Istočno pitanje

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

Terminom istočno pitanje u evropskom se diplomatskom rječniku označavao problem osmanske političke baštine.

Drugim riječima, to je bilo pitanje podjele osmanskih posjeda u jugoistočnoj Evropi (Vlaška, Moldavija, Srbija, Makedonija, Bugarska, Grčka, Albanija, Palestina, Egipat, Tunis, Alžir, Libija)

Već sama širina njegovog geografskog razmještaja ukazuje na činjenicu da se to pitanje različito shvata i definira.

Najšire gledano to je problem odnosa islama i kršćanske Evrope.

U užem smislu to je pitanje koje se ticalo postanka i opstanka Osmanske carevine kao muslimanske države u Evropi.

Kao diplomatsko pitanje opstanka i nasljedstva osmanske države na Balkanu i Levantu, istočno pitanje je obuhvatalo kompleks problema i događaja u vremenu od druge polovine 17. vijeka, do prvih decenija 20. vijeka. U ovu sferu prije svega, spadaju odnosi Porte sa evropskim silama, koje su u svojoj imperijalističkoj ekspanziji nastojale svaka za sebe otkinuti što veći i značajniji dio osmanskog nasljedstva. Ovi se odnosi prepliću sa evolucijom unutrašnjih prilika u Carstvu.

Na Balkanu i evropskim zemljama Carstva,posebno u Egiptu javljaju se ustanci i oslobodilački pokreti .U to se upliću velike evropske sile koje vlastite imperijalstičke i kolonijalističke ciljeve manje ili više vješto prikrivaju navodnom brigom za položaj potčinjenih naroda u Carstvu.

Slabljenjem i povlačenjem Osmanske Carevine iz srednje i jugoistočne Evrope otvara se problem popunjavanja tog geopolitičkog prostora.Ključnu ulogu u tome su igrale dvije kršćanske sile Austrija i Mletačka Republika(Venecija).

U drugoj polovini XVIII st. vodeću ulogu u tome preuzima Rusija.U tom smislu,istočno pitanje se direktno otvara rusko-osmanskim ratom i mirovnim ugovorom zaključenim 1744.god.u Kučuk Kajnardžiluku(sjevernoistočna Bugarska) Inicijativu u politici potiskivanja Osmanskog Carstva preuzima šezdesetih godina XVIII st, ruska carica Katarina II Velika. Ona je u prvom redu snažno oživjela stare ambicije Petra Velikog da Rusiji osigura prevlast na Crnom moru.Uz njenu oružanu podršku za poljskog kralja je 1764.god. izabran Stanislav Paniatowski.

On je nastojao osigurati vjersku ravnopravnost nekatolicima što je izazvalo otpor katolika i osnivanje Poljske nacionalne konfederacije u današnjoj Ukrajini. Ova se konfederacija obratila Osmanlijama za pomoć.Porta je na to zatražila rusko povlačenje iz Poljske ,što je Katarina odbila.

Uslijedio je rat u koji je sultan Mustafa III stupio po nagovoru Francuske.

Rusiji je priznat status sile zaštitnice pravoslavnog stanovništva u Osmanskom Carstvu.To je omogućilo Rusiji da se otvoreno upliće u unutrašnje stvari osmanske države,sa težnjom da u krajnjoj liniji nad njom postavi svoj protektorat.S druge strane,sultan je kao halifa prvi put dobio pravo jurisdikcije nad muslimanima koji su došli pod nemuslimansku vlast.

To je postalo modelom rješavanja istočnog pitanja, tako što je na prostorima gdje je uspostavljena kršćanska vlast sultan kao halifa zadržavao vjersku jurisdikciju nad muslimanima. Bez obzira na ovu pravnu konstrukciju sama činjenica da su muslimani u teritorijalnom smislu došli pod nemuslimansku vlast,označavao je početak kraja univerzalnosti Osmanske Carevine kao islamske države.

Da bi se ipak sačuvao neki privid univerzalnosti počinje se smatrati da muslimani mogu živjeti teritorijalno pod nemuslimanskom vlašću,ali vjerski su potčinjeni sultanu kao halifi. Taj će princip upravo biti primjenjen u BiH u času austro-ugarske okupacije.

U to vrijeme unutar Carstva dolazi do očitog razgrađivanja i dekadencije njegove klasične državne društvene organizacije.

Bilo kako da se shvati i definira istočno pitanje,šire ili uže,ono se u svakoj svojoj dimenziji ticalo i tiče povjesne sudbine Bošnjaka. Za Bošnjake to je uvijek bilo pitanje opstanka na rodnom tlu,uz očuvanje vlastitog muslimanskog identiteta, bez obzira na moguću sudbinu osmanskog carstva.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]