Idi na sadržaj

Antifašističko sobranje narodnog oslobođenja Makedonije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Antifašističko sobranje narodnog oslobođenja Makedonije

(ASNOM)
Grb
Vrsta
VrstaJednodomni sistem
Historija
Osnovano2. august 1944.
Raspušteno16. april 1945.
SljedbenikNarodno sobranje Makedonije
Početak saziva2. august 1944.
Vodstvo
Predsjednik PrezidijumaMetodije Andonov Čento, KPJ
PotpredsjedniciPanko Brašnarov
Emanuel Čučkov, KPJ
SekretariLjupčo Arsov
Vladimir Poležinovski, KPJ
Broj zastupnika116 (1943)
Mjesto zasjedanja
Manastir Prohor Pčinjski
Mjesto prvog zasjedanja
Bujanovac, Srbija

Antifašističko sobranje narodnog oslobođenja Makedonije (makedonski: Антифашистичко собрание за народно ослободување на Македонија, ASNOM) bilo je najviše predstavničko i zakonodavno tijelo na teritoriji Makedonije za vrijeme okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane Sila Osovine u Drugom svjetskom ratu.

Osnovao je od strane makedonskih partizani, u završnoj fazi Narodnooslobodilačke borbe u Makedoniji, 2. augusta 1944. kod manastira Prohor Pčinjski, u Bugarskoj okupacionoj zoni Jugoslavije. Istovremeno, Nezavisnu Državu Makedoniju pokušali su proglasiti makedonski desničarski nacionalisti podržani od strane Nacističke Njemačke.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

U aprilu 1941. Sile Osovine su izvršile invaziju i ubrzo okupirale Kraljevinu Jugoslaviju. Pošto je jugoslavenski poraz bio neminovan, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) naložila je svojih 8.000 članova da skladište oružje u iščekivanju oružanog otpora,[2] koji će se do kraja 1941. proširiti na sva područja zemlje osim Makedonije.[3] Nadovezujući se na svoje iskustvo u tajnim operacijama širom zemlje, KPJ je nastavila sa organizovanjem jugoslavenskih partizana,[2] kao boraca otpora predvođenih Josipom Brozom Titom.[4] KPJ je ocijenila da je njemačka invazija (Operacija "Barbarossa") na Sovjetski Savez stvorila povoljne uslove za ustanak i njen politbiro je 27. juna 1941. osnovao Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije sa Titom kao vrhovnim komandantom.[2]

Podjela Vardarske Makedonije od strane Sila Osovine.

Nakon nacističke invazije i početka okupacije Jugoslavije, Makedonija je bila podijeljena između nekoliko država Sila Osovine. Ova podjela rezultirala je formiranjem različitih teritorijalnih entiteta, od kojih su neki bili pod izravnom okupacijom, dok su drugi bili pod "nezavisnom" upravom u okviru njemačkih saveznika.

Kraljevina Bugarska okupirala je najveći dio Vardarske Makedonije, uključujući gradove Bitolj, Ohrid i Kumanovo. Provodila je politiku asimilacije i prisilne bugarske nacionalizacije na tom području. Dio Makedonije duž albanske granice bio je pod kontrolom Fašističke Italije, odnosno njezine marionetske države, Kraljevine Albanije. Ovo područje je bilo pod utjecajem albanske vlasti i politike, s ciljem promovisanja albanske nacionalne svijesti. Ostatak Makedonije bio je pod izravnom kontrolom Nacističke Njemačke i Italije.

Formiranje[uredi | uredi izvor]

Inicijativni odbor za osnivanje ASNOM-a formiran je u novembru 1943. u selu Crvena voda. U njegovom sastavu nalazili su se: Metodije Andonov Čento (predsjednik), Strahil Gigov (sekretar), Cvetko Uzunovski, Venko Markovski i Mihailo Apostolski.

U martu 1944. odbor je uputio pismo svim Narodnooslobodilačkim odborima u Makedoniji da izvrše izbor delegata za Prvo zasjedanje ASNOM-a. Prvi sastanak Inicijativnog odbora održan je 30. aprila 1944. u selu Stajovce, te na njemu je u rad odbora uključeno još 17 članova.

Prvo zasjedanje[uredi | uredi izvor]

Delegati pristižu na Prvo zasjedanje ASNOM-a.
Memorijalni centar ASNOM-a u Pelincu.
Spomenik Prvom zasjedanju ASNOM-a u Skoplju.

Prvo zasjedanje ASNOM-a održano je simbolično 2. augusta 1944. (dan Ilindenskog ustanka) u staroj vodenici (objekat više ne postoji) koja se nalazila u okolini manastira Prohor Pčinjski (danas Srbija).[5][a] Iako je izabrano 116 delegata, zasjedanju je prisustvovalo samo oko 60. Na zasjedanju su donesene odluke, kojima je:[7][8]

Prvo zasjedanje otvoreno je himnom Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) - "Ustani zoru slobode" i nezvaničnom jugoslavenskom himnom - "Hej, Slaveni".[9] ASNOM je objavio Manifest koji opisuje položaj Vardarske Makedonije pod starom Jugoslavijom kao koloniju i proglašava "bratstvo i jedinstvo" sa ostalim jugoslavenskim narodom.[10] Izjavila je i podršku ravnopravnosti svih nacionalnosti u Makedoniji i pozvala Albance, Turke i Vlahe da se uključe u narodnooslobodilačku borbu.[7] Upućen je i poziv na "ujedinjenje cijelog makedonskog naroda", odnosno na cijelom geografskom području Makedonije. Inauguracionim sastankom je predsjedavao Panko Brašnarov, bivši član VMRO-a i najstariji član, a za predsjednika je izabran Metodije Andonov Čento. Obojica su željeli veću nezavisnost buduće republike. Oni su ulazak u Jugoslaviju vidjeli kao oblik druge srpske dominacije nad Makedonijom i preferirali su članstvo u balkanskoj federaciji ili pak potpunu nezavisnost. Čento i djelimično Brašnarov sukobili su se sa Svetozarom Vukmanovićem-Tempom, predstavnikom Josipa Broza Tita u Makedoniji. Jedan od saradnika u ASNOM-u bio je Kiro Gligorov, budući prvi predsjednik Republike Makedonije.[8][11] Prema nekim istraživačima, prvo zasjedanje je bilo izmanipulisano od strane projugoslavenskih predstavnika, a broj prisutnih delegata je osporen.[12] Na kraju zasjedanja izabran je Prezidijum (Predsjedništvo) ASNOM-a.

Razvoj događaja[uredi | uredi izvor]

Početkom septembra, Nacistička Njemačka je nakratko pokušala uspostaviti marionetsku državu pod nazivom Nezavisna Država Makedonija. Međutim, država de facto nije uspostavljena zbog nedostatka bilo kakve vojne podrške. Uprkos tome, proglasili su je makedonski desničari i nacionalisti 8. septembra. Nakon što je Bugarska prešla na savezničku stranu u ratu 9. septembra, vojska stacionirana u Makedoniji vratila se na stare granice Bugarske. Početkom oktobra novoformirana Bugarska narodna armija zajedno sa Crvenom armijom ponovo je ušla u okupiranu Jugoslaviju. Nijemce je krajem novembra Bugarska vojska[13][14][15][16][17], uz pomoć makedonskih partizana, otjerala iz Vardarske Makedonije.[18][19]

Prezidijum ASNOM-a[uredi | uredi izvor]

Prezidijum se sastojalo od predsjednika, dva potpredsjednika, dva sekretara i 17 članova. To su bili:[1]

Drugo zasjedanje[uredi | uredi izvor]

ASNOM je zvanično postao operativan u decembru, ubrzo nakon njemačkog povlačenja iz Skoplja.[20] U septembru 1944. nova bugarska prokomunistička vlada oslobodila je Lazara Koliševskog, komunističkog zatvorenika nacista. Na drugom zasjedanju, od 28. do 31. decembra, Lazar postaje novi lider Komunističke partije Makedonije, te biva proglašen za prvog zamjenika Čenta u Prezidijumu ASNOM-a. Na istom zasjedanju, donesena je odluka o osnivanju tribunala, koji će suditi "saradnicima okupatora koji su ukaljali makedonsko ime i makedonsku nacionalnu čast.[21]

Ovom zasjedanju su također prisustvovali i potpredsednici Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije: Edvard Kardelj, Svetozar Vukmanović Tempo, Dimitar Vlahov; predsjednik Otačastvenog fronta Bugarske Dobri Trpešev i predstavnici sovjetske i anglo-američke vojne misije.[20]

Treće zasjedanje[uredi | uredi izvor]

Treće zasedanje ASNOM-a održano je od 14. do 16. aprila 1945. u Skoplju. Na ovom zasjedanju odlučeno je da se osnuje prva Vlada Federalne Makedonije, Predsjedništvo ASNOM-a je postalo Predsjedništvo Narodne skupštine (sobranja) Makedonije, a ASNOM je postao Narodna skupština (sobranje) Makedonije.[20]

Čenta je zamenio Koliševski, koji je u potpunosti počeo da sprovodi projugoslavensku liniju. Snažno je podržavao promociju posebnog etničkog makedonskog identiteta i jezika u FD Makedoniji.[22] ASNOM je formirao komitet za standardizaciju makedonskog jezika i pisma. U decembru 1944. ASNOM je odbacio preporuke prvog komiteta kao probugarske. Formirao je drugi komitet, čije su preporuke prihvaćene u aprilu 1945. Preporuke (drugih) komiteta bile su pod jakim uticajem srpske ćirilice.

Naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Krajem 1944, Zakon o zaštiti makedonske nacionalne časti koji je usvojio ASNOM, za koji je Prezidijum stvorio poseban tribunal za njegovo sprovođenje, progonio je bugarske pojedince.[23][24] Tokom 1940-ih, prvi predsjednik ASNOM-a Čento, Pavel Šatev i Brašnarov su odstranjeni sa svojih pozicija, zatim izolovani, uhapšeni i zatvoreni pod izmišljenim optužbama da su: strani agenti, probugarski nastrojeni, tražioci veće nezavisnosti, sarađivači s Kominformom, kreatori konspirativnih političkih grupa, tražioci veće demokratije i slično.[25] U današnjoj Sjevernoj Makedoniji ASNOM je ostao samo "predmet sjećanja".[26]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Manastir i okolina, koji su bili u sastavu Makedonije, prebačeni su Srbiji u februaru 1945.[6]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Rodoljub Čolaković - Zapisi iz oslobodilačkog rata, knjiga V. Sarajevo, 1966.
  • Enciklopedija Jugoslavije (knjiga VII). „Jugoslavenski leksikografski zavod“, Zagreb 1968.
  • Ilustrirana povijest Narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji 1941-1945. „Stvarnost“, Zagreb 1973.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Makedonska enciklopedija: A-LJ (jezik: makedonski). MANU. 2009. ISBN 978-608-203-023-4.
  2. ^ a b c Vukši, Velimir (2003). Tito's Partisans 1941–45. Oxford, UK: Osprey Publishing. str. 10–11, 13–15. ISBN 1-84176-675-5.
  3. ^ Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford, California: Stanford University Press. str. 88, 114. ISBN 978-0-8047-0857-9.
  4. ^ Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. str. 113. ISBN 9780253346568.
  5. ^ Dejan Djokić (2003). Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918-1992. C. Hurst & Co. Publishers. str. 121. ISBN 9781850656630.
  6. ^ Ivo Banac (2018). With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism. Cornell University Press. str. 104. ISBN 9781501720833.
  7. ^ a b Hugh Poulton (2000). Who are the Macedonians?. C. Hurst & Co. Publishers. str. 105. ISBN 9781850655343.
  8. ^ a b Andrew Rossos (2013). Macedonia and the Macedonians: A History. Hoover Press. str. 196–197, 264. ISBN 9780817948832.
  9. ^ Aleksandar Pavković; Christopher Kelen (2016). Anthems and the Making of Nation States: Identity and Nationalism in the Balkans. I.B. Tauris. str. 164–165. ISBN 9781784531263.
  10. ^ Dejan Djokić (2003). Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918-1992. C. Hurst & Co. Publishers. str. 121. ISBN 9781850656630.
  11. ^ "Interview, "Utrinski vesnik" daily newspaper, issue 1497, August 31, 2006 Skopje, Republic of Macedonia". Arhivirano s originala, 30. 5. 2011. Pristupljeno 15. 5. 2024.
  12. ^ Мичев, Добрин. Партизанското движение във Вардарска Македония, 1941–1944 г. сп. Македонски преглед, МНИ, кн. 2, София, 1995, стр. 5–40; Палешутски, Костадин. Югославската комунистическа партия и македонският въпрос, 1919 – 1945, Изд. на Българската Академия на Науките, София, 1985, стр. 319. Веселин Ангелов (2003) Македонската кървава Коледа (Създаване и утвърждаване на Вардарска Македония като република в югославската федерация. (1943 – 1946), ISBN 9548008777, стр. 67-68; Michael Palairet, Macedonia: A Voyage through History (Vol. 2, From the Fifteenth Century to the Present), Volume 2, Cambridge Scholars Publishing, 2016, ISBN 9781443888493, p. 210.
  13. ^ "By the end of November, almost all of Macedonia and Serbia had been liberated and cleansed of German units. The Bulgarian army is largely responsible for achieving this goal. A military contingent of more than 450,000 troops participated in the campaign. Even though the Bulgarian offensive was undertaken with the cooperation of the Yugoslav Liberation Army, as all observers at the time noted, the latter's forces were absolutely insufficient and without Bulgarian participation, defeating the enemy would have been impossible. Another thing noted at the time was the wholly upright behavior of Bulgarian troops in Macedonia and Serbia. After conquering a given territory, the army turned over control to the new administration that was being formed from the ranks of the Yugoslav opposition. In contradiction to preliminary expectations, it was found that on the whole the local population, especially in urban areas, calmly accepted the Bulgarian military presence in the region. This generally positive attitude was connected to the idea of a future federation between Yugoslavia and Bulgaria that was beginning to be promoted." For more see: Ivaylo Znepolski et al., Bulgaria under Communism, Routledge Histories of Central and Eastern Europe, Routledge, 2018, ISBN 1351244892.
  14. ^ "Military realities, however, made this incident look very ironic indeed, for Skopje was liberated by Bulgarian forces, while the Macedonian Partisans remained in the surrounding hills, and came down only to celebrate their entrance to the city. Similar scenes occurred in many other towns of Macedonia and Serbia, pointing to the fact that, from a military perspective the Russians were right: the Bulgarian army was the only force capable of driving the Germans quickly from Yugoslavia. Needless to say, the official Macedonian historiography, written mainly by Apostolski himself, understandably played down the crucial role of the Bulgarians. The glorification of the Partisan movement, an essential component of the post-war Yugoslav political culture-and more personal Partisan considerations left little room for such “technicalities”... For information on the military situation in Macedonia and Serbia and the role of the Bulgarian army see FO 371/43608, R17271, 24/11/1944; FO 371/44279, R16642,14/10/1944; FO 371/43630, R19495, 24/11/1944; WO 208, 113B, 12/9/1944. The sources, which contain intelligence reports from BLOs, confirm the decisive role of the Bulgarian army in the liberation of Skopje, Nis, Prilep, and the Morava Valley." For more see: Dimitris Livanios, The Macedonian Question: Britain and the Southern Balkans 1939–1949, Oxford University Press: Oxford, 2008; ISBN 9780199237685, p. 134.
  15. ^ "For a detailed description of the German withdrawal from Greece through Macedonia and the central Balkans to Bosnia… see the account by one of the participants, Erich Schmidt-Richberg, „Der Endkampf auf dem Balkan“. General Schmidt-Richberg was chief of staff of Army Group E, deployed in Greece... The Yugoslavs' main criticism of the book was that it did not mention the Partisan units that fought the Germans as soon as they entered Yugoslav territory in Macedonia. Schmidt-Richberg only mentioned Bulgarian divisions, which had changed camps and were now fighting the Germans. But the Yugoslavs claimed that the main burden of fighting the Germans was theirs and that the Bulgarians did not have their heart in fighting their erstwhile allies. The claim applies to Partisan operations in the area between the Greek frontier on the south and the Drina River on the northwest – Macedonia, Southern Serbia, Kosovo and Sndjak. It is interesting to note that in a series of maps from Army Group E on its withdrawal through Macedonia and Serbia toward the Drina River and Bosnia, there is almost no indications on Yugoslav Partisan units… The contribution of Bulgarian troops in fighting the Germans in the fall of 1944 in Macedonia and Serbia is still much debated between Yugoslav and Bulgarian military historians." For more see: Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. Volume 2, Stanford University Press, 2002, ISBN 0804779244, pp. 751-752.
  16. ^ "Soviet arrogance was evident at all levels of the Red Army, beginning with its commander in chief. Stalin told Tito at a meeting that the Bulgarian army (which switched sides in the war in September 1944) was superior to Partisans, praising the professionalism of its officers. This was a pure provocation from the Soviet leader. The Bulgarians were Partisan wartime foes, and regardless of whether it was true, Stalin meant to put the assertive Yugoslav leadership in its place by insulting Tito's proudest achievement: his army. Furthermore, the Red Army's operational maps often excluded Partisan units, indicating the command's failure to even acknowledge that Yugoslavs played any role in the defeat of the Germans in the country. Further below in the chain of command, Partisan commanders had to appeal to the Red Army's political departments to include in their public statements the fact that Belgrade was liberated jointly by the Red Army and Partisans and not just by the Soviets, as well as to cease treating the Partisans as unknowledgeable and as a second-rate army." For more see: Majstorović, Vojin. “The Red Army in Yugoslavia, 1944–1945.” p. 414 in Slavic Review, vol. 75, no. 2, 2016, pp. 396–421. JSTOR.
  17. ^ "By 23 October the Bulgarians had reached the vicinity of Podujevo, in the north-eastern corner of Kosovo; another Bulgarian force was also closing on Kumanovo, a strategically important town just to the north-east of Skopje. For a crucial period of a fortnight, however, this front remained more or less static. This was thanks to two factors: the disruption of the Bulgarian army by the sudden removal (at Russian insistence) of its old officer corps, and the dogged resistance of the Scholz Group, which was assisted by up to 5,000 Albanians in the Prishtina-Mitrovica area (of whom some belonged to the security force recruited in Albania by Xhafer Deva, and 700 were members of the Skanderbeg division) as well as some local Chetnik formations. The Germans formed a plan for the orderly evacuation of their forces, which they were able to carry out on schedule, abandoning Skopje on 11 November, destroying installations at the Trepcha mine on the 12th and leaving Prishtina on the 19th, from where they retreated north-westwards into Bosnia. Accounts of these events published in post-war Yugoslavia give the impression that the Germans were driven out by the Partisans, who 'liberated' the cities of Kosovo by force. There was some fighting by a combined force of Yugoslav and Albanian Partisans in Western Kosovo, mainly against the remnants of the Skanderbeg division; but these actions were quite insignificant compared with the Soviet-Bulgarian advance. The war diary of the commander of the German Army Group 'E', with its detailed day-by-day record of military actions in Kosovo, contains hardly any references to Partisan actions at all. The general pattern was that the towns in Western Kosovo were 'liberated', i.e. taken over by Partisan forces, only after the Germans and their auxiliaries had left; in Eastern Kosovo it was the Soviet and Bulgarian forces (with some Yugoslav Partisans attached to them) who took over, also after the Germans had got out." For more, see Noel Malcolm, Kosovo: A Short History, New York University Press, 1998, pp. 310-313, ISBN 0814755984.
  18. ^ Volume 5 of Istoria na Bŭlgarite, Author Georgi Bakalov, TRUD Publishers, 2007, ISBN 954-621-235-0, p. 567.
  19. ^ Bulgarian-Yugoslavian political relations, 1944–1945, Georgi Daskalov, Kliment Ohridski University, 1989, p. 113.
  20. ^ a b c Dimitar Bechev (2019). Historical Dictionary of North Macedonia (2nd izd.). Rowman & Littlefield. str. 43. ISBN 9781538119624.
  21. ^ Кочанковски, Јован, Битола и Битолско во Народноослободителната и антифашистичка воjна на Македонија (1941–1945), том 2: 1944–1945, с. 427
  22. ^ Bernard A. Cook, Europe Since 1945: An Encyclopedia, Taylor & Francis, 2001, ISBN 0815340575, p. 808.
  23. ^ Kostov, Chris (2010). Contested Ethnic Identity: The Case of Macedonian Immigrants in Toronto, 1900-1996. Peter Lang. str. 84–85. ISBN 9783034301961.
  24. ^ Управување со Дигиталната Безбедност и Анонимност, Жарко Ѓуров и Лилјана Ацковска. Закон за Македонската национална чест - UDBAMK
  25. ^ Historical dictionary of the Republic of Macedonia, Dimitar Bechev, Scarecrow Press, 2009, ISBN 0-8108-5565-8, pp. 15–16.
  26. ^ Livezeanu, Irina; von Klimo, Arpad, ured. (2017). The Routledge History of East Central Europe Since 1700. Taylor & Francis. str. 491. ISBN 9781351863438.