RAM Plan

RAM plan, poznat i kao Operacija RAM, Brana Plan ili Bedem-91, bio je vojni plan razvijan tokom 1990. godine i finaliziran u Beogradu, tokom vojno-strateškog sastanka u augustu 1991. godine od strane grupe starijih srpskih oficira Jugoslovenske narodne armije (JNA) i eksperata iz Odsjeka za psihološke operacije JNA. Njegova svrha je bila organiziranje Srba van Srbije, konsolidiranje kontrole nad Srpskom demokratskom strankom (SDS), te pripremanje oružja i municije u nastojanju da se uspostavi zemlja u kojoj bi "svi Srbi sa svojim teritorijama živjeli zajedno u istoj državi". Posebna grupa tajnih operativaca i vojnih oficira bila je zadužena za sprovođenje plana. Ti ljudi su tada preduzeli brojne radnje tokom jugoslovenskih ratova koje su kasnije opisane kao etničko čišćenje i genocid. Velika Srbija ili ideja o "svim Srbima u jednoj državi" je starija od ovog plana i spominje se i u poznatom Memorandumu SANU iz 1985. ali i mnogo ranije od toga ("Načertanije", Srbi svi i svuda, Homogena Srbija).

Planiranje i curenje dokumenta

RAM plan (lit. "okvir") razvijen je tokom 1990. godine. Dovršen je u Beogradu tokom vojno-strateškog sastanka u augustu 1991. godine od strane grupe srpskih oficira Jugoslovenske narodne armije (JNA), među kojima su bili general Blagoje Adžić, general-major Milan Gvero, major Čedo Knežević, potpukovnik Radenko Radinović i general Aleksandar Vasiljević, i stručnjaci iz Odjela za psihološke operacije JNA. Istog mjeseca, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i Radovan Karadžić sastali su se kako bi razgovarali o tome kada će napasti Bosnu i Hercegovinu gdje je Karadžiću rečeno da će uskoro stići pošiljka oružja od general-potpukovnika Nikole Uzelca, komandanta JNA iz Banja Luke. Milošević i Karadžić su bili u redovnom telefonskom kontaktu.

U septembru 1991. godine, postojanje ovog plana procurilo je kada je jugoslovenski premijer Ante Marković i objavio njegove detalje u beogradskom nedeljniku Vreme. Tada je izjavio da je "jasno uspostavljena linija [između vlade Srbije, vojske i srpskih političara u Bosni i Hercegovini]. "Znam jer sam čuo Miloševića da naredi Karadžiću da stupi u kontakt sa generalom Uzelcem i da naredi, nakon odluka vojne hijerarhije, da se oružje distribuira i da se Teritorijalna Obrana Krajine i Bosne naoružaju i koriste u realizaciji RAM Plana”. Marković je optužio JNA da se "stavila direktno u službu jedne strane" i zatražio da jugoslovenski ministar odbrane Veljko Kadijević i Adžić podnesu ostavku, tvrdeći da su njih dvojica "vodili svoj rat u Hrvatskoj" i da su dogovorili tajnu trgovinu oružjem sa konzervativnim vojnim liderima Sovjetskog Saveza tokom posjete Moskvi u martu 1991. godine. Marković je pritisnuo Kadijevića da komentariše plan RAM. Transkript trake koji je procurio glasi:

MILOŠEVIĆ

Radovane...

KARADŽIĆ

Da.

MILOŠEVIĆ

Ja sam razgovarao sa najvišim mestom.

KARADŽIĆ

Dobro.

MILOŠEVIĆ

Molim te, ovo treba da razumeš, jer što se kaže, nemogu da ti sve objašnjavam.

KARADŽIĆ

Dobro.

MILOŠEVIĆ

Od strateškog značaja je za budući RAM, znaš šta je RAM...

KARADŽIĆ

Znam, sve znam.

MILOŠEVIĆ

...da banjalučka grupacija bude sposobna i mobilna.

KARADŽIĆ

Dobro.

MILOŠEVIĆ

Zato moraš, pod jedan, obezbedi da ona bude sposobna i mobilna i da nema nikakvih problema. I dva, za jedan sat se javi Uzelcu sa pozivom na dogovor na najvišem mestu. Sve koliko ti daš ljudi dodatnih, koji treba da ostanu da čuvaju kuće i teritoriju i blokiraju te HDZ-ove centre itd., sve ću ih naoružati i sve ću im uzeti, helikoptere ćemo doterati i sve to.

