James Cook

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
James Cook

James Cook (27. oktobar 172814. februar 1779) bio je britanski istraživač i moreplovac. U njegove najznačajnije istraživačke poduhvate spadaju tri glavna putovanja preko Tihog okeana tokom kojih su otkrivene i znatno tačnije kartografirane njegove obale, kao nikad do tada. Cook je, između ostalog, izrađivao i mape svijeta. Otkrio je brojna ostrva a također je dokazao da ne postoji Terra Australis, te da brodovima njegovog vremena ne može proći kroz Sjeverozapadni prolaz. Poznato je i to da je Cook bio jedan od prvih kapetana koji se služio iskustvima svojih prethodnika da bi preduprijedio bolesti kao što je skorbut i da bi podigao nivo zdravlja posade. Također je održavao strogu higijenu na svojim brodovima.[1] Smrtno je stradao na svom trećem putovanju tokom sukoba s domorocima na Havajima.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Cookovo rođenje zabilježeno je u župnom registru sv. Cuthberta u Yorkshireu s upisom "27. oktobar 1728, sin nadničara Jamesa Cooka i njegove supruge Grace". Cook je bio jedno od osmoro djece u porodici.[2] Na teret troškova poslodavca njegovog oca, Thomasa Skottowea, Cook je pohađao seosku školu u Great Aytonu. Tamo je naučio čitati, računati i pisati. Sa 17 godina, po želji njegovog oca, postao je učenik u prodavnici mješovite robe kvekera Johna Walkera, koji mu je postao jedna vrsta mentora. Preko kvekerskih kontakata, došao je u doticaj sa moreplovcima, ali pri tom nikad nije i sam postao kveker.[3]

Mornar[uredi | uredi izvor]

Njegova mornarička karijera počela je kada je imao 18 godina,[4] kao mornar na brodovima koji su prevozili ugalj između gradova Newcastle upon Tyne i Londona, a živio je u gradiću Whitby. Cookove vještine pomogle su mu brzo napredovanje. Sredinom 1755.[1][4] zbog finansijskih poteškoća prešao je u Kraljevsku mornaricu, gdje je služio kao podoficir (master’s mate) na brodu HMS Eagle. Tek mu je službovanje za englesku krunu omogućilo znatnije društveno napredovanje u karijeri.

Oficir[uredi | uredi izvor]

Cookova mapa Newfoundlanda, napravljena po nalogu tadašnjeg guvernera Pallisera, verzija objavljena 1775.

James Cook je svoje prvo manje zapovjedništvo dobio 5. aprila 1756. a naredne 1757. godine položio je ispit za funkciju Master (komandant broda). Između 1755. i 1758. služio je u funkciji narednika na brodu HMS Eagle pod zapovjedništvom Hugha Pallisera. Svoj izuzetni talent u kartografiji iskazao je 1758. pri istraživanju i mjerenju rijeke Saint Lawrence (prije opsade Québeca), kao i pri istraživanju Newfoundlanda i drugih dijelova istočne obale Kanade tokom Sedmogodišnjeg rata (1756–1763).

Cookove mape pomogle su britanskim vojnim jedinicama pod zapovjedništvom generala Jamesa Wolfea u septembru 1759. da ostvare odlučujuću pobjedu nad Francuzima kod grada Québeca. Od 1764. do kraja 1767. nastavio je svoj rad na kartografiranju i premjeravanju pod Palliserovim patronatom, koji je u međuvremenu imenovan na mjesto guvernera Newfoundlanda, nakon čega je Cook dobio zapovjedništvo nad malom škunom Grenville. Njom je više puta preplovio Atlantski okean, i to izuzetno brzo, čime je potvrdio svoj kvalitet moreplovca. Tokom zimskog perioda bio je po nalogu Admiraliteta u Engleskoj angažiran na izradi nautičkih mapa i priručnika za jedrenje, baziranih na njegovim mjerenjima tokom ljeta. Njegova reputacija kapetana i kartografa donijela mu je 25. maja 1768. čin poručnika, kao i imenovanje za vođu čuvenog "pacifičkog putovanja" za koje su se "borili" mnogi njegovi rivali poput Alexandera Dalrymplea, kasnije imenovanog za prvog hidrografa Admiraliteta.

Prvo putovanje[uredi | uredi izvor]

Replika broda Endeavour (klasa brodova Whitby Cats)

Ovu ekspediciju iniciralo je Kraljevsko društvo kojim je predsjedavao astronom James Douglas (lord Morton), u okvirima međunarodne kampanje mjerenja prilikom tranzita planete Venere ispred Sunčevog diska 3. juna 1769. što je bilo vidljivo sa ostrva Tahitija. Ovaj veliki astronomski projekat imao je za cilj procjenu udaljenosti Zemlje i Sunca, te tako na osnovu trećeg Keplerovog zakona i izračun udaljenosti svih drugih planeta u Sunčevom sistemu.

Cookov zadatak bio je prvenstveno da veći broj naučnika (između ostalih astronoma Charlesa Greena) zajedno sa njihovim instrumentima na siguran način odvede do Tahitija i vrati natrag. Za takav poduhvat bio mu je potreban prostrani brod sa dosta niskim gazom. Admiralitet mu je dodijelio 340 tona težak transporter uglja Earl of Pembroke, koji je za tu priliku preuređen te nazvan Endeavour. Brod je sa 94 putnika[5] i članova posade zaplovio 26. augusta 1768. godine,[6] noseći hrane i potrepština za 18 mjeseci, a brod je bio naoružan sa 10 topova.[5]

Karta prvog Cookovog putovanja, 1768–1771.
Maorski kult predaka, jedini sačuvani predmet sa prvog Cookovog putovanja, danas u muzeju Univerziteta u Tübingenu (MUT)

Osim toga, James Cook dobio je i jednu tajnu zapovijed, koju je morao otvoriti tek nakon što ispuni prvi dio svog putovanja (posmatranje tranzita Venere). Taj zadatak bio je istraživanje okeana južno od 40. stepena južne geografske širine i pokušaj da se pronađe ogromni "južni kontinent" (odnosno "veliko južno kopno", Terra Australis incognita), čije postojanje su pretpostavili neki kartografi, idući od teze da u tom području mora postojati određeni "protivteg" velikim kopnenim masama na sjevernoj hemisferi. Također, Admiralitet je znao za postojanje Torresovog prolaza kod Nove Gvineje, iako su njegov tačan položaj krili Španci, ali do tada niti jedan engleski brod to nije mogao potvrditi.

Učešće u ovoj ekspediciji uzeo je i 25-togodišnji naučnik Joseph Banks o vlastitom trošku (u približnom iznosu koliko je uložila i Engleska), prvenstveno u cilju sakupljanja i istraživanja uzoraka biljaka. Za taj projekat Banks je organizirao grupu od deset osoba, istraživača među kojima su bili švedski botaničar Daniel Solander, koji je također bio član Kraljevskog društva kao i Banks. Nakon trosedmičnog zaustavljanja u Rio de Janeiru, gdje je brod dopunjen i popravljen, Cook je početkom decembra nastavio putovanje i početkom januara 1769. došao do zaliva dobrog uspjeha u prolazu Le Maire (Ognjena zemlja). Krajem januara Endeavour je uspješno zaobišao rt Horn te došao do 60. stepena južne geografske širine, što je bila najjužnija tačka tog putovanja. Sredinom aprila došli do Tahitija, Endeavour je usidren u zaliv Matavai, a posada je počela s izgradnjom utvrde Venera. Početkom maja opservatorij je bio spreman za upotrebu, a Tahiti je u međuvremenu detaljno istražen.

Nakon uspješno obavljene misije promatranja Venere (u posljednjim trenucima Cook je morao tražiti ukradeni instrument) napustili su Tahiti sredinom jula zajedno sa jednim domorodačkim vodičem, Tupaia. Zatim se Cook uputio pokraj ostrva Tetiaroa, Moorea, Huahine, Bora Bora i Raiatea da bi sredinom augusta napustio Društvena ostrva ploveći prema jugu. Početkom oktobra ugledao je Novi Zeland u potrazi za zemljom koju je Holanđanin Abel Tasman stotinjak godina ranije nacrtao u pomorske karte, označavajući je tek sa nekoliko zareza i tačaka. Cook je zemlju kartografirao tokom šestomjesečnog perioda, a tada je i otkrio i današnji Cookov prolaz, po čemu je zaključio da je Novi Zeland sastavljen iz dva ostva.

Posada Endeavoura, kao prvi Evropljani uopće, iskrcali su se 29. aprila 1770. na istočnu obalu Nove Holandije, kako su Australiju nazvali njeni otkrivači. Mjesto iskrcavanja nazvali su zaliv Botany, zbog brojnih novootkrivenih biljaka koje su tamo našli. Osam dana kasnije otplovili su 3.200 km sjevernije duž obalne linije i pri tom prikupili brojne nove kartografske informacije. Dana 11. juna[7] Endeavour je došao do rta Tribulation i grebena Endeavour, koji je sastavno dio Velikog koralnog grebena, te su se gotovo nasukali. Tokom radova na popravkama koji su trajali ukupno šest sedmica, Banks je posmatrao ogromne zečeve koje su domoroci nazivali kengurima. Zatim je Cook nastavio putovanje, te je sredinom augusta pronašao Cookov prolaz kroz Veliki koralni greben pa je konačno mogao slobodno zaploviti prema sjeveru.

Rute Cookovih putovanja: crveno = 1. putovanje, zeleno = 2. putovanje, plavo = 3. putovanje, plava isprekidana linija = Ruta njegove posade, nakon njegove smrti

Tri nedjelje kasnije ponovno je ugledao obalu te je novoj zemlji dao naziv Novi Južni Vels, prije nego što je prošao kroz prolaz Endeavour (najjužniji dio Torresovog prolaza) prema zapadu čime je ustanovio da su Nova Holandija i Nova Gvineja međusobno odvojena ostrva, istovremeno proglašavajući istočnu obalu Nove Holandije posjedom engleske krune. Dana 10. oktobra dospio je do Batavije, tada poznata kao Holandska istočna Indija, gdje je brod tokom tri nedjelje u potpunosti popravljen. U tom periodu sedam mornara je umrlo zbog raznih oboljenja povezanih sa dijarejom, a mnogi drugi, uključujući astronoma Greena, preminuli su od posljedica dizenterije i drugih bolesti tokom daljnjeg putovanja, prije nego što je HMS Endeavour sredinom marta 1771. doplovio do Cape Towna gdje je ostao oko mjesec dana, te su se tamo mnogi oboljeli postepeno oporavili.

Dana 13. juli 1771. Cook je nakon trogodišnjeg ekspedicijskog putovanja ponovo došao na englesko tlo, a tri dana kasnije HMS Endeavour je usidren u londonskom Woolwichu. Dana 14. augusta 1771. Prvi lord Admiraliteta John Montagu, vojvoda od Sandwicha predstavio je Cooka kralju Đorđu III, koji ga je lično proglasio Commanderom (što odgovara današnjem rangu kapetana fregate).

Drugo putovanje[uredi | uredi izvor]

Nakon Cookovog povratka u Englesku, njegove zabilješke sa putovanja nisu objavljene zbog nedovoljnog "literarnog kvaliteta". Objavljivanje je uslijedilo tek 1863. godine. Do tada, objavljena je verzija libretiste i romanopisca Johna Hawkeswortha, koji je za svoj rad koristio Cookove i Banksove dnevnike, ali je u njih unio grube netačnosti i neobjektivne zabilješke. Dalrymple, koji je vjerovao da je u svom dvotomnom djelu Terra Australis logično i nedvosmisleno dokazao njeno postojanje, kritizirao je Cooka na osnovu Hawkesworthovog pisanja i svoj pretpostavljeni južni kontinent "pomaknuo" u područja "koja Cook nije dovoljno istražio".

Brodovi Resolution i Adventure u zalivu Matavai na Tahitiju, tokom njegovog drugog putovanja.

Na osnovu vrlo kvalitetnog materijala za pomorske karte dobijenog iz Cookovog prvog putovanja, Admiralitet je bio "zatrpan" zahtjevima brojnih naučnika koji su tražili učešće u narednom sličnom Cookovom putovanju, a istovremeno Dalrymple se i dalje držao svojih kritika Cookovog istraživanja, pa su zbog toga pripremljena još dva nova kvalitetna broda, preuređena za namjene prekookeanske plovidbe, a nazvani su Resolution i HMS Adventure. Ponovno su to bili teretni brodovi iz Whitbyja. Brod iz Cookovog prvog putovanja, Endeavor, više nije bio za upotrebu. Joseph Banks opet je tražio da učestvuje na ekspediciji, ali za svoju radnu grupu i planirane kolekcije i pronalaske tražio potpuno preuređenje broda, da je Admiralitet to odbio, jer je nakon probne vožnje broda Resolution zaključeno da bi takvo traženo preuređenje broda u znatnoj mjeri umanjilo njegove navigacijske sposobnosti. Umjesto Banksa, na njegovo mjesto došli su Prusi Johann Reinhold Forster i njegov sin Georg. Pored toga, klasistički slikar William Hodges i dva astronoma (na svakom brodu po jedan), bili su uključeni u nadgledanje brodskog vremena. Kako su Cookove mjere za suzbijanje skorbuta bile uspješne, dodatno su eksperimentirali na sljedeći način: osim kiselog kupusa i sladi ponijeli su još žele od mrkve i kondenzat piva.

Putovanje je započelo 13. jula 1772. iz Plymoutha. Cook je krenuo pored Cape Towna, gdje je počev od kraja oktobra 1772. ostao tri nedjelje, te se nakon toga zaputio prema rtu Circoncision na 54° južne širine. Taj rt otkrio je Charles Bouvet trideset godina ranije, a za koji je mislio da se radi o prethodnici Terre Australis. Na 51. stepenu južne širine po prvi put je naišao na plutajuće sante leda. Dana 3. januara 1773. nalazio se na oko pet stepeni južnije od navodnog kopna kojeg je "otkrio" Bouvet. Kako Cook nije vizuelno ugledao današnje ostrvo Bouvet, smatrao je da je Bouvet greškom neku veliku santu leda smatrao za kopno. Već 17. januara ekspedicija je po prvi put prešla južni polarni krug (66° 30' J), ali je na 67° 15' južne širine zbog zamrznutog mora i velikih ledenih santi morala okrenuti ponovno na sjever, uputivši se u smjeru sjeveroistoka.

Portret Jamesa Cooka (naslikao William Hodges) oko 1775–76.

Dana 9. februara 1773. u blizini arhipelaga Kerguelen ušli su u gustu maglu, pri čemu su izgubili kontakt sa brodom HMS Adventure. Pošto su prethodno dogovorili da u takvom slučaju plove neovisno prema Novom Zelandu gdje bi se trebali naći, Cook je nastavio ploviti, ispaljujući cijelo poslijepodne topovske plotune kako bi dozvao Resolution, te je tako otplovio još više prema jugu. Tako je 24. februara dostigao 61° 52' južne širine, a zatim se vjerovatno držao nešto sjevernije pa je 27. marta, nakon 117 dana[8] na moru, došao do juga Novog Zelanda, gdje je u zalivu Dusky proveo dvije nedjelje i tamo popravio brod. Nakon toga krećući se na sjever ponovno prešao 60. stepen južne širine a pri tom nije vidio nikakav kontinent. Bio je to novi dokaz protiv Dalrympleove teorije.

Kada je Cook napokon 18. maja došao do mjesta sastanka u zalivu kraljice Charlotte, gdje ga je već šest nedjelja čekao HMS Adventure, suočio se sa jednim teškim i tri lakša slučaja skorbuta među svojom posadom, dok je na brodu Adventure bilo već dvadeset ozbiljnih slučajeva. Njihov zapovjednik nije dovoljno ozbiljno shvatio prehrambene zahtjeve koje je postavio Cook, pustili su sve koze koje su poveli a krompir i repu posadili. Pošto se bližila zima na južnoj hemisferi, Cook se polahko kretao prema sjeveru i tropima. Dana 2. augusta nalazio se na mjestu gdje je Carteret ranije na kartu ucrtao ostrvo Pitcairn, ali se tamo nije nalazilo nikakvo ostrvo. U međuvremenu na brodu Adventure opet se pojavio skorbut. Cook je kurs okrenuo prema Tahitiju, gdje je stigao 17. augusta.

Početkom septembra otplovio je dalje i početkom oktobra stigao je do arhipelaga Tonga, gdje su ga domoroci izuzetno ljubazno dočekali, što je bilo povod da Cook ova ostrva nazove ostrva prijateljstva. Danas je poznato da je njegova grupa, zahvaljujući čistoj slučajnosti, nakon ljubaznog dočeka izbjegla da noću bude pobijena. Takav plan domoroci su u posljednji tren promijenili zbog međusobne svađe. Cook je dalje zaplovio u pravcu Novog Zelanda, gdje je stigao 21. septembra. Dana 30. septembra nakon oluje ponovno je izgubio kontakt sa Adventure, te je krenuo duž obale. Dana 25. novembra čekajući Adventure ostavio je na dogovorenom mjestu jednu flašu sa porukom, s pretpostavkom da će Adventure tuda proći. Zatim je krenuo prema jugu i preplovio 67. stepen južne širine, prije nego što je 24. decembra 1773. ponovno morao okrenuti na sjever jer mu se na putu ispriječio led.

Dana 11. januara 1774. Cook je ponovno zaplovio ka jugu, na zaprepaštenje posade, koja je već maštala o povratku kući. Dana 30. januara dostigli su najjužniju tačku putovanja, 71° 10' J, 106° 54' Z, čime je potraga završena sa saznanjem da se ni tamo ne nalazi nikakva velika kopnena masa. Tek 1823. James Weddell je uspio ploviti južnije od Cooka, došavši do 74° 15' južne širine. Zatim je Cook krenuo sjeverno, bezuspješno tražeći arhipelag Juan Fernández koji je 1563. na kartama pogrešno ucrtan kao "kontinent", a nedugo zatim javili su mu se bolovi u žuči. Dana 11. marta iste godine dospio je do Uskršnjih ostrva, kada je u svom dnevniku zapisao da je tamošnja voda za piće "tako loša, gotovo nepitka, ali je ipak donesena na brod". Opet je kroz Melaneziju i arhipelag Tuamotu doplovio do Tahitija (22. aprila), Novih Hebrida i još jednom do Novog Zelanda, gdje je usput otkrio i Novu Kaledoniju.

Po molbi HMS Adventure, zaobišli su novozelandske Maore. Kasnije se ispostavilo da je jedan od čamaca sa Adventura sa jedanaest ljudi bio napadnut, posada je pobijena a možda su ih i pojeli ljudožderi. HMS Adventure napustila je Novi Zeland krajem 1773. i do jula 1774. došla do rta Horn, odakle se zaputila u Englesku. Time je taj brod postao prvi u historiji koji je oplovio Zemlju idući ka istoku. Resolution je ponovno zaplovio 10. novembra, prošao pored rta Horn, istražila dio južnog Atlantika i u ime Engleske otkrila neplodna ostrva Južnu Georgiju i Južna Sendvička ostrva. Od Cape Towna uzeo je kurs prema ostrvima sveta Helena i Ascension, tražeći "zamišljeno" ostrvo sv. Mateja, koje je bilo ucrtano na portugalskim kartama iz 15. vijeka u blizini obala Brazila, pa se iz tog razloga Cook odlučio da odredi položaj ostrva Fernando de Noronha. Preko Azora vratio se u Englesku 30. jula 1775. godine. Od 112 članova posade koji su krenuli na putovanje, samo su četvorica umrla (dvojica zbog nesretnog slučaja, jedan zbog trovanja alkoholom i jedan je počinio samoubistvo), ali niti jedan nije stradao od skorbuta. Tokom ekspedicije brojni sakupljeni predmeti sa ostrva iz južnih mora su poklonjeni muzejima širom Evrope, a veći dio od njih dospio je u Cook-Forsterovu zbirku etnološkog muzeja u Göttingenu.[9]

Treće putovanje[uredi | uredi izvor]

Na svom posljednjem putovanju, Cook je ponovno komandovao brodom HMS Resolution, dok je komandu nad pratećim brodom HMS Discovery preuzeo kapetan Charles Clerke. Putovanjem je planirano da se domorodac Omai (koji je drugim Cookovim putovanjem doveden u Englesku) vrati na Tahiti, ili bar da javnost tako misli. Osnovni cilj putovanja bio je da se pronađe Sjeverozapadni prolaz oko američkog kontinenta.[10] Nakon što su ostavili Omaija na Tahitiju, Cook se zaputio ka sjeveru te je 1778. postao prvi Evropljanin koji je napravio prvi zvanični kontakt sa domorocima sa havajskih ostrva.[11] Nakon što su po prvi put došli na kopno u januaru 1778. u luci Waimea na havajskom ostrvu Kauai, Cook je ovaj arhipelag nazvao Sendvičkim ostrvima u čast Johna Montagua, 4. lorda od Sandwicha, koji je u to vrijeme bio na dužnosti prvog lorda Admiraliteta.[12]

Od "Sendvičkih ostrva" Cook je zaplovio dalje prema sjeveru i sjeveroistoku istražujući zapadnu obalu Sjeverne Amerike sjeverno od španskih naselja u Gornjoj Kaliforniji. Pristao je na obalu Oregona približno oko 44°30′ sjeverne geografske širine, a mjestu gdje je ugledao kopno dao je ime rt Foulweather. Loše vrijeme ga je natjeralo da se vrati prema jugu do 43° paralele prije nego što se odlučio nastaviti istraživanja obale sjevernije.[13] Neznajući, otplovio je pokraj prolaza Juan de Fuca, te je ubrzo ušao u zaliv Nootka kod ostrva Vancouver. Usidrio se u blizini sela Yuquot. Dva Cookova broda ostala su u zalivu Nootka od 29. marta do 26. aprila 1778. Odnosi Cookove posade i lokalnih domorodaca bili su srdačni, mada ponekad zategnuti. U trgovini, Yuqout domoroci zahtijevali su predmete mnogo veće vrijednosti od uobičajenih poklona koje su članovi posade navikli davati domorocima na Havajima. Metalni predmeti bili su daleko više cijenjeni, a olovo, bronza i kalaj koje su prvobitno nudila Cookova posada, ubrzo su "pali po vrijednosti". Najvrijednije stvari koje su Britanci dobili trgujući sa domorocima bile su kože morskih vidri. Pri trgovini obično su domoroci "kontrolirali" trampu, češće su oni dolazili do britanskih brodova nego što su Cookovi čamci posjećivali Yuquot selo.[14]

Nakon odlaska iz zaliva Nootka, Cook je nastavio istraživati i kartografirati obalu sve do Beringovog prolaza, usput otkrivši zaliv koji će kasnije biti poznat kao Cookov zaliv na Aljasci. U samo jednom putovanju, Cook je kartografirao gotovo cjelokupnu sjeverozapadnu obalu Sjeverne Amerike, odredivši i približnu veličinu Aljaske kao i popunivši praznine između ruskih (sa zapada) i španskih (sa juga) istraživačkih pohoda sjevernih granica Tihog okeana.[15]

U drugoj sedmici augusta 1778. Cook je kroz Beringov prolaz uplovio u Čukotsko more. Krenuo je sjeveroistočno duž obala Aljaske sve dok mu se na put nisu ispriječile ledene sante. Najsjevernija tačka njegovog pohoda nalazila se na 70° i 44 minute sjeverne geografske širine. Zatim je krenuo prema obalama Sibira, te skrenuo jugoistočno niz sibirsku obalu nazad do Beringov prolaza. Početkom septembra 1778. vratio se u Beringovo more te se zaputio na jugu prema "Sendvičkim ostrvima" (Havajima). Sve više je postao nervozan, vjerovatno je patio od nekih stomačnih tegoba, a kasnije se špekuliralo da su ti problemi bili uzrokom njegovog iracionalnog ponašanja prema posadi; tako naprimjer tjerao ih je da jedu meso morževa, za koje je posada tvrdila da su nejestivi.[16]

Povratak na Havaje[uredi | uredi izvor]

Smrt kapetala Jamesa Cooka, 14. februara 1779, nedovršena slika Johana Zoffanyja, iz približno 1795. godine

Cook se vratio na Havaje 1779. godine. Nakon što je plovio duž arhipelaga tokom osam nedjelja, pristao je u zaliv Kealakekua, na ostrvu Hawaii, najveće ostrvo u Havajskom arhipelagu. Cookov povratak poklopio se sa havajskim festivalom žetve Makahiki, pri kojem su domoroci prinosili žrtve polineškom božanstvu Lono. Slučajno, oblik Cookovog broda Resolution, tačnije formacija jedara, pramca, krme i drugih dijelova nalikovala je određenim značajnim predmetima koji su bili u središtu cjelokupnog festivala žetve. Na sličan, slučajan način Cookovo putovanje oko havajskih ostrva prije nego što se usidrio nalikovalo je procesiji koja se odvijala u smjeru kazaljke sata oko ostrva. Neki historičari (naročito Marshall Sahlins) smatraju da su takve koincidencije bile razlog da su domoroci Cooka (a u manjoj mjeri i njegovu posadu) smatrali božanstvima, a naročito su Cooka posmatrali kao utjelovljenje božanstva Lonoa. Iako su takvo ponašanje domorodaca prvo primijetili članovi Cookove ekspedicije, ideju da su Havajci smatrali Cooka božanstvom Lonom kao i dokazi za takva mišljenja oborena istraživanjima historičara 1992. godine.[16]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Nakon mjesečnog ostanka, Cook je pokušao nastaviti svoje istraživanje sjevernog Pacifika. Nedugo nakon što su napustili havajska ostrva, prednje jedro broda Resolution se prebilo pa se brod morao vratiti u zaliv Kealakekua zbog popravke. Između domorodaca i Evropljana postepeno su narasle tenzije. Jedna grupa Havajaca ukrala je jedan mali čamac, nakon čega je Cookova posada umalo počela pucati na njih. Cook je bio frustriran, a nakon jednog neuspjelog lova na divlje guske, pokušao je kindapovati havajskog kralja Kalaniʻōpuʻu i za njega tražio otkupninu.

Sutradan, 14. februara 1779. Cook je krenuo kroz selo u nastojanju da vrati kralja. Međutim, nastao je haos među okupljenim domorocima, prilikom čega su Cooka napali i ubili. Zajedno sa Cookom ubijena su i njegova četiri člana posade, dok su dvojica u sukobu ranjena.[17]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "James Cook - Australian Museum". australianmuseum.net.au (jezik: engleski). Pristupljeno 12. 6. 2018. 
  2. ^ "Captain Cook's Family Tree" (jezik: engleski). The Captain Cook Society. 1. 8. 1997. Arhivirano s originala, 2. 7. 2011. Pristupljeno 15. 8. 2012. 
  3. ^ Zora del Buono. "Good bye, Whitby". mare br. 55, apr 2006. Arhivirano s originala, 21. 7. 2012. Pristupljeno 15. 8. 2012. 
  4. ^ a b "BBC - History - British History in depth: Captain Cook: Explorer, Navigator and Pioneer" (jezik: engleski). Pristupljeno 12. 6. 2018. 
  5. ^ a b "Cook's Journal: Daily Entries, 26 August 1768". southseas.nla.gov.au (jezik: engleski). Pristupljeno 13. 6. 2018. 
  6. ^ Roland Borgards, Almuth Hammer, Christiane Holm (ur.): Kalender kleiner Innovationen. Königshausen und Neumann, Würzburg 2006, ISBN 3-8260-3364-7, str. 13. pristupljeno 25. augusta 2011.
  7. ^ James Cook: Captain Cook's Journal: First Voyage Round the World., ISBN 978-1-60620-953-0, str. 378, (en), pristupljeno 11. juna 2011.
  8. ^ Prema Cookovim crtežima; autora J. C. Beagleholea "J.C. Beaglehole Room". 
  9. ^ "Sammlungsschwerpunkt - Cook/Forster Sammlung" (jezik: njemački). Univerzitet Georg-August Göttingen. Pristupljeno 24. 6. 2018. 
  10. ^ Collingridge 2003, str. 327
  11. ^ Shirley Fish (2011). The Manila-Acapulco Galleons : The Treasure Ships of the Pacific: With An Annotated List of the Transpacific Galleons 1565–1815. AuthorHouse. str. 360–. ISBN 978-1-4567-7543-8. 
  12. ^ Collingridge 2003, str. 380
  13. ^ Hayes 1999, str. 42–3
  14. ^ Fisher 1979
  15. ^ Glyn Williams (17. 2. 2011). "Captain Cook: Explorer, Navigator and Pioneer". BBC. Pristupljeno 5. 9. 2011. 
  16. ^ a b Obeyesekere 1992
  17. ^ "Muster for HMS Resolution during the third Pacific voyage, 1776–1780" (pdf). Captain Cook Society. 15. 10. 2012. str. 20. Pristupljeno 27. 10. 2014. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]