Torij

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Torij
[Rn] 6d27s2 90Th
   
Periodni sistem elemenata
Općenito
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Torij, Th, 90
Serija Aktinoidi
Grupa, Perioda, Blok Ac, 7, f
Izgled srebrenasto bijeli
Zastupljenost 0,0011[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 232,0377[2] u
Atomski radijus (izračunat) 179,8 (-) pm
Kovalentni radijus 206±6 pm
Van der Waalsov radijus - pm
Elektronska konfiguracija [Rn] 6d27s2
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 32, 18, 10, 2
1. energija ionizacije 578 kJ/mol
2. energija ionizacije 1110 kJ/mol
3. energija ionizacije 1930 kJ/mol
4. energija ionizacije 2780 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Mohsova skala tvrdoće 3
Kristalna struktura kubična plošno centrirana
Gustoća 11724[3] kg/m3
Magnetizam paramagnetičan[4]
Tačka topljenja 2028[3] K (1755 °C)
Tačka ključanja 5061[3] K (4788 °C)
Molarni volumen 19,80 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 514 kJ/mol
Toplota topljenja 16,1 kJ/mol
Pritisak pare 1000 Pa pri 3683 K
Brzina zvuka 2490 m/s pri 293,15 K
Specifična toplota 120 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost 6,67 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 54 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj 4, 3, 2, 1
Oksidi ThO2
Elektronegativnost 1,3 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
227Th

sin

18,72 d α 6,146 223Ra
228Th

sin

1,9131 a α 5,520 224Ra
229Th

sin

7880 a α 5,168 225Ra
230Th

sin

75.380 a α 4,770 226Ra
SR (10−11 %)
231Th

sin

25,52 h β 0,389 231Pa
α (10−8 %) 4,213 227Ra
232Th

100 %

1,405 · 1010 a α 4,083 228Ra
SR (10−9 %)
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja

Oznaka upozorenja nepoznata[5]
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: /
S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element

Radioaktivni element
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se SI osnovne jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Torij (latinski - thorium) jeste hemijski element sa simbolom Th i atomskim brojem 90. On je radioaktivni aktinoidni metal i jedan od samo tri radioaktivna elementa koji se mogu naći u prirodi u nešto većoj količini kao primordijalni element (druga dva su bizmut i uranij).[N 1] Otkrio ga je norveški mineralog Morten Thrane Esmark 1828. godine, a identificirao švedski hemičar Jacob Berzelius, koji mu je i dao ime po nordijskom božanstvu munja - Toru (Thor).

Atom torija ima 90 protona i 90 elektrona, od koji su četiri valentni elektroni. Metal torija je srebrenast, a jako potamni ako je izložen zraku. On je neznatno radioaktivan: njegovi svi poznati izotopi su nestabilni, a šest izotopa se javlja u prirodi (227Th, 228Th, 230Th, 231Th, 232Th i 234Th) koji imaju vrijeme poluraspada između 25,52 sati i 14,05 milijardi godina. Izotop torij-232 koji ima 142 neutrona je najstabilniji među svim izotopima torija, te sačinjava gotovo sav prirodni torij, dok se ostalih pet prirodnih izotopa javlja samo u tragovima. On se raspada vrlo sporo putem alfa raspada na radij-228, započinjući lančani raspad pod nazivom torijeva serija koja završava izotopom olova-208. Smatra se da torija ima od tri do četiri puta više od uranija u Zemljinoj kori, a uglavnom se rafinira iz monacitnog pijeska kao nusproizvod izdvajanja rijetkih zemnih metala.

