Evolucija čovjeka

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Ljudska evolucija)
Idi na: navigacija, traži

Evolucija čovjeka je proces promjene i razvoja, odnosno evolucije, putem kojeg se ljudska bića pojavljuju kao posebna biološka vrsta. Proučavanje ljudske evolucije uključuje mnoge naučne discipline, naročito fizičku antropologiju, tj, bioantropologiju i genetiku. Izraz čovjek (lat. homo), odnosi se na biološki rod Homo, mada proučavanje ljudske evolucije obično uključuje i druge hominide, poput australopitēkâ (Australopithecus), njihovih srodnika i predaka.[1][2]

Paleoantropološki podaci[uredi | uredi izvor]

Organi u tragu (vestigijski organi) su jedan od dokaza životinjskog porijekla čovjeka.
Mišići koji su spojeni sa ušnim školjkama ne razvijaju se dovoljno da bi imali istu mobilnost ao kod mnogih životinja (pri usmjeravanju prema izvoru zvuka).

Moderna oblast paleoantropologije razvila se u 19. vijeku, nakon otkrića neandertalskog čovjeka, kao i na osnovu podataka o drugim pećinskim ljudima. Ideja da su ljudi slični izvjesnim čovjekolikim majmunima bila je već pristuna u nekim naučnim krugovima, no ideja o opštoj biološkoj evoluciji vrsta nije postala prihvaćena sve do pojavljivanja knjige Porijeklo vrsta putem prirodnog odabiranja... (Origin of pecies by the natural selection...), Charlesa Darwina, koja je objavljena 1859.

Iako Darwinova prva knjiga o evoluciji nije imala šireg odjeka, otvorila je konkretno pitanje evolucije čovjeka − "svjetlo će biti bačeno na porijeklo čovjeka i njegovu istoriju," bilo je sve što je Darwin napisao o tom problemu – implikacije teorija evolucije bile su jasne savremenim čitaocima. Rasprave između Thomas Huxleya i Richard Owena fokusirane su na ideju ljudske evolucije, a kada je Darwin objavio svoju knjigu na tu temu, Descent of Man and... ("Porijeklo čovjeka i..."), njegovo tumačenje evolucije je bilo je već dobro poznato, kao i njene interpretacije, koje su ovu teoriju učinile vrlo kontroverznom. Čak i mnogi od Darwinovih izvornih pristalica (kao što su Alfred Russel Wallace i Charles Lyell) ustuknuli su pred idejom da su svoje bezgranične mentalne sposobnosti i moralnu senzibilnost ljudska bića mogla razviti putem prirodne selekcije.

Od vremena Carolus Linnaeusa, veliki majmuni su smatrani najbližim srodnicima ljudskih bića, na osnovu morfološke sličnosti. U 19. stoljeću, spekulisalo se da su naši najbliži srodnici čimpanze i gorile, a na osnovu prirodnih osobenosti ovih stvorenja, po kojima se pretpostavljalo da ljudi dijele zajedničkog pretka sa afričkim] majmunima i da će se fosili ovih predaka na kraju i naći u Africi.[3][4]

Osim ranijeg otkrića neanderthalca (1920.), novih nalaza nije bilo do 1924., kada kada je Raymond Dart opisao Australopithecus africanus. Holotip - primjerak je "Dijete iz Taunga", fosil novorođenčeta iz potfamilije Australopithecinae. otkriven u Taungu, Južna Afrika. Ostaci su bili izuzetno dobro očuvane sitne kosti lobanje i endokranijskog prostora mozga. Mozak bio mali (410 cm3), ali njegov oblik je bio zaobljen, za razliku od čimpanze i gorile, a više oblikovan kao mozak današnjih ljudi. Također, uzorak je imao i kratke očnjake, a položaj foramen magnum je dokaz dvonožnog kretanja. Sve ove osobine uvjerile su da je Dartova Taung beba pripadala dvonožnom ljudskom pretku, prijelaznom obliku između majmuna i ljudi. Još 20 godina će proći prije nego što su Dartpve tvrdnje prihvaćene ozbiljno, nakon otkrića više fosila koji su ličili na njegov nalaz. Prevladavajući pogled tog vremena je bio da je veliki mozak evoluirao prije dvonoštva. Smatralo se da je preduvjet za dvonoštvo inteligencija u rangu sa modernim ljudima.[5]

Za Australopithecinae se sada vjeruje da su neposredni preci roda Homo, grupē kojoj pripadaju imoderni ljudi. I Australopithecinae i Homo sapiens su dio plemena (tribusa) Hominini, ali nedavni podaci su doveli u sumnju položaj A. africanus kao direktnog pretka modernog čovjeka; možda je i bio posljednji rođak. Australopitecine su prvobitno klasificirane kao gracilne i robusne. Robusna varijanta Australopithecusa, je zatim reklasificirana kao Paranthropus. I u 1930., kada je prvi put opisan prvi robusni primjeraka, uzeto je ime roda Paranthropus. U 1960., robusni oblik se "preselio" u rod Australopithecus. Nedavni trend je pokušaj vraćanja u originalnu klasifikaciju, tj. uvažavanja posebnog roda.

Prije roda Homo[uredi | uredi izvor]

  • Najraniji hominidi
    • Aegyptopithecus
    • Sahelanthropus tchadensis
    • Orrorin tugenensis
    • Ardipithecus kadabba
    • Ardipithecus ramidus
  • Rod Australopithecus
    • A. anamensis
    • A. bahrelghazali
    • A. afarensis
    • A africanus
    • A. garhi
  • Rod Paranthropus
    • P. aethiopicus
    • P. boisei
    • P. robustus

Rod Homo[uredi | uredi izvor]

Filogenetsko stablo recentnih čovjekolikih majmuna: čovjek (rod Homo), čimpanze i bonoboi (rod Pan), gorile (rod Gorilla), orangutani (rod Pongo), i giboni (četiri vrste porodice Hylobatidae: Hylobates, Hoolock, Nomascus, i Symphalangus). Svi osim gibona pripadaju hominidima.
Rekonstrukcija mlade ženlke Australopithecus afarensis, poznate pod popularnom imenom Lucy (koje je dobila po pjesmi Beatlesa „Luci in the sky“)
− (National Museum of Natural History) –
Jedna varijanta suvremenih pogleda ne geografsku i vremensku distribuciju hominidnih populacija
Rekonstrukcija Homo habilis
Lobanje:
1. Gorilla
2. Australopithecus
3. Homo erectus
4. Neandertalac (Lokalitet: La Chapelle aux Saints)
5. Steinheimska lobanja
6. Homo sapiens.
Obratiti pažnju na opadanje prognatizma i smanjivanje nadočnih lukova, a porast veličine (visine) čela.
Rekonstrukcija Homo heidelbergensis koji bi mogao biti direktni preda Homo neanderthalensis i Homo sapiens
Dermoplastska rekonstrukcija neandertalca
Kameno "sječivo" jezgraške kulture Oldowan , najčešći osnovni kameni alat kojga je proizveo Homo habilis
Naziv kulture je po jednom od najuvjerljivijih nalazišta (Oldoway)
Ovladavanje vatrom je ključna prekretnica i pokretač druge velike ekspanzije u ljudskoj povijesti.

Prema modernoj taksonomiji, Homo sapiens je jedina preživjela vrsta roda Homo. Prema tome, trenutna proučavanja o porijeklu vrste Homo sapiens često ukazuju na nekadašnje postojanje drugih vrsta roda Homo, koje su izumrle. Dok su neke od njih možda bile preci sapijensa, mnoge su vjerovatno bile bliski ljudski srodnici, koji su se vremenom odvojili od ljudske razvojne linije. Još uvijek nije postignuta suglasnost o tome koje od ovih grupa bi trebalo računati posebnim vrstama, a koje podvrstama drugih vrsta.

Inače, latinska riječ Homo označava "osobu" koja se prevodi kao "čovjek", riječ koja je istorijski i kulturno uvriježena u smislu označavanja ljudske vrste općenito, tj. pokrivajući sve rodove i spolove: muškarce, žene, djecu, transseksualne osobe, itd. U nedostatku boljeg neutralnog izraza, riječ čovjek se koristi kao prevod latinske riječi homo (slično stanje je i u mnogim drugim jezicima, kao naprimjer, u engleskom, gdje se riječ man - doslovno "muškarac" često, mada ne uvijek, koristi u smislu ljuskog bića, pa prema tome uključuje i spolove koji nisu muški(kao, naprimjer, žene).

Rod Homo obuhvata slijedeće vrste.

Homo habilis[uredi | uredi izvor]

Homo habilis (=čovjek sposobni, vješti) je živio od prije oko 2,4-1.500.000 godina. H. habilis , prva vrsta roda Homo, evoluirao je u istočnoj i južnoj Africi u kasnom pliocenu ili početkom pleistocena, prije 2,5-2 milona godina, kada se udaljio od potporodice Australopithecinae. Pripadnici vrste H. habilis (popularno nazvani habiline) imali su manje kutnjaka i veći mozak nego australopitecine. Obilježavajuća evolucijska novost mu je sposobnost izrade alata od kamena, a možda i životinjskih kostiju. To epohalno otkriće ga je i uvrstilo u pripadajući rod Homo, odnosno porodicu Hominidae.[6][7] Odavno je poznato da i neki drugi primati, kao oruđe, upotrebljavaju različita prirodna pomagala, ali čovjek i njegovi preci iz roda Homo su jedini u stanju da prave oruđa za proizvodnju oruđa u složenijim postupcim od instinktivnih i onih po modelu "pokušaj − greška"

Pronalazač jednog od prvih poznatih hominida bio je Louis Leakey.

Homo erectus[uredi | uredi izvor]

Homo erectus − čovjek uspravni − (uključujući i Homo ergaster) živio od prije oko 1,8 miliona godina(ili od oko 1,25 miliona isključujući ergaster ) do oko 0.07 miliona godina. Nazvan je tako zato što prije njegovog otkrića nisu bili poznati pravi prvi dvonošci na hominidnoj razvojnoj liniji (Australopithecinae).

U ranom pleistocenu, (1,5-1 milion godina), u Africi, Aziji i Evropi, po svoj prilici, Homo habilis je evoluirao u pravcu povećanje mozga i proizvodnje složenijeg kamenog alata; te razlike i drugi su već dovoljni za antropologe da se klasificira nova vrsta Homo erectus. Međutim, najznačajnija evolucijska novost "uspravnog čovjeka" je "pripitomljavanje" vatre i otkriće prednosti koje ona donosi i otvara.[8]

Poznati nalaz vrste Homo erectus je Pekinški čovjek (Peking Man), prvovitno označen kao Sinanthropus (kineski čovjek). Uz nagorjele kosti krupnijih i sitnih životinja u jednoj pećini na Zmajevom brdu u blizini Beijinga prinađeno je i mnoštvo savršenijih alatki, ostaci ugljena i pepela. Među nagorjrlim kostima su bile i ljudske, po čemu mnogi zaključuju da je pekinški čovjek jeo pripadnike sopstvene vrste (antropofagija).

Otkriće vatre je omogućilo ekspanziju roda Homo u široka prostranstva hladnijih klimata.

Ostali nalazi fosila H. erectus potiču iz ostatka Azije (posebno Indonezije), Afrike i Evrope. Mnogi paleoantropolozi sada za sve ne-azijske oblike ove grupe koriste termin Homo ergaster, a H. erectus je rezerviran samo za one fosile iz azijskog regiona, uz podudaranje određenih skeletnih i stomatoloških svojstava, koja se neznatno razlikuju od onih kod H. ergaster. Glavna razlika se tiče upotrebe vatre i, u vezi s tim, kuhanja mesa.

Homo ergaster[uredi | uredi izvor]

Homo ergaster je živio prije od oko 1,8 do oko 1.25 miliona godina. Za njega je također predložen naziv podvrste Homo erectus ergaster. Takvi prijedlozi si i razumni sve dok se uz moguće nalaze afričkih predstavnika vrste H. erectus ne otkriju i ostaci vatre ili naznake da im je bila poznata njena praktična upotreba.

Homo heidelbergensis[uredi | uredi izvor]

Homo heilderbergensis(Heidelbergški čovjek) je živio od prije oko 800 hiljada do oko 300 hiljada godina. Za ovaj nalaz je također je predložno i naučno ime podvrste Homo sapiens heilderbergensis i Homo sapiens paleohungaricus.

Homo sapiens idaltu[uredi | uredi izvor]

H. sapiens idaltu je živio prije od oko 160 hiljada godina (predložena podvrsta). Najstariji je poznati nalaz anatomski modernih ljudi.

Homo floresiensis[uredi | uredi izvor]

Homo floresiensis, koji je živeo od oko 12 hiljada (obznanjeno 2004. u Science i Nature), a čiji je nadimak Hobbit (po glavnom liku iz popularnog filma). Otkriven je na otoku Flores u indokineskom dijelu Pacifika. Mala veličine je vjerojatno rezultat pojave fenomena "otočne patuljavosti" (Island dwarfing). Zanimljivo je da su na njegovom matičnom otoku otkriveni i patuljasti fosili nekih danas krupnih životinja (slonova i krokodila, npr.)

H. floresiensis je intrigantan po svojoj veličini i starosti, što jer je daleko najnovija vrsta roda Homo, koja nije na direktnoj liniji evolucije modernog čovjeka.

Homo neanderthalensis[uredi | uredi izvor]

Homo neanderthalensis živio prije oko 250-30 hiljada godina. Također mu je predložen (podvrsni) naziv Homo sapiens neanderthalensis. U toku je rasprava o tome da li je neandertalac posebna vrsta, Homo neanderthalensis ili je podvrsta H. sapiens neanderthalensis. Iako je rasprava i dalje traje, preovladava pogled koji se zasniva na prikupljenim dokazima koji su dobijeni ispitivanjem mitohondrijske DNK i Y hromosoma, koji ukazuju na to da je protok gena između H. neanderthalensis i H. sapiens bio neznatan ili ga uopće nije bilo, Po tome bi ovo bile dvije zasebne vrstae. U 1997]., Mark Stoneking je izjavio: "Ovi rezultati, zasnovani na mitohondrijskoj DNK neandertalca, izvađenoj iz kosti, ukazuju na to da neandertalci nisu doprinijeli mitohondrijskoj DNK modernih ljudi ... Neandertalci nisu naši preci…" Naknadna istraživanja neandertalske DNK potvrdila su ove nalaze.[9][10]

Međutim, pristalice multiregionske hipoteze ukazuju na nedavne studije ne-Afričke jedrove DNK datiraju ih na prije jedan milion godina, kao i očigledni hibridni fosili nađeni u Portugalu i drugdje, radi otklanjanja prevladavajuće zbrke u akademskim krugovima.[11]

Homo sapiens[uredi | uredi izvor]

H. sapiens (čovjek razumni, mudri)se pojavio prije oko 200 hiljada godina i traje do danas. Od 400.000 godina prije naše epohe (i drugog meduglacijalnog perioda u srednjem pleistocenu) do prije oko 250.000 godina, trend kranijalniog povećanja i usavršavanje tehnologije obrade kamenog oruđa, pružaju dokaze za prelazak iz evolucije čovjeka iz stupnja H. erectus u H. sapiens. Neposredni dokazi ukazuju da je došlo do velikih migracija erektusa iz Afrike, a zatim dalje specijaciju u sapiensa od ergastera u Africi (malo je dokaza da se ova specijacija dogodila drugdjena drugdje). Tada su sukcesivne migracije unutar i van Afrike kraju zamijenile ranije raseljene populacije vrste H. erectus. Međutim, raspoloživi dokazi uopće ne pretpostavljaju multiregijsku specijaciju.

Komparacija osobenosti vsta roda Homo[uredi | uredi izvor]

Boldirana imena ukazuju na postojanje brojnih fosilnih nalaza
Vrsta Hronologíja (milioni godina) Distribucija Visina (m) Masa (kg) Zapremina lobanje (cm³) Registar fosila Otkriće/
Publiciranje
Homo habilis 2,5–1,4 Istočna Afrika 1,0–1,5 30–55 600 Nekoliko 1960./1964.
Homo rudolfensis 1,9 Kenija       1 lobanja 1972./1986.
Homo georgicus 1,8–1,6 Gruzija     600 Oskudni 1999./2002.
Homo ergaster 1,9–1,25 Istočna i južna Afrika 1,9   700–850 Nekoliko 1975.
Homo erectus 2–0,3 Afrika, Evroazija (Java, Kina, Vijetnam, Kavkaz) 1,8 60 900–1.100 Nekoliko 1891./1892.
Homo cepranensis 0,8 Italija       1 krov lobanje 1994./2003.
Homo antecessor 0,8–0,35 Španija, Engleska 1,75 90 1.000 Tri lokacije 1994./1997.
Homo heidelbergensis 0,6–0,25 Evropa, Afrika 1,8 60 1.100–1.400 Nekoliko 1907./1908.
Homo rhodesiensis 0,3–0,12 Zambija     1.300 Vrlo malo 1921.
Homo neanderthalensis 0,23–0,024 Evropa, Zapadna Azija 1,6 55–70 (Snažna građa) 1.200–1.700 Nekoliko 1829./1864.
Homo sapiens 0,25 – Sadašnjost Kosmopolit 1,4–1,9 55–100 1.000–1.850 Recentni —/1758.
Homo sapiens idaltu 0,16 Etiopija     1.450 3 lobanje 1997./2003.
Homo floresiensis 0.10–0.012 Indonezija 1,0 25 400 7 individua 2003./2004.

Migracije[uredi | uredi izvor]

Od nalaza prvih nesumnjivih antropoida, istraživači I obični radoznalci su bili duboko podijeljeni oko mogućih centara radijacije I pravaca migrirana, odnosno ekspanzije pripadnika rodaHomo. Te rasprave traju čak I nakon sekvenciranja genoma čovjeka I čovjekolikih majmuna.

Prema posljednjim dokazima, najprihvatljivija je pretpostavka das u pripadnici roda Homo, izvan Afrike , emigrirali najmanje tri puta. Najprije je to učinio Homo erectus, zatim Homo heidelbergensis i na posljetku Homo sapiens. Postoje i naznake nekih relativno migracija, npr. afro-azijskae jezična porodice na Bliskom Istoku.

Prema konstruiranom evolucijskom modelu nedavnog afričkog porijekla recentnog la čovjeka (teorija „Out of Africa“), vrsta ‘’Homo sapiens’’ je postal specijacijom u Africi, prije oko 200 hiljada godina, a njegove kasnije migracije na euroazijsko kopno su se odvijale sukcesivnom ekspanzijom ostalih vrsta: roda Homo ( Chris Stringer i Peter Andrews).[12][13]

Model ljudskih migracija, prema genetičkoj divergenciji mitohondrijske DNK[14]. Bojama je označeno proteklo vrijeme od migracija, u hiljadama godina.

Alternativna (rivalska) hipoteza o multiregionalnoj evoluciji čovjeka pretpostavljala je da se cijeli rod Homo sastojao od jedne velike integrirane populacije (kao što je to danas slučaj), koja je simultano i konstantno evoluirala na više mjesta , u rasponu od par miliona godina. Već u ovoj postavci, ona je isključivala mogućnost postojanje različitih vrsta roda ‘’Homo’’. Model multiregionalne evolucije je prvi predložio Milford H. Wolpoff 1988. godine.[15][16][17]

Napredak u razvoju tehniika skvenciranja DNK, osobito mitohondrijske DNK, a kasnije i u DNK kromosoma Y uveliko je unaprijedio spoznaje o porijeklu recentnih ljudi.[18][19][20].

Nakon sekvenciranja uzoraka mtDNK i Y-DNK domorodačkog stanovništva iz svih dijelova svijeta, došli su do podataka o genetičkom porijeklu muške i ženske linije čovječanstva.[21] Rezultati analize razlika u genetičkom stablu obuhvaćenih uzoraka interpretirani su kao čvrsti dokaz teorije pojedinačnog podrijetla iz perioda od oko 300 hiljada godina (teorija „Out of Africa“).[22][23] Uzorci su pokazali najveću raziličitost upravo unutar afričkog domorodačkog stanovništva, potvrđujući tako ideju da je Afrika genetička kolijevka prvih žena i muškaraca vrste Homo sapiens.[24] Proučavanja mitohondrijske DNK i DNK hromosoma Y dalo je čvrste dokaze u prilog teoriji o postojanju nedavnog zajedničkog afričkog pretka. Analizirajući genealoška stabla sastavljena od 133 vrste mtDNK, istraživači su dokazali da je ljudski rod genetički potiče od jednog ženskog afričkog pretka, kojeg su nazvali "mitohondrijskom Evom".[25]

Široka studija afričkog genetičkog diverziteta izvedena pod vođstvom Sarah Tishkoff, dokazala je da narod San ima najveću genetičku različitost između 113 testiranih različitih populacija, što ga čini jednim od 14 "drevnih populacijskih klastera". Istraživanje m je bilo moguće locirati početak migracija recentnih ljudi u jugozapadnu Afriku, u blizini obalne granice država Namibije i Angole.[26]Ranije je Richard Leakey imao premalo fosilnih dokaza da bi riješio ovo pitanje.[27] Studije haplogroupa na DNK hromosoma Y mitohondrijske DNK čvrsto su podržale teoriju nedavnog afričkog podrijetla.[28]Kasniji nalazi, koji su dobijeni analizom autosomske DNK također snažno podržavaju ovu teoriju.

Neke studije, međutim, sugeriraju da postoje dokazi o miješanju arhajske vrste Homo sapiens sa skupinama recentnih ljudi.[29]

Nedavno sekvenciranje genoma neandertalca[30] i nalaza pod oznakom Denisova[31]ukazuje da se, moglo dogoditi djelimično miješanje predačkih genskih fondova. Recentni ljudi izvan Afrike, u genomu imaju 2-4% alela neandertalaca, a neki narodi Melanezije imaju dodatnih 4-6% alela denisovskog čovjeka.

Ovi novi rezultati nisu u suprotnosti sa modelom projekcije nedavnog afričkog pretka, osim u svojoj najstriktnijoj interpretaciji. Nakon oporavka od mogućih efekata genetičkog drifta (uskog grla) koji je možda bio izazvan katastrofalnom erupcijom supervulkana Toba. Pretpostavka je da je relativno mala grupa ljudi napustila Afriku i nakratko se pomiješala s neandertalcima, vjerojatno na području Bliskog istoka ili možda već u sjevernoj Africi prije daljnje migracije. To je, naravno imalo i evidentirane posljedice u genetičkoj strukturi zahvaćene populacije. Njihovi potomci, sa još uvijek dominantno afričkim genskim fondom, šire se u druge krajeve i naseljavaju cijelu Planetu. Jedan dio ovih ljudi dolazi u kontakt s denisovskim ljudima, što uvjetuje novo miješanje genofonda, vjerojatno na području jugoistočne Azije, a kasnije i Melanezije.[32] HLA haplotip podrijetlom od neandertalca i denisovskog čovjeka pronađen je u modernim populacijama Euroazije i Okeanije.

Još uvijek su divrgentne hipoteze o broju i obimu migracija. Teorijski model višestrukog širenja uključuje i teoriju južnog širenja, koju zadnjih godina sve više podržavaju genetički, lingvistički i arheološki dokazi. Po toj teoriji došlo je do obalne migracije modernih ljudi iz područja Roga Afrike prije oko 70.000 godina. Ova grupa je učestvovala u naseljavanju jugoistočne Azije i Okeanije, objašnjavajući tako otkriće das u su se rane ljudske naseobina u tim područjima pojavile puno prije nego na Bliskom Istoku. Drugi val migracija recentnih ljudi širio se preko Sinaja u Aziju, što je omogućilo formiranje većih dijelova populacije u Euroaziji. Ta druga grupa lje razvila sofisticiranu tehnologiju izrade kamenog alata i bila je manje ovisna o prirodnimizvorima hrane koja se nalazi uz morsku obalu, nego prva grupa migranata. Velik dio dokaza o migriranju prve grupe vjerojatno je uništen podizanjem razine mora na kraju svakog glacijalnog maksimuma.

Model višestrukih migracija je u kontradikciji sa rezultatima studijama koje dokazuju da sve populacije jugoistočne Azije i Okeanije potiču iz iste linije mitohondrijske DNK, što podržava teoriju jednog o jedinom migracijskom vala iz Afrike, od kojeg vuku porijeklo sve ostale neafričke populacije.[33]

Dodatno zapažanje[uredi | uredi izvor]

Pitanje o porijeklu ljudskih bića je često bilo i još uvije jeste, u raznim kulturnim i vjerskim krugovima, predmet mnogih kontroverzi (vidi, naprimjer, članak Kontroverzija stvaranje - evolucija).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Wood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford, ISBN 0-19-280360-3.
  2. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  3. ^ Enard W. et al. (2002): Molecular evolution of FOXP2, a gene involved in speech and language. Nature, 418: 870.
  4. ^ Crow T. J., Ed. (2002): The Speciation of Modern Homo sapiens. Oxford University Press, Oxford.
  5. ^ Wood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford, ISBN 0-19-280360-3.
  6. ^ http://www.nature.com/nature/journal/v129/n3263/abs/129715a0.html
  7. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  8. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  9. ^ http://www.psu.edu/ur/NEWS/news/Neandertal.html DNK pokazuje da neandertalac nije naš predak
  10. ^ Ovchinnikov, et al. (200): Molecular analysis of Neanderthal DNA from the Northern Caucasus. Nature 404: 490.
  11. ^ Wood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford, ISBN 0-19-280360-3.
  12. ^ {{cite web|url=http://news.nationalgeographic.com/news/2007/07/070718-african-origin.html%7Ctitle=Modern Humans Came Out of Africa, "Definitive" Study Says|publisher=News.nationalgeographic.com|date=28. September 2010.
  13. ^ {{cite journal|author=Stringer CB, Andrews P|title=Genetic and fossil evidence for the origin of modern humans|journal=Science|volume=svezak 239|issue=broj 4845|pages=str. 1263.–1268.|year=1988.|month=March|pmid=3125610|doi=10.1126/science.3125610|bibcode = 1988Sci...239.1263S
  14. ^ Behar et al. 2008, Gonder et al. 2007, Reed and Tishkoff
  15. ^ Wolpoff, MH, Hawks J, Caspari R (2000.). "Multiregional, not multiple origins". Am J Phys Anthropol 112 (1): 129–136..
  16. ^ Wolpoff M. H., Spuhler N., Smith F. H., Radovcic J., Pope G., Frayer D. W., Eckhardt R., Clark G. (1988): Modern human origins. Science. 241 (4867):772-774.
  17. ^ http://www.sciencemag.org/cgi/pdf_extract/241/4867/772%7Cpmid=3136545%7Cbibcode = 1988Sci...241..772W
  18. ^ Amade M'charek (2005.). The Human Genome Diversity Project: an ethnography of scientific practice, Cambridge University Press ISBN 978-0-521-83222-9.
  19. ^ (2008.) Human origins: what bones and genomes tell us about ourselves, Texas A&M University Press ISBN 978-1-58544-567-7.
  20. ^ R. J. Trent (2005.). Molecular medicine: an introductory text, str. 6., Academic Press ISBN 978-0-12-699057-7. Pristupljeno URLu 9. studenog 2011..
  21. ^ 2011. Meeting the Family: One Man's Journey Through His Human Ancestry, National Geographic Books ISBN 978-1-4262-0573-6.
  22. ^ Speicher M. R., Stylianos E. Antonarakis S. E., Arno G. Motulsky A. G. (200): Vogel and Motulsky's Human Genetics: Problems and approaches. Springer, Berlin.
  23. ^ http://books.google.com/books?id=FlfPSpBvKLgC&pg=PA606%7Caccessdate=10.
  24. ^ Dr Kutty (2009.). Adam's Gene and the Mitochondrial Eve, Xlibris Corporation ISBN 978-1-4415-0729-7. Pristupljeno URLu 2011..
  25. ^ Cann R. L., Stoneking M., Wilson A. C. (1987.). "Mitochondrial DNA and human evolution". Nature 325. (6099): 31.–36..
  26. ^ Africa's genetic secrets unlocked. rezultati su objavljeni na internetskom izdanju časopisa Science.
  27. ^ Leakey, Richard (1994.). The Origin of Humankind, 87.–89., New York, NY: Basic Books ISBN 978-0-465-05313-1.
  28. ^ Jorde LB, Bamshad M, Rogers AR (veljača 1998.). "Using mitochondrial and nuclear DNA markers to reconstruct human evolution". BioEssays 20 (2): 126–136..
  29. ^ Wall, J. D. (2009.). "Detecting Ancient Admixture and Estimating Demographic Parameters in Multiple Human Populations". Molecular Biology and Evolution 26 (8): str. 1823.–1827..
  30. ^ Green R. E., Krause J., Briggs A. W. et al. (may 2010.). "A draft sequence of the Neandertal genome". Science 328 (5979): 710.–722..
  31. ^ Reich D., Green R. E., Kircher M. et al. (2010): Genetic history of an archaic hominin group from Denisova Cave in Siberia. Nature 468 (7327): 1053–60. PMID 21179161.
  32. ^ Reich D, Patterson N, Kircher M, et al. (September 2011.). "Denisova admixture and the first modern human dispersals into Southeast Asia and Oceania". Am. J. Hum. Genet. 89 (4): 516.–528..
  33. ^ Macaulay, V. (2005.). "Single, Rapid Coastal Settlement of Asia Revealed by Analysis of Complete Mitochondrial Genomes". Science 308 (5724): 1034.–1036..

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: