Istočno pitanje

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

U diplomatskoj historiji, "Istočno pitanje" se odnosi na strategijska i politička razmatranja Evropskih velikih sila tokom političke i ekonomske nestabilnosti u Osmanlijskom carstvu od kraja 18. do početka 20. stoljeća. Okarakteriziran kao "bolesnik Evrope", nekada dominantno Osmanlijsko carstvo je dospjelo u period stagnacije i pada moći koji je prijetio da ugrozi krhku ravnotežu odnosa snaga koji je u najvećoj mjeri oblikovao Evropu. Istočno pitanje je obuhvaćeno mnogim međusobno povezanim elementima; Osmanlijski vojni porazi, Osmanlijska institucionalna nelikvidnost, neuspješna osmanlijska politička i ekonomska modernizacija, uspon etno-vjerskog nacionalizma u provincijama i rivalitet velikih sila.

Istočno pitanje je započeto 1774. godine nakon Osmanlijskog poraza u Rusko-turskom ratu (1768. - 1774.). Pošto se smatralo da će raspad Osmanlijskog carstva biti neizbježan, evropske sile su se angažovale u ovo pitanje kako bi zaštitile svoje vojne, strateške i komercijalne interese. Rusko carstvo je imalo korist od pada Osmanlijskog carstva. S druge strane, Austro-Ugarska i Velika Britanija su smatrale da je opstanak Osmanlijskog carstva u njihovom interesu. Ovo Istočno pitanje je završeno nakon Prvog svjetskog rata raspadom Osmanlijskog carstva.

Početak[uredi | uredi izvor]

Kao diplomatsko pitanje opstanka i nasljedstva osmanske države na Balkanu i Levantu, istočno pitanje je obuhvatalo kompleks problema i događaja u vremenu od druge polovine 17. vijeka, do prvih decenija 20. vijeka. U ovu sferu prije svega, spadaju odnosi Porte sa evropskim silama, koje su u svojoj imperijalističkoj ekspanziji nastojale svaka za sebe otkinuti što veći i značajniji dio osmanskog nasljedstva. Ovi se odnosi prepliću sa evolucijom unutrašnjih prilika u Carstvu.

Na Balkanu i evropskim zemljama Carstva,posebno u Egiptu javljaju se ustanci i oslobodilački pokreti .U to se upliću velike evropske sile koje vlastite imperijalstičke i kolonijalističke ciljeve manje ili više vješto prikrivaju navodnom brigom za položaj potčinjenih naroda u Carstvu.

Slabljenjem i povlačenjem Osmanske Carevine iz srednje i jugoistočne Evrope otvara se problem popunjavanja tog geopolitičkog prostora.Ključnu ulogu u tome su igrale dvije kršćanske sile Austrija i Mletačka Republika(Venecija).

U drugoj polovini XVIII st. vodeću ulogu u tome preuzima Rusija.U tom smislu,istočno pitanje se direktno otvara rusko-osmanskim ratom i mirovnim ugovorom zaključenim 1744.god.u Kučuk Kajnardžiluku(sjevernoistočna Bugarska) Inicijativu u politici potiskivanja Osmanskog Carstva preuzima šezdesetih godina XVIII st, ruska carica Katarina II Velika. Ona je u prvom redu snažno oživjela stare ambicije Petra Velikog da Rusiji osigura prevlast na Crnom moru.Uz njenu oružanu podršku za poljskog kralja je 1764.god. izabran Stanislav Paniatowski.

On je nastojao osigurati vjersku ravnopravnost nekatolicima što je izazvalo otpor katolika i osnivanje Poljske nacionalne konfederacije u današnjoj Ukrajini. Ova se konfederacija obratila Osmanlijama za pomoć.Porta je na to zatražila rusko povlačenje iz Poljske ,što je Katarina odbila.

Uslijedio je rat u koji je sultan Mustafa III stupio po nagovoru Francuske.

Rusiji je priznat status sile zaštitnice pravoslavnog stanovništva u Osmanskom Carstvu.To je omogućilo Rusiji da se otvoreno upliće u unutrašnje stvari osmanske države,sa težnjom da u krajnjoj liniji nad njom postavi svoj protektorat.S druge strane,sultan je kao halifa prvi put dobio pravo jurisdikcije nad muslimanima koji su došli pod nemuslimansku vlast.

To je postalo modelom rješavanja istočnog pitanja, tako što je na prostorima gdje je uspostavljena kršćanska vlast sultan kao halifa zadržavao vjersku jurisdikciju nad muslimanima. Bez obzira na ovu pravnu konstrukciju sama činjenica da su muslimani u teritorijalnom smislu došli pod nemuslimansku vlast,označavao je početak kraja univerzalnosti Osmanske Carevine kao islamske države.

Da bi se ipak sačuvao neki privid univerzalnosti počinje se smatrati da muslimani mogu živjeti teritorijalno pod nemuslimanskom vlašću,ali vjerski su potčinjeni sultanu kao halifi. Taj će princip upravo biti primijenjen u BiH u času austro-ugarske okupacije.

U to vrijeme unutar Carstva dolazi do očitog razgrađivanja i dekadencije njegove klasične državne društvene organizacije.

Bilo kako da se shvati i definira istočno pitanje,šire ili uže,ono se u svakoj svojoj dimenziji ticalo i tiče povjesne sudbine Bošnjaka. Za Bošnjake to je uvijek bilo pitanje opstanka na rodnom tlu,uz očuvanje vlastitog muslimanskog identiteta, bez obzira na moguću sudbinu osmanskog carstva.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]