Karl Marx

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Karl Heinrich Marx
Example alt text
Rođenje 5. maj 1818.
Trier, Njemačka
Smrt 14. mart 1883.
London, Engleska

Karl Heinrich Marx (Karl Marks; Trier, Njemačka 5. maj 1818. – London, 14. mart 1883.), njemački filozof,[1] sociolog, historičar i revolucionar Karl Marx, je bez sumnje najutjecajniji socijalistički mislilac koji se pojavio u 19. vijeku. Iako je uglavnom za svog života bio ignorisan od strane naučnika, njegove društvene, ekonomske i političke ideje bile su brzo prihvaćene u socijalističkom pokretu nakon njegove smrti 1883. godine. Do nedavno gotovo polovina stanovništva u svijetu živjela je pod režimima koji su tvrdili za sebe da su marksistički. Ovaj uspjeh je međutim značio da su prvobitne ideje Marksa često bile mijenjane, a njegova značenja prilagođavana mnogobrojnim političkim okolnostima.[2]

Bio je politički ekonomista kao i organizator "Međunarodnog udruženja radnika". U svojim razmišljanjima dotiče široku lepezu pitanja, razvijajuċi svoje revolucionarne teorije u periodu od četiri decenije počevši od 1843. godine. Obrazložio je njegove teorije s namjerom da oslobodi najamne radnike ili radnike iz evropskih kapitalističkih društava tokom 19. vijeka. On je tvrdio da je u cilju emancipacije čovječanstva od ekonomske dominacije potrebna socijalna revolucija. Predviđeni rezultat bi bio mijenjanje postojeće ekonomske strukture, i stvaranje društva u kojem imovina, a posebno sredstva za proizvodnju više neće biti u privatnom vlasništvu. Marksova teorija je bila razvijena u bliskoj saradnji s Friedrichom Engelsom. Zajedno su bili uključeni u objašnjenju ljudske otuđenosti i dijalektičkog materijalizma. Marxova i Engelsova vizija je bila čisto materijalističko tumačenje ljudske prirode i razvoja u okviru prirode koja poziva na revoluciju. Ona je predstavljala materijalistički pogled na historiju, zasnovanu na dijalektici, koja je podržavala Marksovu teoriju političke ekonomije i njegov poziv na revoluciju. Ovo tumačenje se ističe zbog svoje teorije viška vrijednosti, kojom se tvrdi da bogatstvo kapitalističkog društva potiče isključivo iz izrabljivanja radnika.

Marksova analiza vidi historiju ljudskog razvoja, kao niz klasnih borbi između radnika i vladajuće klase, tj. onih koji posjeduju sredstva za proizvodnju. Po Marksu, feudalci, vlasnici zemljišta i kapitalisti su zajedno uklješteni u borbi protiv vladavine radničke klase. Ova tvrdnja je sažeta u u poznatoj uvodnoj misli uvodnika u Komunističkom manifestu: "Historija svih do sada postojećih društava je historija borbe klasa." Marks je predvidio propast kapitalizma kroz revoluciju radničke klase koja bi dovela do utopijskog "besklasnog društva", gdje bi prema Marksu,

"ljudi radili prema svojim mogućnostima i u skladu sa svojim potrebama" i "u kojem bi slobodan razvoj svakog čovjeka bio uslov za slobodan razvoj svih."

[3]

Marks se smatra jednom od najutjecajnijih ličnosti u ljudskoj historiji.[4] Mnogi radnički sindikati i političke stranke širom svijeta su pod utjecajem marksizma, dok neki podržavaju njegove ideološke varijante. Marks se obično navodi uz Emila Durkheima i Maksa Webera, kao jedan od tri glavna arhitekta moderne društvene nauke.[5]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Marksova rodna kuċa u njemačkom gradu Trieru.

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Karl Heinrich Marx je bio jedan od devetoro djece, a roditelji su mu bili Heinrich Marx i Henrietta u gradu Trieru, Pruska. Njegov otac je bio uspješan advokat koji je poštovao Immanuela Kanta i Voltairea, a bio je strastveni aktivista za pruske reforme. Iako su oba roditelja bili jevrejskog porijekla s rabinskim precima, njegov otac je prešao na hrišćanstvo 1816. godine.

Ovo je vjerovatno bio profesionalni ustupak kao odgovor na zakon iz 1815. godine kojim se zabranjuje Jevrejima pristup u visoko društvo. Kršten je kao luteran, a ne kao katolik, koja je bila dominantna vjera u Trieru, jer je protestantizam "izjednačavan sa intelektualnom slobodom." [6]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Marks je bio prosječan student. Bio je obrazovan kod kuće do njegove 12-e godine i proveo je pet godina od 1830-1835 u srednjoj jezuitskoj školi u Trieru, u to vrijeme poznatoj kao Friedrich-Wilhelm gimnazija. Direktor škole, prijatelj marksovog oca, liberalan i ljubitelj misli Emanuela Kanta bio je poštovan od strane ljudi u Porajnju, ali sumnjiv lokalnim vlastima. Škola je bila pod nadzorom sve do policijske racije 1832. godine. U oktobru 1835. godine Marks je počeo da studira na univerzitetu u Bonnu. To je bilo mjesto živahne i buntovničke kulture, i Marks je sa entuzijazmom učestvovao u studentskom životu. U svoja dva semestra boravka na tom univerzitetu bio je u zatvoru zbog pijanstva i remećenja mira. Zbog nastalih dugova sudjelovao je u dvoboju. Na kraju godine, marksov otac je insistirao na tome da ga upiše na ozbiljniji Univerzitet u Berlinu.