Torij se nekada često koristio kao izvor osvjetljenja kao mrežica za gasne lampe i kao materijal za legiranje, međutim ova praksa je postepeno prestala zbog porasta svijesti o njegovog radioaktivnosti. Torij se koristio i kao element za legiranje u nepotrošnim TIG elektrodama za zavarivanje. On je i dalje ostao popularan kao materijal za visokokvalitetnu optiku i naučne instrumente. Torij i uranij su jedina dva radioaktivna elementa koji imaju značajnije i obimnije komercijalne upotrebe koje se ne zasnivaju na njihovoj radioaktivnosti. Za torij se predviđa da će moći zamijeniti uranij kao gorivo u nuklearnim reaktorima, međutim do danas je napravljeno samo nekoliko torijskih reaktora.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Metalni torij u ampuli, djelimično korodiran
Lanac raspada 4n torija-232, poznat i kao torijev niz

Fizičke[uredi | uredi izvor]

Torij je mehak, paramagnetičan, srebrenasto bijeli, radioaktivni metal visokog sjaja. Spada u aktinoide. U periodnom sistemu elemenata, nalazi se desno od aktinoida aktinija, lijevo od protaktinija, a ispod lantanoida cerija. Čisti torij je mehak, vrlo duktilni metal, a može se hladno valjati, kovati i izvlačiti (u žicu i sl).[7]

Izmjerene osobine jako mnogo variraju u zavisnosti od količine nečistoća u ispitivanom uzorku. Najveći udio u nečistoćama obično ima torij dioksid (ThO2). Najčistiji uzorci torija obično sadrže oko jedan promil dioksida.[7] Njegova izračunata gustoća iznosi 11,724 g/cm3, dok eksperimentalna mjerenja daju vrijednosti između 11,5 i 11,66 g/cm3:[7] ove vrijednosti se nalaze negdje između onih kod susjednog aktinija (10,07 g/cm3) i protaktinija (15,37 g/cm3), što pokazuje kontinuitet trenda duž serije aktinoida.[7] Međutim, tačka topljenja torija od 1750 °C je iznad one i kod aktinija (1227 °C) i protaktinija (1562±15 °C): tališta aktinoida nemaju jasnu zavisnost od njihovog broja f elektrona, mada postoji blagi trend prema dolje od torija do plutonija dok se broj f elektrona povećava od nula do šest.[8] Torij je mehak metal, sa modulom elastičnosti od 54 GPa, što se može porediti onim kod kalaja i skandija. Tvrdoća torija je slična onoj kod mehkog čelika, tako da se zagrijani čisti torij može valjati u lim ili izvlačiti u žicu.[8] Torij postaje superprovodnik pri temperaturi ispod 1,40 K.[7][N 2]

I pored toga, iako torij ima upola manju gustoću od uranija i plutonija, on je podjednako tvrd kao oba ova metala.[8] Među aktinoidima, torij ima najvišu tačku topljenja i drugu najnižu gustoću (nižu ima samo aktinij).[7] Termalna ekspanzija, električna i toplotna provodljivost torija, protaktinija i uranija su približno iste, i tipične su za post-prelazne metale.[9]

Izložen kisiku iz zraka postepeno tamni. On je polimorfan, postoji u više modifikacija. Torij također gradi legure sa mnogim drugim metalima. Sa hromom i uranijem, gradi eutektične smjese, a torij se potpuno može miješati, bilo u čvrstom ili tečnom stanju, sa svojim lakšim analogom cerijem.

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Torij je izuzetno reaktivan metal. Pri standardnim uslovima temperature i pritiska, torij polahko napada voda, ali se ne otapa u većini uobičajenih kiselina, uz izuzetak hlorovodične kiseline.[7][4] Lahko se otapa u koncentriranoj dušičnoj kiselini koja sadrži manje količine katalitičnih fluoridnih ili fluorosilikatnih iona;[7][10] a ako njih nema dešava se pasivizacija.[7] Pri visokim temperaturama, torij vrlo lahko stupa u reakciju sa kisikom, vodikom, dušikom, sumporom i halogenim elementima. Također on može graditi i binarne spojeve sa ugljikom i fosforom.[7] Kada se torij rastvori u hlorovodičnoj kiselini nastaje crni ostatak, najvjerovatnije ThO(OH,Cl)H.[7]

