Načertanije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Načertanije (nacrt) je nekadašnji tajni "program spoljašne i nacionalne politike Srbije",[1] koji je krajem 1844. godine napisao ministar unutrašnjih dijela Ilija Garašanin (1812—1874) za kneza Aleksandra Karađorđevića (1842-1858).[2] Prvi put je u cjelosti objavljen 1906. godine.

Prema Načertaniju, Srbija je trebalo da radi na oslobađanju Srba i ostalih Slavena i na pripajanju oblasti Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije (što je podrazumjevalo Kosovo i Metohiju[3]), tada u sastavu Osmanskog carstva, te Srema, Bačke i Banata, tada u sastavu Austrougarske. Glavna propagandna aktivnost Srbije bi se zasnivala na pripremanju stanovništva ovih oblasti na sjedinjenje sa Srbijom.[2] Prema Garašaninu, Srbija polaže "sveto pravo istoričesko" na ove zemlje, koje se temelji na Dušanovom srpskom carstvu iz 14. vijeka.

Prema Gligorovu, osnovno zapažanje Načertanija o srpsko-ruskim odnosima može se izraziti ovako: Rusija nikada neće služiti srpskim interesima, dok će uvijek težiti da Srbija služi njenim interesima.[4]

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Značajan uticaj na nastanak Načertanija imala je velika emigracija, politička elita Poljske, izbjegla iz zemlje nakon neuspjelog novembarskog ustanka protiv Ruske imperije 1830. godine. Ova mnogobrojna i politički uticajna emigracija je, vođena istaknutim diplomatom, knezom Adamom Čartorijskim (1770—1861), formirala svoje centre u Londonu, a posebno Parizu (u čuvenom hotelu "Lambert"), radi podsticanja anti-ruske i anti-austrijske djelatnosti širom Evrope.[3] Čartorijski početkom 1840-ih šalje na Balkan i u Tursku nekoliko misija. Uputio je u Srbiju 1843. godine posebnog izaslanika, Čeha Františeka Zaha (1807-1892), sa planom koji je imao da predoči Iliji Garašaninu, istaknutoj ličnosti tadašnjeg ustavobraniteljskog režima.[3] Zahov plan je predviđao oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena, koji bi potom pomogli oslobođenje Poljske od austrijske i ruske vlasti.[2]

Plan poljske emigracije uobličen u Zahovom Planu za slovensku politiku Srbije sastojao se u tome da malu srpsku kneževinu pretvori u političko i vojno središte odakle bi krenule akcije za oslobađanje i ujedinjavanje Južnih Slavena — Srba, Hrvata i Bugara. Zazirući od mogućnosti diobe evropskog dijela Turske između Rusije i Austrije, Zah se zalagao za stvaranje države Južnih Slavena, nezavisne spram obje pomenute sile. Za takav državotvorni poduhvat uzdao se u podršku zapadnih sila, prije svega Francuske i Engleske.[3] Zahov dokument je zamišljen kao "Plan stvaranja zajedničke države Južnih Slavena, oslobođenih iz ropstva Austrije i Turske, snagom srpske države".[5]

Garašanin je, na osnovu Zahovog Plana, tokom 1844. sačinio svoje Načertanije, "program spoljašne i nacionalne politike Srbije", sa oko 90% jednostavno preuzetog teksta.[2] U nekim dijelovima prerađujući Zahov nacrt, Garašanin je zamislima o jugoslavenskoj državi, pretpostavio ujedinjenje "svih naroda srpskih":[6]

František Zah, tvorac prvobitnog Načertanija
Dviženije i talasanje među Slavenima počelo je već, i zaista će kroz stoleća trajati. Serbija dakle treba da ovo dviženje, a i rolu ili zadatak, koi će ona u tom dviženju za izvršenje imati, vrlo dobro pozna. Ako dakle Serbija dobro projesa šta je ona sad? u kakvom se položaju naodi? i kakvi nju narodi okružavaju? — to se mora uveriti o tome, da je ona još mala, da u ovom stanju zaostati nesme, i da ona samo u sojuzu sa ostalim južnim slavenima u svetu ovom budućnost i zadatak za izpunjenje imati može i ima. Iz ovog poznanja proističe kao osnovna čerta i temelj srpske politike, da ona mora biti južno slavenska.
Dviženije i talasanje među Slavenima počelo je već i zaista nikad prestati neće. Srbija mora ovo dviženije a i rolu ili zadatak, koji će ona u tom dviženiju za izvršenje imati, vrlo dobro upoznati. Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad? u kakvom se položeniju nalazi? i kakvi nju narodi okružavaju? to se ona mora uveriti o tome, da je ona još tako mala, da u ovom stanju ostati ne sme, i da ona samo u sojuzu sa ostalim okružavajućim je narodima za postići svoju budućnost svoj zadatak imati mora. Iz ovog poznavanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se na ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.

Ovakav prerađen Nacrt Garašanin je predao početkom 1845. godine knezu Aleksandru Karađorđeviću.

Sadržaj[uredi | uredi izvor]

Kneževina Srbija u Garašaninovo vrijeme.