U Berlinu je studirao pravo i filozofiju, a tu se upoznao sa filozofijom Georga Wilhelma Ffriedricha Hegela, koji je bio profesor u Berlinu do svoje smrti 1831. godine. U početku Marks nije bio ljubitelj misli profesora Hegela, ali se ubrzo priključio radikalnoj grupi studenata Mladi hegelijanci u kojoj su bili Bruno Bauer i Ludwig Feuerbach, koji su kritikovali političke i vjerske ustanove iz tog vremena. 1836. godine, u vrijeme kad je sve više bio politički radikalan, Marks se tajno vjerio sa Jenny von Westphalen, ženu iz ugledne porodice u Trieru koja je bila četiri godine starija od njega. To je zajedno sa njegovim povećanjem radikalizma izazvalo neodobravanje kod njegovog oca. U nizu pisama marksov otac je izrazio zabrinutost videći kod svog sina "demone" i opomenuo ga da ne shvata odgovornosti braka dovoljno ozbiljno, pogotovo što je njegova buduća supruga iz više klase.

Marks se nije smirio. On je doktorirao na Univerzitetu Jena 1841. godine, ali ga je njegova radikalna politička orijentacija spriječila da se zaposli kao nastavnik. Počeo je raditi kao novinar, a 1842. godine postao je urednik Rheinische Zeitung liberalnog lista u Kelnu. Samo godinu dana kasnije 1. aprila 1843. godine vlada je naredila suzbijanje tog lista. Marks je dao ostavku 18. marta. Tri mjeseca kasnije u junu, on je na kraju oženio Jenny von Westphalen, a u oktobru iste godine preselili su se u Pariz.[6]

Pariz[uredi | uredi izvor]

Pariz je bio političko srce Evrope 1843. godine. Tu je zajedno sa Arnoldom Rugeom Marks osnovao politički časopis pod nazivom Deutsch-Französische Jahrbücher (bosanski, njemačko-francuski godišnjaci). Samo jedan broj ovog političkog časopisa je bio objavljen prije nego što se pojavila filozofska razlika između Marksa i Rugea što je dovelo do pada ovog časopisa. U avgustu 1844. godine rad na ovom časopisu doveo je Marksa do upoznavanja sa saradnikom Friedrichom Engelsom koji će postati njegov saradnik i prijatelj do kraja njegovog života. Zajedno su počeli pisati kritiku filozofije Brune Bauera mladog hegelijanca i bivšeg prijatelja Karla Marksa. Rezultat prve saradnje Marksa i Engelsa je objavljivanje Svete porodice (engleski, The Holy Family) 1845. godine.

Kasnije te iste godine Marks se preselio u Belgiju, nakon što je protjeran iz Francuske dok je pisao za druge radikalne novine, Vorwärts (bosanski, Naprijed), koji je imao jake veze u organizaciji koja će kasnije postati Savez komunista.[6]

Brisel[uredi | uredi izvor]

U Briselu Marks se upoznao sa socijalizmom Mosesa Hessa da bi na kraju u potpunosti prekinuo sa filozofijom mladih hegelijanaca. Dok je bio tamo napisao je djelo Njemačka ideologija u kojem je prvi put razvio svoju teoriju historijskog materijalizma. Nije mogao pronaći izdavača spremnog da to objavi tako da su Njemačka ideologija uz Teze o Feuerbachu, koje su također napisane u to vrijeme objavljene tek nakon njegove smrti.

Početkom 1846. godine Marks je osnovao Komitet za komunističko dopisivanje, u pokušaju da poveže socijaliste iz cijele Evrope. Inspirisani njegovim idejama socijalisti u Engleskoj održavaju konferenciju i osnivaju Saveza komunista. 1847. godine na sastanku Centralnog komiteta u Londonu ova organizacija je zamolila Marksa i Engelsa da napišu Manifest Komunističke partije (njem., Manifest der Kommunistischen Partei).

Komunistički manifest, ime pod kojim je ovaj rad poznat je objavljen 1848. godine, a ubrzo nakon toga, 1849. godine Marks je protjeran iz Belgije. On je otišao u Francusku predviđajući socijalističku revoluciju, odakle je također protjeran. Pruska je odbila da mu ponovo da stalni boravak, tako da se Marks preselio u London.[6]

London[uredi | uredi izvor]

U Londonu je pomogao u osnivanju Prosvjetnog društva njemačkih radnika, kao i u osnivanju novog sjedišta Saveza komunista. Nastavio je da radi kao novinar, uključujući i 10-godišnji mandat kao dopisnik za New York Daily Tribune od 1852-1862. Međutim, nikako nije uspijevao da zaradi dovoljno za život tako da je u velikoj mjeri zavisio od novčane podrške Friedricha Engelsa.