Fino isitnjeni metalni torij predstavlja rizik od požara zbog lahkog zapaljenja (pirofornosti) te se s njim mora pažljivo rukovati.[7] Kada se zagrijava u pristustvu zraka, torij se zapali i gori blještavim plamenom sa bijelom svjetlošću te sagorijevanjem daje dioksid. U većim komadima, reakcija čistog torija sa zrakom je spora, mada se korozija ipak javlja nakon nekoliko mjeseci; međutim većina uzoraka torija je kontaminirano u određenoj mjeri s njegovim dioksidom koji znatno ubrzava korodiranje.[7] Takvi uzorci se polahko pasiviziraju u zraku, poprimajući najprije sivu a kasnije potpuno crnu boju.[7]

Najvažnije oksidacijsko stanje torija je +4, prisutno u spojevima kao što su torij-dioksid (ThO2) i torij-tetrafluorid (ThF4), mada su poznati i spojevi gdje je on u nižim formalnim oksidacijskim stanjima.[11][12][13] Tetravalentni spojevi torija su bezbojni zahvaljujući manjku elektrona u 6d i 5f orbitalama u toriju(IV).[8]

U vodenim rastvorima, torij se javlja isključivo kao tetrapozitivni vodeni ion [Th(H2O)9]4+, koji ima trovrhu trigonalnu prizmatsku molekularnu geometriju: :[14][15] pri pH vrijednosti < 3, rastvori torijevih soli imaju ovaj kation.[14] Dužina veze Th-O iznosi (245 ± 1) pm, koordinacijski broj torija Th4+ je (10,8 ± 0,5), efektivni naboj 3,82 a druga koordinacijska sfera sadrži 13,4 molekule vode.[14]

Ion Th4+ je relativno velik te je najveći tetrapozitivni ion među aktinidima, a u zavisnosti od koordinacijskog broja može imati promjer između 0,95 i 1,14 Å. Kao rezultat toga torijeve soli imaju slabu tendenciju da se hidroliziraju, slabiju od mnogih višestruko nabijenih iona poput Fe3+.[14] Specifična osobina torijevih soli je njihova velika rastvorljivost, ne samo u vodi nego i u polarnim organskim otapalima.[8] Torij pokazuje aktiviranje ugljik-vodik veza, gradeći neke neobične spojeve. Atomi torija se vežu na više atoma od bilo kojeg drugog elementa: naprimjer u spoju torij-aminodiboranat, torij ima koordinacijski broj 15.[16]

Atomske[uredi | uredi izvor]

Atom torija ima 90 elektrona, od kojih su četiri valentna elektrona. U teoriji, valentnim elektronima su na raspolaganju četiri atomske orbitale koje mogu zauzeti: 5f, 6d, 7s i 7p. Međutim, 7p orbitala je znatno destabilizirana i stoga nije zauzeta u osnovnom stanju bilo kojeg torijevog iona.[17] Uprkos torijevom mjestu u f-bloku periodnog sistema elemenata, on u osnovnom stanju ima anomalnu elektronsku konfiguraciju [Rn]6d27s2. Ipak, u metalnom toriju, konfiguracija [Rn]5f16d17s2 je slabo pobuđeno stanje pa 5f orbitale mogu biti zauzete, te postoje u široj energetskoj traci (vrpci).[17]

Elektronske konfiguracije iona torija u osnovnom stanju su sljedeće: Th+, [Rn]6d27s1; Th2+, [Rn]5f16d1;[N 3] Th3+, [Rn]5f1; Th4+, [Rn]. Ovo pokazuje povećanje stabilizacije 5f orbitala kako se povećava naboj iona; međutim, ova stabilizacija nije dovoljna da se hemijski stabilizira ion Th3+ sa njegovim slobodnim 5f valentnim elektronom te je stoga stabilan i najčešći oblik torija u hemijskim spojevima ion Th4+ sa otpuštena četiri valentna elektrona, ostavljajući inertno jezgro sa unutrašnjim elektronima elektronske konfiguracije plemenitog gasa radona.[17][18] Izmjerena je i prva energija ionizacije torija 1974. godine[19] i iznosi (6,08 ± 0,12) eV; dok su novija mjerenja dala preciznije podatke 6,3067 eV.[4]

