Razgovor:Historija starog Egipta

Ovo je stranica za razgovor na kojoj možete predlagati izmjene na članku.

Pogledajte pravila korištenja stranice za razgovor
Potpisujte svoje komentare sa četiri tilda (~~~~).
Novi komentar stavljajte na dno stranice. Započnite novu temu.
Stranice za razgovor se ne smiju koristiti za iznošenje vlastitih teorija.

Opća pitanja

Tehnička pitanja

Neutralno gledište

sa članka dvojnika

Preddinastijski period

Preddinastijsko razdoblje Egipta, do 3100. p. n. e., je razdoblje čiji je vrhunac uzdizanje Stare Države i prve od trideset dinastija koje su određivane po boravištima vladara. Egiptolozi su na osnovu dinastija odredili podjelu faraonske civilizacije koristeći raspored koji je prvi puta prikazan u Manethovom djelu Aegyptiaca. Struktura Noma, na koje je Egipat bio podijeljen, starija je od prve egipatske dinastije, a postoje i zapisi o preddinastijskim vladarima kao što je Narmer. Prva iskapanja na preddinastijskim nalazištima dogodila su se u 19. vijeku u Naqadi, Abydosu, Coptosu, i Hierakonpolisu. Dok mnogi naučnici smatraju da je kultura Naqada označila početak ovog prethistorijskog razdoblja, postoje i oni koji njen početak smještaju u donji rani mezolitik.

Mezolitik

Antropološki i arheološki dokazi govore da je uzduž Nila postojala neolitska kultura u 10. mileniju prije nove ere. Pripadnici te kulture koristili su najraniji poznati oblik srpa. Tu je kulturu zamijenila kultura lovaca, ribara i lovaca-sakupljača, čiji su pripadnici koristili kamene alate.

Po nekim se dokazima može zaključiti da su u jugozapadnom dijelu Egipta, pokraj granice sa Sudanom, stanovali ljudi i prije 8000. p. n. e.

Klimatske promjene, ili možda pretjerana ispaša oko 8000. p. n. e. počele su isušivati pašnjake Egipatskih zemalja i vremenom stvorile Saharu. Plemena su prirodno selila prema rijeci, gdje se razvila sjedilačka, zemljoradnička privreda, i centraliziranije društvo.

Postoje dokazi o pastoralizmu i uzgoju žitarica u istočnoj Sahari u 7. mileniju prije nove ere.

Pripitomljene životinje su uvezene iz Azije između 7500. p. n. e. i 4000. p. n. e. zanimljivo je da se pripitomljavanje svinje navodi kao jedan od važnih uzroka isušivanja područja Sahare (vidi [1]).

6. milenij prije nove ere

Oko 6000. p. n. e. preddinastijski su Egipćani uzgajali stoku i gradili velike građevine.

Sredinom 6. milenija prije nove ere je život u drevnom Egiptu zavisio uglavnom o proizvedenim žitaricama i životinjama: stoci, kozama, svinjama i ovcama. Predmeti od metala zamijenili su one izrađene od kamena. U ovom je razdoblju bilo rasprostranjeno i štavljenje životinjskih koža, lončarstvo i izrada tkanina.

Predmeti pronađeni u grobovima iz ovog razdoblja uključuju posuđe, nakit, alate za lov i ratarstvo, i razne prehrambene artikle kao što su sušeno meso i voće. Mrtvi su pokapani licem prema zapadu.

Košare su oko 5000. p. n. e. bile izvanredno visoke kvalitete. [2].

5. milenij prije nove ere

Život Badarijanske kulture u ovom se razdoblju temeljio na poljoprivredi te lovu i ribolovu. Pronađene rukotvorine iz drugih zemalja upućuju na to da je Badarijanska kultura imala mrežu trgovine čak i do Sirije. [3]. U ovo se doba pojavljuje namještaj, pribor za jelo, ukrašeni lonci i vaze, češljevi i figurice. Društveno uslojavanje vidljivo je po tome što su bogatiji pripadnici zajednice pokapali na posebnom mjestu na groblju.

Oko 5. milenija prije nove ere javlja se i kultura Naqada.

Postoje dokazi koji upućuju na to da su do 4000. p. n. e. egipatski alkemičari izumili zidanje uz pomoć betona.

4. milenij prije nove ere

Oko 4000. p. n. e. ljudski, životinjski oblici na keramici postaju realističniji. U Gerzejskoj kulturi razvilo se građenje grobnica sa podzemnim prostorijama s namještajem i amuletima. Gerzejski običaji kasnije su se razvili u Ozirisov kult drevnog Egipta. Simboli na Gerzejskoj keramici slični su tradicionalnom hijeroglifskom pismu [4].