Marks je postao sve više usmjeravao svoju pažnju na kapitalizam i ekonomske teorije, a 1867. godine objavio je prvi volumen knjige Das Kapital. Ostatak života je proveo u pisanju i revidiranju rukopisa za dodatna poglavlja ove knjige koju na kraju nije uspio da završi. Preostala dva toma su sastavljeni i objavljeni posthumno od strane Engelsa.

Marks je umro od upale plućne maramice u Londonu 14. marta 1883. godine. [6]

Marksov dijalektički metod[uredi | uredi izvor]

Dijalektika je pojam preuzet od starih Grka, kojim se po izvornom značenju kroz protivrječnosti mišljenja dva ili više sagovornika, dolazi do objektivne istine. Grci su razvili sistem naivne, zdravorazumske dijalektike, čiji je rodonačelnik Heraklit.

Po njemu

„Panta rei“, sve teče, ovaj život je vječna vatra, koja se s mjerom pali, i s mjerom gasi.

Ali, Grci su dijalektiku, posebno Sokrat, shvatali kroz protivrječnost suprostavljenih pojmova i koja je prevashodno bila pojmovno-teoretska, a ne definisana historijskom stvarnošċu.

Hegel će dijalektici, nastojati kroz svoju dijalektičku metodu, dati historijsko-stvarnosno značenje. On samu historiju, materijalističku stvarnost, koristi kao sredstvo da bi dokazao kretanje duha, u onom što predstavlja nešto duhovno i određuje postojeći svijet društvenog života. Hegel je dijalektiku shvatao kao stalni razvoj duhovne materije, pa se iz tih razloga smatra da je njegov pristup historiji društva, države, čovjeka, duhovnog karaktera. Mada je duh materiji davao primat, ona je kod njega posebno u shvatanju historije prije države i društva materijalistički obojena. Osnova njegove dijalektike je tzv. dijalektička trijada, koja se odvija kroz logičke pojmove: teza, antiteza i sinteza. Na osnovu ove trijade može se u potpunosti shvatiti naša spoznaja, kritička spoznaja, kretanje cjelokupne historije, kao i razvoj prirode. Cjelokupna historija nije ništa drugo nego razvoj duhovne osnove, koja se ponovno ostvaruje kroz trijadu: subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh. Sfera objektivnog duha je utemeljena na: običajnosti, moralu i državi. Sfera apsolutnog duha na: filozofiji, religiji kao apsolutnim spoznajama svijeta i kraju historije. Kod Hegela, kada je riječ o dijalektici, riječ je o ideološko-filozofskoj konstrukciji.

Ono što je vrijedno u ovoj konstrukciji jeste dijalektički metod, dijalektičke logičke kategorije, koje preuzima Marks i daje im stvarno, materijalističko određenje. Cjelokupnu historiju društva čovjeka, njegovu spoznaju, Marks sagledava kroz prizmu načina proizvodnje date epohe. Prema njemu ideje nisu osnova postojećeg svijeta i života, već je materijalni život taj koji određuje duhovni, politički, državni i pravni svijet činjenica. Kod njega je dijalektika, historija sama po sebi, kao historija klasnih materijalističkih borbi, sukob materijalnih interesa. Iz ovog sukoba se rađaju ideje, oblici društvene svijesti, političke grane i institucije. S pravom možemo reći da je marksistička dijalektika materijalistička. Na ovaj način marksovo učenje definišemo kao historijski materijalizam, a njegov dijalektički metod kao dijalektički materijalizam.

Nastavljači marksovog djela, su ovaj njegov dijalektički materijalizam vulgarizirali. Materijalna proizvodnja, direktno bez stvaralačkog posredovanja čovjeka, mehanički određuje oblike društvene svijesti, političke i pravne institucije. Kada imamo ovo stanovište u okviru marksizma, da materijalna proizvodnja direktno, mehanički određuje odlike društvene svijesti, političke i pravne institucije, onda ovo stanovište definišemo kao VULGARNI MARKSIZAM, vulgarni materijalizam. Tipični predstavnici vulgarnog marksizma su bili: Karl Kaucki, Eduard Bernštajn i drugi.

Usljed nedostatka vremena i prostora Marksu nije pošlo za rukom da na jednom mjestu sistematski izloži povratni uticaj oblika društvene svijesti, pravnih i političkih institucija, na materijalističku bazu društva. Iako se u njegovom opisu vidi koliko kultura, oblici društvene svijesti, religija, ideologija, književnost, umjetnost nisu samo puki, mehanički izrazi date stvarnosti, nego proizvodi i rezultat slobodne, stvaralačke kreativnosti čovjeka i da imaju itekako povratno značenje i uticaj na dinamičku statiku socijalne baze društva.

Marks je bio oduševljen grčkom umjetnošću, naročito epikom jednog Homera, dramom jednog Shakespearea. Uvijek je naglašavao koliko velika stvaralačka umjetnost, nadilazi svoje vrijeme i da izražava materijalnu osnovu tog vremena. Ako ga nadilazi, ona ima svoje vlastite imanentne zakone, nedostižne ideale ka kojima čovjek teži.

