Emitirani neutroni imaju prosječnu energiju od 24 keV.[55] Antimon-sulfidi pokazuju osobine kojima mogu stabilizirati koeficijent trenja u materijalima od kojih se izrađuju automobilske kočione pločice (pakne).[56]

Antimon se također koristi za pravljenje metaka i signalno-svjetlećih metaka.[57] Ovaj element se koristi i u sastavu boja i stakla te kao sredstvo za smanjenje prozirnosti zubne cakline.

Spojevi[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Otrovnost[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ CIAAW, Standard Atomic Weights Revised 2013.
  3. ^ IUPAC, Standard Atomic Weights Revised 2013.
  4. ^ Manjeera Mantina, Adam C. Chamberlin, Rosendo Valero, Christopher J. Cramer, Donald G. Truhlar: Consistent van der Waals Radii for the Whole Main Group. u: J. Phys. Chem. A. 2009, 113, str. 5806–5812, doi:10.1021/jp8111556.
  5. ^ a b David R. Lide (izd.): CRC Handbook of Chemistry and Physics. 90. izd. (internet verzija: 2010), CRC Press/Taylor and Francis, Boca Raton, FL, poglavlje Properties of the Elements and Inorganic Compounds, str. 4-142 – 4-147
  6. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086.
  7. ^ a b Wiberg, Egon; Wiberg, Nils & Holleman, Arnold Frederick (2001). Inorganic chemistry. Academic Press. ISBN 0-12-352651-5.
  8. ^ Tony Clayton. "Metals Used in Coins and Medals". ukcoinpics.co.uk. Pristupljeno 24. 11. 2015. 
  9. ^ Chemical Fact Sheet, pristupljeno 25. novembra 2015.
  10. ^ a b "Antimony" u: Kirk-Othmer Encyclopedia of Chemical Technology, 5. izd. 2004. ISBN 978-0-471-48494-3
  11. ^ a b Wang Chung Wu (1919). "The Chemistry of Antimony". Antimony: Its History, Chemistry, Mineralogy, Geology, Metallurgy, Uses, Preparation, Analysis, Production and Valuation with Complete Bibliographies. London, UK: Charles Geiffin and Co. Ltd. str. 6–33. 
  12. ^ a b c Norman, Nicholas C (1998). Chemistry of arsenic, antimony, and bismuth. str. 50–51. ISBN 978-0-7514-0389-3. 
  13. ^ Audi Georges; Bersillon O.; Blachot J.; Wapstra A.H. (2003). "The NUBASE Evaluation of Nuclear and Decay Properties". Nuclear Physics A (Atomic Mass Data Center) 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. 
  14. ^ IMA/CNMNC List of Mineral names – Antimony (engl, PDF; str. 14).
  15. ^ Mindat – lokaliteti za antimon (engl.)
  16. ^ Mineral profile of Limpopo region, na stranici www.geoscience.org.za (engl.)
  17. ^ Webmineral - Mineral Species sorted by the element Sb (Antimony).
  18. ^ Mindat – Paradocrasite
  19. ^ Mindat – Stibnite
  20. ^ Shortland A. J. (2006). "Application of Lead Isotope Analysis to a Wide Range of Late Bronze Age Egyptian Materials". Archaeometry 48 (4): 657. doi:10.1111/j.1475-4754.2006.00279.x. 
  21. ^ a b c d Moorey P. R. S. (1994). Ancient Mesopotamian Materials and Industries: the Archaeological Evidence. New York: Clarendon Press. str. 241. ISBN 978-1-57506-042-2. 
  22. ^ a b Mellor, Joseph William (1964). "Antimony". A comprehensive treatise on inorganic and theoretical chemistry 9. str. 339. 
  23. ^ Plinije Stariji, Prirodna historija, 33.33; Loeb Classical Library.
  24. ^ "Native antimony". Mindat.org. 
  25. ^ Klaproth M. (1803). "XL. Extracts from the third volume of the analyses". Philosophical Magazine 1 17 (67): 230. doi:10.1080/14786440308676406. 
  26. ^ James F. Carlin, Jr. "Mineral Commodity Summaries: Antimony". Američki geološki zavod. Pristupljeno 23. 1. 2012. 
  27. ^ Peng J.; Hu R.-Z.; Burnard P. G. (2003). "Samarium–neodymium isotope systematics of hydrothermal calcites from the Xikuangshan antimony deposit (Hunan, China): the potential of calcite as a geochronometer". Chemical Geology 200: 129. doi:10.1016/S0009-2541(03)00187-6. 
  28. ^ a b "Study of the Antimony market by Roskill Consulting Group". 17. 10. 2011. Pristupljeno 26. 11. 2015. 
  29. ^ a b c d e f g C. Butterman; J.F. Carlin, Jr. (2003). "Mineral Commodity Profiles: Antimony". Američki geološki zavod. 
  30. ^ a b c Grund, Sabina C.; Hanusch, Kunibert; Breunig, Hans J.; Wolf, Hans Uwe (2006) "Antimony and Antimony Compounds" u: Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry, Wiley-VCH, Weinheim. doi: 10.1002/14356007.a03_055.pub2
  31. ^ Wilson N.J.; Craw D.; Hunter K. (2004). "Antimony distribution and environmental mobility at an historic antimony smelter site, New Zealand". Environmental Pollution 129 (2): 257–66. doi:10.1016/j.envpol.2003.10.014. PMID 14987811. 
  32. ^ Wei Edward D; Levchik Sergei V (4. 6. 2009). "Antimony trioxide and Related Compounds". Flame retardants for plastics and textiles: Practical applications. ISBN 978-3-446-41652-9. 
  33. ^ Hastie John W. (1973). "Mass spectrometric studies of flame inhibition: Analysis of antimony trihalides in flames". Combustion and Flame 21: 49. doi:10.1016/0010-2180(73)90006-0. 
  34. ^ Heinz Albert Kiehne (2003). "Types of Alloys". Battery Technology Handbook. CRC Press. str. 60–61. ISBN 978-0-8247-4249-2. 
  35. ^ Williams Robert S. (2007). Principles of Metallography. Read books. str. 46–47. ISBN 978-1-4067-4671-6. 
  36. ^ E. J. Holmyard (2008). Inorganic Chemistry – A Textbooks for Colleges and Schools. Read Books. str. 399–400. ISBN 978-1-4437-2253-7. 
  37. ^ H. Ipser; H. Flandorfer; Ch. Luef et al. (2007). "Thermodynamics and phase diagrams of lead-free solder materials". Journal of Materials Science: Materials in Electronics 18 (1–3): 3–17. doi:10.1007/s10854-006-9009-3. 
  38. ^ Hull Charles (1992). Pewter. Osprey Publishing. str. 1–5. ISBN 978-0-7478-0152-8. 
  39. ^ De Jong Bernard H. W. S.; Beerkens Ruud G. C. et al. (2000). "Glass". Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry. doi:10.1002/14356007.a12_365. ISBN 3-527-30673-0. 
  40. ^ Yamashita H; Yamaguchi S; Nishimura R et al. (2001). "Voltammetric Studies of Antimony Ions in Soda-lime-silica Glass Melts up to 1873 K". Analytical Sciences: the International Journal of the Japan Society for Analytical Chemistry 17 (1): 45–50. doi:10.2116/analsci.17.45. PMID 11993676. 
  41. ^ William C. O'Mara; Robert B. Herring; Lee Philip Hunt (1990). Handbook of semiconductor silicon technology. William Andrew. str. 473. ISBN 978-0-8155-1237-0. 
  42. ^ Maiti C. K. (2008). Selected Works of Professor Herbert Kroemer. World Scientific, 2008. str. 101. ISBN 978-981-270-901-1. 
  43. ^ Committee On New Sensor Technologies: Materials And Applications - Nacionalno istraživačko vijeće (SAD) (1995). Expanding the vision of sensor materials. str. 68. ISBN 978-0-309-05175-0. 
  44. ^ Kinch, Michael A (2007). Fundamentals of infrared detector materials. str. 35. ISBN 978-0-8194-6731-7. 
  45. ^ Willardson, Robert K; Beer, Albert C (1970). Infrared detectors. str. 15. ISBN 978-0-12-752105-3. 
  46. ^ Colin A. Russell (2000). "Antimony's Curious History". Notes and Records of the Royal Society of London 54 (1): 115–116. doi:10.1098/rsnr.2000.0101. JSTOR 532063. 
  47. ^ Harder, A. (2002). "Chemotherapeutic approaches to schistosomes: Current knowledge and outlook". Parasitology Research 88 (5): 395–7. doi:10.1007/s00436-001-0588-x. PMID 12049454. 
  48. ^ Kassirsky I. A; Plotnikov N. N (1. 8. 2003). Diseases of Warm Lands: A Clinical Manual. str. 262–265. ISBN 978-1-4102-0789-0. 
  49. ^ Organisation Mondiale de la Santé (1995). Drugs used in parasitic diseases. str. 19–21. ISBN 978-92-4-140104-3. 
  50. ^ McCallum, R. I. (1999). Antimony in medical history: an account of the medical uses of antimony and its compounds since early times to the present. Pentland Press. ISBN 1-85821-642-7. 
  51. ^ Stellman, Jeanne Mager (1998). Encyclopaedia of Occupational Health and Safety: Chemical, industries and occupations. str. 109. ISBN 978-92-2-109816-4. 
  52. ^ Lalovic M; Werle H. (1970). "The energy distribution of antimonyberyllium photoneutrons". Journal of Nuclear Energy 24 (3): 123. Bibcode:1970JNuE...24..123L. doi:10.1016/0022-3107(70)90058-4. 
  53. ^ Ahmed, Syed Naeem (2007). Physics and engineering of radiation detection. str. 51. ISBN 978-0-12-045581-2. 
  54. ^ Schmitt, H (1960). "Determination of the energy of antimony-beryllium photoneutrons". Nuclear Physics 20: 220. Bibcode:1960NucPh..20..220S. doi:10.1016/0029-5582(60)90171-1. 
  55. ^ Jang, H; Kim, S. et al. (2000). "The effects of antimony trisulfide Sb S and zirconium silicate in the automotive brake friction material on friction". Journal of Wear. 
  56. ^ Randich Erik; Duerfeldt Wayne; McLendon Wade et al. (2002). "A metallurgical review of the interpretation of bullet lead compositional analysis". Forensic Science International 127 (3): 174–91. doi:10.1016/S0379-0738(02)00118-4. PMID 12175947.