Od 4000.-3000. p. n. e. započinje isušivanje Sahare; stanovništvo sjeverne Afrike širi se prema jugu i istoku - pred-dinastijski period u Egiptu. Oko 3500. p. n. e. prvi put se koriste jedra na Nilu.

Paleta Kralja Nermera (Menesa), oko 3100. pr. n. e.

Ranodinastijski period

Ranodinasatijski period dolazi nakon protodinastijskog perioda Egipta i uključuje prvu i drugu egipatsku dinastiju. Trajao je od 2920. p. n. e. do 2575. p. n. e., ili početka Stare Države. Neki egiptolozi uključuju i treću egipatsku dinastiju u ranodinastijski period.

Drevni Egipćani su zabilježili Punt kao zemlju svog porijekla. Danas se smatra da je Punt današnja Eritreja ili Sudan. Smatrali su se "narodom dvaju zemalja", Gornjeg i Donjeg Egipta.

Prema Manethovim zapisima prvi faraon bio je Menes. No, najstariji zabilježeni vladar prve dinastije je Horus-Aha, a prvi vladar, za kojeg neki tvrde da je ujedinio Gornji i Donji Egipat,oko 3100. p. n. e., bio je Narmer (posljednji vladar protodinastijskog perioda. Narmer je poznat jer je njegovo ime zapisano na Narmerovoj ploči. Pogrebni običaji seljaka bili su isti kao u preddinastijkom razdoblju, međutim bogatiji građani zahtijevali su nešto više. Zbog toga su Egipćani počeli graditi mastabe.

Prije ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Egipta, oko 3100. p. n. e., zemlja je bila podijeljena na autonomna sela. Sa prvim dinastijama vladari su postavili državnu administraciju i postavili kraljevske upravitelje.

Staro Carstvo

Nakon ujedinjenja Egipta, utemeljeno je sve na čemu se razvijala egipatska civilizacija. To se razdoblje naziva arhajskim dobom. Tada je stvorena temeljna hijerarhija sa faraonom (eg. Per-aa, velika kuća) na vrhu, koji je bio smatran bogom. Egipat je dakle bio apsolutna teokratska monarhija. Faraon je bio smatran sinom boga Ra, bogom Horosom. Njegova vlast bila je doživotna, neograničena i nasljedna. Kao vladarska podfunkcija javlja se kraljevski upravitelj donjeg Egipta. 2686. p. n. e. je početak Stare države (doba piramida) u Egiptu (do 2181. p. n. e.).

Stara Država je ime koje se obično pripisuje trećem mileniju prije nove ere kada je Stari Egipat dostigao prvi civilizacijski vrhunac. To je bilo prvo od tzv. Razdoblja "Država", koja označuju vrhunce civilizacije u dolini Nila, ostale dvije su Srednja država i Nova država). Najraširenije je mišljenje da se Stara država protezala kroz vrijeme vladavine treće do šeste egipatske dinastije 2575. p. n. e. Mnogi egiptolozi uključuju i sedmu i osmu egipatsku dinastiju u Staru državu kao nastavak vladanja centraliziranog u Memfisu. Nakon Stare države slijedi razdoblje razjedinjenja i relativnog kulturnog opadanja koje egiptolozi nazivaju prvo prijelazno razdoblje.

III dinastija

Glavni grad Egipta za vrijeme Stare države bio je u Memfisu, gdje je Džoser postavio svoj dvor. Stara je država možda najpoznatija po velikom broju Piramida, koje su u to doba građene kao mauzoleji faraona. Zbog toga se Stara država često naziva i "Doba piramida".

Prvi slavni faraon Stare države bio je Džoser (2630. p. n. e.) iz III dinastije, on je naredio izgradnju prve piramide u novom nekropolisu Memfisa Saqqari. Važna osoba za vrijeme Džoserove vladavine bio je Imhotep, koji je nadgledao izgradnju tog nekropolisa..

U ovom su razdoblju nekoć nezavisne države drevnog Egipta postale poznate kao nomi, kojima je vladao samo faraon. Nakon toga su prijašnji vladari bili prisiljeni preuzeti uloge upravitelja ili drugačije učestvovati u prikupljanju poreza. Drevni su Egipćani su u to doba vjerovali da im faraon može osigurati godišnje poplave Nila za njihove usjeve. Također, sebe su smatrali odabranim narodom, "kao jedina prava ljudska bića na Zemlji" ^[1].

IV dinastija

Stara država i njena vladarska moć dosegli su vrhunac za vrijeme IV egipatske dinastije, koja je započela Sneferuom (2575. p. n. e.). Koristeći više kamenog materijala od bilo kojeg faraona gradio je tri piramide: tajanstvenu piramidu u Meidumu (neuspješno), slavnu iskrivljenu piramidu u Dashuru (i ovdje neuspješno), i malu crvenu piramidu, također u Dashuru.