Vulgarni marksista može dati objašnjenje jednog umjetničkog djela samo ako djelo vezuje direktno za materijalnu proizvodnju tog vremena, kada je ono nastalo.

Marksovo poimanje historije i društva[uredi | uredi izvor]

Kalr Marks nije historiju posmatrao kao jednu vrstu voluntarizma, već je historijske odrednice posmatrao kroz objektivne nužnosti klasne borbe između potčinjenih i vladajućih. Ova tzv. klasna materija određuje historijsko kretanje, koje je uvijek kretanje ka višem, pozitivnijem razvoju. Marks, (kada je riječ o poimanju historije) od Hegela preuzima jedno dominantno načelo, da je stepen historijskog razvoja, uvijek proporcionalan stepenu razvoja ljudske slobode i općeljudske emancipacije. Mada preuzima ovo načelo od Hegela, on se s njim razilazi u jednom njegovom, drugom određenju. To je da Hegel polazi od načela, kada se kroz historijski proces stvara država, onda je historijski proces završen i to je kraj historije, jer je ostvaren najviši stepen slobode.

Hegel polazi od osnovnog načela: “Ondje gdje je država, a ona je rezultanta historijskog procesa, tu se ostvaruje i najviši stepen slobode čovjeka, država se manifestuje kao druga strana, ili drugi oblik ljudske slobode.“

Marks polazi od pretpostavke: “Ondje gdje je država, tu je vlast, moć, ona je negacija slobode čovjeka. Jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina, država, tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog.“

Marks cjelokupnu historiju, izuzev prvobitne zajednice, sagledava kao historiju klasnih borbi, koja vodi ka razjašnjenju ovog klasnog antagonizma, u stvaranju jednog društva – socijalističkog, sa njegovom diktaturom proleterijata, kao prelaznog oblika ka komunizmu.

To je poimanje historije, a u skladu s tim i društva, koje će Marks najbolje izraziti u svom jednom pismu upućenom 1850-ih godina svom prijatelju Vajdmajeru, u kome kaže

da njemu ne pripada zasluga u otkrivanju društvenih klasa, jer su klase prije njega otkrili historičari, u doba restauracije Tijer i Menje. Ono što njemu pripada, i što je otkrio jeste činjenica da je postojanje klasa vezano za određeni način materijalne proizvodnje, da klasna borba vodi diktaturi ploreterijata, i da diktatura proleterijata predstavlja samo prelazni oblik ka besklasnom društvu.

Marks je vjerovao da ċe se industrijski radnici (proleterijat) širom svijeta pobuniti.

Ovaj njegov stav o historiji i društvu, koje treba doći, u sebi sadrži dosta onog problemsko-političkog, utopijskog, iako je pretendiralo da bude objektivno, naučno. U ovom stanovištu, ima (posebno u poimanju historije, njenom razrješenju, njenom kraju) dosta toga mesijanskog, u kojem je proleterijatu data uloga Mesije, Spasitelja, koje treba stvaranjem socijalističkog društva razriješiti sve probleme, ne samo date epohe, nego i cjelokupne historije čovječanstva. Ova programska, politička organizacija Marksa, koja je bila zvanično usvojena na kongresu Prve internacionale 1864. godine, u sebi sadrži jednu vrstu političke teologije.

Marks je društvo podijelio na dvije velike grupe: društvenu bazu i društvenu nadgradnju.[7]

Pod društvenom bazom, on podrazumijeva način proizvodnje, materijalni život. Ovaj način proizvodnje materijalnog života je sastavljen od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Proizvodne snage su sredstva proizvodnje i čovjek, kao temeljna proizvodna snaga društva. Proizvodni odnosi, su oni odnosi, u koje ljudi stupaju nužno, nezavisno od volje, u odnose proizvodnje. Ovi su odnosi određeni samim vlasničkim odnosima. Kada je riječ o vlasničkim odnosima prema Marksu, onaj koji je u materijalnoj proizvodnji vlasnik sredstava za proizvodnju, on je vladajući subjekt društva, države, prava, te je njegova svijest, vladajuća svijest date epohe.

Pod društvenom nadgradnjom, Marks podrazumijeva državnu, pravnu, političku sferu, kao i oblike društvene svijesti. Pod oblicima društvene svijesti podrazumijevamo religiju, ideologiju, nauku, različite sadržaje, oblike umjetnosti, itd.

Marks je uočio dualizam između građanskog društva i same države, a taj se dualizam prelama kroz sam život ljudi, gdje je on ljude u građanskom društvu definisao kao HOMO DUPLEX, tj. kroz ljude se prelamaju javna i privatna sfera.

Privatna sfera je utemeljena na egoističkom interesu koji određuje individualno ponašanje pojedinca. Javna sfera, tj. politika i država su utemeljeni na općem interesu. Ovaj opći interes je apstraktan i on u potpunosti ne izražava interese i potrebe konkretnih individua. Kada je riječ o individualnosti, javna, politička sfera ne polazi od konkretnog individualizma, već od apstraktnog, pa je riječ o čovjeku kao apstraktnom građaninu. Ovaj pojam apstraktnog građanina, kao navodno slobodnog, Marks nastoji objasniti kroz samu sferu proizvodnih odnosa gdje je prema njemu, čovjek slobodan u dvostrukom smislu riječi, slobodan od sredstava za proizvodnju i slobodan da svoju radnu snagu na tržištu prodaje kome hoće. Prema Marxu, ovdje je riječ o formalnoj, lažnoj slobodi jer da bi čovjek živio, da bi obnavljao svakodnevno svoju biološku ili kulturnu egzistenciju, čovjek nužno mora prodavati svoju radnu snagu na tržištu. Prema njemu, čovjek može biti istinski slobodan stvaralac, kreativac, tek ako nadvlada ovu ekonomsku nužnost koja isključuje pojam i čin slobode.

Stoga, on analizira i sam kapitalistički način proizvodnje koji prema njemu stvara realne pretpostavke istinske slobode čovjeka i njegove emancipacije i dolazi do fundamentalnog zaključka da je građansko društvo sa svojim načinom proizvodnje u totalnoj protivrječnosti. Marx spoznaje osnovni zakon samog građanskog načina proizvodnje, a to je da imamo na djelu sve više procese podruštvljavanja procesa proizvodnje, a način prisvajanja novostvorene vrijednosti je prevashodno privatnog karaktera.

Drugi Marksov temeljni zakon po čemu je i danas aktuelan, je ZAKON O VIŠKU VRIJEDNOSTI, na kojem počiva cjelokupan kapitalistički sistem. Do ovog zakona je došao putem, analize strukture i funkcija kapitala, kao društvenog odnosa. Kada je riječ o strukturi kapitala Marks ga dijeli na dva dijela[7]:

1. Stalni, nepromijenljivi ili sterilni kapital – riječ je o sredstvima za proizvodnju i sirovinama;

2. Promjenljivi kapital, ostvaren u radnoj snazi kao robi. Kapitalista na tržištu nalazi i jedan i drugi kapital, plaća radnu snagu i organizuje proces proizvodnje.

U novostvorenoj vrijednosti, kada je proces proizvodnje završen, ovaj sterilni ili nepromjenjivi kapital prenosi samo jedan dio svoje vlastite vrijednosti, a ne stvara novu vrijednost. Novu vrijednost stvara promjenjivi kapital, radna snaga kao roba.

Marks otkriva jednu specifičnost, koja je do tada bila nepoznata u historije političko-ekonomskih doktrina, tj. da je radna snaga takva vrsta robe, ako radnik, npr. radi 8 sati, on za 4 sata sa svojim društveno priznatim radom može stvoriti dio novostvorene vrijednosti koja će mu osigurati biološko i kulturno obnavljanje njega i njegove porodice. Postavlja se osnovno pitanje da ako radnik radi 8 sati, za 4 sata je osigurao svoju egzistenciju, šta je sa ostala 4 sata? Prema njemu je to višak vrijednosti koje prisvaja kapitalista, pa na ovom višku počiva cjelokupni kapitalistički sistem, kako njegova baza tako i njegova nadgradnja.[7]

Treći zakon koji je Marx nastojao objasniti kao naučnik, je ZAKON O TENDENCIJSKOM PADU PROSJEČNE PROFITNE STOPE.[7] Ako kapitalista sa razvojem nauke i tehnike sve više ulaže u tehničko naučni proces proizvodnje, a prema njemu sterilni kapital ne stvara novu vrijednost (profit), onda se postavlja osnovno pitanje, zašto stalno ulaganje kapitala u nauku i njenu tehničku primjenu? Upravo iz tih razloga da bi se uvećao profit što je pokazala savremena praksa građanskog svijeta, jer za razvoj nauke i tehničke primjene u proizvodnom procesu glavnu ulogu ima tehnika, a sve manje radna snaga kao takva. Npr. danas u zapadnoj Evropi u novostvorenoj vrijednosti nauka i tehnika učestvuje sa 95%, a radna snaga sa 5%. Marks je posmatrao ovaj tendencijski pad prosječne profitne stope kao jednu vrstu samotoka vlastitog kretanja kapitala, ka svom vlastitom uništenju, ka jednom haosu koji će sam od sebe stvoriti jedno novo društvo – socijalizam, odnosno komunizam.

Filantrop i milijarder Warren Buffett je 2005. godine i još jednom 2006. godine izjavio svoj stav da njegova klasa "klasa bogatih" vrši klasni rat protiv svjetskog stanovništva.

On je cjelokupnu problematiku građanskog svijeta, koja je nezavisno od bilo čega u odnosu na predhodne društveno-ekonomske formacije, bio najprogresivniji svijet, koji je stvorio pretpostavke za nesmetani razvoj nauke i tehnike do interkontinentalnih razmjera. Marx je smatrao da sa bogatstvom i emancipatorskom ulogom tog građanskog svijeta na uvećano bogatstvo, sve više raste njegova bijeda radništva, što je pogrešno, pa je on u kategoriji te opće bijede vidio i pretpostavku same socijalne revolucije.

Međutim, niko nije bolje na naučnom nivou objasnio strukturu odnosa kapitala građanskog društva kao Karl Marks. On je spoznao zakon akumulacije, centralizaciju kapitala, teoriju viška vrijednosti, prostu i proširenu produkciju. Zatim u drugoj polovini 19. vijeka uočio je dvije glavne tendencije građanskog svijeta koje će u 20. vijeka postati opća zakonitost kapitalističkog načina proizvodnje. U klasičnom odnosu kapitala sve do prve polovine 19. vijeka kapitalista je bio istovremeno vlasnik sredstava za proizvodnju i organiziator proizvodnog procesa. U drugoj polovini 19. vijeka kada tehnika kao primijenjena nauka postaje odnos proizvodnje i stvaranja kapitala. Ove funkcije vlasništva i upravljanja kapitalom se razdvajaju u proizvodni proces upravljanja kapitalističkim načinom proizvodnje u koji ulaze stručnjaci različitih profila i oni predstavljaju jednu novu proizvodno organsku strukturu koja je dominantna u proizvodnom procesu, a definišemo je kao vladavinu tehničke strukture. Sada je na djelu tehnička, humanistička inteligencija iz svih oblasti naučnih sredstava koja ima odlučujuċu ulogu ne samo u proizvodnom procesu, već i u društvu kao cjelini.

Ovdje je riječ o osnovnoj promjeni društvenog odnosa, jer kapitalista kao vlasnik sredstava za proizvodnju nije više glavna ekonomska snaga, čime se mijenja socijalna struktura građanskog društva kao takvog, što će nam u potpunosti pokazati socijalistička struktura kapitalističkih odnosa u 20. vijeku. U socijalnoj strukturi društva vište nisu na djelu, dvije antagonističke klase, tj. buržuji i proleteri, već je društvo utemeljeno na socijalnoj stratifikaciji, posebno na vladavini srednjeg sloja, na dominaciji ove tehno-strukture koja upravlja proizvodnim procesom.

Drugu tendenciju, koju je Marx uočio a koja će u 20. vijeku postati općim zakonom funkcionisanja i reprodukcije kapitala jeste sve manje značenje funkcija proizvodnog, a sve veća funkcija finansijskog kapitala gdje se ostvaruje višak vrijednosti (profit) kroz špekulativni kapital putem malverzacije prodaje dionica na međunarodnim berzama, gdje „novac umnožava novac“N-N´“

Humanizam i općeljudska emancipacija u djelu Karla Marksa[uredi | uredi izvor]

Marks polazi od jednog filozofsko-ontološkog pogleda po kojem sve institucije građanskog društva, država, pravo kao i oblici društvene svijesti, ideologija religija, moral, književnost i umjetnost, usljed totalnog otuđenja se u građanskom društvu pojavljuju kao samostalni entiteti, subjektiviteti. Pri tom se zaboravlja sociološko i klasno porijeklo ovih institucija, oblika društvene svijesti, pa oni umjesto da budu sredstva u rukama individua, ove institucije i oblici društvene svijesti se nameću kao neka vrsta novih gospodara. Prema njemu država, pravo, religija, nisu ništa drugo nego oblici vladavine vladajuće klase. Ondje gdje postoji građansko društvo prema Marksu, tu je na djelu negacija humanizma koje se ostvaruje kroz totalno otuđenje. Marks je prevashodno fenomen otuđenja razmatrao u ekonomskoj sferi građanskog društva, pa je spoznao korijenje i ključ razriješenja, otuđenja kroz razotuđenje cjelokupnog građanskog svijeta.

On u prvom tomu Kapitala, u prvom poglavlju pod nazivom FETIŠIZAM ROBE analizira ekonomsku osnovu otuđenja građanskog svijeta. Roba posjeduje upotrebnu i prometnu vrijednost. Upotrebna vrijednost robe je određena njenim kvalitetom, a prometna kvantitetom. Da bi se jedna stvar iz proizvodnog procesa pojavila kao roba, odlazi na tržište, a zakoni tržišta vladaju nezavisno o subjektivnoj volji ljudi. Proizveo ih je čovjek gdje je uložena određena količina ručnog i intelektualnog rada. Taj rad je bitna odlika čovjekove prirode kao društvenog bića. Kad roba odlazi na tržište putem imanentnih zakona tržišta, mi ne znamo šta se s tom robom dešava. Ona dobija magična, fetiška obilježja, postaje novom mističnom fetišističkom snagom. Umjesto da mi njom vladamo, jer je dio našeg bića, mi smo je proizveli, te robe zapravo vladaju nama kao nova božanstva. U toj vladavini one se odvajaju od svojih korijena, od porijekla te istupaju kao samostalne, otuđene, ostvarene sile. Kao što je ovdje slučaj sa robom, tako je slučaj i sa pravom, državom, ideologijom i drugim oblicima društvene svijesti. To su sve tvorevine koje imaju sociološko-antropološki korijen, ali zahvaljujući odnosu kapitala, jednom kada su stvorene one dobijaju samostalnu moć i postaju jedna nova vrsta vladara nad ljudima i narodima.

