Immanuel Kant

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Immanuel Kant

Immanuel Kant (22. april 1724 - 12. februar 1804), bio je njemački filozof, često smatran jednim od evropskih najutjecajnijih mislilaca i posljednjim velikim misliocem prosvjetiteljstva. On je imao veliki utjecaj na romantičke i idealističke filozofe 19. vijeka i njegov je rad bio polazna tačka za Hegela. Sa Hegelom, Fichteom i Schellingom pripadao je klasičnom njemačkom idealizmu ili u njegovom ličnom slučaju transcendentalnom idealizmu. Kantova filozofija može se podijeliti u dva perioda: "dokritički period" i "kritički period".

  • U dokritičkom periodu Kant se bavi materijalističkim tumačenjem svijeta. Svoju teoriju o nastanku kosmosa iznio je u djelu Opća historija prirode i teorija neba (Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1755). U ovom djelu on je predvidio postojanje planete Uran, koja će 1881. godine biti i otkrivena.
  • U kritičkom periodu on daje kritiku prethodne filozofije svojih prethodnika i potpuno prelazi na idealizam. U ovom periodu je napisao svoja najveća djela:
  1. Kritika čistog uma - o spoznaji
  2. Kritika praktičnog uma - o etici
  3. Kritika rasudne snage - Kritika moći suđenja o umjetnosti

Gnoseologija[uredi | uredi izvor]

U svojoj gnoseologiji (teoriji spoznaje) Kant je napravio tzv. "kopernikanski obrt". Tvrdio je da se naša spoznaja ne prilagođava predmetima spoznaje već obrnuto, predmeti spoznaje se moraju prilagođavati našim mogućnostima spoznaje. Čitava spoznaja se zasniva na apriornim kategorijama i prolazi kroz tri stepena:

  1. čulna spoznaja
  2. razumska spoznaja
  3. umska spoznaja.
  • Čulna spoznaja povezuje osjete u opažaje. To je spoznaja samo pojavnih stvari i suština se ne može spoznati. Čulni sadržaji se uklapaju u prostor i vrijeme i izvan njih nema nikakvih doživljaja; gdje prostor predstavlja oblik vanjskih opažaja a vrijeme oblik unutrašnjih opažaja.
  • Razumska spoznaja je sinteza čulnih podataka. Ona se sastoji iz 12 kategorija razuma i uspostavlja uzročno-posljedične veze. Ovdje se javljaju analitički i sintetički sudovi. Analitički sudovi su apriorni i oni ne proširuju znanje, dok sintetički sudovi proširuju znanje.
  • U umskoj spoznaji imamo a priorne ideje, i tu se želi preći granice iskustva. Ovdje se ne otkriva "stvar o sebi". Kant je smatrao da je "stvar o sebi" suština svih stvari. Ona je transcendentalna, podstiče savjest na stvaranje kategorija. Ni umska spoznaja ne može otkriti "stvar o sebi".

Etičko učenje[uredi | uredi izvor]

Kant je dao svoje etičko učenje u djelu "Kritika praktičnog uma" (Kritik der praktischen Vernunft, 1788). U tumačenju etike Kant polazi od pojma dobre volje. Za njega to je dobro po sebi, bez ikakvih ograničenja, koje ima jedinu svrhu ispunjenje dužnosti odnosno poštovanje zakona. Moralno djelovanje zasniva se na samokontroli jer svaki čovjek već ima apriorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni imperativ (zakon) Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant je dao više definicija kategoričkog imperativa. Jedna od tih je: "Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih". Mada svaki čovjek ima u svojoj svijesti moralni zakon, od njegove volje zavisi hoće li ga poštovati ili ne. Tako je moralni zakon uvjet "praktičnog uma".

Problem estetike[uredi | uredi izvor]

Kant je dao svoje mišljenje o estetici u svojoj knjizi "Kritika rasudne snage" ili "Kritika moći suđenja" (Kritik der Urteilskraft, 1790). U Kantovoj terminologiji estetika se ne odnosi na filozofiju umjetnosti, već na nešto čulno ili osjetilno. Kant tvrdi da je doživljaj ljepote zasnovan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela. Lijepo je ono što se svima bez interesa nameće kao takvo. Za Kanta država treba da bude država slobode. Njezin cilj je da omogući pojedincima da žive kako žele , unutar privatne sfere,u koju se niko ne može umiješati. Ona se korjenito suprostavlja despotskoj državi, a narocito pokroviteljskoj državi koja tezi da utvrđuje i ostvaruje sreću svojih podanika,ako treba i protiv njihove volje,a u svakom slučaju ne vodeći računa o njihovoj moralnoj i političkoj svijesti. Kako ističe Andre Tosel, kantovska pravna država razdružuje politički autoritet od domaćeg autoriteta oca nad djecom, domaćina nad poslugom,despota nad kmetovima. No glavni način da se izbjegne despotizam jest dioba vlasti. Kant je ne razumijeva kao međusobnu nezavisnost vlasti. Naprotiv, zakonodavna, izvršna i sudska vlast su usklađene i jedna drugoj podređene na način da u svim okolnostima može preovladati volja naroda. Država (civitatis) jest ujedinjenje mnoštva ljudi pod pravnim zakonima. Svaka država se sastoji od tri vlasti ujedinjenu u trostrukoj osobi (trias politica): suverena vlast u osobi zakonodavca, izvrsna u osobi vladaoca i pravosudna u osobi suca. Zakonodavna vlast može pripadati samo ujedinjenoj volji naroda. Jer od nje treba da proizlazi svekoliko pravo, da ta vlast nikom ne smije nanijeti nepravdu. Posljedična tome samo saglasna i ujedinjena volja svih, ukoliko svako odlučuje istu stvar za sve dakle samo univerzalno ujedinjenja volja naroda može biti zakonodavna.

