Radislav Krstić

Radislav Krstić
Rođenje	(1948-02-15) 15. februar 1948 Vlasenica, FNRJ
Zanimanje	General
Poznat(a) po	Genocid u Srebrenici

Radoslav Krstić (rođen 15. februara 1948) srpski je ratni zločinac i bivši aktivni general Vojske Republike Srpske (VRS).

Bio je zamjenik komandanta VRS-a, a kasnije načelnik štaba Drinskog korpusa od oktobra 1994. do 12. jula 1995. Unaprijeđen je u čin general-majora u junu 1995, a komandu nad Drinskim korpusom preuzeo je 13. jula 1995.

Krstić je 1998. optužen od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu za ratne zločine u vezi sa genocidom nad oko 8.000 bošnjačkih ratnih zarobljenika i civila 11. jula 1995. tokom genocida u Srebrenici – prvog genocida u Evropi od Drugog svjetskog rata. Krstić je 2. augusta 2001. postao prvi čovjek kojeg je Tribunal osudio za genocid i osuđen na 46 godina zatvora. On je bio tek treća osoba koja je ikada osuđena prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. Kazna je naknadno skraćena na 35 godina zatvora kada je žalbeni sud potvrdio manju optužbu za pomaganje i podržavanje genocida.

Rani život i obrazovanje

Rođen je u Vlasenici. Osnovnu školu pohađao je u Vlasenici, a osnovnu školu u Han Pijesku, gdje je završio i srednju školu u gimnaziji. Svoje mlade godine opisuje kao vrlo mirne, a zajednicu u kojoj je živio kao "heterogenu" i vrlo tolerantnu, posebno među omladinom.

Godine 1968, po završetku srednje škole, počeo je fakultetsko obrazovanje upisom na Vojnu akademiju u Beogradu. Diplomirao je 1972, nakon čega je postao aktivni oficir bivše JNA.

Lični život

Oženjen je i ima kćerku Tamaru.

Karijera

Prema svjedočenju na suđenju, Krstić je prvo raspoređen u sarajevski garnizon od 1972. do 1981, gdje je pohađao srednju vojnu školu "Josip Broz Tito". Njegov prvi zadatak bio je komandir voda u ovoj srednjoj vojnoj školi. Bio je i komandir čete i komandir voda svoje klase tokom maturske godine. Krstić se sjeća Sarajeva kao jedinstvenog u Jugoslaviji po duhu zajedništva među etnički raznolikom populacijom.

Krstićeva dužnost u Sarajevu okončana je 1981. kada je postavljen u generalštab Vojne akademije Srbije. Iako je ova pozicija bila veoma tražena od strane vojnih oficira koji su orijentisani ka karijeri, Krstić je insistirao da njegova porodica ostane u Sarajevu, u nadi da bi tamo mogao biti preraspoređen. Po završetku školovanja 1983, međutim, raspoređen je u Negotin, mali grad koji se nalazio na granici Jugoslavije, Bugarske i Rumunije.

Sredinom 1986. Krstić je prekomandovan u Prištinu, na Kosovu, gde je zadužen za obuku oficira i jedinica u Prištinskom korpusu. Zbog nemira koji su nastali u tom kraju, početkom 1987. je raspoređen u Kosovsku Mitrovicu za načelnika štaba Motorizovane brigade. Na toj dužnosti ostao je do 1990. kada je preuzeo dužnost komandanta brigade tog garnizona.

Uloga u ratovima u bivšoj Jugoslaviji

Ulazak u VRS

Sredinom 1992, nakon što je Bosna proglasila nezavisnost, Krstić je odlučio da će se, umjesto da pokušava pronaći mjesto u ovoj novoj Jugoslaviji, vratiti u Bosnu jer je tu rođen i smatrao da je državljanin Bosne. Kratko je boravio sa porodicom u Han Pijesku, a u junu 1992, kada je rat u Bosni i Hercegovini već bio u jeku, prijavio se u garnizon Han Pijesak i pristupio Vojsci Republike Srpske. Odmah je u činu potpukovnika raspoređen na dužnost komandanta 2. romanijske motorizovane brigade, koja se nalazila u garnizonu Sokolac. Ova brigada je bila novo iskustvo za Krstića, jer je bila etnički homogena; koju čine samo etnički Srbi iz općina Sokolac, općine Olovo i Kladanj, te izbjeglice iz općina Zenica, Kakanj, Breza i Vareš.

Rani ratni angažmani

Krstić se u početku suočavao sa problemima u komandovanju i rukovođenju zbog neiskustva oficira u komandi brigade i njima potčinjenih jedinica. Međutim, situacija se brzo popravlja, te je u oktobru iste godine unapređen u čin pukovnika. Na srpski pravoslavni praznik Svetog Ilije u augustu 1993, iza položaja Krstićevih jedinica koje su bile angažovane na prvoj liniji fronta na području Kladnja, došlo je do sinhronizovane infiltracije Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), a uništena su sela na području općine Han Pijesak, kao što su Žerovice, Rijeka, Potkosovača, a većina njihovih stanovnika ubijena. Krajem aprila naredne godine došlo je do značajnih napora Istočnobosanskog korpusa da probije kladanjski front da zauzme Vlasenicu i poveže se iz pravca Kladnja sa snagama unutar zaštićenog područja Žepa. Ofanziva je trajala otprilike 20 dana, a slomljena je 20. maja 1994.

Upozorenja UN o "sigurnoj zoni"

Krstić je 15. augusta 1994. imenovan za načelnika štaba Drinskog korpusa gdje je radio sa svojim zamjenom kako bi ga upoznao sa njegovim ulogama i funkcijom do 1. septembra, a zatim je radio sa bivšim načelnikom Generalštaba kojeg će zamijeniti da bi naučio svoju novu dužnost do 28. septembra. Potom je upoznat s operacijama ARBiH koje su dolazile iz pravca Tuzle, Živinica, Kladnja i Olova protiv srpskih civila. Njegov prethodnik ga je također informirao i rekao mu da su, uprkos statusu zaštićene zone Srebrenici i Žepi i obavezama koje proizilaze iz sporazuma o demilitarizaciji, snage 28. brdske divizije Istočnobosanskog korpusa u Srebrenici i Žepi i da su iz Tuzle i Kladnja ili direktno iz Sarajeva nabavljali više oružja pored lakog ili pješadijskog naoružanja koje su već imali.

Postojali su brojni izvještaji srpskih obavještajnih izvora o kretanju trupa ARBiH u i iz zaštićenih enklava koje nose oružje, izviđanju srpskih položaja i drugim vojnim akcijama protiv Tuzle, Živinica i Kladnja, a sve koriste protektorat UN-a kao bazu operacija u regiji. Krstić je na dužnosti u Komandi korpusa ostao do 1. novembra 1994, nakon čega je formirao brigadu koja je bila raspoređena na području Hercegovačkog korpusa za borbu protiv ofanzive koju je Istočnobosanski korpus vodio sa područja Bjelašnice i Igmana prema Treskavici. i Trnovo. Na području Treskavice i Trnova ostao je do sredine decembra 1994, nakon čega se vratio na dužnost komandanta Korpusa u Vlasenici.

Ponovo je upoznat sa situacijom u vezi sa operacijama koje je bošnjačka komanda 28. divizije u Srebrenici, po naređenju Glavnog štaba 2. korpusa u Tuzli, izvodila prema položajima Drinskog korpusa, posebno na općine Milići, Han Pijesak i općina Vlasenica. Upoznat je i sa obavještavanjem o nastavku snabdijevanja vojske, naoružanjem i municijom pripadnika 28. brigade na zaštićenom području. Počeli su da presreću komunikaciju koja ukazuje na pokušaj ARBiH da izvede operacije lanca snabdijevanja iz Tuzle kako bi se povezao sa svojim snagama u Srebrenici u operaciji pod nazivom "Skakavac".

Povreda minom

Dana 29. decembra 1994. godine, prilikom pregleda rasporeda snaga u Kladnju i Olovu, Krstić je nagazio na minu i teško je ranjen. Prevezen je u vojnu bolnicu na Sokocu gdje mu je 3. januara amputirana desna noga ispod koljena. U vojnoj bolnici u Meljinama boravio je do kraja marta 1995. kada je prebačen na VMA u Beogradu, gdje je ostao do kraja aprila 1995. Na zahtjev je otpušten iz vojne bolnice i ostao na par dana sa porodicom u Kosovskoj Mitrovici, prije nego što se sa suprugom vratio u Bosnu da se javi svojim ljekarima na Sokocu i Vlasenici na dalje liječenje. Podvrgavao se terapiji naizmjenično u Sokocu i Vlasenici do sredine maja 1995, kada se vratio na službenu dužnost.

Ofanziva Armije Republike Bosne i Hercegovine

Po povratku na svoje službene dužnosti, Krstić je ponovo upoznat da su aktivnosti snaga ARBiH između Tuzle i protektorata UN-a u porastu, te da VRS trpi velike gubitke. Srpski obavještajci su izvijestili da su, uprkos naredbi zabrane letova na većem dijelu područja, vojni helikopteri RBiH svakodnevno slijetali u zaštićena područja sa municijom i zalihama. Uočivši jačanje ka velikoj ofanzivi ARBiH, Drinski korpus je započeo pripreme za kontraofanzivu.

Dana 15. juna 1995. snage 2. korpusa ARBiH pokrenule su simultane ofanzive na 1. brčansku brigadu, 1. zvorničku pješadijsku i 1. vlaseničku brigadu na pravcima Tuzla-Zvornik i Kladanj-Vlasenica. Bilo je gubitaka sa obje strane, ali je Drinski korpus ostvario teritorijalne osvajanje opština Kalesija i Osmaci, a nakon četiri dana borbi, 2. korpus je vraćen na prvobitne položaje. Istočnobosanski korpus je tada koncentrisao svoje snage na pravcu Tuzla-Zvornik, međutim, i nakon uspostavljanja mostobrana na rijeci Spreči, probio je linije VRS-a i uništio sela Markovica, veći dio Osmače i cijelo selo Zelena. Zatim je 28. divizija 2. korpusa zauzela sela Višnjicu i Rječice, gdje je napala Glavni štab VRS iz pravca Banje Lučice i Krivaca. Ova teritorija je držana do 26. juna, kada je Drinski korpus učvrstio odbranu i uspio zaustaviti, a zatim odbaciti ARBiH nazad na početne položaje.

Operacija Krivaja 95

S obzirom na to da enklave Srebrenica i Žepa pod zaštitom UN nikada nisu demilitarizovane, Glavni štab VRS naredio je komandi Drinskog korpusa da preduzme operaciju kodnog naziva Krivaja 95. Ovo je bio rezultat direktive od 8. marta 1995. predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića (iako se vjeruje da je Krstić bio koplaner), kojom se naređuje da "Komanda Drinskog korpusa, u skladu sa operativnom direktivom broj 7 i 7/1 GS VRS, a na osnovu stanja u zoni odgovornosti korpusa, ima zadatak da u što skorijem roku izvede ofanzivne aktivnosti sa slobodnim snagama duboko u zoni Drinskog korpusa u cilju razdvajanja. enklave Žepa i Srebrenica, te da se one svedu na njihova urbana područja." Direktiva je dalje opisala potrebu da se "što prije završi fizičko odvajanje enklava Srebrenica i Žepa, sprečavajući ravnomjernu komunikaciju između pojedinaca“ između dvije enklave. Planiranim i promišljenim borbenim dejstvima stvoriti nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti, bez nade u dalji opstanak i život stanovnika Srebrenice ili Žepe.

Operativni cilj je bio da se "iznenadnim napadom razdvoje i smanje vojne snage u enklavama Srebrenica i Žepa", kao i "[da] poboljša taktički položaj snaga u dubini područja i stvori uslove za eliminaciju enklava." Parametri misije uključivali su veoma ubrzan raspored, potpunu radio tišinu, zabranu gađanja snaga UNPROFOR-a, a operacijom je trebalo da rukovodi nekoliko komandanata, među kojima i Krstić, sa isturenog komandnog mesta u Pribićevcu. U planu operacije je bilo i psiholoških komponenti. Direktiva je dala podršku borbenim dejstvima tako što je naređeno da "relevantni državni i vojni organi nadležni za rad sa UNPROFOR-om i humanitarnim organizacijama, kroz planirano i nenametljivo restriktivno izdavanje dozvola, smanje i ograniče logističku podršku UNPROFOR-a na enklavama i snabdijevanje materijalom i oružjem muslimanske vojske koje se kriju unutar sigurnog područja, čineći ih ovisnima o našoj dobroj volji, a istovremeno izbjegavajući osudu međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja." Vjeruje se da su operacije u ovu svrhu zapravo počele tri mjeseca prije napada u aprilu 1995.

Izviđanje je vršeno sa isturenog komandnog mjesta na Pribićevac, Bešića Brdo i površinski kop Bračan. Potom je Drinski korpus zatražio da VRS obezbijedi saradnju 65. zaštitnog motorizovanog puka, kao i 1. i 2. podrinjske lake pješadijske brigade. Iznenadno rasplamsavanje žestokog otpora ARBiH prema svim pravcima VRS-a odgodilo je početak operacije za nekoliko dana, a resursi su koncentrisani na ponovno preuzimanje teritorije izgubljene u ovim napadima.