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Iako torij ima šest izotopa koji se mogu naći u prirodi, nijedan od njih nije stabilan. Međutim, jedan izotop, 232Th, je relativno stabilan jer ima vrijeme poluraspada od 14,05 milijardi godina, što je znatno duže od starosti Zemlje, te duže i od općenito prihvaćene starosti svemira (oko 13,8 milijardi godina).[N 4] Ovaj izotop je najduže "živući" među svim izotopima koji imaju više od 83 protona te čini gotovo sav prirodni torij. Stoga, torij se, u tom pogledu, može smatrati i monoizotopnim elementom.[20][21][22] Ipak, u dubokim morima i okeanima udio izotopa 230Th se znatno povećava u dovoljnoj mjeri da je IUPAC 2013. godine odlučio da torij klasificira u binuklidne (dvoizotopne) elemente.[2] Rude uranija sa malim koncentracijama torija se mogu pročistiti da bi se dobili uzorci torija težine oko 1 grama, u kojima više od četvrtine čini izotop 230Th.[23] Torij ima karakterističan zemljski izotopski sastav, koji se sastoji većinom od 232Th i relativno malo 230Th, te mu atomska masa iznosi 232,0377(4) u.[2]

Poznate osobine alotropskih modifikacija torija[7]
Alotropska modifikacija α (mjereno pri 0 °C) β (mjereno pri 1450 °C) visoki pritisak (mjereno pri 102 GPa)
temperatura prijelaza (α→β) 1360 °C (β→tečnost) 1750 °C visoki pritisak
simetrija kubična plošno centrirana kubična prostorno centrirana tetragonalna prostorno centrirana
gustoća (g·cm−3) 11,724 11,724 nepoznata
parametri rešetke (pm) a = 508,42 a = 411 a = 228,2, c = 441,1

Historija[uredi | uredi izvor]

Otkriće[uredi | uredi izvor]

Mitološki Tor, po kojem je ovaj element dobio ime

Švedski hemičar Jacob Berzelius je 1815. analizirao mineral iz rudnika bakra u Falunu. Pretpostavljajući da se je mineralu sadržan novi element, pretpostavljenom elementu dao je ime thorium prema nordijskom božastvu munja, Toru. Međutim, kasnije se pokazalo da se zapravo radilo o mineralu itrija, uglavom sastavljenom iz itrij-ortofosfata.[24] Pošto se itrij u ovom mineralu prvobitno greškom smatrao za novi element, mineral je dobio ime ksenotim, prema grčkim riječima κενός (privid, praznina) i τιμή (vrijednost, čast).[25][26]

Morten Thrane Esmark je 1828. pronašao crni mineral na ostrvu Løvøya u Norveškoj te je uzorak dao svom ocu Jens Esmarku, poznatom mineralogu. Esmark stariji nije uspio odrediti o kom se mineralu radi pa ga je poslao švedskom hemičaru Berzeliusu da ga prouči. Berzelius je pronašao da uzorak sadrži novi element.[24] Svoje otkriće je objavio 1829. godine.[27][28][29] Međutim, iskoristio je ime ranijeg otkrića navodnog elementa.[27][30] Tako, izvornom mineralu je dao naziv torit, koji je imao hemijski sastav (Th,U)SiO4.[24]

Kasniji razvoj[uredi | uredi izvor]

U Mendeljejevom periodnom sistemu iz 1869, torij i elementi rijetkih zemalja bili su smješteni izvan glavne tabele, na kraju svake uspravne periode poslije zemnoalkalnih metala. Tim se oslikavalo mišljenje tog vremena da su torij i metali rijetkih zemalja dvovalentni.[N 5] Kasnijim saznanjima da su elementi rijetkih zemalja uglavnom trovalentni, a torij četverovalentan, Mendeljejev je 1871. pomjerio cerij i torij u grupu IV, koja je sadržavala današnju grupu ugljika, grupu titanija, cerij i torij, zbog toga što je njihovo najviše oksidacijsko stanje bilo +4.[31][32] I dok je cerij vrlo brzo uklonjen iz osnovne tabele te stavljen u zasebnu seriju lantanoida, torij je tu ostao sve do 1945. kada je Glenn T. Seaborg shvatio da je torij drugi član serije aktinoida te da popunjava red f-bloka, umjesto da je teži hololog hafnija i da popunjava četvrti red d-bloka.[33]