Kad obrazlaže fenomen otuđenja onda Marks uočava da je na prvom mjestu čovjek otuđen od svoje vlastite biti. Njegova bit je ručni i intelektualni rad, koji je opredmećen u robama. Kada je čovjekova bit otuđena od samog čovjeka, onda je na djelu podijeljenost između ljudske osnove i njegovog postojanja. Ako je čovjek otuđen od svoje biti, onda je prvo otuđen od sredstava za proizvodnju, od proizvoda svoga rada, zatim od drugog čovjeka i na kraju od cjelokupnog građanskog svijeta koji je čovjek stvorio. Ovo otuđenje se prema Marksu može prevladati kroz misao i čin socijalističke revolucije. Kod njega pojava socijalističke revolucije daje široke mogućnosti. On smatra da se ona ne može samo ograničiti na političku revoluciju nego da odnos kapitala koji može svojom vlastitom socijalističkom revolucijom preći u jedno novo stanje, socijalizam odnosno komunizam.

Marks definiše socijalizam kao diktaturu proleterijata, a to nije ništa drugo nego radnička klasa, organizovana na nivou države. Diktatura proleterijata predstavlja prelazni oblik ka jednom višem stepenu socijal-komunističke zajednice, u kojem slobodni razvoj pojedinca oslobođenog svake dužnosti predstavlja uslov i pretpostavku slobode društvene zajednice. Ova slobodna zajednica socijalističkih proizvođača predstavlja novi humanizam, kao društveni naturalizam ili kao ostvareni humanizam. Kada je riječ o odnosu humanizma-naturalizma, onda to podrazumijeva harmoničan odnos, saradnju čovjeka sa prirodom i s drugim ljudima i sa samom društvenom zajednicom. Cjelokupna dosadašnja historija je bila utemeljena na socijalističkoj i političkoj moći, na iskorištavanju prirode, jer čovjekova moć nad prirodom se istovremeno projicirala kao i moć nad drugim čovjekom. Pošto je čovjek i prirodno biće, Marks smatra da će ovaj novi komunistički humanizam kao dovršeni naturalizam predstavljati onaj društveni socijalni protest gdje će čovjek dokinuti sve oblike otuđenja, postojeće institucije i oblike društvene svijesti te staviti pod svoju plansku strukturu, slobodnu kontrolu kao oblike vlastite socijalističke moći. Dakako da je ovo jedna vrsta utopije što ne znači da nekada neće biti ostvarena, jer otkako postoji pisana historija, ljudi su, počevši od Platona, sanjali o slobodi čovjeka, o njegovom drugom stanju, gdje će kako Marks kaže čovjek biti korijen za drugog čovjeka.

Sloboda štampe i Marksovi stavovi[uredi | uredi izvor]

Neki Marksovi stavovi su od velike važnosti, a njihova aktuelnost je vidljiva i danas, jedan i po vijek nakon što su izrečeni.

Kada je Karl Marks još davne 1842. godine javno kritikovao cenzuru štampe on je time upozoravao na opasnost od nasrtaja na slobodu štampe i naznačio potrebu kritičkog odnosa prema zakonima koje donosi vlast u cilju ograničavanja slobode, izricanja istine. On je ukazao na to da zakoni koji se donose ne smiju biti od “kritike razuma”.

Marks je upozorio da se u zakonu o cenzuri prepoznaje namjera vlasti da bude jedini kriterij istine. Oštro je osudio zakone (zakon o cenzuri) koji za svoj glavni kriterij nemju čin kao takav već namjeru činitelja. Istovremeno je upozorio i na činjenicu da cenzura svojim prisustvom osigurava otpor prema sebi. U tom kontekstu on je naglasio:

Budući da se duh svakog pojedinog naroda izražava u njegovoj štampi, u toj štampi ċe biti prisutne ne samo njegove vrline nego i njegovi nedostaci”.

Marks je osporavajući nepravične državne zakone (poput ovog o cenzuri) ocijenio neprihvatljivim nadređenu poziciju u kojoj vlast vidi samu sebe. Zato i jeste zabranu slobode štampe okarakterisao kao odraz čovjekove nezrelosti.

Minuli rat u Bosni i Hercegovini predstavlja primjer negacije istine i slobode pa time i etike kako u primjeru potpunog kršenja osnovnih prava ljudi (na primjer – prava na život) tako i u pogledu kršenja slobode i nepoštivanja istine. U decenijama raspada bivše Jugoslavije njeno novinarstvo nije bilo bez pravila, a novinari bez znanja. Međutim, oni su napustili novinarska načela i umjesto etike profesije prihvatili su nemoral režima kao svoj moral po nalogu vlasti. Čak su se oglušili i o “marksovu etiku novinarstva” koju su znali, jer je ona bila kao sastavnica vladajuće ideologije dijelom njihovog obrazovanja.