Ilija Garašanin je pravio nacrt o budućoj srpskoj državi koja bi najprije obuhvatala: Kneževinu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i Sjevernu Albaniju. Borba za ujedinjenje ovih oblasti bila bi vođena postepenim otkidanjem otomanskih teritorija, u procesu nezaustavljivog propadanja carstva.[3]

Garašanin je sistematski izostavljao pridjev "jugoslovenski" koji se nalazio u Zahovom planu, mjenjajući ga sa "srpski".[2] Također, Zahov zaključak da Srbija mora postati "jezgro buduće Južnoslavenskog carstva" Garašanin mijenja sa "budućeg Srpskog carstva". Međutim, za razliku od Garašanina, Zah je naglašavao da Srbija ne može biti uspješna dok ne uključi Hrvate i prizna ih kao jednake, što je Garašanin izostavio iz svog programa.[2] Garašanin je izbrisao čitavo Zahovo poglavlje o odnosu sa Hrvatima, koje naglašava da su oni "jedan i isti narod" koji govori isti jezik pisan sa dva pisma.[2] Neki srpski historičari smatraju da je Garašanin iz Načertanija izostavio Hrvate iz podozrenja na poljske namjere da preko njih prošire uticaj Katoličke crkve na južnoslavenski svijet.[3]

Sprovođenje[uredi | uredi izvor]

Velika Srbija po francuskoj mapi iz 1862. godine.

Iako tajni dokument, Garašaninovo Načertanije je bilo zvaničan program dvije srpske vlade - kneza Aleksandra Karađorđevića i kneza Mihaila Obrenovića. František Zah postaje u Srbiji ministar vojske, a kasnije đeneral i načelnik srpskog generalštaba.[7] Utemeljujući novu spoljnu politiku, Srbija napušta isključivu orijentaciju prema Rusiji, velikoj sili koja je bila neposredno zainteresovana za Balkan.[8]

Garašanin je za vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića bio pristalica borbe za velikosrpsku državu. Kasnije, kao ministar spoljnih poslova kneza Mihaila (1860-1868), Garašanin je evoluirao prema jugoslavenskom rješenju, uspostavljajući veze sa jugoslavenskim pokretom u Hrvatskoj (biskupom Štrosmajerom) i bugarskim revolucionarnim organizacijama.[3] Knez Mihailo Obrenović je sa bugarskim emigrantima u Bukureštu 14. januara 1867. zaključio Bukureštanski ugovor o zajedničkoj državi Srba i Bugara.

Austrija je saznala, tajno pribavila i povjerljivo arhivirala Garašaninovo Načertanije 1883. godine.[5]

Objavljivanje[uredi | uredi izvor]

Srpska javnost je upoznata sa postojanjem Načertanija kratkim tekstom Milana Milićevića u "Pomeniku" znamenitih ljudi srpskoga naroda novijeg doba 1888. godine. Cjelovit tekst "Načertanija" prvi put je objavio historičar Milenko Vukićević, u časopisu "Djelo", 1906. godine, pod naslovom "Program spoljnje politike Ilije Garašanina na koncu 1844. godine". O Zahovoj ulozi u pisanju Načertanija saznalo se tek kada je srpski historičar Dragoslav Stranjaković (1901-1966) objavio dvije stručne rasprave o tome, analizirajući tekstove Načertanija Františeka Zaha i Ilije Garašanina, prema rukopisima u Garašaninovoj zaostavštini.[5]

Savremena tumačenja[uredi | uredi izvor]

Danas se često tvrdi da je Garašaninovo Načertanije "program stvaranja Velike Srbije".[5], odnosno idejna osnova velikosrpske politike u južnoslovenskim zemljama[9][10], pa čak i "sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode".[11] Neki smatraju da se prema zemljama iz svog okruženja, sve do danas, svi srpski režimi prikriveno ili javno, drže ovog dokumenta.[5]

Savremeni njemački historičar Holm Sundhaussen smatra da je ostvarenje programa iz 1844. moralo, prije ili kasnije, da dovede do sukoba dva principa legitimisanja teritorijalnih zahtjeva: prava na samoopredjeljenje naroda i tzv. "historijskog prava". Obnova Dušanovog carstva uključivala je pripajanje teritorija na kojima srpsko stanovništvo ne čini većinu i pa se pretenzije na njih nisu mogle pravdati pravom na samoopredjeljenje. Srpski ideolozi su stoga uveli argument da su turska vladavina i demografske promjene do kojih je došlo bile "nepravedne", čime je trebalo pomiriti "historijsko pravo" i pravo na samoopredjeljenje.[12]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Prema podnaslovu samog Načertanija.
  2. ^ a b c d e f g Načertanije, Encyclopedia of Eastern Europe
  3. ^ a b c d e f g "Ojkrajino.com". www.ojkrajino.com. Arhivirano s originala, 17 Juli 2011. Pristupljeno 2019-01-11.  Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate= (pomoć)
  4. ^ "Načertanije danas". pescanik.net. Pristupljeno 11. 1. 2019. 
  5. ^ a b c d e "MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja". www.montenegrina.net. Pristupljeno 2019-01-11. 
  6. ^ "Sa Načertanijem na pragu XXI veka". Arhivirano s originala, 26 Juni 2009. Pristupljeno 11 Januar 2019.  Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate=, |accessdate= (pomoć)
  7. ^ "Vojna Akademija Beograd - Đeneral František Aleksander Zah". www.va.mod.gov.rs. Pristupljeno 2019-01-11. 
  8. ^ ″Načertanije″. Spoljna politika ustavobranitelja.
  9. ^ Hehn, Paul N. “The Origins of Modern Pan-Serbism: The 1844 Načertanije of Ilija Garašanin, an Analysis and Translation.” East European Quarterly 9, no. 2 (1975): 153–71.
  10. ^ Jelavich, Charles. “Garašanin's Načertanije und das grosserbische Programm.” Südostforschungen 27 (1968): 153–71.
  11. ^ "Medjunarodni znanstveni skup "Jugoistocna Europa 1918.-1995." Srpska agrarna reformai kolonizacija". www.hic.hr. Pristupljeno 2019-01-11. 
  12. ^ DanasOnline, Piše: (2008-10-27). "Ujedinjena omladina budi novi patriotizam". Dnevni list Danas (jezik: sr-RS). Pristupljeno 2019-01-11. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]