KARADŽIĆ

Odlično. Molim vas...

MILOŠEVIĆ

Prema tome, ja te molim, broj jedan i broj dva lično moraš regulisati, a ovo drugo, Kupres, jako je važno. Ono treće što sam ti rekao mislim zbog međunarodne javnosti je izuzetno važno.

KARADŽIĆ

Ide, ide to. Nego ovo mi recite. Možemo li situ stvar udesiti da mi vrate oružje TO u Šipovu i u Mrkonjiću?

MILOŠEVIĆ

To je sitnica, bre.

KARADŽIĆ

Pa, dobro, nek mi naoružaju tamo. Evo, mi smo spremni, 170 u Mrkonjiću i 150 u Šipovu i oni su spremni da idu na Kupres.

MILOŠEVIĆ

Je li to isto zadužen taj Uzelac?

KARADŽIĆ

Ne, ne, ovo je...ja mislim da jeste on, jeste.

MILOŠEVIĆ

Kaži mi i to, brate, nema problema. ne možemo svaku sitnicu da raspravljamo ovako.

KARADŽIĆ

Dobro. Ovih 150 i 170 ići će na Kupres. A na Kupresu imamo 750 ljudi.

MILOŠEVIĆ

Nama je bitno da taj bataljon koji je digla vojska na Kupresu bude tamo i da bude kako treba.

Vreme je izvještavalo da se, pored deklaracija o autonomiji bosanskih Srba, ulažu napori da se srpska sela i gradovi u Bosni i Hercegovini naoružaju već 1990. godine i da se nastavi do 1991. godine. Opisalo je porijeklo oružja i upletenost JNA. Tokom suđenja Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, snimak od 8. jula 1991. godine je pušten:

MILOŠEVIĆ: "Od strateškog značaja je za budući RAM, znaš šta je RAM?

KARADŽIĆ: "Da, sve znam, sve znam."

MILOŠEVIĆ: "Da banjalučka grupacija bude sposobna i mobilna."

KARADŽIĆ: "Dobro."

MILOŠEVIĆ: "Zato moraš, pod jedan, obezbediti da ona bude sposobna i mobilna i da nema nikakvih problema. I, dva, za jedan sat se javi Uzelcu sa pozivom na dogovor."

Milošević je kasnije tvrdio da je RAM bio šifra za prelazak na sigurnu komunikaciju i nije predstavljala ratni plan. Milošević na sudu nije objasnio zašto poslije "šifre RAM" on i Karadžić nisu prešli na "zaštićeni razgovor", već su na otvorenoj i prisluškivanoj telefonskoj liniji nastavili da govore o planovima za naoružavanje Srba i zaposjedanje teritorija.

Curenje informacija o ovom planu u septembru 1991. uznemirilo je vladu BIH, koja je odlučila proglasiti nezavisnost 15. oktobra. U to vrijeme hrvatski rat za nezavisnost je bio u punom zamahu, a srpske akcije u Bosni bile su preslika akcija Srba u Hrvatskoj. U decembru 1991. godine Marković je podnio ostavku u znak protesta zbog pretjeranog korištenja jugoslovenskog budžeta za vojne troškove, koji je iznosio 86%.

Pripreme

"The substance of the plan was to create a greater Serbia. That RAM was to follow the lines of Virovitica, Karlovac, Karlobag, which we saw confirmed in reality later on with the decision on the withdrawal of the JNA, the Yugoslav People’s Army, from Slovenia and partly from Croatia to those positions."

Jerko Doko, former Bosnian Minister of Defense in his testimony before the Hague

Cilj plana je bio organizovanje Srba van Srbije, konsolidovanje kontrole nad svim ispostavama srpske demokratske stranke (SDS), i pripremanje oružja i municije u nastojanju da se uspostavi zemlja u kojoj "svi Srbi sa svojim teritorijama žive zajedno u istoj državi." U svom planu, oficiri su opisali kako će artiljerija, municija i druga vojna oprema biti postavljeni na strateškim lokacijama u Hrvatskoj, a zatim u Bosni i Hercegovini. Tajna policija bi se koristila u naoružavanju i obuci lokalnih Srba kako bi se stvorile "policijske snage u sjeni" i paravojne jedinice unutar hrvatske Krajine i u Bosni i Hercegovini. Ove organizirane i naoružane paravojne snage bosanskih Srba trebale su formirati Vojsku Republike Srpske (VRS).

U sprovođenju plana, dogovoreno je da lanac zapovijedanja treba biti što je više moguće malen i ograničen. Stvorena je neformalna grupa sa odabranim generalima, koja je postala poznata kao Vojna linija. Jovica Stanišić je postavljen na čelo sa Mihaljom Kertesom koji je upleten u distribuciju oružja u Hrvatskoj i Hercegovini. Polovinom jula mjeseca 1991. Mihalj Kertes daje u Nikšiću svoju historijsku izjavu: "Ovde ćemo napraviti veliku srpsku državu sa granicom na levoj obali Neretve i sa glavnim gradom Dubrovnikom." Utvrđeno je da će grupu usmjeravati pukovnik Željko Ražnatović (Arkan) i da će general Ratko Mladić i general Andrija Biorčević koordinirati "autonomne" grupe poput bijelih orlova Vojislava Šešelja i Arkanove srpske dobrovoljačke garde (SDG). Njihovo istraživanje je pokazalo da bi bosanskim muslimanima moral i volju za bitkom mogli lakše uništiti silovanjem žena, posebno maloljetnika, pa čak i djece, i ubijanjem muslimana u njihovim vjerskim objektima. Prema zapisniku, varijanta napisanog RAM Plana je zaključila da:

Naša analiza ponašanja muslimanskih zajednica pokazuje da moral, volju i ratobornu prirodu njihovih grupa možemo potkopati samo ako ciljamo naše djelovanje u tačku gdje je religiozna i socijalna struktura najranjivija. Govorimo o ženama, naročito adolescentima i o djeci. Odlučna intervencija nad ovih društvenim figurama bi proširila konfuziju [...], uzrokujući prvo strah i paniku, što bi vodilo do vjerovatnog povlačenja sa teritorija sa ratnom aktivnošću. U ovom slučaju, moramo dodati široku propagandnu kampanju našim dobro organiziranim, oštrim akcijama tako da se panika poveća. Ustanovili smo da koordinacija odlučnih intervencija i dobro isplaniranih informacionih kampanja može izazvati spontani bijeg mnogih zajednica.

Vladimir Srebrov , političar koji je suosnivač SDS-a sa Karadžićem, pročitao je RAM Plan 1992. godine i kaže da su oficiri pokrenuli veliku kampanju etničkog čišćenja "kako bi ekonomski uništili Bosnu i potpuno istrijebili muslimanski narod." On je elaborirao:

Široki sloj vladajućih i opozicionih pobornika nacionalne države u kojoj će živjeti svi Srbi, bio je svjestan da se ona može ostvariti samo ratom. Ljudi iz tih krugova, ranije, a posebno u proljeće 1991, “govorili su u odajama Patrijaršije, ponavljajući procjene memoranduma akademika, da rat za Veliku Srbiju neće odnijeti više od 70 hiljada srpskih života” (Dragan Veselinov, “Borba”, 20-21. august 1993)

U okviru tog ratnog cilja, podrazumjevalo se uključivanje (“uramljivanje” – po planu “RAM”) Bosne i Hercegovine u novu srpsku državu, koja bi teritorijalno ličila na onu iz programa četničkog pokreta iz 1941, koju je pokušao da ostvari u Drugom svjetskom ratu (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XIV/l, dok. br. 6 i br. 34).

Nacionalističko vođstvo Hrvatske (na vlasti od aprila 1990), imalo je u vidu ne samo samostalnu hrvatsku državu, izdvojenu iz SFRJ, nego i aspiracije prema Bosni i Hercegovini. Ono je kao minimum tražilo da Hrvatska dobije ono što je sporazumom Cvetković-Maček 1939. dobila Banovina Hrvatska, u koju je uključeno trinaest bosanskohercegovačkih srezova (Dragan Čičič, “NIN”, 28. juna 1991).

Glavni razbijači SFRJ pokušali su da te oprečne ciljeve pomire. Na sastanku predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, 25. marta i u aprilu 1991. u Karađorđevu i Belju, koliko je do sada poznato, glavne teme razgovora bile su podjela Bosne između Srbije i Hrvatske i obaranje Ante Markovića sa čela SIV-a.