Osam osnovnih marksovih stavova o slobodi štampe koji se i danas čine aktuelnim su:

  • neprihvatljivost cenzure
  • štampa kao svestran izraz duha jednog naroda
  • sloboda štampe kao uslov popravljanja društvenog stanja
  • zakon o slobodi (nezavisnost) štampe kao nužnost
  • značaj kritike slobodne štampe za razvoj društva
  • kritika vlasti kao interes slobode štampe
  • šutnja štampe – izdaja poziva
  • naglašena prava birokratije i policije – suprotnost slobodi štampe

U osnovi marksovih poticaja za razmišljanje o značaju slobode štampe bilo je zakonodavstvo pruskih vlasti koje su zavele cenzuru i da je upravo to iniciralo njegov angažman u cjelovitom sagledavanju odnosa države prema štampi te funkcija štampe u društvu, a posebno kritičkog odnosa prema pitanju zakonske regulative. U funkciji objašnjavanja snage i dalekosežnosti njegovog shvatanja slobode stoje i dva marksova stava koja se tiču slobode štampe i zakonske regulative kroz primjere njegovih reakcija na konkretne akcije pruskih vlasti. {{Citat|“Loša je samo ona štampa koja se ostvaruje u ambijentu ograničene slobode, a ona štampa koja se ostvaruje u ambijentu slobode dobra je bez obzira na njene moguće ili stvarne nedostatke. Nedostatke štampe treba posmatrati sa stanovišta njenog razvoja i razvoja uopće.” (Marks)

Kada se Marks 1848.godine u povodu nacrta zakona o štampi koji je bio ponuđen pruskom parlamentu na usvajanje suprotstavio pokušajima ograničavanjima slobode štampe on se zapravo založio za pravo da se javno i argumentovano kritikuje aktuelna vlast. S druge strane on se suprotstavio kontroli vlasti kako bi se spriječila mogućnost da štampa predstavlja službenog glasnika vlasti i time osigura samovolja državnih činovnika. Ovo pitanje ni do danas nije razriješeno. Ono se postavlja kao stalni problem uklanjanja granica slobode štampe tokom proteklog vijeka. Ako se tome doda šta su donosili ratovi i krize, totalitarizam-fašizam, vojne diktature, komunizam, onda se mora priznati Marksu ne samo snaga njegove misli i intelektualne hrabrosti, već prije svega intelektualna moralnost, u smislu njegovog stava prema novinrskoj profesiji i njegov teorijski doprinos poimanju slobode štampe. Marks se nigdje u svom cjelokupnom djelu nije založio za ograničenje slobode štampe pa ni u socijalizmu, komunizmu za čiju se revoluciju teorijski i praktično angažovao. Naprotiv, smatrao je da je u svakom društvu pa i u socijalizmu nedopustivo ograničavanje slobode štampe, odnosno da je “moć razumskih zakona” kao kritika razuma nezaobilazna u razvoju društva u cjelini i štampe posebno.

Uticaji na marksističku misao[uredi | uredi izvor]

Marksova misao je bila pod jakim uticajem:

Utjecaj Karla Marksa[uredi | uredi izvor]

Spomenik Karl Marksu i Friedrichu Engelsu u Marx-Engels-Forumu, Berlin-Mitte.

Djela Marksa i Engelsa pokrivaju širok spektar tema i predstavljaju složenu analizu historije i društva u smislu klasnih odnosa. Sljedbenici Marksa i Engelsa privučeni ovim djelima predložili su da se ova politička i ekonomska filozofija nazove marksizmom. Ipak, bilo je brojnih rasprava među marksistima o tome kako objasniti marksove spise i kako primijeniti njegove koncepte na tekuće događaje i uslove (gdje je važno napraviti razliku između "marksizma" i "onoga što je Marks vjerovao").

U suštini, ljudi koriste riječ "marksistički" da opišu one koji se oslanjaju na marksov konceptualni jezik (na primjer sredstva za proizvodnju, klase, roba) da razumiju kapitalistička i druga društva, ili da opišu one koji smatraju da je radnička revolucija jedini put ka ostvarenju komunističkog društva.[3]

Marksistički revolucionar Che Guevara sumirao je svoju privlačnost marksizmom navodeći da je Marks proizveo "kvalitativnu promjenu u historiji društvene misli. On tumači historiju, razumije njenu dinamiku, predviđa budućnost, ali pored predviđanja on izražava revolucionarni koncept: svijet se ne smije samo tumačiti, već se mora mijenjati".[8]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Biografija sa stranice Deutsches Historisches Museum učitano 5.5.2014 (de)
  2. ^ http://www.historyguide.org/intellect/marx.html
  3. ^ a b c Karl Marx na newworldencyclopedia.org [1] učitano 21. jula 2014.
  4. ^ http://news.bbc.co.uk/2/hi/461545.stm
  5. ^ http://plato.stanford.edu/entries/weber/
  6. ^ a b c d e http://www.biography.com/people/karl-marx-9401219
  7. ^ a b c d Karl Marx, Friedrich Engels, 1848 Manifest der Kommunistischen Partei (Manifest komunističke partije) učitano 5.5.2014 (de)
  8. ^ http://www.marxists.org/archive/guevara/1960/10/08.htm

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: Karl Marx
Commons
Commons: Karl Marx