Da je torij radioaktivan prvi put su dokazali 1898. nezavisno jedno od drugog poljsko-francuska fizičarka Marie Curie i njemački hemičar Gerhard Carl Schmidt.[34][35][36] Između 1900. i 1903. Ernest Rutherford i Frederick Soddy otkrili su da se torij raspada istom brzinom tokom vremena u seriju drugih elemenata. Ovo otkriće je dovelo do saznanja o pojmu vremena poluraspada nakon nekih eksperimenata o alfa česticama kojim su došli do teorije radioaktivnosti.[37]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Monacitni pijesak, koji osim torija sadrži i mnoge druge rijetke metale poput erbija, samarija, cerija i slično

Izotop torija-232 je primordijalni nuklid, koji je postojao u svom današnjem obliku prije više od 4,5 milijarde godina, što predstavlja procijenjenu starost planete Zemlje. On je nastao u jezgrima umirućih zvijezda tokom r-procesa te se kasnije raširio po cijeloj galaksiji nakon supernove.[38] Njegovim radioaktivnim raspadom nastaje značajna količina Zemljine unutrašnje toplote.[39]

Prirodni torij je uopćenito izotopski čisti 232Th, koji ujedno ima i najduže vrijeme poluraspada te je i najstabilniji izotop torija, sa "životnim vijekom" usporedivim sa starosti svemira. Kada njegov izvor ne bi sadržavao uranij, jedini izotop torija koji bi se nalazio bio bi 228Th, prisutan u lancu raspada torija-232 (torijeva serija): odnos izotopa 228Th i 232Th bi bio manji od 10−10.[23] Međutim, pošto je uranij prisutan, bit će prisutni i malehni tragovi nekoliko drugih izotopa 231Th i 227Th, nastalih u lancu raspadanja uranija-235 (aktinijeva serija), te neznatno više ali i dalje u tragovima izotopa 234Th i 230Th iz lanca raspada uranija-238 (uranijeva serija).[23] Ranije u historiji Zemlje, izotop 229Th također je nastajao u lancu raspada, danas nestalog, izotopa neptunija-237 (neptunijeva serija). Danas se ovaj izotop proizvodi kao "kćerka" umjetnog izotopa uranija-233, a koji nastaje iz zračenja neutronima izotopa 232Th.[23]

Na Zemlji, torij nije toliko rijedak element kako se ranije mislilo. Njegov udio u Zemljinoj kori se može mjeriti sa olovom i molibdenom, ima ga dvostruko više od arsena a trostruko više od kalaja.[40] U prirodi, on se nalazi u oksidacijskom stanju +4, zajedno sa uranijem(IV), cirkonijem(IV), hafnijem(IV) i cerijem(IV), ali također i sa skandijem, itrijem i trovalentnim lantanoidima koji imaju slične ionske radijuse.[40] Osim toga, torij se može javiti samo kao sporedni sastojak brojnih minerala.[40]

Iako ga količinski ima relativno mnogo, torij je dosta raspršen pa se vrlo rijeko nalazi u većim koncentracijama. Danas jedini isplativi izvor torija je monacitni pijesak i mineralni konglomerati u Ontariju, Kanada. Ranije ga je bilo i u Indiji, Južnoafričkoj Republici, Brazilu, Australiji i Maleziji, a u rijetkim, posebnim slučajevima takav monacit je sadržavao i do 20% ThO2, a najčešće manje od 10%. U kanadskoj rudi, torij je zastupljen u vidu uranotorita, miješanim Th-U silikatima koji su pomješani sa uraninitom. Iako je sadržaj ThO2 u njemu vrlo nizak i iznosi 0,4%, i dalje je moguće izdvajanje torija kao nusproizvod dobijanja uranija.[41]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Osvjetljenje[uredi | uredi izvor]

Torij se koristio, uglavnom u obliku oksida, za pravljenje gasnih lampi. Te gasne lampe su se pravile od smjese 99% torij-oksida i 1% cerij nitrata u koju se uranjalo vuneno pletivo te je ono zatim zapaljeno. U plamenu se raspadao torij-nitrat na torij-dioksid i dušikom bogat gas. Ostajala je krhka struktura koja je u plamenu gasova davala bijelu svjetlost, koja nije povezana s radioaktivnošću torija nego je rezultat običnog sagorijevanja. Zbog otkrića njegove radioaktivnosti i štetnosti, u međuvremenu se prešlo na druge izvore osvjetljenja.

Nuklearno gorivo[uredi | uredi izvor]

U reaktorima se torij koristi za proizvodnju uranijevog izotopa 233U: Iz torija 232Th se putem bombardovanja neutronima dobija izotop 233Th; on se zatim raspada preko protaktinija 233Pa na uranij 233U. Danas je razvijena tehnologija kojom se ovaj proces odvija u reaktorima sa vodenim hlađenjem s ciljem smanjenja količine nuklearnog otpada.[42] Nastali izotop 233U se može cijepati i koristi se u nuklearnim reaktorima.

\mathrm{^{232}_{\ 90}Th \ + \ ^{1}_{0}n \ \longrightarrow \ ^{233}_{\ 90}Th \ \xrightarrow[22,3 \ min]{\beta^-} \ ^{233}_{\ 91}Pa \ \xrightarrow[26,967 \ d]{\beta^-} \ ^{233}_{\ 92}U}

Eksperimenti sa MOX gorivim elementima izvođeni su počev od 1970tih u nuklearnom reaktoru Lingen u Njemačkoj.[43] U upotrebi je bio i lahkovodni reaktor Shippingport kao termički brzo-oplodni reaktor u periodu od 1977. do 1982. Raniji visokotemperaturni reaktori (VTR) uz upotrebu torija, npr. THTR-300, davali su premalo uranija 233U, pošto su trošili materijal za cijepanje, ne mogu se svrstati među brzo-oplodne reaktore. U reaktorima se moglo iskoristiti samo oko 4% sadržaja torija za proizvodnju energije. Takvi VTR reaktori su bili oslonjeni, pored dodavanja torija, na stalno dodavanje fisijskog materijala u visokoobogaćenom obliku (pogodnom za oružje, 93% 235U), što se iz razloga inicijative povećanja sigurnosti uskoro pokazalo kao neprihvatljivo. Noviji koncepti VTR reaktora koncentrirali su se na klasični U/Pu ciklus sa manjim koncentracijama obogaćenog uranija, tj. bez torija. Njemački reaktor THTR-300 je 1989. ugašen nakon 423 dana upotrebe i brojnih problema. U atomskoj centrali Obrigheim su 2002.[44] počeli testovi sa torijem. Nova serija testova koja će trajati pet godina počela je u aprilu 2013. u norveškom istraživačkom reaktoru Halden, a koristit će torij u MOX gorivim elementima. Njihov cilj je istraživanje načina komercijalne upotrebe torija u nuklearnim centralama kao i uklanjanje plutonija.[45][46] Kao trenutni koncept termičkog brzo-oplodnog reaktora na bazi torija može se smatrati reaktor sa istopljenom soli. Takvi rekatori imaju određene sigurnosne probleme, pa se raspravlja o konceptu brzo-oplodnog reaktora sa istopljenom soli. Također, koncept ubrzivačko-pokretanog "Rubbiatron" reaktora zasnovan je na toriju.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tragovi primordijalnog izotopa plutonija-244 i danas postoje u prirodi,[6] ali se ne javljaju u količinama kao spomenuta tri elementa
  2. ^ Prelazna temperatura je između 1,35 i 1,40 K.[7]
  3. ^ [Rn]6d2 je u relativno nisko pobuđenom stanju konfiguracije iona Th2+.[17]
  4. ^ Izotop 232Th je zapravo nuklid sa najkraćim "životnim vijekom" koji ima vrijeme poluraspada duže od općenito prihvaćene starosti svemira. On je šesti najnestabilniji primordijalni nuklid: među primordijalnim nuklidima samo 238U, 40K, 235U, 146Sm i 244Pu imaju kraća vremena poluraspada.[20]
  5. ^ Ovakvo mišljenje je počivalo na činjenici da su rijetke zemlje postavljene na to mjesto prema vrijednostima atomskih težina od dvije trećine od stvarnih, dok su za torij i uranij bile navedene vrijednosti oko polovine od njihovih današnjih.