Srebrenica

Dana 9. jula, oko 17:00 sati, general Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba VRS-a, stigao je bez prethodne najave na istureno komandno mjesto u Pribićevac zajedno sa drugim visokim generalima VRS-a radi praćenja borbenih dejstava. Nakon što su komandanti javili sa ratišta da su izvršili svoje zadatke, Mladić je radio uzvratio: "Ovo je Panorama 01. Niste izvršili svoj zadatak. Nastavite napad. Uđite u Srebrenicu. Ja sada komandujem snagama uključenim u ovu operaciju." Otpor 28. divizije Istočnobosanskog korpusa konačno je počeo da jenjava, a Mladić je upravo zapravo stavio Krstića u ulogu posmatrača. Tokom cijele noći i sljedećeg dana, VRS je išla naprijed, postižući dovoljno uspjeha u ključnim područjima da kontroliše sve potrebne strateške pozicije za zauzimanje Srebrenice. U tom trenutku su piloti lovaca NATO-a u F-16 počeli da nadlijeću borbene operacije.

Dana 11. jula 1995. Bratunačka laka pješadijska brigada, ojačana jedinicom Vlaseničke lake pješadijske brigade, započela je konačno potiskivanje na Srebrenicu sa jugoistoka. U 14:30, dva F-16 su izvela vazdušne napade na tenkove VRS, nanijevši određenu štetu tokom tridesetominutnog napada, na šta je Mladić odgovorio tako što je naredio kopnenim trupama da preduzmu mjere odbrane od vazdušnog napada, kao što je paljenje plastova sijena kako bi se stvorile dimne zavjese.

Vukovi sa Drine iz 1. bataljona Zvorničke brigade bili su prvi vojnici VRS koji su tog dana oko 16:00h ušli u grad Srebrenicu. Nakon što je područje očišćeno i stiglo još snaga, Krstić i drugi generali su napustili istureno komandno mjesto i ponovo se okupili u Srebrenici. Mladić je odmah naredio komandantima brigada da krenu dalje s napadom na Potočare i Bratunac, ali nakon logističkih i drugih razmatranja koje su iznijeli Krstić i Živanović, Mladić je naredio trupama da zadrže i stabilizuju svoje sadašnje linije. Te noći na sastanku sa Mladićem, Krstić je stavljen na čelo pješadijskih snaga koje će preko noći izvršiti marš prema Žepi pripremajući se za tamošnja borbena dejstva. Na ovom sastanku je također odlučeno da Živanović nadgleda nabavku autobusa za odvoz civila iz Srebrenice u Kladanj.

Krstić je barem jednom posjetio Potočare, dajući televizijski intervju. Nije poznat stepen njegovog učešća u masakru u Srebrenici koji je uslijedio. VRS je odvojila odrasle muške izbjeglice u Potočarima od ostalih, a ovi su ukrcani u autobuse i prevezeni u Kladanj. Prvi su u grupama odvođeni na izolovane lokacije kao što su Čerska dolina, skladište Kravica, Orahovac, farma Branjevo, brana Petkovci i Kozluk, gdje im je stavljen povez preko očiju nakon čega su pogubljeni. Prema trenutnim podacima, ubijeno je više od 3.000, a nestalo je više od dvije hiljade ljudi.

Oduzeti dokumenti VRS-a ukazivali su na značajna logistička razmatranja u vezi sa punjenjem kamiona za transport gorivom, prevozom zarobljenika, obezbjeđivanjem opreme za premještanje zemlje za kopanje masovnih grobnica, kao i dodjelu i nabavku municije za pogubljenja. Preko neobezbijeđenih linija između načelnika bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a Ljubiše Beare i Krstića presretnuta je slijedeća šifrirana komunikacija u kojoj je Beara tražio pomoć u zbrinjavanju zarobljenika:

RK: Videću šta mogu da učinim, ali to će me puno poremetiti. Molim te, imate nekoliko ljudi kod Blagojevića i kod Nastića.
LjB: Pa znate, ja nemam nikoga, a da imam, ne bih tražio i to već za treći dan.
RK: Vidi sa Blagojevićem, uzmi njegove Crvene beretke.
LjB: Oni nisu tamo. Samo su četvorica tamo. Otišli su,(psovka). Nesu više tamo.
RK: Dobro. Vidjeću šta mogu da učinim.
LjB: Proveri i pošalji kod Draga.
RK: Ljubo, uzmi one odozgo, one mupovce odozgo.
LjB: Ne, oni neće ništa da učine, već sam sa njima razgovarao. Nema drugog rešenja osim tih 15 do 30 ljudi sa Inđićem.
RK: Ljubo, shvati i ti mene. Tvoji su me ljudi tol'ko sjebali.
LjB: Razumijem, ali razumij i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali.
RK: Sad ću ja za to biti kriv..
LjB: Ja ne znam šta da radim. Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenja
RK: Videću šta mogu.

Krstić se tada navodno obavezao da će ljudi iz Bratunačke brigade pomoći u egzekucijama na Ekonomiji Branjevo i u Domu Pilica.

Stupčanica 95

U narednih nekoliko dana Krstić je okupio komandante nekoliko brigada prisutnih na tom području koje će dati dio ili sve svoje snage u napadu na Žepu (sada kodnog naziva Stupčanica 95), uključujući 1. zvorničku pješadijsku brigadu, Bratunačku laku pješadijsku brigadu, Biračka pješadijska brigada, 2. romanijska motorizovana brigada, 1. podrinjska laka pješadijska brigada, 5. podrinjska laka pješadijska brigada, 1. milićka laka pješadijska brigada, 1. vlasenička laka pješadijska brigada i 5. mješoviti artiljerijski puk. U Viogori su okupili Bratunačku brigadu, Milićku brigadu i Samostalni Skelanski bataljon, krenuli prema jugu i stigli na šire okupljalište Podravanje, Rupovo Brdo i Bračan. Napadali bi na liniji Podravanje-Orlov Kamen, Zlovrh i dalje do Žepe.

Dana 13. jula izvrešene su pripremne mjera koje su uključivale obilaženje terena za preostale pripadnike 28. divizije, organiziranje minskih grupa za otkrivanje minskih polja i izvođenje operacija razminiranja, uklanjanje prepreka na putevima unutar zaštićenog područja, kao i putevima između jedinica i stacionara područja za Operaciju Žepa. U ovom kraju su se dogodila i brojna pogubljenja vezanih zarobljenika. Dana 19. jula presretnut je sljedeći razgovor između Krstića i zamjenika komandanta 1. zvorničke pješadijske brigade generala Dragana Obrenovića:

RK: Jesi li to ti, Obrenoviću?
DO: Da.
RK: Krstić ovdje.
DO: Kako ste generale?
RK: Ja sam super, a ti?

DO: Zahvaljujući tebi i ja sam.
RK: Bravo, šefe. A kakvo je tvoje zdravlje?
DU: Dobro je, hvala Bogu, dobro je.
RK: Radite li dole?
DO: Naravno da radimo.
RK: Dobro.
DU: Uspjeli smo uhvatiti još nekoliko, bilo na nišanu ili u minama.
RK: Ubijte ih sve, do vraga.
DO: Sve, sve ide po planu. Da.
RK: Ni jedan ne smije ostati živ.
DO: Sve ide po planu. Sve.
RK: Bravo, šefe. Vjerovatno nas Turci slušaju. Neka slušaju, majku im jebem.
DO: Da, neka ih.

I pored toga što je izgubio dio svojih snaga u prelasku u operacije proširenja na području Alibegovca i Kaka, ujutro 17. jula počeo je marš na Žepu, a nekoliko dana kasnije napad je bio u punom zamahu. Napad je u početku bio usporen zbog karakteristika terena duž osovina napada. Žepa je pala pod VRS 1. augusta 1995.

Unapređenje u komandanta Drinskog korpusa

Generali Mladić i Tolimir pridružili su se Krstiću na isturenom komandnom mjestu u Krivaci na dan početka napada na Žepu i obavijestili ga da će on (Krstić) uskoro preuzeti dužnost komandanta korpusa. Otprilike sedmicu kasnije, nakon što je istureno komandno mjesto premješteno u Godjenje, Mladić je naredio Krstiću da ode u restoran u blizini Han Pijeska kako bi preuzeo Živanovićevo mjesto komandanta korpusa. Upriličena je svečana ceremonija, nakon koje je Krstić obavio neke prelazne dužnosti i nakratko posjetio svoju porodicu u Kosovskoj Mitrovici.

Također pogledajte

• Genocid u Bosni i Hercegovini

Reference

Nedovršeni članak Radislav Krstić koji govori o bosanskohercegovačkim biografijama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.