Članovi jednog takvog društva (societas civilis) tj. jedne države, ujedinjeni radi zakonodavstva zovu se građani (cives) a pravna svojstva su: zakonska sloboda da se pokoravaju samo onim zakonima koje su dale svoj pristanak, građanska jednakost koja se za svakoga sastoji u tome da u narodu priznaje kao višega od sebe samo onoga nad kojim ima moralnu moć da mu nametne obaveze koje i ovaj ima nad njim; treće, svojstvo građanske nezavisnosti koje lezi u činjenici da svoje postojanje i očuvanje ne duguju samovolji nekog drugog u narodu, već vlastitim pravima i snagama kao članova zajednice i da ih u pravnim stvarima ne može predstavljati niko drugi. Ove tri vlasti jesu dostojanstva. One sadržavaju odnos izmedju nekog opšteg suverena i mnoštva pojedinca tog istog naroda promatranog kao podanik, to jest odnos izmedju onog koji zapovijeda (imperans) i onoga koji se pokorava (subditus). Cin kojim se narod sam konstituira u državu u pravom smislu rijeci jest prvobitni ugovor prema kojem svi u narodu odustaju od svoje izvanjske slobode da bi je odmah povratili kao članovi zajednice, i ne može se reci da je čovjeku u državi žrtvovao jedan deo svoje prirodne izvanjske slobode u neku svrhu, već je on potpuno napustio divlju i bezakonitu slobodu da bi u nekoj zakonitoj zavisnosti pronašao svoju slobodu, neumanjenu jer ta zavisnost, proizlazi iz njegove vlastite zakonodavne volje.

Tri vlasti su dakle, prvo u odnosu jedne prema drugima kao isto toliko moralnih osoba (potestates coordinate) što znači da svaka čini dopunu drugih dviju kako bi se ustanovljavanje države dovelo do potpunosti ( complementum ad sufficientam.);ali drugo, one su isto tako jedna drugoj podređene (subordinate), tako da nijedna ne može pomažući drugoj, prisvojiti njezinu funkciju već ima svoje vlastito načelo, to jest, svaka zapovijeda u svojstvu posebne osobe, no ipak podvrgavajući se uslovu koji predstavlja volju jedne vrhovne osobe; treće, objedinjavanjem ta dva odnosa one svakom podaniku dodjeljuju njegovo pravo.

Vladalac države (rex, princeps) je osoba (moralna ili fizička) kojoj pripada izvršna vlast (potestas executoria): on je agent države koji postavlja dužnosnike, propisuje narodu pravila prema svako u toj državi može, u skladu sa zakonom, nešto steći ili sačuvati ono što je njegovo. Posmatran kao moralna osoba,on se zove upravno vijeće, vlada. Zapovjedi koje on daje narodu, dužnosnicima i njihovim pretpostavljenim (ministrima) čija je dužnost upravljanje državom, jesu odredbe (a ne zakoni), jer se odnose na odluke u pojedinim slučajevima i daju se kao opozive. Suveren naroda(zakonodavac)ne može dakle u isto vrijeme biti i vladalac, jer je vladalac podvrgnut zakonu i posredstvom zakona obavezan je nekome drugom suverenu. Suveren može vladaocu oduzeti moć, svrgnuti ga ili reformirati njegovu upravu,ali ga ne može kazniti. Ni suveren države ni vladalac ne mogu suditi, već samo imaju moć da postave suce koji du dužnosnici. Narod sam sebi sudi posredstvom onih građana, koji su slobodnim izborom posebno imenovani u tu svrhu kao njegovi predstavnici,i to jos određenije za svaki sudski akt posebno. Presuda je pojedinačan akt javne pravde koji izvršava neki državni upravitelj (sudac ili sud) prema podaniku, to jeste nekome ko pripada narodu i posljedično tome nema nikakve moći, i koji akt se sastoji da mu se prizna ono sto je njegovo. Dakle jedino narod može suditi svakome od njih koji mu pripadaju, makar to bilo na posredan način, zahvaljujući svojim predstavnicima koje sam postavlja(porota).

Osnovna terminologija Kantove filozofije[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: Immanuel Kant
Commons
Commons: Immanuel Kant


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: