Gajret (društvo)

Gajret je bilo društvo za potpomaganje muslimana učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj Monarhiji. Osnivačka skupština "Gajreta" održana je 20. februara 1903. Osnivači "Gajreta" su bili Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić, koji su bili i osnivači časopisa "Behar".

Historija

Društvene, političke i kulturne prilike Bošnjaka u austro-ugarskom periodu do osnivanja "Gajreta"

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine predstavlja prijelomni trenutak u historiji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Na prodiranje zapadnoevropske, kršćanske civilizacije i korjenite promjene u društvu Bošnjaci su u početku gledali sa nepovjerenjem i rezervom, te je stoga put prilagođavanja bio spor. Uzrok takvom stanju predstavljao je i državno-politički položaj Bosne i Hercegovine, koja je sve do aneksije 1908. nominalno bila pod vlašću osmanlijskog sultana.

Pro-režimska grupa, kiraethane i list "Bošnjak"

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.

Ipak, usvajanje tekovina zapadne civilizacije bilo je neminovno. Značajnu ulogu u tom procesu odigrala je grupa javnih i političkih radnika, čije je djelovanje došlo do izražaja u 1880-im. Tu grupu činili su feudalci, članovi gradskih vijeća, te nastavnici i službenici u vjerskim i vakufskim ustanovama. Najizrazitiji predstavnici ove grupe su: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Jusuf-beg Filipović, Mustafa Hilmi Hadžiomerović, Ibrahim-beg Repovac, Esad Kulović, Ibrahim-beg Bašagić, Esad Uzunić, Mahmud-beg Fadilpašić i dr. Ova grupa vršila je propagandu za prihvatanje nove vlasti putem književnog i publicističkog rada u kojem se razvijala i učvršćivala ideja o slavenskom porijeklu Bošnjaka, te potrebi približavanja Zapadu uz očuvanje vjerske specifičnosti. Prvi korak u tom pravcu predstavljalo je objavljivanje Ljubušakovog Narodnog blaga u Sarajevu 1887. To je bilo prvo djelo bošnjačkog autora napisano na latinici, koja je u to doba teško prodirala među Bošnjake. Istočno blago, Ljubušakovo djelo objavljeno u Sarajevu 1896, bilo je zbirka prevedenih arapskih, perzijskih i turskih izreka i poslovica. Ovo djelo otvorilo je put prevodilačkoj aktivnosti sa orijentalnih jezika, čime je do izražaja došla posrednička uloga Bošnjaka između Istoka i Zapada.

1888. pojavilo se i prvo izdanje djela Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini Koste Hörmanna, a godinu dana kasnije i drugo. Izdavanje ovog djela imalo je za cilj približavanje bošnjačkog stanovništva austro-ugarskoj upravi, te je troškove pokrila Zemaljska vlada. Pro-režimska grupa okupljena oko Muslimanske čitaonice na Bentbaši i Ljubušaka inicirala je 1891. pokretanje lista "Bošnjak". List je zagovarao Kállayevu politiku, te potrebu savremenog obrazovanja i školovanja Bošnjaka, osporavajući pri tome predrasude koje o njima važe. Oko "Bošnjaka" okupili su se uglavnom pojedinci iz redova begovata i građanstva, kao i većina mlađe inteligencije. U prvim godinama izlaženja u listu su sarađivali skoro svi značajniji bošnjački intelektualci tog perioda: Riza-beg Kapetanović, Jusuf-beg Filipović, Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Fehim Spaho, Omer-beg Sulejmanpašić i dr. Postajući svjesni politike lista, jedan za drugim će odustajati od dalje saradnje. Iako je izlazio sve do 1910, a do 1906. bio jedini bošnjački politički list, "Bošnjak" je, zbog izrazite pro-režimske politike, isticanja uloge begovata u društvu, uske društvene baze te držanja po strani u borbi za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, zadnjih 10-ak godina svog postojanja bio sveden na marginu političkog i javnog života Bošnjaka.

Značajnu ulogu u prilagođavanju Bošnjaka novim prilikama odigrale su muslimanske čitaonice (kiraethane), na čije je postojanje, kao oblik udruživanja na kulturno-prosvjetnoj osnovi, vlast gledala sa nepovjerenjem i nerado ih dozvoljavala. Čitaonice su već imale znatnu tradiciju među Bošnjacima, s obzirom da su prve čitaonice otvorene krajem osmanlijske uprave, a u njima se raspravljalo o unutrašnjim i spoljašnjim političkim pitanjima. Kod drugih naroda tu ulogu su imala pjevačka društva: kod Srba "Sloga", kod Hrvata "Trebević" i kod Jevreja "La Lira". Pro-režimski orijentisana inteligencija otvorila je 19. jula 1888. Muslimansku čitaonicu na Bentbaši. U čitaonici su se okupljale prve generacije bošnjačkih književnika i istaknutih političkih radnika. Držana su predavanja o pitanjima iz političke i kulturne historije Bosne i Hercegovine, a kao gosti često su prisustovali predstavnici vlasti. Iz krugova kiraethane regrutovaće se kasniji saradnici "Bošnjaka". Imala je oko 140 članova i priručnu biblioteku, a predsjednik je bio Mahmud-beg Fadilpašić. Otvaranjem čitaonice započeo je proces kulturno-prosvjetnog udruživanja Bošnjaka. Do 1903. otvoreno je 13 čitaonica, a do 1911. čak 116. "Gajret" je po svom osnivanju dobijao dio prihoda čitaonica.

Školstvo i formiranje bošnjačke inteligencije

Odbacivanje vrijednosti nove civilizacije ogledalo se i u odbojnom stavu Bošnjaka prema državnim školama. U cilju približavanja Bošnjaka modernom obrazovanju, formirani su konvikti za učenike srednjih škola. Prvi konvikt otvorila je 1885. vakufska uprava u Morića hanu i u njemu je boravilo 50 učenika Velike gimnazije, preparandije i medrese. Ukinut je već 1887, vjerovatno zbog finansijskih problema. Postepeni rast interesa za školu među Bošnjacima doveo je do otvaranja novih konvikata: 1894. u Sarajevu, 1897. u Mostaru, 1899. u Banjoj Luci i 1904. u Tuzli. Od 1904. do 1913. broj pitomaca u konviktima povećao se sa 116 (52 u Sarajevu, 30 u Mostaru, 18 u Tuzli i 16 u Banjoj Luci) na 214 (89 u Sarajevu, 59 u Mostaru, 35 u Tuzli i 31 u Banjoj Luci). Vakufsko-mearifski sabor otvorio je 1914. i konvikt u Bihaću. Po osnivanju "Gajreta", veliki broj njegovih stipendista naći će svoj smještaj upravo u ovim konviktima, koje "Gajret" 1921. potpuno preuzima u svoju nadležnost.

U posljednjoj deceniji 19. vijeka pojavila se i prva, malobrojna generacija bošnjačkih mladića školovanih u evropskom duhu koji će na sebe preuzeti težak zadatak približavanja Bošnjaka zapadnoj civilizaciji. Broj bošnjačkih studenata na univerzitetskim centrima u Zagrebu, Beču i Grazu bio je mali i većim dijelom ograničen na mladiće porijeklom iz bogatijih porodica. Do 1900. bilo je svega 10 Bošnjaka sa fakultetskom spremom, od čega osam pravnika, te po jedan filozof i veterinar. Najistaknutiji predstavnici ove grupe su: Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Osman Nuri Hadžić. Grupi naprednjaka, kako su se sami nazivali, pripadali su i dijelovi građanske inteligencije, činovnika i trgovaca, od kojih je najznačajniji primjer Ademaga Mešić iz Tešnja, koji je novčano pomagao kulturne akcije. Naprednjaci su kritikovali "ahmedijaše", konzervativno sveštenstvo, smatrajući da su nedovoljno obrazovani, te da pogrešno tumače osnovna učenja islama. Imali su negativan stav prema pokretu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, podržavajući mjere koje je poduzimala vlast.

Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju

Pokret za autonomiju započeo je 1899. kao izraz nezadovoljstva Bošnjaka režimskom politikom, prije svega miješanjem u vjerske i vakufske poslove. Nizom propisa iz 1880-ih, režim je potčinio vjersku i vakufsku organizaciju svojoj vlasti, nastojeći smanjiti veze između Bošnjaka i Istanbula. Pokret nije bio ograničen samo na vjerska pitanja, već se protezao i na agrarnu politiku, sistem okupacione uprave i organizaciju vlasti. Na čelo pokreta stavio se manji dio sveštenstva, te age i begovi. Program pokreta zahtijevao je autonomiju Bosne i Hercegovine pod suverenitetom sultana. Uspostavljena je saradnja sa vođama srpskog pokreta za crkveno-školsku autonomiju na zajedničkoj platformi oslobođenja od Austro-Ugarske, na što je kritički gledala inteligencija koja je većim dijelom prihvatila hrvatsku nacionalnu orijentaciju. Društvena i klasna pozicija vođstva pokreta bitno je uticala na njegov program. Koristeći se zaostalošću bošnjačkog stanovništva, te njegovoj privrženosti Osmanlijskom Carstvu i vjerskim osjećajima, interesi vodećih slojeva promicani su kao opći interesi Bošnjaka.

Pokretanje lista "Behar"

Prvi broj "Behara" iz 1900.

Zagovaranje prihvatanja austro-ugarske okupacije kao trajnog rješenja i evropeizacije Bošnjaka, te protivljenje pokretu za autonomiju doprinosilo je izolaciji i otuđenosti inteligencije od širih slojeva bošnjačkog društva, koji nisu prihvatali takvu politiku. Iako bez šire podrške, napori inteligencije nisu prošli bez rezultata. Prvo značajno ostvarenje bilo je pokretanje lista "Behar", čime je započeo pokret za kulturni preobražaj Bošnjaka. Pokretači "Behara" bili su Bašagić, Mulabdić i Hadžić. Finansijska sredstva za izdavanje lista preuzeo je Mešić, koji je postao i vlasnik, preuzevši sav rizik oko izdavanja. List je bio koncipiran kao zabavno-poučni list, koji je u programu imao i moralno-vjerski odgoj, a u kojem su bile zabranjene političke teme, što je odgovaralo i Zemaljskoj vladi. Okupio je veći dio muslimanskih književnih snaga koje su u njemu mogle pisati bez nacionalno-političkih etiketa kojima su bili podložni saradnjom sa drugim listovima. Iako su oko lista uglavnom bile okupljene ličnosti koje su se u nacionalnom pogledu izjašnjavale Hrvatima, tek od 1908, odlukom Mešića, list usvaja otvorenu hrvatsku nacionalnu orijentaciju, čime gubi ugled među širokim muslimanskim slojevima neraspoloženim za prihvatanje hrvatstva (kao i srpstva), te se gasi 1911.

Širenje srpstva među Bošnjacima

Nacionalno izjašnjavanje muslimana javlja se krajem 19. i početkom 20. vijeka. Širenje srpske nacionalne misli u početku je imalo bolje rezultate izvan Bosne i Hercegovine, nego u njoj samoj. Na pojavu prvih srpski orijentisanih muslimana značajan uticaj izvršila je politička emigracija koja se poslije okupacije, a naročito poslije ustanka 1882, formirala sa centrima u Istanbulu i Beogradu.

Istanbulska i beogradska emigracija

Najznačajnije ličnosti istanbulske emigracije bili su muftija Mehmed Šemsekadić i Ibrahim ef. Đumišić. Kasnije se ovoj emigraciji pridružio i Ali Fehmi ef. Džabić, vođa pokreta za autonomiju. Ova emigracija osnovala je i klub koji je brojao oko 500 članova, a čiji predsjednik je bio Ali Šefket ef. Junuzefendić iz Travnika, profesor turskog jezika na Srpskoj gimnaziji u Istanbulu. Ova grupa bila je pro-srpski, a još više pro-turski nastrojena.

Osman Đikić, najistaknutiji predstavnik srpske nacionalne ideje među muslimanima.

Uticaj na Bosnu i Hercegovinu vršio se preko muslimana koji su se školovali u Turskoj. Propagiranje srpske ideje vršeno je preko srpskog poslanstva u Istanbulu, Srpske gimnazije i lista "Carigradski glasnik". Značajnu ulogu imao je Aćim Čumić, bivši premijer Kneževine Srbije, koji je materijalno pomagao đake i upisivao ih, uz posredstvo srpske vlade, na istanbulske škole, posebno licej Sulejmaniju. Stipendisti srpske vlade bili su Osman Đikić, Sulejman Abdagić, Hajdar Čekro i dr. Beograd je izbjegavao direktno stipendirati muslimane, te je novac dijeljen preko povjerljivih ljudi. Prema jednom izvoru, vlada je preko popa Stijepa Trifkovića dostavljala novac Tajibu ef. Saračeviću koji ga je potom davao siromašnijim studentima. U ovaj transakciji učestvovao je i Mustaj-beg Halilbašić. Ova aktivnost nije prošla bez uspjeha jer se pored Đikića i Avde Karabegovića Halidbegovog kao Srbi javljaju i: Salih Safvet Bašić, Salim Muftić, Mehmed Remzi Delić, Fehim Musakadić, Velija Sadović, Sulejman Hafizadić, Mustafa Fočo, Ahmed Traljić, Adem Brkić i drugi. Gotovo svi pojedinci iz istanbulskog kruga kasnije će djelovati kao aktivisti "Gajreta".

U Beogradu se poslije ustanka 1882. javljaju Derviš-beg i Jusuf-beg Ljubović iz Nevesinja i beogradski muftija Sulejman Faladžić iz Mostara. Jedno vrijeme im se pridružio i Mehmed ef. Spahić, također iz Mostara. Emigrantima iz Bosne i Hercegovine, a posebno muslimanima, u Srbiji se ukazivala velika pažnja. Od 1896. do 1905. emigranti su u Beogradu izdavali list "Bosansko-hercegovački glasnik". Srpska nacionalna akcija vršila se i preko brošura, od kojih je jedna od značajnijih O stanju Bosne i Hercegovine Derviš-bega Ljubovića koju je izdalo Društvo Sv. Save 1895. Pisana je u oštrom anti-okupatorskom tonu i prožeta je srpskom nacionalnom ideologijom, te zagovara prisajedinjenje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji kao jedino moguće rješenje bosanskohercegovačkog pitanja. Osim muslimana, autor Srbima smatra i bosanskohercegovačke Hrvate. Ova beogradska grupa brzo je izgubila značaj te nije došla do izražaja ni djelovanjem u "Gajretu".

Aktivnosti Osmana Đikića, Omer-bega Sulejmanpašića i Smail-age Ćemalovića

Srpska nacionalna misao na najplodnije tlo naišla je među muslimanima Mostara, koji je krajem 19. i početkom 20. vijeka predstavljao aktivan nacionalni i politički centar. U Mostaru je u to doba djelovala mlada generacija srpskih književnih, kulturnih i javnih radnika okupljenih oko lista "Zora" (Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović i Jovan Dučić). Muslimani srpske orijentacije sarađivali su u "Zori" i "Bosanskoj vili", a posredstvom književnih veza i sa srpskim listovima izvan Bosne i Hercegovine. Jezgro te grupe činili su Đikić, Karabegović i Omer-beg Sulejmanpašić. Ideja nacionalizovanja muslimana došla je do izražaja u zajedničkoj zbirci pjesama Pobratimstvo, čiji su veći dio zauzimale Đikićeve pjesme. U ovoj zbirci izraža se odanost sultana i isti se veliča, dok je Crna Gora opjevana kao simbol slobode, a Srbija kao pijemont nacionalnog okupljanja. Dvije godine kasnije Đikić je izdao i prvu samostalnu zbirku Muslimanskoj mladeži u kojoj pokušava izmiriti islamsku etiku sa nacionalnom. Đikić je svoje političko djelovanje započeo u "Musavatu" pruživši podršku Muslimanskoj narodnoj organizaciji.

Sulejmanpašić 1906. u Sarajevu pokreće "Bosanskohercegovački glasnik", prvi muslimanski opozicioni list. U pokretanju lista, a kasnije i kao saradnik, pojavljuje se Smail-aga Ćemalović. Iste godine, Ćemalović u Mostaru pokreće "Musavat" koji zastupa stavove MNO, a ubrzo postaje i njen organ. Oko "Musavata" okupila se srpski orijentisana inteligencija (Đikić, Smail-aga Šarić i drugi), koja je čitavom listu davala ton. Đikić je sa Sulejmanpašićem prije pokretanja "Musavata" pokušao pokrenuti list "Đulistan", što je vlada onemogućila smatrajući da bi list služio kao huškačko sredstvo protiv vlasti i za srpsku agitaciju među muslimanskom omladinom.

Omladinski pokreti

Uticaj srpske mostarske sredine i nacionalno-politička djelatnost muslimana srpske orijentacije bili su značajan faktor u brzom prodiranju srpstva među mostarskom muslimanskom omladinom. S obzirom da su vlasti u srpstvu vidjele opasnost po svoju vlast i interese na Balkanu, izjasniti se Srbinom značilo je i deklarisati se neprijateljem Austro-Ugarske. Mostarska omladina učestvovala je u tri tajna đačka udruženja: "Slobodi", "Matici" i "Predhodnici". U ovim se društvima razvijala srpska nacionalna misao, te su đaci upoznavani sa srpskim javnim, književnim i nacionalnim radnicima. Najznačajniji članovi ovog školskog pokreta bili su: Avdo Hasanbegović, Šukrija Kurtović, Ibrahim Alajbegović, Husein Brkić i dr. Borbenost srpskog nacionalizma privlačila je sve veći broj omladine: đačke organizacije imale su 1907. svega sedam muslimana, a 1911. oko 100.

Prelaskom nekoliko Mostaraca u Sarajevsku gimnaziju ovaj se pokret proširio i u Sarajevu. U srpskoj nacionalnoj akciji istakao se Behdžet Mutevelić. U nacionalizovanju muslimanske omladine u pravcu srpstva značajnu ulogu odigrao je i list "Srpska omladina", kojeg je pokrenuo Ćemalović nakon Đikićeve smrti i gašenja "Samouprave". U "Srpskoj omladini" sarađivali su: Ćemalović, Hamid Svrzo, Šukrija Kurtović, Hasan Rebac, Smail-aga Šarić, Mehmed Zildžić i dr.

U Beču je muslimanska omladina formirala društvo "Zvijezda". Jedan dio te grupe usvojio je srpsku nacionalnu orijentaciju te se uključio u previranja nastala povodom aneksije. Predsjednik "Zvijezde" Hajdar Čekro, zajedno sa Avdom Sumbulom, aktivno je učestvovao u sastavljanju memoranduma protiv aneksije, čiji je inicijator bio Emigrantski klub iz Istanbula i u kojem se isticala privrženost Srba i muslimana Turskoj. Čekro i Sumbul su u Istanbulu, pored prisustovanja skupštini pro-srpskog đačkog društva "Nada istoka", boravili i kao tajni izaslanici Egzekutivnog odbora MNO, te su bili zaduženi predati pismo Ali-bega Firdusa, predsjednika EO, predsjedniku Emigrantskog kluba te pismo Halilbašića beogradskom muftiji Mehmedu Deliću. Kada je njihovo prisustvo u Istanbulu postalo nepovoljno, napustili su grad uz pomoć Miroslava Spalajkovića, srpskog poslanika u Turskoj. Dvije godine pred Prvi svjetski rat, predsjednik "Zvijezde" bio je Hamid Svrzo, koji je ujedno bio i "Gajretov" povjerenik za Beč. U Zagrebu se među srpski orijentisanom omladinom isticao Avdo Hasanbegović, urednik "Srpskog vijesnika".

Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat

Tokom Balkanskih ratova, nekoliko muslimanskih dobrovoljaca ratovalo je na strani Srbije: Mustafa Golubić, braća Kurtović, Hasan Rebac i Meho Ćišić. Muslimana je bilo i u Mladoj Bosni, a najpoznatiji je Muhamed Mehmedbašić. I u Prvom svjetskom ratu pojedini muslimani ratovali su kao srpski dobrovoljci. Krajem 1916. i početkom 1917, u okviru Dobrovoljačkog korpusa Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je muslimanska četa sa oko 300 boraca, čiji je komandant bio Šukrija Kurtović. Svojom aktivnošću posebno se isticao Hasanbegović, kojeg je Nikola Pašić, srpski premijer, uzeo za sekretara nakon posjete Kijevu. U pripremama za stvaranje nove države, Kurtović je sa svojim saradnicima izradio memorandum o stanju i položaju muslimana u novoj državi i uputio ga srpskoj vladi na Krf. Najveći dio srpski orijentisanih muslimana uključio se poslije 1918. u srpske političke stranke i pružao punu podršku novom režimu. "Gajret" su smatrali pogodnom platformom za djelovanje među muslimanima.

S manje uspjeha među mladima, hrvatsku nacionalnu orijentaciju zastupala je grupa oko Bašagića, Mulabdića, Mešića i Hamida Šahinovića Ekrema. I pored tolerantnosti vlade, ni njihov uticaj, kao ni zagovaratelja srpstva, nije imao dublje i trajnije efekte u muslimanskim masama.

Osnivanje "Gajreta" 1903.

Nastanak ideje i formiranje Privremenog odbora

Osnivanje "Gajreta" 1903. bilo je rezultat rada inteligencije okupljene oko "Behara". Prva ideja o pokretanju potpornog društva potekla je 1900. od braće Defterdarević, Ahmed-bega i Ibrahim-bega, koji su pripadali prvoj generaciji fakultetski obrazovanih Bošnjaka. Izrađena su bila i pravila društva, ali se ideja nije realizovala zbog bojazni od slabog odziva i nezainteresovanosti širih krugova. U Beču je vlada 1899. osnovala Institut za bosanskohercegovačke visokoškolce s namjerom da omladinu vaspita u duhu okupatorske politike. Studentima su u konviktu bile ograničene političke slobode te zabranjeno pridruživanje drugim studentskim organizacijama. Shvativši namjere vlasti, bošnjački i srpski studenti su se pobunili protiv takve politike, na što je uprava konvikta odgovorila oduzevši im stipendije i izbacivši ih. Mnogi studenti našli su se u teškom stanju, bez sredstava za život i nastavak studija. Pismo bošnjačke akademske omladine iz Beča 1902. upućeno sarajevskim nastavnicima potaklo je neslužbeni sastanak učitelja u Ruždiji na zimu gdje se pojavila ideja o osnivanju društva koje bi pomagalo siromašne učenike osnovnih i srednjih škola. Tom sastanku prisustovali su Bašagić, Mulabdić, Hajdar Fazlagić, Salih Aličehić, Šerifović, Ahmed Šćeta i Sejdali-beg Filipović, koji je kao novinar bio zadužen da rezultat sastanka saopći javnosti.

Safvet-beg Bašagić, jedan od osnivača "Gajreta".

Kulturni radnici oko "Gajreta" koji su kasnije imali vodeći uticaj i ulogu u društvu, a koji su se politički razišli sa Bašagićem, nastojali su umanjiti njegovu ulogu u osnivanju društva. Prema toj verziji, na sastanku na kojem se raspravljalo o poteškoćama bečkih studenata, prisustovali su: Salih Aličehić, Hilmi Muhibić, Izet Pertev, Ibrahim Topić, Hajdar Fazlagić, Ešref Uzunić, Riza-beg Kapetanović, Omer Muftić, Hamdi-beg Mutevelić, Mehmed Berberović i dr. Na tom sastanku je od Aličehića navodno potekla ideja o osnivanju potpornog đačkog društva, čija je pokretačka skupština zakazana za period održavanja konjskih trka u Butmiru, kada je najveći broj uglednih ljudi iz Bosne i Hercegovine boravio u Sarajevu i na Ilidži. Postoje dvije verzije o tome kako je društvo dobilo ime. Prema prvoj, ime mu je nehotice dao Riza-beg Kapetanović podstičući druge pri sakupljanju dobrovoljnih priloga za đake koji su ostali bez stipendije riječima: "Ha, gajret, braćo, ako Boga znate". Prema verziji koju navode Mešić i Hasan Hodžić, ime društvu dao je Bašagić na jednoj od prvih sjednica Privremenog odbora. Riječ gajret arapskog je porijekla i znači trud, nastojanje ili pomoć.