Sneferuov nasljednik bio je Keops (2551. p. n. e.), koji je 2590. p. n. e. izgradio veliku piramidu u Gizi. Kasnija ga egipatska književnost opisuje kao okrutnog tiranina koji je nametnuo prisilni rad svojim podanicima da bi se piramida završila. Nakon njegove smrti moguće je da su njegovi sinovi Djedefra (2528. p. n. e.) i Kefrem (2520. p. n. e.) imali razmirice. Kefrem je izgradio drugu piramidu i (po tradicionalnom shvaćanju) Sfingu u Gizi. Nedavna ponovljena razmatranja dokaza upućuju da je sfingu možda izgradio Djedefra kao spomenik Keopsu.

Kasniji vladari IV egipatske dinastije bili su Mikerin (2494. p. n. e.), koji je izgradio najmanju piramidu u Gizi, i Shepseskaf (2472. p. n. e.).

V dinastija

V dinastija počela je s Userkhafom (2465. p. n. e.), koji je pokrenuo reforme koji su oslabili faraona i centralnu vlast. nakon njegove vladavine započeti su građanski ratovi jer moćni nomarsi (regionalni upravitelji) više nisu pripadali vladarskoj porodici. Sve teži građanski sukobi potkopali su jedinstvo i vladavinu faraona te uzrokovali glad. Ali, regionalna autonomija i građanski ratovi nisu bili jedini razlog nazadovanja. Ogromni graditeljski projekti IV dinastije premašili su kapacitete egipatske blagajne i stanovništva i zbog toga oslabile državu pri samim korijenima.

Iz oko ← 2350. potiču rani religijski tekstovi pronađeni na zidovima egipatskih grobnica, tzv. Piramidalni tekstovi (hijeroglifi).

Konačni udarac bilo je kratkotrajno zahlađenje u regiji koje je uzrokovalo drastično smanjenje količine padavina između 2200. i 2100. p. n. e., a to je spriječilo normalno poplavljivanje Nila. Posljedica toga bila su decenije gladi i razdora. Zapis na grobu Ankhtifija, vladara prvog prijelaznog razdoblja, opisuje stanje u zemlji pri kraju Stare Države: Cijeli je Gornji Egipat umirao od gladi i ljudi su jeli svoju djecu…

Prvi prijelazni period

Prvi prijelazni period je ime koje egiptolozi obično daju razdoblju drevnog Egipta između kraja Stare Države i početka Srednje Države. Neki historičari za pad stare države uzimaju VI a neki VIII egipatsku dinastiju. Zbog toga se u prvi prijelazni period mogu svrstati: VII, VIII, IX, X i veći dio XI egipatske dinastije.

Stara država je bila oslabljena glađu i slabom vlašću. Jedna od teorija je da se dogodilo katastrofalno smanjivanje količine Nilskih poplava. To je trajalo 2 ili 3 decenije, a uzrok tomu je bilo globalno zahlađenje koje je uzrokovalo smanjenje količine padavina u Egiptu, Etiopiji i Istočnoj Africi. To je bio uzrok velike gladi i pada stare države.

Zadnji faraon šeste dinastije bio je Pepi II Neferkare (ili možda Nitocris). Bilo mu je 6 godina kada je došao na vlast, a vjeruje se da mu je bilo 100 godina kada je umro što znači da je vladao 94 godina, duže od bilo kojeg drugog monarha u historiji. Posljednje godine njegove vladavine obilježila je neudjelotvornost zbog Pepijeve starosti. Slijedilo je razdoblje nemira. Zajednica Gornjeg i Donjeg Egipta se raspala a regionalni vladari su se morali samo nositi s glađu.

Oko 2160. p. n. e. Nova loza faraona (IX i X dinastije) ujedinila je Donji Egipat iz svog glavnog grada Herakleopolis Magna, potekli su od faraona pod imenom Akh-toy. U međuvremenu je suparnička loza (jedanaesta dinastija) ujedinila Gornji Egipat s glavnim gradom u Tebi.

Oko 2055. p. n. e. nasljednik Intefa III porazio je faraone Donjeg Egipta i ponovno ujedinio dvije države i time završio prvi prijelazni period. Vladao je pod imenom Mentuhotep II.

Da je to bilo vrijeme nemira i ratova vidi se po činjenici da su se ove četiri dinastije smjenjivale u samo 150 g.

Srednje carstvo

Srednja država je razdoblje u historiji drevnog Egipta od početka XI egipatske dinastije do kraja XIV egipatske dinastije, otprilike između 2040. i 1648. p. n. e. Nakon prvog međurazdoblja grad Teba je postao središte ponovnog jačanja države. Stabilnost države osigurana je novim modelom nasljeđivanja vlasti: faraon bi postavio sina-nasljednoka svojim suvladarom uvježbavajući ga za buduću državničku službu. Egipat je ponovno doživio procvat.

Razdoblje srednje države obilježeno je miroljubivom politikom i širenjem trgovačkih veza istočnim Mediteranom. Egipatska trgovačka predstavništva osnivana su u Palestini, Siriji, na Kreti i Kipru. Faraon Mentuhotep II odaslao je lađe u nepoznatu zemlju Punt i one su se vratile natovarene začinima i tamjanom. Sezostris III prekinuo je razdoblje mirnog širenja egipatskog uticaja i krenuo je u osvajačke pohode na Nubiju i Palestinu. Radi čvršće kontrole nad državom proveo je upravnu reformu kojom je ukinuo službu nomarha, a na njihovo mjesto postavio kao činovnike sposobne egipćane - zanatlije i trgovce.

Opšto blagostanje u razdoblju srednje države odrazilo se i u kulturi i književnosti. Putovanja u daleke krajeve nadahnula su pripovjedače, pa uz čuvenu priču Sinuhe Egipćanin nastaje i niz drugih djela o velikim pustolovinama.

XI dinastija

Za početak XI dinastije obično se uzima vrijeme kada je faraon Mentuhotep II iz Tebe porazio posljednjeg vladara desete egipatske dinastije i time završio prvi prijelazni period. Neki stručnjaci ističu razlike u kulturi jedanaeste i dvanaeste egipatske dinastije i zato počinju Srednju državu dvanaestom dinastijom.

XII dinastija

Nakon vladavine Mentuhotepa III i Mentuhotepa IV završava XI dinastija i prelazi u slavnu XII dinastiju. Prvi faraon XII dinastije bio je Amenemhat I, on je, prema nekim izvorima, ista ličnost kao i Amenemhat, vezir Gornjeg Egipta pod vlašću Mentuhotepa IV. To objašnjava gladak prelazak moći u kojem je Amenemhat lako preuzeo vlast nakon smrti Mentuhotepa IV.

Amenemhat I Je izgradio novu prijestolnicu poznatu pod imenom Itjtawy, nije poznato gdje je taj grad bio smješten ali pretpostavlja se da je bio na lokaciji današnjeg el-Lishta, iako Manetho tvrdi da im je prijestolnica ostala u Tebi. Amenemhet je smirio nemire u Egiptu i smanjio prava nomarsima. Poznato je da je pokrenuo barem jedan vojnički pohod na Nubiju. 1962. p. n. e. postavio je svog sina Senusreta I kao svog suvladara. Kada je Amenemhata I navodno ubio njegov tjelohranitelj, Senusret se vratio iz odbrambenog rata sa Libijom u Itjtawy da bi spriječio preuzimanje vlasti. To je dokazalo korist institucije suvladara budući da je novi vladar time već stekao korisno iskustvo prije nego što je trebao i sam preuzeti vladanje državom. Sistem suvladara potrajao je kroz cijelu dvanaestu dinastiju i donio je veliku stabilnost.

Senusret I (1971. p. n. e. – 1926. p. n. e.) nastavio je pokušaje svog oca da ponovno osvoji Nubiju i ostale teritorije koji su izgubljeni u prvom prijelaznom periodu. U njegovih 45 godina vladavine obuzdana je Libija, što je Egiptu osiguralo napredak i sigurnost.

Senusretov nasljednik Amenemhat II (1929. p. n. e. – 1895. p. n. e.) vratio je nomarsima da svoj položaj dobijaju nasljeđivanjem (iako je tim oslabio središnju vlast), uspostavio trgovačke veze sa Nubijom i, čini se, vodio rat u Levantu.

Senusret II (1897. p. n. e. – 1878. p. n. e.) popravio je trgovinske veze s Nubijom, Palestinom i Levantom.

Njegov nasljednik Senusret III (1878. p. n. e. – 1839. p. n. e.]]) bio je kralj-ratnik koji često i sam učestvovao u bitkama. Poveo je svoje snage duboko u Nubiju te izgradio niz velikih utvrda da bi odredio granice između Egipta i još neosvojene teritorije. Izgradio je hram u Abydosu koji je uništen ali se i na njegovim ostacima vidi visoka kvaliteta ukrasa. Proglašen je božanstvom pri kraju Srednje države, a obožavali su ga faraoni Nove države. Predao je krunu svome sinu, ali je ostao stariji suvladar.

Amenemhat III (1860. p. n. e. – 1815. p. n. e.) bio je zadnji veliki faraon Srednje države. Egipatsko stanovništvo počelo je prerastati razine proizvodnje hrane. Amenemhat III Je naredio eksploataciju Fayyuma te pojačano rudarenje u Sinajskoj pustinji. Ponovo je ukinuo nasljedno pravo nomarha. Pozvao je naseljenike iz Azije da rade na egipatskim spomenicima. No pri kraju njegove vladavine počele su podbacivati godišnje poplave, a njegov nasljednik Amenemhat IV je vladao 9 godina (1816. p. n. e. – 1807. p. n. e.) prije svoje prerane smrti.

Sestra Amenemhata IV kratko je vladala kao kraljica Sobekneferu (1807. p. n. e. – 1803. p. n. e.). budući da nije imala nasljednika, XII dinastija naglo je završila, a sa njom i zlatno doba Srednje države.

XIII i XIV dinastija

XIII egipatska dinastija vladala je, prema Manethu, oko 453 godine, ali to je možda greška budući da su u grčkim prijepisima njegovog djela brojevi 1 i 4 vrlo slični, znači to bi mogao biti i broj 153.

Čini se da su vladari XIV dinastije postupeno gubili vlast nad Egiptom. Ona je izgleda bila dinastija manjih vladara u području Delte.

XIII i XIV dinastija označile su spori pad Egipta u Drugi prijelazni period u kojem će neki od doseljenika koji su stigli iz Azije za vrijeme Amenemhata III. preuzeti vlast pod imenom Hiksi.

Drugi prijelazni period

Drugi prijelazni period je razdoblje između pada Srednje države, i početka Nove države. Najbolje je poznato po tome što su se u tom razdoblju u Egiptu pojavili Hiksi, koji su vladali za vrijeme petnaeste i šesnaeste egipatske dinastije.

Slavna dvanaesta egipatska dinastija završila je oko 1800. p. n. e. Nasljednik joj je bila mnogo slabija trinaesta egipatska dinastija. Vladala je iz Itjtawya. Trinaesta dinastija nije uspjela održati kontrolu nad velikim teritorijem Egipta. Vladajuća porodica provincije u Xoisu, koji se nalazi u močvarama zapadne Delte, odcijepila se od središnje vlasti i osnovala četrnaestu egipatsku dinastiju. Podjela zemlje ubrzana je nakon vladavine Neferhotepa I iz trinaeste dinastije.

Za vrijeme vladavine njegova brata i nasljednika Sobekhotepa IV, prvi puta se pojavljuju Hiksi. Oni 1725. p. n. e. uvode ratne kočije u Egipat, a oko 1720. p. n. e. preuzimaju vlast nad gradom Avarisom (današnji Tell ed-Dab'a/Khata'na), nedaleko od Qantira. Manetho je u svome djelu Aegyptiaca zabilježio da su za vrijeme vladavine "Tutimaiosa" (Dudimose I iz četrnaeste dinastije) Hiksi pod vodstvom Salitisa osnivača petnaeste dinastije, pregazili Egipat. Nakon petnaeste dinastije vladala je grupa princeza i vojskovođa Hiksa, koji su vladali istočnom Deltom sa svojim egipatskim vazalima, a poznati su po skarabima u koje su urezana njihova imena, savremeni egiptolozi ih nazivaju šesnaestom dinastijom. Od 1648. p. n. e. traje dominacija Hiksa u Egiptu (do ← 1540. p. n. e.).

Čini se da su kasniji vladari trinaeste dinastije bili samo prolazni vladari pod kontrolom snažnih vezira. Postoje čak i teorije da kraljevi u tom razdoblju nisu postavljani nego birani. Jedan od vladara u kasnoj dinastiji, Wahibre Ibiau, je možda i sam bio bivši vezir. Od vladavine Sobekhotepa IV, snaga ove dinastije, koja ionako nije bila velika, počela je opadati. Vladar Merneferre Ai (vladao u 18. vijeku p. n. e.) bio je, čini se, samo prinčevima Hiksa koji su ovdje vladali. Njegovi su nasljednici održali svoj položaj kojem je značaj bio nevelik do oko 1633. p. n. e.

Negdje u vrijeme kada su Memphis i Itj-tawy pali pod vlast Hiksa, Egipćani koji su vladali iz Tebe objavili su svoju nezavisnost od podčinjene dinastije iz Itj-tawya i započeli sedamnaestu egipatsku dinastiju. Ova će se dinastija pokazati spasonosnom za Egipat i s vremenom će pokrenuti oslobodilački rat koji je potisnuo Hikse natrag u Aziju. Dva posljednja vladara ove dinastije bili su Tao II Hrabri i Kamose, kojem se po tradiciji pripisuje konačna pobjeda nad Hiksima. S početkom osamnaeste dinastije počinje i razdoblje Nove države.

Novo Carstvo

Nova država je razdoblje u historiji drevnog Egipta između 16. vijeka p. n. e. i 11. vijeka p. n. e. za vrijeme kojeg su vladale XVIII, XIX i XX egipatska dinastija.

Za vrijeme nove države Egipat je proširio svoje granice do najveće mjere u svojoj historiji. Proširio se daleko na jug u Nubiju držao je široka područja na Bliskom istoku. Egipatska vojska ratovala je s Hetitima zbog kontrole nad područjem današnje Sirije.

To je najsjajnije i najslavnije razdoblje egipatske historije i era najpoznatijih i najslavnijih faraona. Egipat je tokom ovog razdoblja postao najmoćnija država staroga istoka a isto tako i priznata velesila čija ljepota umijetnosti očarava ljude još i danas. Često se naziva i Novo kraljevstvo.

Egipat je u razdoblju Nove države dosegnuo vrhunac. Glavno obilježje tog razdoblja je politička stabilnost i čvrsta središnja država. Egipatske granice su se proširile dublje u Nubiju. Pokorenom zemljom vladao je faraonov sin kao potkralj. Egipatske jedinice lahko su slomile otpor gradova-država u Siriji i Palestinu jer im je nedostajala politička povezanost. Egipatski uticaj u Siriji su ugrožavale druge dvije sile: Mitani i Hetiti. Ta krhka ravnoteža se održavala sve dok Hetiti nisu 1350. p. n. e. osvojili državu Mitani.

Oko 1500. napisana Knjiga mrtvih, prvi rukopis na papirusu koji obuhvaća cijelo egipatsko vjerovanje.

XVIII dinastija

Osnivačem XVIII dinastije, koja je označila početak Novog kraljevstva, smatra se faraon Amozis I On protjeruje Hikse iz Egipta, uspostavlja dobro organiziranu državu te ratuje u Nubiji.

Nasljeđuje ga sin Amenofis I koji je završio osvajanje Nubije te modernizirao i reformirao vojsku. On i njegova majka su štovani nakon smrti.

Tutmozis I, njegov vojskovođa i nasljednik proveo je većinu svoje karijere ratujući i osvajajući, a mnogi smatraju da je upravo on prvi faraon koji se dao pokopati u Dolini kraljeva, u grobnici uklesanoj u stijenu.

Smrću njegova naslijednika Tutmozisa II, koji je kratko vladao, njegova kći Hatšepsut prigrabila je vlast. Budući da je legitimni nasljednik Tutmozis III bio vrlo mlad, ona je vladala umjesto njega. Pokazivala se odijevena kao muškarac, a njena vladavina je obilježena miroljubivom vanjskom politikom te izuzetnim građevinskim pothvatima. Vodila je i pomorsku ekspediciju u Punt, sa koje je dovela egzotične životinje i biljke, npr. majmune i tamijan.

Njena smrt dovela je na prijestolje njenog posinka Tutmozisa III, koji je bio najveći ratnik u egipatskoj historiji, general koji nikada nije izgubio bitku te veliki osvajač i organizator. Za njegove je vladavine egipatsko carstvo postalo veće nego ikada prije ali i poslije. Svoje je bitke ovjekovječio u Svećanoj dvorani hrama u Karnaku.

Amenofis II poznat je po svojoj iznimno zanimljivoj grobnici u Dolini kraljeva te uspješnim vojnim pothvatima. Uskoro je otkapanje i otkrivanje velike sfinge iz pijeska u Gizi dovelo na prijestolje princa Tutmozisa, koji je vladao egiptom kao idući faraon poznat kao Tutmozis IV.

Njegov sin Amenofis III bio je veliki faraon graditelj za čije je vladavine egipat doživio najveće bogatstvo, prosperitet i raskoš. To je bilo doba sa rijetkim ratovima i podizanjem velikih kipova te hramova.

Njegov nasljednik Amenofis IV,koji kasnije mijenja ime u Ekhnaton, napušta dotadašnji glavni grad Tebu i gradi novu prijestolnicu koju je nazvao Akhetaton, a danas je poznata kao Amarna. Ostavio je tradiciju i vjerski sistem koji je tradicionalno slavio mnogo bogova, i uveo jednoga boga Atona kojg je slavio zajedno sa svojom porodicom. Zemlja je bila u velikoj krizi, a brojni teritorijalni gubitci prije osvojenih područja, faraona, čini se, nisu zanimali. Njegove reforme su ukinute ubrzo nakon njegove smrti (vjerovatno su ga otrovali egipatski tradicionalisti), a prijestolnica je prebaćena natrag u Tebu.

Ekhnatona najvjerovatnije nasljeđuje njegova žena Nefertiti, koja je možda vladala kao slabo poznati faraon Smenkhare a nakon nje na prijestolje dolazi devetogodišnji Tutankhamon. Zbog njegove izrazito mlade dobi u njegovim su odlukama veliku ulogu imali njegov vezir Ay te vojskovođa Horemheb. Njegova je vladavina bila kratkotrajna, značajna po tome što je vraćena stara religija a država se poćela oporavljati od epizode Amarne. Umro je iznenada, kada mu je bilo samo 19 godina a neki smatraju da je ubijen. Naslijedio ga je njegov dvorjanin Ay a njega zapovijednik vojske Horemheb, koji je egiptu vratio staru slavu i sjaj.

XIX dinastija

Osnivač nove XIX dinastije je Ramzes I kojega je naslijedio mnogo značajniji sin Seti I,veliki ratnik i graditelj. Nijedan faraon prije ili poslije nije nadmašio kvalitetu umijetnosti koja je ostvarena tokom Setijeve vladavine.

Ramzes II, poznat i kao Ramzes Veliki, Setijev sin i nasljednik, postao je najveći egipatski faraon. Vladao je egiptom 67 godina, sagradio brojne gigantske spomenike i hramove, vodio uspješne ratove sa susjednim narodima te imao 100 djece i 200 žena.

Naslijedio ga je njegov tek 13. sin Merenptah, koji je bio već prilićno star kad je zavladao, budući da je njegov otac vladao izuzetno dugo. Merenptahova smrt obilježila je period borbi za vlast.

XX dinastija

Izmjenjuju se faraoni koji kratko vladaju. Stanje se donekle smirilo kada je na vlast došao Setnakht, osnivač XX dinastije Ramzes III, njegov sin i naslijednik, uspješno je ratovao protiv brojnih naroda koji su pokušali osvojiti egipat. Ubijen je u haremskoj zavjeri. Faraoni koji su ga naslijedili uglavnom su nevažni i njihova vladavina ispunjena je daljnjim slabljenjem zemlje.

Zadnji od tih faraona, Ramzes XI, bio je zadnji faraon Novog kraljevstva. Njegovom je smrću završila najslavnija i najpoznatija era egipatske historije.

Vremenski pravac nove države

← 1505. započinje gradnja Amonova hrama u Karnaku za vrijeme Tutmosa I (← 1505.-1493.) i Tutmosa III (← 1490.-1436.).

Hram faraonke Hatšepsut, oko 1460. pr. n. e.

← 1478.-1458. Egiptom vlada kraljica Hatšepsut.

← 1402. pod vlašću Amenofisa III Egipat je na vrhuncu slave. Započinje gradnja hrama u Luxoru. Hetiti u Armeniji usavršavaju tehniku kovanja željeza.

Oko ← 1360. Ehnaton nasilno uvodi monoteističko obožavanje boga sunca (Atona) u Egiptu i izgrađuje novu prijestolnicu – Ahetaton.

Zlatna maska Tutankamonovog sarkofaga, oko 1350. god. pr. n. e.

← 1347. egipatskim faraonom postaje Tutankamon koji ukida Atonov (Sunčev) kult što su ga bili uveli Ehnaton i njegova žena Nefertiti te obnavlja staru vjeru u Amona.

Oko 1319.-1145. je period Ramesida u Egiptu (XIX dinastija) koja je najjača za Ramzesa II koji u brojnim ratovima protiv osvajača čak širi egipatski teritorij. ← 1275. Bitka kod Kadeša između Egipćana pod Ramzesom II i Hetita.

Oko ← 1200. Propast Hetitskog Carstva; egzodus Židova iz Egipta i naseljavanje u Palestini.

← 1152. umire Ramzes III, posljednji veliki egipatski faraon.

Pad Egipta

Treći prijelazni period odnosi se na razdoblje drevnog Egipta od smrti faraona Ramzesa XI 1070. p. n. e. do osnivanja XXVI egipatske dinastije 664. p. n. e., nakon svrgavanja XXV egipatske dinastije.

Ovo je razdoblje obilježeno slabljenjem faraonske vlasti. Čak je i za vrijeme Ramzesa njegova (dvadeseta) dinastija gubila uticaj nad Tebom u kojoj su svećenici postajali sve moćniji. Nakon njegove smrti njegov je nasljednik Smendes I. vladao iz grada Tanisa, a visoki svećenici Amona iz Tebe vladali su jugom zemlje. Ta je podjela ipak bila manje značajna jer se čini da su i faraoni i svećenici potjecali iz porodice.

Zemlju je ujedinjena za vrijeme dvateset i šeste dinastije koju je osnovao Shoshenq I 945. ili 943. p. n. e., njega mnogi, posebno oni koji se pozivaju na historijsku vrijednost Biblije, smatraju da je potekao od Meshweshkih doseljenika, dok drugi, pogotovo oni koji proučavaju Nubiju, smatraju da je bio Nubijac. To je zemlji donijelo stabilnost koja je trajala više od sto godina, ali nakon vladavine Osorkona III. zemlja je ponovno bila podijeljena pa je Donjim Egiptom Shoshenq III iz dvadeset druge dinastije, a vlast nad Gornjim i srednjim Egiptom imali su Takelot II i njegov sin Osorkon B(kasnije se nazvao Osorkon III). U Tebi je izbio građanski rat između snaga Pedubasta, koji se proglasio faraonom i već postojeće loze Takelot II/Osorkon B. Ove su se dvije strane neprestano sukobljavale a sukob je riješen tek u 39. godini vladanja Shoshenqa III kada je Osorkon B potpuno porazio neprijatelja. Zatim je osnovao Gornje egipatsku libijsku dinastiju Takelot III; Rudamun, ali to se kraljevstvo raspalo ubrzo nakon smrti Rudamuna i jačanjem gradova-država pod vlašću kraljeva kao što su bili Peftjaubast iz Herakleopolisa, Nimlot iz Hermopolisa, i Ini iz Tebe.

Nubijsko kraljevstvo na jugu u potpunosti je iskoristilo ovu podjelu i političku nestabilnost. Kashta je proširio uticaj svog kraljevstva tako da je nagovorio vrhovnu svećenicu Amona, ujedno i kći Takelota III, Shepenupet, da usvoji njegovu kći Amenirdis, i da je proglasi svojom nasljednicom. Njegov je nasljednik, Piye, pokrenuo je pohod na sjever te je porazio udružene snage nekoliko egipatskih vladara kao što su Peftjaubast, Osorkon IV Iz Tanisa, i Tefnakht iz Saias. Piye je osnovao dvadeset petu dinastiju i postavio poražene vladare kao upravitelje provincija. Nasljednik mu je bio prvo brat Shabaka a zatim i njegova dva sina Shebitku i Taharqa.

Do ovog je vremena međunarodni ugled egipta znatno opao. Njihovi su strani saveznici potpali pod uticaj Asirije i negdje oko 700. p. n. e. bilo je jasno da je rat između te dvije države samo pitanje vremena. Vladavina Taharqe i njegovog nasljednika (rođaka) Tanutamuna, bila je ispunjena stalnim sukobima s Asircima, i unatoč mnogim egipatskim pobjedama Teba je naposljetku zauzeta a Memphis opljačkan. Dinastija je dočekala svoj kraj s vladarima u povučenom gradu Napati.

Umjesto njih Egiptom su (od 664. p. n. e., punih osam godina prije smrti Tanutamuna) vladari faraoni XXVI dinastije, koje su postavili Asirci. 671. p. n. e. Asirci potpuno pokoravaju Egipat i počinje obradea željeza. Psamtik I bio je prvi kojem su Asirci priznali tituli vladara Gornjeg i Donjeg Egipta. U 54 godine valdavine on je donio stabilnost, vladao je iz grada Saisa. Četiri slijedeća vladara iz Saisa nastavilis u voditi zemlju u razdoblje mira i napretka 610.-526. p. n. e. nažalost po njihovu dinastiju na bliskom istoku je jačala nova sila - Perzija. Nasljednik Ahmosea II, Psamtik III, bio je jedva godinu dana na vlasti kada se 526. p. n. e. morao suočiti sa snagom Perzije kod Pelusiuma. Perzijanci su već zauzeli Babilon, i Egipat se jednostavno nije mogao oduprijeti. Psamtik je poražen i nakratko je pobjegao u Memphis, ali ne naposljetku uhvaćen i smaknut kod Suse, glavnog grada perzijskog vladara Kambiza, koji je tada službeno preuzeo titulu faraona.

332. p. n. e. Aleksandar Veliki osvaja Egipat. 323. p. n. e. umire Aleksandar: carstvo je podijeljeno između Makedonije, Egipta, Sirije i Pergama. 304. p. n. e. Ptolomej I, makedonski vladar Egipta, osniva neovisnu dinastiju (do 30.) Oko 290. p. n. e. je osnovana Aleksandrijska knjižnica. 30. smrt Antonija i Kleopatre: Egipat postaje rimskom provincijom.

Reference

^ (Ancient African Civilizations to ca. 1500: Pharaonic Egypt to Ca. 800 BC, by Dr. Susan J. Herlin, 2003, page 27)

ILUSTRIRANA HISTORIJA SVETA I, Više autora, Beograd-Ljubljana, 1983.
(Ancient African Civilizations to ca. 1500: Pharaonic Egypt to Ca. 800 BC, by Dr. Susan J. Herlin, 2003, page 27)

Vanjski linkovi

[Herlin-1] (Ancient African Civilizations to ca. 1500: Pharaonic Egypt to Ca. 800 BC, by Dr. Susan J. Herlin, 2003, page 27)

[1]