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3
  2. ^ a b c IUPAC, Standard Atomic Weights Revised v2
  3. ^ a b c Torij u GESTIS bazi podataka supstanci, pristupljeno 5. aprila 2008.
  4. ^ a b c Magnetic susceptibility of the elements and inorganic compounds; u: Handbook of Chemistry and Physics 81. izd., CRC press, ISBN 9780849304811
  5. ^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
  6. ^ Hoffman, D. C.; Lawrence, F. O.; et. al. (1971). "Detection of Plutonium-244 in Nature". Nature 234 (5325): 132–134.  doi:10.1038/234132a0
  7. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p Wickleder et al. (2006.), str. 61–3.
  8. ^ a b c d e Yu. D. Tretyakov, ur. (2007). Non-organic chemistry in three volumes. Chemistry of transition elements 3. Moskva: Academy.  ISBN 5-7695-2533-9
  9. ^ Seitz, Frederick i Turnbull, David (1964) Solid state physics: advances in research and applications, Academic Press, str. 289–291, ISBN 0-12-607716-9.
  10. ^ Hyde, Earl K. (1960). The radiochemistry of thorium. Subcommittee on Radiochemistry, National Academy of Sciences—National Research Council. 
  11. ^ Wickleder et al., str. 64–6
  12. ^ Wickleder et al., str. 70–7
  13. ^ Wickleder et al., str. 78–94
  14. ^ a b c d Wickleder et al., str. 117–134
  15. ^ Persson Ingmar (2010). "Hydrated metal ions in aqueous solution: How regular are their structures?". Pure Appl. Chem. 82 (10): 1901–1917. doi:10.1351/PAC-CON-09-10-22. Pristupljeno 23.8.2014. 
  16. ^ Scott R. Daly et al., "Synthesis and Properties of a Fifteen-Coordinate Complex: The Thorium Aminodiboranate [Th(H3BNMe2BH3)4]", Angewandte Chemie International Edition 49:3379-3381 (2010)
  17. ^ a b c d Wickleder et al., str. 59–60
  18. ^ Golub et al., str. 222–7
  19. ^ W. C. Martin; Lucy Hagan; Joseph Reader; Jack Sugan (1974). "Ground Levels and Ionization Potentials for Lanthanide and Actinide Atoms and Ions". J. Phys. Chem. Ref. Data 3 (3): 771–9. doi:10.1063/1.3253147. Pristupljeno 19.10.2013. 
  20. ^ a b G. Audi; A. H. Wapstra; C. Thibault; J. Blachot; O. Bersillon (2003). "The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties". Nuclear Physics A 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. 
  21. ^ J. R. de Laeter; J. K. Böhlke; P. De Bièvre; H. Hidaka et al. (2003). "Atomic weights of the elements. Review 2000 (IUPAC Technical Report).". Pure and Applied Chemistry 75 (6): 683–800. doi:10.1351/pac200375060683. 
  22. ^ M. E. Wieser (2006). "Atomic weights of the elements 2005 (IUPAC Technical Report)". Pure and Applied Chemistry 78 (11). doi:10.1351/pac200678112051. 
  23. ^ a b c d Wickleder et al., str. 53–5
  24. ^ a b c Wickleder et al., str. 52–3
  25. ^ Xenotime-(Y) u bazi podataka Mindat, Hudson Institute of Mineralogy 1993-2015, pristupljeno 7. augusta 2015.
  26. ^ Handbook of Mineralogy - Xenotime-(Y), 2001-2005 Mineral Data Publishing, verzija 1, pristupljeno 7. augusta 2015, arhivirano 22. jula 2015.