Učesnici zimskog sastanka razišli su se zadatkom da preko ljeta 1902. ispitaju raspoloženje prema osnivanju jednog takvog društva. Prijem je, naročito u provinciji, bio pozitivan. Bašagić je potom sazvao sastanak u Ruždiji na Bentbaši kojem je prisustovalo 40-50 ljudi, među kojima i nekoliko pristalica pokreta za autonomiju poput Mustaj-bega Halilbašića i Ahmed-bega Hende, koji je izjavio da neće podržati osnivanje društva i napustio sastanak zajedno sa Halilbašićem. Ovime je i samo osnivanje društva dovedeno u pitanje, ali je ipak zaključeno da se ono formira, te je imenovan Privremeni odbor da izradi pravila. U Privremeni odbor ušli su: Bašagić, Muhibić, Hilmi Hatibović, Halid-beg Hrasnica, Hodžić i Fazlagić. Pri sastavljanju pravila, odboru su poslužila pravila "Prosvjete", ranije odobrena od vlasti. Krajem 1902. odbor je po sastavljanju pravila poslao molbu vlastima za osnivanje društva. Vlada nije našla nikakvih prepreka te je 12. januara 1903, nakon nebitnih nadopuna, usvojila i odobrila nacrt pravila društva. Poslije toga, odbor je u "Beharu" i "Bošnjaku" uputio poziv na upisivanje u društvo. U pozivu je došla do izražaja spoznaja o zajedničkim interesima Bošnjaka: "drvo na drvo se naslanja, a čovjek na čovjeka. I mi muslimani u Bosni i Hercegovini prisiljeni smo, da se među se potpomažemo, a nikad svi zajedno nemamo na koga da se oslonimo. Mi smo ostavljeni sami sebi, teško će drugi za nas osjetiti našu bol".

Osnivačka skupština

Osnivačka skupština, koja se očekivala sa velikim nestrpljenjem i neizvjesnošću, zakazana je za 20. februar 1903. u Kiraethani na Bentbaši. I pored prikrivenih pokušaja vlade da razbije ovu inicijativu, skupštini je prisustovalo oko 100 ljudi, među kojima i izaslanik vlasti Eduard Koszler. Uz činovnike, učitelje i nekoliko trgovaca, skupštini su prisustovali i brojni sarajevski vjerski autoriteti: reisul-ulema Mehmed Teufik Azabagić, vrhovni šerijatski sudija Nurudin Hafizović, muderis Šerijatske škole Hasan Spaho; te gradonačelnik Nezir Škaljić i gradski zastupnici Mahmud-beg Fadilpašić, Fehim Čurčić, Sulejman-beg Sulejmanpašić, Esad Kulović, Reuf Uzunić i Avdaga Šahinagić.

Skupštinu je otvorio Bašagić koji je u uvodnom govoru odao priznanje pokretačima inicijative, te, služeći se argumentima iz islamske dogmatike i tradicije, opravdavao osnivanje potpornog društva. Osnivanju su se usprotivili Kulović i Osman Nuri Hadžić, koji su smatrali da još nije vrijeme za takav potez. Istup Hadžića predstavljao je za većinu prisutnih neugodno iznenađenje. Na Kulovićev prijedlog, rješavanje spora prepušteno je reisul-ulemi Azabagiću koji je dao odobrenje za osnivanje društva. Nakon toga, Bašagić je i formalno Kulovićev prijedlog o odgodi osnivanja stavio na glasanje. Osim Kulovića, Hadžića i 11 istomišljenika (uključujući Šahinagića, Sulejmanpašića, Fadilpašića, Hamdi-bega Mutevelića i Ibrahim-bega Čengića), svi ostali glasali su protiv. Kulović i Hadžić su potom, sa sedam svojih sljedbenika, napustili skupštinu. Iako je većina podržavala prijedlog da sudija Hafizović postane predsjednik društva, on je to odbio pa je umjesto njega izabran Bašagić. U sastav prvog Glavnog odbora ušli su: Bašagić kao predsjednik, Hrasnica kao potpredsjednik, Hodžić kao sekretar, Fazlagić kao blagajnik, Berberović, Pertev i Mustafa Hadžirustanagić kao revizori, Mulabdić, Muhibić, Kapetanović i Aličehić kao odbornici, te Fehim Spaho, Hatibović i Čurčić kao odborski zamjenici.

Sama osnivačka skupština naišla je na nerazumijevanje i otpor. S obzirom da Zemaljska vlada nije imala nikakvog učešća u osnivanju "Gajreta", ona ga je željela odgoditi za povoljnije vrijeme, jer je sumnjala da ga neće podržati šire bošnjačke mase poznavajući njihov stav o savremenom školovanju i obrazovanju, mada joj je odgovaralo osnivanje takvog društva jer bi odvuklo bošnjačke studente od stipendija "Prosvjete" i "Napretka". Osnivanje nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava bilo je u skladu sa politikom vlasti, jer je time onemogućavana bliža saradnja između naroda. Vlast je strahovala da bi "Gajret" mogao postati politički centar okupljanja, što će se i desiti 1907, ali je bila preduhitrena događajima, a nisu postojali, s obzirom na postojanje "Prosvjete" i "Napretka", ni formalni razlozi da se ne dozvoli rad društva. Zbog nemogućnosti javnog protivljenja osnivanju "Gajreta", akcija vlade svela se na zakulisne radnje i odane ljude. Ipak, vast nije imala nikakvog razloga za negodovanje jer su u upravu "Gajreta" ušli ljudi koji su politički bili daleko od opozicije. Sami članovi GO dali su garanciju vlasti da će društvo ostati u rukama ljudi odanih režimu.

Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju otvoreno se suprostavio osnivanju "Gajreta" zbog nepovjerenja prema svemu što se odvijalo izvan njihove borbe i mimo njihove kontrole. Postojale su i sumnje da formiranje društva režira vlast. Oštre zamjerke upućene su i na 3. član Statuta "Gajreta", prema kojem se materijalna pomoć daje samo učenicima srednjih i viših škola u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj, čime su izostavljeni studenti teoloških zavoda, prije svega u Istanbulu i Kairu.

Na skupštini se otvoreno ispoljilo mimoilaženje mlađe generacije koja je samostalno istupala bez uplitanja režima i starije generacije režimskih službenika kojoj su pripadali Kulović i Hadžić. Kulović je u suprostavljanju vidio priliku da se približi pokretu za autonomiju, naslutivši povoljan ishod te borbe. Postojale su i namjere vlasti da se Kulović postavi za predsjednika društva što je on onemogućio svojim stavom. Hadžićevi motivi bili su lične prirode. I ranije je između njega i Bašagića dolazilo do sukoba u zajedničkom radu u uredništvu "Behara". Istup na skupštini produbio je sukob i doveo je do konačnog rascjepa Hadžića sa Bašagićem i "Beharom". Hadžić je kasnije tvrdio da se osnivanje "Gajreta" odvijalo po namjerama i uz saglasnost vlasti.

I sam reisul-ulema Azabagić, pro-režimski nastrojen, bio je protiv osnivanja "Gajreta", ali se našao u delikatnoj situaciji jer su isti stav zastupali i predstavnici pokreta za autonomiju. Činjenica da je odluka o formiranju društva prepuštena reisul-ulemi govori o velikom vjerskom uticaju na kulturna i društvena pitanja Bošnjaka u tom vremenu.

Reakcije i posljedice

Osnivanje "Gajreta" izazvalo je interesovanje i oduševljenje i u krugovima izvan Sarajeva. Najveći broj čestitki putem telegrama došao je iz Tešnja, a telegrame čestitke slali su i pojedinci iz pokreta za autonomiju. Na popularisanju "Gajreta" angažirao se "Behar". Još prije osnivanja društva objavljen je članak o njegovoj koncepciji, a po osnivanju čitav 21. broj posvećen je tom događaju. Pored izvještaja o toku osnivačke skupštine, "Behar" je objavio Bašagićevu "Gajretovu" himnu, koju je potpisao pod svojim pseudonimom Muhibi, pjesmu "Gajret" Riza-bega Kapetanovića, brzojavne pozdrave, pravila društva i dr. I u narednim godinama intenzivno je praćen rad društva, te su objavljivani izvještaji sa skupština, članci, apeli i sl. Istovjetnu pažnju "Gajretu" davao je i "Bošnjak", izvještavajući o radu i uspjesima društva. Reakcija hrvatske i posebno srpske štampe, koje su tek registrovale pokretanje "Gajreta" bez širih analiza, našla se na udaru "Bošnjaka". U novinama "Bosnische Post" izašla su dva članka o osnivanju "Gajreta", u kojim se pobijaju uvriježena shvatanja o Bošnjacima kao nepodobnim za prihvatanje zapadne kulture, te se taj događaj slavi kao pobjeda zapadnih ideala.

Osnivanje "Gajreta" razriješilo je i dilemu o potrebi prihvatanja savremenog obrazovanja i nauke, te predstavlja jedan od značajnijih zaokreta u novijoj historiji Bošnjaka. S druge strane, osnivanje "Gajreta" predstavljalo je i samostalno istupanje mlađe generacije inteligencije oslobođeno od režimskog uticaja, za razliku od ranijih bošnjačkih akcija na kulturnom planu u austro-ugarskom periodu.

Preuzimanje "Gajreta" od strane MNO 1907.

Prva faza "Gajretovog" djelovanja i formiranje MNO

Preuzimanjem "Gajreta" od strane političkog vođstva MNO 1907. otvorila se mogućnost bržeg razvoja i organizacionog jačanja, ali je društvo uvučeno u politička zbivanja što će imati velikog uticaja na kasniji razvoj i orijentaciju. Ovaj događaj označava kraj prve faze u razvoju društva, u kojoj je glavnu ulogu imala inteligencija. U ovoj fazi "Gajret" je učvrstio svoju organizaciju i proširio svoje djelovanje u gotovo sve krajeve Bosne i Hercegovine, iako je imao skromnu podršku. Na kulturno-prosvjetnom planu, djelatnost "Gajreta" bila je, zbog manjka finansijskih sredstava, ograničena na dijeljenje stipendija. Izdavačka djelatnost pokrenuta je izdavanjem kalendara. Rad društva bio je ometan nesuglasicama u GO do kojih je došlo već poslije 2. redovne skupštine kada su ga napustili Halid-beg Hrasnica, Fehim Spaho, Džemaludin Čaušević i Avdaga Šahinagić. Sukobi su kulminirali pred održavanje 4. redovne skupštine kada je blagajnik Fehim Spaho, uz podršku revizora, stupio u štrajk, što je protumačeno kao pokušaj obaranja vodećih ljudi iz GO, prije svega Bašagića. Taj sukob riješen je kompromisom. Sukob koji se desio 1907. odvijao se na liniji već prisutnih sukoba između bošnjačkih političkih grupacija. Skupina naprednjaka do tada je držala kontrolu nad svim kulturno-prosvjetnim institucijama ("Behar", "Gajret", sportsko društvo "El-Kamer", Muslimanski klub, Islamska dionička štamparija, čitaonice, trezvenjački klubovi i dr).

Uporedo sa aktivnostima naprednjaka, iz pokreta za autonomiju razvila se politička stranka MNO. Osim vjerskih, u prvi plan istakla je i privredna i politička pitanja. Novim programom MNO je proširila svoju bazu i dobila podršku većine Bošnjaka. Na osnovu proširenog programa, MNO je svoju pažnju usmjerila i ka rješavanju kulturno-prosvjetnih pitanja, nastojeći pridobiti neutralni dio bošnjačkog naroda i inteligencije, te eliminisati uticaj naprednjaka. Prvi konkretan korak bila je odluka EO MNO donesena na sastanku u Mostaru, na kojem je usvojen prijedlog Ali-bega Firdusa da se "Gajretu" pomogne tako što će se preko miletskih odbora propagirati upisivanje novih članova. Ova odluka naišla je na simpatije i širok odziv u svim krugovima. U "Gajret" se za nekoliko dana upisalo 1.200 novih članova, uključujući cjelokupan EO MNO, čime se članstvo udvostručilo. Najveći je odziv bio u Mostaru gdje su se za par dana upisala 163 nova člana.

Namjere MNO i očekivanja naprednjaka

Ovakav potez EO odrazio se i na dio inteligencije, posebno akademsku omladinu, koja se počela približavati i solidarisati sa pokretom za autonomiju. Prvi znak toga bile su bajramske čestitke koje su studenti iz Beča uputili EO, na što je uprava konvikta reagovala kažnjavajući ih. Sredinom 1907. akademska omladina izdaje Proglas na narod Bosne i Hercegovine. Najistaknutiji omladinci, u cilju suzbijanja političkog angažiranja omladine, osuđeni su na vremenske kazne i gubitak građanskih prava, čime su izgubili stipendije. To nije imalo željeni efekat jer je studentima "Gajret" dodijelio stipendije i omogućio im završetak studija.

Potez EO naišao je na simpatije i naprednjaka koji su ga protumačili kao poziv na zajednički rad i okupljanje svih bošnjačkih snaga, bez obzira na političke stavove, u rješavanju problema od zajedničkog interesa. Dio naprednjaka, na čelu sa Bašagićem, nastojao je sredinom 1907. postići sporazum sa MNO, nudeći joj usluge i pomoć u ostvarenju programa; do toga nije došlo zbog sukoba oko "Gajreta". Dalji razvoj situacije pokazao je da su očekivanja naprednjaka bila previše optimistična.

Vođstvo MNO željelo je preuzeti društvo u svoje ruke, te iz njega odstraniti uticaj naprednjaka. Na zaključku donesenom 31. maja 1907. u Budimpešti, EO je zahtijevao od miletskih odbora da upišu što više članova u "Gajret" kako bi društvo prešlo u "narodne ruke" radi službe "narodnim željama i intencijama". Ovaj zaključak naišao je na žestoku reakciju GO "Gajreta" koji je izdao Otvoreno pismo Slavnom Egzekutivnom odboru muslimanskog naroda. Nakon toga, Bašagić je u "Musavatu" napadan kao politički protivnik "narodnog pokreta" i aneksionaš, dok su kritike bili pošteđeni ostali članovi GO, posebno Mulabdić i Hodžić, koji su, prema "Musavatu", imali punu podršku i povjerenje narodnih predstavnika. Od takvih pisanja distancirao se Firdus čime je postalo jasno da se kampanja protiv Bašagića odvijala izvan kontrole EO. Napadi na Bašagića imali su i političku pozadinu, s obzirom da je pro-srpska inteligencija okupljena oko "Musavata" u Bašagićevom približavanju MNO vidjela prijetnju savezu muslimanskog i srpskog pokreta. Podršku "Musavatu" pružala je "Srpska riječ", koja se također uključila u kampanju protiv Bašagića.

5. redovna skupština

5. redovna skupština održana je u prostorijama Društvenog doma 5. jula 1907. u napetoj atmosferi. Propaganda "Musavata" nije ostala bez rezultata, te je skupštini prisustovalo oko 1.000 članova, od čega preko 300 izvan Sarajeva. U cilju obezbjeđivanja većine svojih pristalica na skupštini, EO je pozvao članove svojih pododbora na savjetovanje koje je održano dan ranije na Ilidži. Ipak, do očekivanog sukoba nije došlo. Dan ranije sklopljen je sporazum prema kojem su naprednjaci pristali da se povuku iz uprave "Gajreta" pod uslovom da se na kandidacionu listu novog odbora stave Mulabdić i Hodžić. Skupština je protekla mirno i bez incidenata, uz nastojanje učesnika da se izbjegnu sukobi i optužbe te da se skupštini da pomirljiv ton. Za predsjednika GO izabran je član EO Mahmud-beg Fadilpašić, dok je ostatak odbora popunjen na osnovu liste koju je ispred EO predložio Šerif Arnautović: potpredsjednik Hodžić, tajnici Aličehić i Halilbašić, blagajnici Mulabdić i Muhamed Salić, revizori Berberović, Alija Lutvo i Ibrahim Rezaković, odbornici bez funkcije Salim Muftić i Mustafa Denišlić, te odborski zamjenici Fejzaga Hadžišabanović i Husein-aga Nezirhodžić. Preuzimanjem "Gajreta" od strane MNO, većinu uprave nisu više činili predstavnici inteligencije već zemljišnih posjednika i dr.

Aktivnosti nove uprave

Prelazak u ruke MNO u određenom se smislu pozitivno odrazio na "Gajret". Povećanje broja članova (4.082 krajem 1907) stvorilo je svestranije mogućnosti ispunjavanja kulturno-prosvjetnih i humanih ciljeva društva. I pored toga, uprava nije bila zadovoljna brojem članova, a EO MNO konstatovao je na sastanku u Banjoj Luci 6. oktobra 1907. da je očekivao mnogo veći odziv. Već sljedeće godine broj članova pao je na svega 1.445, iz razloga što je veliki dio novih članova upis smatrao stranačkom obavezom koju je nakon preuzimanja društva smatrao okončanom. Prošireni program obuhvatao je stipendiranje učenika na izučavanju savremenih zanata te na teološkim studijima. Iako se vlada protivila proširenju programa, ipak je 1908. dozvolila promjenu pravila, djelimično i zbog toga što je usljed manjka vjerskih kadrova dolazila u nezavidnu situaciju pri popunjavanju upražnjenih mjesta u Šerijatsko-sudačkoj školi i Ulema-medžlisu. Uz punu podršku MNO, društvo je u školskoj godini 1907/8. dodijelilo 137 stipendija i 36 potpora u iznosu od 35.547 kruna. Apel EO miletskim odborima na upisivanje djece u srednje škole, sa ciljem stvaranja inteligencije bliske narodu, naišao je na veliki odjek, posebno u Hercegovini i Posavini.

Jedan od značajnijih poteza nove uprave bilo je pokretanje lista sa istoimenim nazivom, radi redovnijeg informisanja o radu društva. Prvi broj, pod uredništvom Mulabdića, izašao je 15. augusta 1907. Od petog broja ulogu urednika preuzeo je Halilbašić. Iako prvobitno koncipiran da služi u društvene svrhe, list "Gajret" je dolaskom Osmana Đikića na mjesto glavnog urednika 1909. prerastao u književni časopis, koji je odigrao značajnu ulogu u književnom i prosvjetnom formiranju muslimanske čitalačke publike. Povećan broj članova i proširen program rada nametali su potrebu organizacionog jačanja i širenja društva, te je broj povjerenika povećan već 1907, obuhvativši 68 mjesta u Bosni i Hercegovini. Uticaj MNO na rad društva došao je do izražaja pri imenovanju novih ili smjenjivanju starih povjerenika što je naišlo na otpor naprednjaka. Kako pokušaji izbacivanja naprednjaka iz "Gajreta" često nisu bili uspješni, u mnogim mjestima postojala su po dva povjerenika. U nastojanju da se poboljša organizaciona struktura i poboljšaju finansijske prilike, na 6. skupštini donesena je odluka o formiranju pododbora.

Reakcija Zemaljske vlade i posljedice

Zemaljska vlada pridavala je veliki značaj borbi oko "Gajreta", te je slala česte i iscrpne izvještaje Zajedničkom ministarstvu finansija. Vlada je, kao i naprednjaci, bila ogorčena sastavom novog GO u kojem su mahom bili zastupljeni srbofili. Neraspoloženju vlade prema "Gajretu" doprinosili su i nagovještaji, bez stvarne osnove, o spajanju "Prosvjete" i "Gajreta", te namjeri nove uprave o dodjeli stipendija za školovanje u Beogradu. Zemaljska vlada tražila je od Zajedničkog ministarstva finansija da se u novi tekst Statuta uvrsti i odredba o izričitom isključenju politike iz rada društva, što je ministarstvo odbilo.

Preuzimanje "Gajreta" od strane MNO nije suštinski uticalo na osnovu i svrhu društva, ali je "Gajret" uvučen u političko-stranačke sukobe što će posebno doći do izražaja u monarhističkoj Jugoslaviji. Relativno lahka pobjeda MNO ukazivala je na slabost i uskost društvene baze naprednjaka, dok je brzo postizanje sporazuma ukazivalo na nepostojanje dubljih motiva sukoba.

"Gajret" od aneksije do Prvog svjetskog rata

Formiranje MNS

Gubljenje pozicija naprednjaka u "Gajretu" nije dovelo do njihovog odricanja i povlačenja iz društva. Naprotiv, oni su godišnju zabavu "Gajreta" u Tešnju od 24. do 26. augusta 1908. iskoristili za osnivanje svoje Muslimanske napredne stranke. Na čelo stranke postavljen je Ademaga Mešić, a kao glasilo stranke pokrenut je list "Muslimanska svijest". Zbog izrazito pro-režimske i pro-hrvatske politike, MNS je bila nepopularna među narodom. Posebno je takvom raspoloženju doprinosila "Muslimanska svijest", čiji je urednik bio Ekrem Šahinović, a u kojoj se zagovarala ideja pripajanja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.

Preko "Bošnjaka" i "Muslimanske svijesti", a uz podršku "Hrvatskog dnevnika", naprednjaci su vodili kampanju protiv nove uprave "Gajreta", prenaglašavajući pro-srpsku orijentaciju i tendencije u društvu. Uprava "Gajreta" optuživana je da stipendije dijeli samo onim đacima iste nacionalne i političke orijentacije, te da se pretvara u dispozicioni fond za propagandu srpske politike. Napadi naprednjaka naročito su se pojačali pred 6. redovnu skupštinu 1908, s namjerom da se poljulja ugled odbora. Uprava "Gajreta" na napade je reagovala pokretanjem sudskog spora.

6. redovna skupština i dolazak Đikića

Na 6. redovnoj skupštini, održanoj 10. jula 1908, ponovo su ubjedljivu pobjedu ostvarile pristalice MNO. U sastav GO ušli su: Fadilpašić kao predsjednik, Hodžić kao potpredsjednik (u martu naredne godine zamijenio ga je Halilbašić), Pertev i Mustafa Islamović kao tajnici, Ibrahim ef. Sarić kao blagajnik, Lutvo, Berberović i Mustafa Fočo kao revizori, Mustaj-beg Mutevelić, Muftić, Rifat Tatarević, Salić, Čengić i Mulabdić kao odbornici, te Jusuf Mehmedbašić, Hadžišabanović, Asim-beg Paloš i Muhamed ef. Džabija kao odborski zamjenici. Pokušaji naprednjaka da sabotiraju rad skupštine nisu uspjeli, te su se oni u cilju obaranja zaključaka skupštine obratili vladi zahtijevajući saziv nove skupštine jer prethodna navodno nije imala potreban broj članova. Protest su uložili Jakub Ešref-beg Filipović (vlasnik "Bošnjaka"), Ekrem Šahinović, Seid Ali-beg Filipović, Ajni ef. Bušatlić i Sadi-beg Gluhbegović, a podržali su ga članovi "Gajreta" iz Tešnja, Banja Luke, Bihaća, Ljubuškog i Dervente, te bivši odbornici GO iz Sarajeva: Fehim Spaho, Mustafa Denišlić, Ahmed Šćeta, Zija Rizaefendić i dr. Vlast je podržavala naprednjake u pokušajima da ometaju rad društva. Preostali naprednjaci u GO svojim su stavom otežavali i sprečavali donošenje odluka. Zbog neslaganja s većinom, ubrzo su GO napustili Mulabdić i Denišlić. Izlazak Denišlića izazvao je neugodnu situaciju jer je pravilima bilo predviđeno da u odboru mora biti jedan akademski obrazovan član. GO je, kršeći pravila društva, to mjesto popunio zamjenikom, te je u novom pravilniku iz 1908. izostavio član o prisustvu jednog akademski obrazovanog člana.

Na dalju politizaciju društva i sukobe u njemu uticao je dolazak Osmana Đikića, na poticaj Šerifa Arnautovića, na mjesto sekretara. Đikićeve uslove (plata od 3.000 kruna godišnje, osiguranje na 20.000 kruna u slučaju povrede ili smrti, sloboda političkog djelovanja i prihvatanja svih poslova i zvanja koja se mogu obavljati izvan odbora) skupština "Gajreta" prihvatila je jednoglasno uz zaključak da su oni skromni s obzirom na Đikićevu sposobnost i ugled. Dolazak Đikića u "Gajret" zatekao je naprednjake nespremnim i predstavljao je veliko iznenađenje. Vlast je u Đikićevom dolasku vidjela jačanje srpskih tendencija u društvu, te namjeru MNO da se još jače istakne opozicioni karakter "Gajreta". Na odborskoj sjednici održanoj poslije skupštine, potpredsjednik Hodžić pokušao je blokirati dolazak Đikića u "Gajret", a pošto to nije uspjelo dao je ostavku. Razloge napuštanja "Gajreta" objavio je u zagrebačkom "Obzoru". Politički sukobi uticali su na gubljenje interesa šireg članstva što se odrazilo u rapidnom opadanju broja članova.

Aneksija i stranačka pregrupisavanja Bošnjaka

Aneksija Bosne i Hercegovine imala je za posljedicu nova pregrupisavanja i polarizaciju unutar bošnjačkog građanskog pokreta i stranki. MNS se na skupštini održanoj 31. januara 1910. reorganizovala u Muslimansku samostalnu stranku, napustivši otvorenu hrvatsku nacionalnu identifikaciju. Ugašen je kompromitovani list "Muslimanska svijest", a pokrenuta "Muslimanska sloga". I pored toga, samostalci su za većinu Bošnjaka predstavljali oportunistički i pro-režimski elemenat, te nisu uspjeli privući šire slojeve niti ugroziti poziciju MNO. Priznavanje aneksije i napuštanje opozicionog stava od strane MNO doveli su do nezadovoljstva mlađih aktivista okupljenih oko "Musavata", koji se pod vođstvom Đikića, Ćemalovića i Husage Ćišića izdvajaju i pokreću list "Samouprava" kao organ muslimanske demokratske struje. Takva situacija imala je odraza i na "Gajret" u kojem su dojučerašnji saradnici postali ogorčeni neprijatelji. To se posebno odrazilo na Đikića, urednika "Samouprave", čiji je kritički stav prema "Musavatu" i prvacima MNO prouzrokovao kampanju MNO protiv njega, pa se čak postavljalo i pitanje opstanka "Gajreta".

Kampanja MNO i MSS protiv Đikića

U "Samoupravi" je izražavana netrpeljivost prema hrvatskom nacionalnom pokretu i zagovarano održavanje muslimansko-srpskog saveza. Demokrati su smatrali da je održavanje tog saveza nemoguće dok vođstvo muslimana u svojim rukama drži begovat, koji svoje interese poistovjećuje sa općim muslimanskim. Iz tog razloga, u listu su se propagirale anti-feudalne ideje i rješavanje agrarnog pitanja, uz nastojanje da se seljaštvo i građanski krugovi odvoje od begovata. Demokrati su bili suviše slabi da bi mogli ugroziti MNO; na prvim saborskim izborima nisu osvojili nijedan mandat. Njihovu srpsku orijentaciju vješto su u borbi protiv njih koristile druge stranke. Slabost demokrata ležala je i u tome što se nisu znali distancirati od ciljeva i namjera srpske politike u odnosu na muslimane, čime su se izolovali od muslimanskih masa.

Đikić je nastojao svoje političko angažovanje odvojiti od rada u društvu. Njegovo uređivanje lista "Gajret" bilo je lišeno nacionalne propagande, a političkim protivnicima odgovarao je isključivo preko "Samouprave". I pored toga, politički protivnici su istom žestinom napadali i "Gajret" i Đikića. Sukobi su uzeli takvog maha da su pojedini odbornici direktno radili protiv interesa društva. U kampanji koja se protiv Đikića, koji je optuživan da zbog političke aktivnosti zapostavlja poslove u "Gajretu", vodila preko "Musavata" učešće su uzeli članovi GO Hamdija Karamehmedović, Ahmed Hadžialijagić i dr. Da bi se umirila javnost i opovrgnule takve optužbe, GO je formirao komisiju, u čiji su sastav ušli Karamehmedović, Islamović i Tatarević, koja je trebala ispitati Đikićev rad. Zaključak komisije bio je da su optužbe neosnovane. Kampanja protiv Đikića, u kojoj su zajednički učestvovali MNO i MSS, naročito se intenzivirala pred "Gajretovu" skupštinu 1911. Upućivani su apeli na što masovniji dolazak članova u cilju rušenja uprave.

I pored toga, na skupštini su pobjedu izvojevali demokrati. Izabran je odbor u sastavu: predsjednik Ibrahim Sarić, potpredsjednik Murat Sarić, tajnik Fočo, blagajnik Ali ef. Kurtović, revizori Pertev, Tatarević i Islamović, te članovi Muftić, Ahmed Burek, Salih Tafro, Islamović i Jusuf Džebo. Prvobitno je za predsjednika izabran Sakib Korkut, ali je on ubrzo napustio odbor usljed sukoba s Ibrahimom Sarićem i drugim odbornicima. Zasluga za pobjedu pripadala je Đikiću, koji je zajedno s Ćemalovićem organizovao đake i druge pristalice iz Mostara i na taj način osigurao većinu na skupštini.

10. redovna skupština i postizanje kompromisa

Izazvan pisanjem štampe, GO je dao izjavu u kojoj se podvlači muslimanski karakter društva, te se navodi da nema mjesta bilo kakvoj političkoj aktivnosti. Upućen je apel muslimanskoj štampi da se suzdrži od napada na "Gajret". Ni ova izjava GO nije imala većeg odjeka. Fuzionisanjem MNO i MSS u augustu 1911. u Ujedinjenu muslimansku organizaciju napadi na "Gajret" postaju još žešći, a vode se preko lista "Zeman", novoformiranog organa UMO. Kulminaciju sukoba predstavljala je 10. skupština "Gajreta", na kojoj je UMO nastojala preuzeti društvo, održana 17. augusta 1912. Nacionalističke trzavice u odboru "Gajreta" rezimirao je učesnik skupštine Ibrahim-beg Defterdarević, koji je preporučio da se u odbor biraju ljudi koji nisu ni deklarisani Srbi ni deklarisani Hrvati: "Skupštinari su podijeljeni u dva neiskrena tabora: za jedne se veli, da su Srbi, a za druge, da su Hrvati, a naš narod neće ni jedno od tog. Samosvijest muslimana u Bosni i Hercegovini tako je živa, da nam ne treba da diktira niti Beograd niti Zagreb, a pitanje narodnosti možemo komotno prepustiti vremenu i prosvjeti". Navode Defterdarevića pobijao je Halilbašić, predstavnik UMO, rekavši da ni on ni njegovi drugovi nisu ni Srbi ni Hrvati, dok je Smail-aga Šarić uzviknuo: "Ja sam Srbin, elhamdulillah". Po naređenju vladinog izaslanika Glücka, skupština je raspuštena zbog neslaganja oko načina izbora i bojkota grupe oko Ademage Mešića zbog donesenog zaključka glasanja.

Komentarišući skupštinu, list "Gajret" ukazivao je na štetnost političkog podvajanja i njegovog unošenja u društvo, ali se u nacionalnom pogledu usprotivio prodiranju hrvatske nacionalne orijentacije. Zbog raspuštanja skupštine nije izabran ni GO, te je zakazana vanredna skupština za 1. septembar 1912. Uzbuđenja i strasti koja su zahvatila pristalice obje stranke uplašila su vođe, te su vršeni pokušaji da se nađe kompromisno rješenje. Prema izvještaju vladinog povjerenika, uoči skupštine posjetili su ga predsjednik Sabora Bašagić i poslanik UMO Mešić saopćivši mu da bi željeli sklopiti sporazum s drugom stranom. S istim prijedlogom kasnije je došao i predsjednik "Gajreta" Sarić. Vladin povjerenik pristao je da se narednog dana kod njega održi sastanak. Na tom susretu Sarić i Mešić uspjeli su samo dogovoriti još jedan sastanak koji je zakazan za poslijepodne, neposredno pred početak skupštine. Na tom sastanku obje strane donijele su liste od po 10 kandidata za odbor, ali je lista UMO na kojoj su se našli Bašagić, Mulabdić i Halilbašić naišla na oštro protivljenje demokrata, te su razgovori prekinuti.

Kako su svi pokušaji sporazuma propali, sukobljene strane nastojale su na skupštini izboriti većinu. U strahu od većih izgreda, vlast je koncentrisala jake policijske snage u obližnjoj Ajas karauli. Na skupštini je prisutno bilo oko 800 učesnika, među kojima i veliki broj iz provincije, naročito protivnika UMO iz Mostara i Konjica. Do očekivanog sukoba nije došlo jer je jednoglasno prihvaćen prijedlog Sarića da obje strane izaberu po tri predstavnika koji će se saglasiti o zajedničkoj listi. Arnautović je ispred UMO predložio Mulabdića, Mešića i Halilbašića, a Ćemalović ispred demokrata trojicu Mostaraca: Ćišića, Šarića i Ibrahima ef. Kajtaza. U sastav odbora ušli su: Muftić, Halilbašić, Safvet-beg Bašagić, Pertev i Asim-beg Mutevelić, te zamjenici Čengić, Muhamed Hadžialić, Fehim Kafadarević, Osman-beg Bašagić i Šaćir-aga Čejvanija. Pristalice UMO bile su oduševljene polovičnim uspjehom, smatrajući da je iz "Gajreta" istjerana srpska propaganda jer među izabranim odbornicima nije bilo nijednog Srbina nacionaliste. I demokrati su bili zadovoljni sporazumom, uz konstataciju da su se politički sukobi negativno odražavali na razvoj "Gajreta", čiji je broj članova bio minimalan u poređenju s muslimanskim stanovništvom. Istakli su i da zajednički rad treba proširiti na sve "Gajretove" jedinice, ne samo GO.

I pored postignutog sporazuma, UMO nije uspjela zadobiti značajnije pozicije u GO. Mjesto predsjednika zadržao je Sarić, a Halilbašić je zahijevao da mjesto potpredsjednika pripadne UMO, nudeći za tu poziciju sebe ili Bašagića. Međutim, ovaj prijedlog je odbijen voljom većine te je formiran odbor u sastavu: predsjednik Sarić, potpredsjednik Muftić, tajnik Kafadarević, blagajnik Fočo, revizori Burek, Hadžialić i Džebo, te odbornici bez funkcije Halilbašić, Bašagić, Mutevelić i Kurtović. Ovakav odnos snaga u odboru odražavao se i na stav UMO koja je preko "Zemana" nastavila kritikovati rad "Gajreta". Međusobno nepovjerenje uticalo je i na rad društva, te je propao plan o slanju delegacija kroz Bosnu i Hercegovinu radi agitacije u provinciji jer su se odbornici plašili da se to ne iskoristi u stranačke svrhe. Ovo je bio i posljednji "Gajretov" odbor u periodu austro-ugarske uprave.

11. redovna skupština i kriza zbog političkih sukoba

Posljednja skupština u austro-ugarskom periodu, 11. po redu, održana je 1913, ali je raspuštena zbog političkih sukoba. Došlo je čak i do fizičkog obračuna, a povod je bio izbor članova GO. Istaknute su dvije liste: na listi UMO kandidati su bili Mulabdić, Mehmed Spaho, Mehmed Zečević, Bećir Mehmedbašić, Hakija Hadžić i Čejvanija te zamjenici Sejfudin Huseinagić, Fuad-beg Abdulahefendić, Čengić, Šemsudin Sarajlić i Avdaga Kurtović; na listi demokrata kandidati su bili Sarić, Mehmed Zildžić, Džebo, Mustafa Ćišić i Salih Hadžibegić te zamjenici Burek, Ismet-aga Zildžić, Fočo i Edhem Ekić. Pošto su pokušaji formiranja kompromisne liste propali, Sarić je predložio da se za brojače glasova odrede Husaga Ćišić, Hamid Svrzo, Derviš Hadžioman i Abdulah Mešić, što je od strane UMO shvaćeno kao provokacija jer je među predloženim bilo izrazito pro-srpski nastrojenih ličnosti. U tuči koja je uslijedila nakon toga, lakše je povrijeđeno, prema nekim navodima, 10 osoba, među kojima i Bašagić. Intervencijom policije skupština je prekinuta. Tom prilikom demolirana je i sala Društvenog doma, a naknadu štete preuzeo je "Gajret".

U javnosti su iznošene različite vijesti o daljoj sudbini "Gajreta": nagađalo se o njegovom potpadanju pod vakufsku upravu, raspuštanju ili postavljanju komesarijata od strane vlasti. Dalje postojanje dovedeno je u pitanje jer su dezorijentisani članovi, pododbori i povjerenici obustavljali rad. Društvom je nastavio upravljati GO izabran 1912, ali su njegovi pokušaji konsolidacije bili neuspješni.

Raspuštanje "Gajreta"

1914. je bila sudbonosna za "Gajret" kao i za ostale slične institucije. Odmah poslije sarajevskog atentata društvo je raspušteno i predato na upravljanje Vakufsko-mearifskom saborskom odboru. Kao formalna izlika poslužilo je to što je GO prekoračio svoja ovlaštenja produživši svoj mandat bez održavanja skupštine. To je de facto značilo likvidaciju društva. Na dan preuzimanja od strane Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, 2. augusta 1914, imovina "Gajreta" iznosila je 554 krune u gotovom novcu i 84.342 krune uložene u bankovnim knjižicama, te neznatan dio uložen u akcijama Muslimanske trgovačke i poljodjeljske banke u Tešnju i Islamske dioničke štamparije u Sarajevu. Broj članova koji su izvršavali svoje dužnosti iznosio je 757 (od toga 258 u Sarajevu, 156 u Mostaru, 107 u Tešnju, 53 u Gacku, 46 u Gračanici i 22 u Žepču). Vakufsko-mearifski odbor nastavio je dijeliti stipendije, ali u ograničenom broju s obzirom na ratne prilike. U sastavu tog odbora bili su Salim Muftić, Šerif Arnautović, Mustaj-beg Halilbašić i dr.

Stvarni razlog likvidacije "Gajreta" ležao je u pro-srpskoj orijentaciji društva, koja je sve jasnije bila izražena nakon dolaska Đikića i njegovih sljedbenika 1909. I većina članova GO poslije 1910. u nacionalnom se smislu deklarisala Srbima. Povjerljivom depešom od 1. jula 1914. Potiorek, guverner Bosne i Hercegovine, obavijestio je Ratni kabinet u Beču o potrebi saniranja prilika "ne samo kod srpske "Prosvjete", nego takođe i kod analognog muslimanskog društva "Gajret", koje je čitavo palo u ruke nekih muslimana koji se deklarišu kao radikalni Srbi". Već 3. jula ministar Biliński odobrio je Potioreku da u okviru oštrih mjera protiv Srba obuhvati i "Gajret". Najistaknutiji muslimani srpske orijentacije našli su se na udaru represivnih mjera od strane režima. Među prvim uhapšenim bio je sekretar "Gajreta" Avdo Sumbul. U svim veleizdajničkim procesima koji su u Bosni i Hercegovini vođeni prvih godina rata, nalazili su se i muslimani nacionalno opredjeljeni kao Srbi (Hamid Kukić, Hamdija Nikšić i drugi). Od 1923 do 1941 godine predsjednik Gajreta je Avdo Hasanbegović.

Također pogledajte

• Gajret (časopis)
• Gajret (biblioteka)

Literatura

• Kemura, Ibrahim (1986). Uloga "Gajreta" u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903–1941). Sarajevo: Veselin Masleša.