U svojim pokušajima da uvjeri srpske nacionaliste da ne nastave sa tim planom, srpske milicije su ga zatvorile i mučile.

"The Bosnian Serbs did take part. But the best combat units came from Serbia. These were special police commandos called Red Berets. They're from the Secret Service of Serbia. My forces took part, as did others. We planned the operation very carefully, and everything went exactly according to plan."

Vojislav Šešelj, founder and president of the Serbian Radical Party

1990. i 1991. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini proglasili su brojne " srpske autonomne oblasti " sa namjerom da ih kasnije ujedine kako bi stvorili Veliku Srbiju. Godine 1990. teritorijalna odbrana BIH je razoružana, artiljerija je bila postavljena da opkoli velike gradove, a brojne fabrike oružja su prebačene iz Bosne i Hercegovine u Srbiju. Još u septembru ili oktobru 1990, JNA je počela da naoružava bosanske Srbe i organizuje ih u milicije. Do marta 1991. JNA je podijelila oko 51.900 komada vatrenog oružja srpskim paravojnim snagama i 23.298 komada oružja SDS-u. Kao rezultat operacije, hrvatski i bosanski Srbi bili su "dobro naoružani" do ljeta 1991. Prema istoričaru Noelu Malcomlu , "koraci koje je Karadžić i njegova stranka - [proglašavajući srpske]" autonomne regije ", naoružavajući srpsko stanovništvo, praveći manje lokalne incidente, non-stop propagandu, zahtjeve za zaštitom federalne vojske - odgovarali su upravo onome što je urađeno u Hrvatskoj. Komisija eksperata Ujedinjenih nacija (UNCoE) otkrila je:

Prvo, paravojske bosanskih Srba, često uz pomoć JNA, zauzmu kontrolu nad područjem. U mnogim slučajevima srpsko stanovništvo bude obaviješteno da napusti područje prije nego nasilje počne. Domovi nesrpskog stanovništva su ciljani za uništenje, kao i kulturni i religijski spomenici, naročito katoličke crkve i džamije. Drugo, područje pada pod kontrolu paravojnih snaga koje teroriziraju nesrpsko stanovništvo nasumičnim ubijanjima, silovanjima i pljačkanjem. Treće, okupirano područje pada pod administraciju srpske vlasti, često u suradnji sa paravojnim snagama. Tokom ove faze, nesrpsko stanovništvo se zarobljava, muči i ponekad šalje u kampove za daljnju torturu, uključujući masovna ubojstva. Nesrpsko stanovništvo se često otpušta sa svojih poslova i otima im se imovina. Mnogi su bili prisiljeni da potpišu dokumente u kojima se odriču prava na svoje domove i deportirani su u druge krajeve zemlje.

Izvještaji koje je Arkan uputio Miloševiću, Mladiću i Adžiću navodi da je plan napredovao, ističući da je psihološki napad na bošnjačko stanovništvo u Bosni i Hercegovini bio djelotvoran i da se treba nastaviti. Dokazi koje su dobile humanitarne organizacije, uključujući Ujedinjene nacije i Human Rights Watch, potvrdili su da je organizovana i sprovedena politika masovnog silovanja. Njihovi nalazi utvrdili su da je "istraživanje, planiranje i koordinacija logora za silovanje sistematska politika srpske vlade i vojnih snaga s eksplicitnom namjerom stvaranja etnički čiste države". UNCoE je zaključio da su "prakse etničkog čišćenja, seksualnog zlostavljanja i silovanja izvršene tako sistematično da se čini da su one proizvod dogovorenih naredbi". U popratnom izvještaju navodi se da je "uvjeren da ova gnusna praksa [silovanje i zlostavljanje žena] predstavlja namjerno ratno oružje u ispunjavanju politike etničkog čišćenja koju provode srpske snage u Bosni i Hercegovini i [...] da je odvratna politika etničkog čišćenja bila oblik genocida."

U potrazi za "odlučnom intervencijom" plana, Milan Dedić, komandant trećeg bataljona VRS-a, izvijestio je Kertesa da: "1680 muslimanskih žena starosti od dvanaest do šezdeset godina je okupljeno u centrima za raseljena lica na našoj teritoriji.Većina njih je trudna, posebno onih starosti od petnaest do trideset godina, a po procjeni Boćka Kelevića i Smiljana Gerića, psihološki efekat je jak i zato moramo nastaviti. Kertes je rekao srpskoj vojsci da:

Jugoslovensko ministarstvo unutrašnjih poslova [srpska vlast] neće otvarati nikakve istrage o silovanjima koja su dio vojnog psihološkog pritiska. U dogovoru sa Ministarstvom Zdravlja i Sigurnosti i na zahtjev kojeg šalje dr. Vida Mandić i pukovnik Loginov, biće poslan određeni broj mladih žena, čiji broj ćemo dogovoriti, u Slavoniju i Baranju za potrebe srpskih vojnih snaga i UNPROFOR službenika.

Reference

• Adams, Nathan A. (2000). "A Human Rights Imperative: Extending Religious Liberty Beyond the Border". Cornell International Law Journal. 33 (1): 1–66. ISSN 0010-8812.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Allen, Beverly (1996). Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia. Ithaca: University of Minnesota Press. ISBN 978-0-8014-4158-5.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Cohen, Lenard J. (1995). Broken Bonds: Yugoslavia's Disintegration and Balkan Politics in Transition. Boulder: Westview Press. ISBN 978-0-8133-2477-7.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Danner, Mark (4. 12. 1997). "America and the Bosnia Genocide". The New York Review of Books.
• Donia, Robert J.; Fine, John V. A. (1994). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. New York: Columbia University Press. ISBN 978-0-231-10160-8.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• "The Policy of Ethnic Cleansing". Final Report of the United Nations Commission of Experts Established Pursuant to Security Council Resolution 780 (1992) (Report). United Nations Security Council. 28. 12. 1994. S/1994/674/Add.2. Arhivirano s originala, 4. 5. 2012.
• Hoare, Marko Attila (2004). How Bosnia Armed. London: Saqi Books. ISBN 978-0-86356-367-6.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Judah, Tim (2000). The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-08507-5. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Lukic, Reneo; Lynch, Allen (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-829200-5.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Magaš, Branka; Žanić, Ivo (2001). The War in Croatia and Bosnia-Herzegovina 1991–1995. London: Frank Cass. ISBN 978-0-7146-8201-3.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Marijan, Davor (novembar 2012). "Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine" [The Conception and Failure of the Offensive Operation of the Yugoslav National Army in September 1991]. Journal of Contemporary History (jezik: Serbo-Croatian). Croatian Institute of History. 44 (2): 251–275. ISSN 0590-9597.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
• "RAM – šifra ili plan?" [RAM - Code or Plan?]. Sense Agency (jezik: Serbo-Croatian). 10. 4. 2003. Arhivirano s originala, 11. 10. 2018. Pristupljeno 3. 3. 2019.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Salzman, Todd A. (maj 1998). "Rape Camps as a Means of Ethnic Cleansing: Religious, Cultural, and Ethical Responses to Rape Victims in the Former Yugoslavia". Human Rights Quarterly. 20 (2): 348–378. doi:10.1353/hrq.1998.0019.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Sell, Louis (2002). Slobodan Milosevic and the Destruction of Yugoslavia. Durham: Duke University Press. ISBN 978-0-8223-8525-7.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Sells, Michael Anthony (1998). The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia. Berkeley: University of California Press. ISBN 978-0-520-92209-9.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Sémelin, Jacques (2009). Purify and Destroy: The Political Uses of Massacre and Genocide. New York: Columbia University Press. ISBN 978-0-231-51237-4.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Tatum, Dale C. (2010). Genocide at the Dawn of the Twenty-First Century: Rwanda, Bosnia, Kosovo, and Darfur. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-230-31609-6.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Udovički, Jasminka; Štitkovac, Ejub (2000). "Bosnia and Hercegovina: The Second War". u Udovički, Jasminka; Ridgeway, James (ured.). Burn This House: The Making and Unmaking of Yugoslavia. Durham: Duke University Press. str. 175–216. ISBN 978-0-8223-2590-1.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Udovički, Jasminka; Torov, Ivan (2000). "The Interlude: 1980–1990". u Udovički, Jasminka; Ridgeway, James (ured.). Burn This House: The Making and Unmaking of Yugoslavia. Durham: Duke University Press. str. 80–108. ISBN 978-0-8223-2590-1.CS1 održavanje: ref=harv (link)