Sfinga

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sfinga

Sfinga (grčki Sfinx, latinski Sphinx) u grčkoj tradiciji, sfinga je izdajničko i nemilosrdno biće sa glavom žene, tijelom lava i ptičjim krilima. Prema grčkom mitu, ona postavlja zagonetku ljudima koje sretne, te ih ubija i jede kada je ne riješe.[1] Ova smrtonosna verzija sfinge pojavljuje se u mitu i drami o Edipu.[2]

U egipatskoj mitologiji, nasuprot tome, sfinga je tipično prikazana kao muškarac (grčki: ανδρόσφιγξ) i smatrana je dobroćudnim prikazom snage i žestine, obično faraona. Za razliku od grčkih ili levantinskih/mezopotamskih, egipatske sfinge nisu imale krila.

I grčke i egipatske sfinge smatrane su čuvarima, a njihove statue su često stajale uz ulaze u hramove.[3] Tokom renesanse sfinga je doživela veliki preporod u evropskoj dekorativnoj umjetnosti. Tokom ovog perioda, slike sfinge su u početku bile slične staroegipatskoj verziji, ali kada su kasnije izvezene u druge kulture, sfinga je često zamišljana sasvim drugačije, dijelom zbog različitih prijevoda opisa originala, a dijelom kroz razvoj koncepta jer je integrisan u druge kulturne tradicije.

Međutim, prikazi sfinge općenito se povezuju s velikim arhitektonskim strukturama, kao što su kraljevske grobnice ili vjerski hramovi.

Po jednom vjerovanju, sfinga je kći stoglavog diva Tifona i njegove žene Ehidne, a po drugom ona je kći Himere i Ortrusa.

Sfinga je živjela je na gori Sfingiju kraj Tebe. Imala je običaj da svakom putniku ili slučajnom prolazniku postavi pitanje: "Ko ujutro ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Svi koji nisu uspjeli da odgovore na njeno pitanje su pali kao žrtve njenih kandži. Sfinga je rastrgala mnogo ljudi, među njima i plemenitih Tebanaca koji su pokušavali da oslobode grad Tebu od nje.

Zagonetku je riješio Edip koji je dao tačan odgovor na njeno pitanje: "To je čovjek! U svom ranom životu nespretno puzi na sve četiri, u zreloj dobi ide ne dvije, a u suton svog života zbog slabosti podupire se štapom koji mu je treća noga!" Sfinga se nakon njegovog odgovora bacila sa stijene u more, jer joj je sudbina namjenila smrt u trenutku kad neko riješi njenu zagonetku.

Porijeklo Sfinge[uredi | uredi izvor]

Smatra se da je sfinga u grčke mitove došla sa istoka, tačnije njen lik je stvaran po asirsko-babilonskim kipovima krilatih bikova s ljudskim glavama ili po kipovima egipatskih vladara koji su prikazivani u liku ležećeg lava. Lavlje tijelo kod Egipćana i tijelo bika kod Asiraca je smatrano za simbol snage; krila kao simbol sveprisutnosti; ljudsko srce kao simbol mudrosti. Kod Egipćana lice sfinge imalo je individualne crte lica faraona ili njegove žene. Najpoznatija je Velika sfinga na polju piramida u Gizi. Visina njene glave je 20 m, a od njuške do repa je dužine 73,5 m. Ova sfinga je "čuvar" grobova egipatskih faraona. Po nekim naučnim pretpostavkama, smatra se da glava ove sfinge ima individualne crte lica faraona Kefrena iz 4. dinastije (27. ili 26. vijek p. n. e.). Drugi, pak, smatraju da je to kip egipatskog boga Sunca.

Kod Grka sfinga je uvijek bila ženska osoba i simbol nečeg tajnovitog i pogubnog. Najpoznatiji grčki kipovi sfinge potiču iz Antike (oko 600. godina p. n. e., koja se danas nalazi u Metropoliten muzeju u New Yorku) i iz Fokide (580 ili 560. godine p. n. e, u Muzeju u Delfima).

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Dr. J's Lecture on Oedipus and the Sphinx". People.hsc.edu. Pristupljeno 15. 5. 2014.
  2. ^ Kallich, Martin. "Oedipus and the Sphinx." Oedipus: Myth and Drama. N.p.: Western, 1968. N. pag. Print.
  3. ^ Stewart, Desmond. Pyramids and the Sphinx. [S.l.]: Newsweek, U.S., 72. Print.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]