Guča Gora

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Koordinate: 44°14′36″N 17°43′44″E / 44.243304°N 17.728764°E / 44.243304; 17.728764
Guča Gora
(naselje)
Franjevački samostan u Gučoj Gori
Franjevački samostan u Gučoj Gori
Država  Bosna i Hercegovina
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Kanton Flag of Central Bosnia.svg Srednjobosanski
Općina Travnik
Nadmorska visina 764 m
Koordinate 44°14′36″N 17°43′44″E / 44.243304°N 17.728764°E / 44.243304; 17.728764
Stanovništvo
 - Naselje 847 (1991)
Vremenska zona Srednjoevropsko vrijeme
Pozivni broj (+387) 30
Matični broj 152170[1]
Matični broj općine 11061
Guča Gora u Bosni i Hercegovini

Guča Gora je naseljeno mjesto u općini Travnik, Bosna i Hercegovina.[2]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Guča Gora se nalazi na padinama Vlašića, 9 km sjeveroistočno od Travnika, na nadmorskoj visini od 611 do 764 m. Lokalnim asfaltnim putevima povezana je sa regionalnom cestom R-440, osnosno magistralom E-660.[3][4][5]

Historija[uredi | uredi izvor]

Guča gora se prvi put se spominje 1425. godine. Prije dolaska franjevaca,u 13. vijeku, u Lašvanskoj dolini postojala je župa sa sjedištem u Lašvi (Putičevo-Dolac), sa vjerojatno malim gradskim naseljem. U 14. vijeku, franjevci su tu podigli samostan, koji se navodi u popisu Bartola Pizanskog 1385./90. godine.

Samostan i franjevačka kuća[uredi | uredi izvor]

Nakon pada Bosne pod osmanlijsku vlast 1463., samostan je najkasnije do kraja 15. vijeka bio nasilno porušen. U 16. vijeku u Lašvanskoj župi je bilo dvadesetak sela. U 18. vijeku ona se naziva i travničkom, a i1743. je imala 2.364 katolika; njihov broj se1768. povećao na 3.626, a 1796. na 5.315.

Franjevačka kuća u Gučoj Gori proglašena je god. 1757. hospicijem. Ona je 1764. nestala u požaru, ali je uskoro bila podignuta nova, koja se 1768. naziva rezidencijom. U njoj su tada stanovala tri franjevca. U spomenutom požaru nestale su i matične knjige. Sačuvano je tek nekoliko listića iz 1733.-34. godine.

Franjevci su 1777. kupili zemljište u Docu i tu ubrzo podigli kuću, koja je bila vlasništvo triju samostana. Gvardijani triju starih samostana: Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Kreševo, morali češće dolaziti. Tako je Dolac na Lašvi, od 1827., postao sjedište lašvansko-travničke župe, dok je Guča Gora bila mjesna kapelanija.

Guča Gora je 1840. iznova podignuta na rang župe, a tamošnja redovnička kuća, s naslovom reziden­cije, imala je prvenstvo pred ostalim župnim kućama u tom području. Time je priznato da Guča Gora ima bogatijufranjevačku tradiciju od bilo kojeg drugog mjesta na travničkom području.

Samostan Guča Gora bosanski franjevci su podigli sredinom 19. vijeka. Na podizanju samostana i crkve u Gučoj Gori osobito se angažirao fra Marijan Šunjić, koji je, pretpostavlja se, dao i osnovne upute za arhitektonsko rješenje zgrade. Gradnja je započeta 1857., a službeno proglašenje samostana je obavljeno već 1859. godine, od kada i u pravnom smislu postoji.

Samostan je građen po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu. Tri stambena krila, zajedno s crkvom, zatvarala su samostanski kloster. U to vrijema bila je to zgrada najveća u Bosni, a isticala se i svojom ljepotom:

58 stupova okruživalo je klaustar, dvospratna zgrada, bijela i čista, a okolo zelene bašče, njive i gajevi.

[6]).

U novoizgrađeni samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a od 1883. do 1900. u njemu su bile objedinjene franjevačka gimnazija (probandat), a od 1911. do 1913. i novicijat. Od početka 20. vijeka pa do tridesetih godina u samostanu se održavala nastava za dva viša razreda pučke škole, kao i od 1942. do 1945. godine.

Gučogorska crkva[uredi | uredi izvor]

Učenici ispred crkve, 1900. godine

Gučogorska crkva je građena 1856. i 1857. godine. Gradnju crkve i samostana vodio je najprije Ante Ciciliani iz Trogira, a zatim ga je zamijenio domaći majstor Matija Lovrinović. Za crkvu su 1889. nabavljene nove orgulje, umjesto postojećih starijih. Nove orgulje, sa 6 registara, navodno je izradila firma Braća Zupan u Kranjskoj. Ova crkva je djelomično porušena 1894., a nova je sagrađena po projektu Josipa Vancaša. Građena je u neoromaničkom stilu, sa dva zvonika, za razliku od stare koja je imala jedan. Enterijere crkve je 1896. oslikao Marko Antonini. Za nju je nabavljeno i pet oltara iz radionice F. Stuflessera iz Tirola. Zatim je 1900. nabavljeno i zvono težine 741 kg, koje je za Prvog svjetskog rata rekvirirano. Danas crkva ima tri zvona.

U crkvi su 1990. instalirane orgulje sa 12 registara, poklon njemačke župe u Neuffenu, a izgrađene su između dvaju ratova. Restaurirane su u Zagrebu. Nažalost, orgulje su uništene tokom nedavnog rata u Bosni.

Samostan i crkva imali su i od ranije tragičnu sudbinu. U februaru 1945. godine, tokom zadnjih borbi, partizani su zapalili obje zgrade. U požeru su nestala praktično sva kulturna svjedočanstva, prije svega arhiv i knjižnica, kao i bogata ostavština fra Marijana Šunjića. Uništena su i brojna umjetnička djela, crkveno ruho, oltar, orgulje.

Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio toga općega neznanja, pojačano herostratski-primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao 'klerikalno-neprijateljske'. Nepotrebno, neshvatljivo uništenje gučogorskog samostana i biblioteke 1945. godine sadrži u sebi svu strašnu simboliku toga odnosa, simboliku požara Aleksandrijske knjižnice! Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednoga arhajsko-plemenskoga mentaliteta - gesta mržnje i osvete.[7]

Obnovljena crkva je ponovo stavljena pod krov 1946. godine. Novi samostan je izgrađen na temeljima jednog krila starog, 1957.-1959. godine.

Samostan i crkva u ratu 1992-95.[uredi | uredi izvor]

Samostan i crkva doživjeli su sličnu sudbinu i u nedavnom ratu kada su potpuno devastirani i demolirani. Juna juna 1993., samostan je zaposjela Armija BiH, smjestivši tu komandno mjesto za ratne operacije 1993./1994. godine. Nakon povratka, 1994., započela je obnova samostana i crkve. Danas služe svojoj svrsi.

Budući da je samostansko blago nestalo u požaru Drugog svjetskog rata, to su kulturno-umjetnički sadržaji poglavito iz novijeg vremena. Sticajem okolnosti u samostanu je preostala i poneka starina iz 18. i 19. vijeka. Sačuvano je osam umjetničkih slika, među kojima i slika Nepoznatog sveca iz 1796., Madona s Isusom i barokna Gospu, obje s konca 18. ili početka 19. vijeka te Sv. lliju A. M Zajca (A. M. Seitz) iz 1887.

U samostanu je danas više od stotinu djela suvremene likovne umjetnosti, većeg broja autora različite generacijske pripadnosti i slikarskih pravaca, kao što su Gabrijel Jurkić, Mica Todorović, Mario Mikulić, B. Selmanović, Ljubo Lah, M. Čurić, P. Waldegg i drugi. Pred samostanom se nalazi bronzani kip Sv. Franje, kipara I. Križanca iz 1985. god.

Sačuvane su i župne matice, sve od 1766. godine. Također je ostala i hronika fra Jake Baltića iz 19. vijeka. Ona osim kulturno-historijske ima i literarnu vrijednost.

Župa Guča Gora[uredi | uredi izvor]

Gučogorska župa je 1877. imala 2.934 katolika, a 1935.: 2 750. U međuvremenu su od njenih dijelova formirane nove: Zenica, Vitez, Brajkovići i u najnovije vrijeme Nova Bila.

Župa Guča Gora je 1991. godine imala 3.010 vjernika, a njihov se broj, zbog iseljavanja, do pred posljednji rat postupno smanjivao. U ratu su prognani; vratio ih se manji broj pa župa Guča Gora danas ima 1.027 vjernika.

U ovoj župi su slijedeća naselena mjesta: Guča Gora, Bandol, Banovići, Bikoši, Brankovac, Bukovica (Velika i Mala), Čifluk, Kosovo, Krpeljići, Kula, Maljine, Mosor, Postinje i Radonjići. Na području župe nalazi se podružna crkva u Bukovici (7,5x5 m) izgrađena tridesetih godina 20. vijeka, te tri grobljanske kapelice.

Samostan i crkva Guča Gora

Samostan Guča Gora je na listi nacionalnih sponenika kulture Bosne i Hervegovine.[8]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Sastav stanovništva – naselje Guča Gora
2013.[9] 1991.[10] 1981.[11] 1971.[12]
Osoba 582 (100,0%) 847 (100,0%) 882 (100,0%) 937 (100,0%)
Hrvati 838 (98,94%) 865 (98,07%) 907 (96,80%)
Jugoslaveni 4 (0,472%) 12 (1,361%)
Ostali 3 (0,354%) 1 (0,107%)
Srbi 2 (0,236%) 4 (0,454%) 28 (2,988%)
Makedonci 1 (0,113%)
Bošnjaci 1 1 (0,107%)
  1. 1 Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.

Mjesna zajednica[uredi | uredi izvor]

U mjesnoj zajednici Guča Gora 1991. je živjelo 2.075 stanovnika.

Nacionalnost Broj %
Hrvati 1.184 57,06
Bošnjaci 855 41,20
Jugoslaveni 23 1,11
Srbi 4 0,19
Ostali i nepoznato 9 0,43

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Sistematski spisak općina i naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini". fzs.ba. Pristupljeno 28. 2. 2016. 
  2. ^ "Općina Travnik". nasbih.com. Pristupljeno 28. 2. 2016. 
  3. ^ Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Travnik (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  4. ^ Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.
  5. ^ Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo, ISBN 9958-766-00-0.
  6. ^ Hrgić Lj: Samostanska Hronikas. Guča Gora.
  7. ^ Lovrenović I. (1989): Svjetlo riječi, 88-89.
  8. ^ "Guča Gora – Groblje". kons.gov.ba. 
  9. ^ "Naselje Guča Gora". nasbih.com. Pristupljeno 28. 2. 2016. 
  10. ^ "Nacionalni sastav stanovništva Republike Bosne i Hercegovine 1991. (str. 105)". fzs.ba. Pristupljeno 28. 2. 2016. 
  11. ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1981.". stat.gov.rs. Pristupljeno 28. 2. 2016. 
  12. ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1971.". stat.gov.rs. Pristupljeno 28. 2. 2016. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]