Idi na sadržaj

Hans Bethe

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Hans Bethe
Rođenje (1906-07-02) 2. juli 1906.
Istaknuti studenti

Hans Albrecht Bethe (Njemački izgovor: [ˈhans ˈbeːtə]; 2. jula 1906. – 6. marta 2005.) bio je njemačko-američki teorijski fizičar koji je dao veliki doprinos nuklearnoj fizici, astrofizici, kvantnoj elektrodinamici i fizici čvrstog stanja, i koji je 1967. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku za svoj rad na teoriji zvjezdane nukleosinteze.[1][2] Veći dio svoje karijere, Bethe je bio profesor na Univerzitetu Cornell.[3]

Tokom Drugog svjetskog rata, bio je šef teoretskog odjeljenja u tajnoj laboratoriji u Los Alamosu koja je razvila prve atomske bombe. Tamo je odigrao ključnu ulogu u izračunavanju kritične mase oružja i razvoju teorije koja stoji iza metode implozije korištene i u Trinity testu i u oružju "Fat Man" bačenom na Nagasaki u augustu 1945. godine.

Nakon rata, Bethe je također igrao važnu ulogu u razvoju hidrogenske bombe, iako se prvobitno pridružio projektu s nadom da će dokazati da je nije moguće napraviti. Bethe je kasnije s Albertom Ajnštajnom i Komitetom za hitne slučajeve atomskih naučnika vodio kampanju protiv nuklearnog testiranja i trke u nuklearnom naoružanju. Pomogao je u uvjeravanju administracije Kennedyja i Nixona da potpišu, respektivno, Ugovor o djelimičnoj zabrani nuklearnih proba iz 1963. i Ugovor o antibalističkim raketama iz 1972. (SALT I).

Njegova naučna istraživanja nikada nisu prestajala i on je objavljivao radove sve do svojih devedesetih, što ga čini jednim od rijetkih naučnika koji je objavio barem jedan veliki rad u svojoj oblasti tokom svake decenije svoje karijere, koja je u Betheinom slučaju trajala skoro sedamdeset godina. Freeman Dyson, nekada njegov student doktorskih studija, nazvao ga je "vrhovnim rješavačem problema 20. vijeka".[4]

Bilješke

[uredi | uredi izvor]

Citati

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Lee, S.; Brown, G. E. (2007). "Hans Albrecht Bethe. 2 July 1906 -- 6 March 2005: Elected ForMemRS 1957". Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society. 53: 1. doi:10.1098/rsbm.2007.0018.
  2. ^ Horgan, John (1992). "Illuminator of the Stars". Scientific American. 267 (4): 32–40. Bibcode:1992SciAm.267d..32H. doi:10.1038/scientificamerican1092-32.
  3. ^ Available at www.JamesKeckCollectedWorks.org https://web.archive.org/web/20190509175534/http://www.jameskeckcollectedworks.org/ are the class notes taken by one of his students at Cornell from the graduate courses on Nuclear Physics and on Applications of Quantum Mechanics he taught in the spring of 1947.
  4. ^ Wark, David (11. 1. 2007). "The Supreme Problem Solver". Nature. 445 (7124): 149–150. Bibcode:2007Natur.445..149W. doi:10.1038/445149a.

Reference

[uredi | uredi izvor]