  27. ^ a b Weeks Mary Elvira (1932). "The discovery of the elements. XI. Some elements isolated with the aid of potassium and sodium: Zirconium, titanium, cerium, and thorium". Journal of Chemical Education 9 (7): 1231. Bibcode:1932JChEd...9.1231W. doi:10.1021/ed009p1231. 
  28. ^ Berzelius, J. J. (1829). "Untersuchung eines neues Minerals und einer darin erhalten zuvor unbekannten Erde". Annalen der Physik und Chemie 16 (7): 385–415. Bibcode:1829AnP....92..385B. doi:10.1002/andp.18290920702. 
  29. ^ Berzelius, J. J. (1829). "Undersökning af ett nytt mineral (Thorit), som innehåller en förut obekant jord"". Kungliga Svenska Vetenskaps Akademiens Handlingar: 1–30. 
  30. ^ Schilling Johannes (1902). "Die eigentlichen Thorit-Mineralien (Thorit und Orangit)". Zeitschrift für Angewandte Chemie 15 (37): 921. doi:10.1002/ange.19020153703. 
  31. ^ Mark R. Leach. "The INTERNET Database of Periodic Tables". Pristupljeno 14.5.2012. 
  32. ^ Jensen William B. (2003). "The Place of Zinc, Cadmium, and Mercury in the Periodic Table". Journal of Chemical Education (American Chemical Society) 80 (8): 952–961. Bibcode:2003JChEd..80..952J. doi:10.1021/ed080p952. Pristupljeno 6.5.2012. 
  33. ^ Masterton William L.; Hurley Cecile N.; Neth Edward J. Chemistry: Principles and reactions (7. iz.). Belmont, CA: Brooks/Cole Cengage Learning. str. 173. ISBN 1-111-42710-0. 
  34. ^ Curie, Marie (1898). "Rayons émis par les composés de l'uranium et du thorium". Comptes Rendus 126: 1101–1103. OL 24166254M. 
  35. ^ Schmidt, G. C. (1898). "Über die vom Thorium und den Thoriumverbindungen ausgehende Strahlung". Verhandlungen der Physikalischen Gesellschaft zu Berlin 17: 14–16. 
  36. ^ Schmidt, G. C. (1898). "Über die von den Thorverbindungen und einigen anderen Substanzen ausgehende Strahlung". Annalen der Physik und Chemie 65: 141–151. 
  37. ^ Simmons John Galbraith (1996). The Scientific 100: A Ranking of the Most Influential Scientists, Past and Present. Seacaucus NJ: Carol. str. 19. ISBN 0-8065-2139-2. 
  38. ^ Synthesis of heavy elements
  39. ^ Y. Shimizu et al. (2011): Partial radiogenic heat model for Earth revealed by geoneutrino measurements, Nature Geoscience 4, str. 647–651, doi:10.1038/ngeo1205
  40. ^ a b c Wickleder et al., str. 55–6
  41. ^ N. N. Greenwood; A. Earnshaw (1997): Chemistry of the Elements, 2. izd., School of Chemistry University of Leeds UK; Butterworth-Heinemann, ISBN 978-0-7506-3365-9, str. 1255
  42. ^ Peter Fairley (11.12.2007) Atomkraft, etwas sauberer, pristupljeno 7. augusta 2015. (de)
  43. ^ NEA/OECD: Advanced Reactors With Innovative Fuels: Second Workshop Proceedings 2002. str. 227 ff. books.google.de.
  44. ^ "Thorium". world-nuclear.org. Pristupljeno 3.1.2015. 
  45. ^ S. Peggs et al.: Thorium Energy Futures. 2012. PDF.
  46. ^ Thorium test begins. na stranici world-nuclear.org.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: