Opsada Bihaća 1592.
| Opsada Bihaća | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio osmanlijskih ratova u Evropi Stogodišnji hrvatsko-osmanlijski rat | |||||||||
 Prikaz opsade Wilhelma Petera Zimmermana, objavljena 1603. | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||
| Komandanti i lideri | |||||||||
 Gazi Hasan-paša Predojević |
 Joseph von Lamberg | ||||||||
| Snage | |||||||||
| 5,000[1] vojnika | 400[2]-500[3] vojnika | ||||||||
| Žrtve i gubici | |||||||||
|
2,000 civila ubijeno 800 civila zarobljeno[3] | |||||||||
.svg){kind=small}
Opsada Bihaća bila je opsada i zauzimanje grada Bihaća, Kraljevine Hrvatske u okviru Habsburške monarhije, od strane Osmanlijskog Carstva u junu 1592. godine. Dolaskom Hasan-paše Predojevića za beglerbega Bosanskog ejaleta 1591. godine, okončan je period mira između cara Rudolfa II i sultana Murata III, a pokrajinske osmanlijske vojske krenule su u ofanzivu na Hrvatsku. Bihać, gotovo izolirani grad na rijeci Uni koji je odbio osmanlijski napad 1585. godine, bio je jedna od prvih meta. Thomas Erdődy, hrvatski ban, koristio je raspoložive resurse i vojnike da zaštiti pogranične gradove, ali su Osmanlije uspjele zauzeti nekoliko manjih utvrda 1591. godine. Kako je ofanziva jačala, Hrvatski sabor je 5. januara 1592. godine donio zakon o općem ustanku u zemlji.
Početkom juna 1592. godine Hasan-paša je poveo svoje trupe prema Bihaću, koji je branilo oko 500 vojnika i kojim je komandovao kapetan Joseph von Lamberg. Opsada je trajala od 10. do 19. juna, kada je Lamberg predao grad zbog nedostatka pojačanja i nedovoljnog broja odbrambenih trupa. Lamberg je zbog ovog čina kasnije suđen za izdaju. Iako je prema uvjetima predaje njenim građanima bilo dozvoljeno da napuste ili ostanu u gradu bez štete, nakon ulaska Hasan-pašinih trupa u Bihać ubijeno je više od 2.000 civila, a 800 zarobljeno. Ofanziva je trajala do juna 1593. godine kada je Hasan-paša poginuo u bitci kod Siska, koja je bila povod za Dugi rat (1593-1606).
Pozadina[uredi | uredi izvor]
Od 1520-ih osmanlijsko napredovanje u Hrvatsku je ubrzalo. Hrvatski plemići izabrali su Ferdinanda I Habsburškog na izborima u Cetinu 1527. godine za novog monarha, ali kontinuirani osmanlijski prodori rezultirali su značajnim gubitkom teritorije. Pad Klisa 1537. godine znači gubitak posljednjeg hrvatskog uporišta na jugu zemlje. Četrdesetih godina 15. stoljeća Osmanlije su napredovale u Slavoniju, a u naredne tri decenije kroz zapadnu Bosnu u pravcu Zagreba. [4] Do kraja 16. stoljeća Hrvatska je izgubila dvije trećine svog predratnog područja i više od polovine stanovništva. Smanjena je na 16.800 km 2 slobodne teritorije i imao je oko 400.000 stanovnika. Preostalo zemljište nazivalo se "ostacima ostataka nekada velike i slavne Kraljevine Hrvatske" ( latinski: reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae). [5] [6]
Brojni prekidi vatre potpisani su ili obnovljeni između Osmanlijskog Carstva i Habsburške monarhije, ali ih lokalni sandžak-begovi nisu poštovali. Ovisno o vremenskim prilikama i raspoloživim vojnim snagama vršili su prepade ne vodeći računa o primirju. [5] Uskoci, neregularni vojnici u Hrvatskoj, odgovorili su vlastitim napadima na teritoriju koju su držali Osmanlije. [5] osmanlijske vlasti su na osvojenu teritoriju naseljavale Vlahe, uglavnom pravoslavne vjeroispovijesti, i koristile ih kao pomoćne jedinice u svojim ratovima. [5]
Godine 1578. nadvojvoda Karlo II odlučio je na napade Osmanlija odgovoriti ofanzivom kako bi gurnuo granicu natrag do rijeke Une. [5] Ofanziva je počela u avgustu i združene austrijsko-hrvatske trupe su vratile Cazin, Zrin i Ostrovicu, ali su zaustavljene kod Bužima i potisnute nazad na sjever, izgubivši sve dobitke. Bihać je ostao u osnovi izoliran na rijeci Uni. [7] Da bi se ojačala južna obrana, 1579. započela je izgradnja Karlovca kao grada-tvrđave [7] Niz garnizoniranih utvrda na granici postao je poznat kao Hrvatska vojna krajina. [4]
Uloga Bihaća[uredi | uredi izvor]
Nakon pada Knina 1522. godine Bihać je preuzeo vodeću ulogu u Kraljevini Hrvatskoj južno od rijeke Save. [5] Postao je važno uporište koje je štitilo područje od Hrvatskog primorja do područja oko rijeke Une. Od vremena kralja Matije Korvina u gradu je bio stacioniran garnizon. [8] Godine 1528. [8] Bihać je postao centar kapetanije zbog svog položaja u blizini granice sa osmanlijskim carstvom i relativno velikog broja stanovnika. Pod komandom bihaćkog kapetana 1576. godine bilo je 25 utvrda. Međutim, 1579. godine broj utvrda je smanjen na samo tri: Ripač, Sokol i Izačić. Ostale su ili osvojili Osmanlije ili su uključeni u Slunjsku kapetaniju. [9] Do 1580-ih grad je bio u teškom stanju. Bio je gotovo okružen osmanlijskom teritorijom, sela u njegovoj blizini su bila napuštena i česti su izvještaji o nestašici hrane. Mnogi njegovi građani pobjegli su iz grada, a u Bihać je došlo do velikog priliva izbjeglica iz obližnjih mjesta koja su osvajali Osmanlije. [9]
1585. opsada i posljedice[uredi | uredi izvor]
Godine 1584. Osmanlije su doživjele težak poraz u Bitci kod Slunja protiv snaga bana Erdődyja. Ovaj poraz je smirio situaciju na granici jer su osmanlijski komandanti zaustavili svoje napade. Erdődy je to vrijeme iskoristio za jačanje graničnih utvrđenja i sazvao sjednicu Hrvatskog sabora 11. marta 1585. godine. Donesena je odluka o završetku radova na tvrđavi Brest kod Siska i izgradnji nove kule u Šišincu na rijeci Kupi. [5] [10]
Kako je zemlju ljeti pogodila suša, rijeke su se isušile što je osmanlijskim snagama olakšalo prelazak na hrvatsku teritoriju. [5] Ferhad paša Sokolović, bejlerbeg Bosanskog ejaleta, pripremao je vojsku za napad na Bihać i njegove okolne utvrde. Dana 14. septembra 1585. godine Ferhad-paša je opsjedao Bihać, ali nije imao na raspolaganju dovoljno pješaka. Branitelji grada, kojima je komandovao kapetan Franz Horner, iskoristili su artiljeriju i nanijeli velike gubitke Osmanlijama, prisiljavajući Ferhad-pašu da sutradan povuče opsadu. Osmanlije su prilikom njihovog odlaska spalile nekoliko obližnjih sela. [5] [10]
Tada su lokalni sandžakbegovi skrenuli na sjever i počeli napadati utvrde u Slavoniji. Ali-beg, sandžakbeg pakračkog sandžaka, poginuo je u bici kod Ivanića 1586. Nakon osmanlijskog poraza kod Nagykanize 1587. godine, na granici je počeo relativno dug period mira. Nije bilo sukoba 1588. i 1589. godine, osim neuspješnog napada Osmanlija na Senj. Dana 29. novembra 1590. obnovljeno je primirje između cara Rudolfa II i sultana Murata III. [5]
[uredi | uredi izvor]
Suprotno dogovoru o produženju primirja, dolaskom ratobornog Telli Hasan-paše (Hasan-paše Predojevića) za bejlerbeja Bosanskog ejaleta početkom 1591. godine, napetosti su ponovo porasle na granici između Hrvatske i osmanlijskog Carstva. Hasan-paša je odmah počeo da okuplja vojsku oko Banje Luke i pripremao se za ofanzivu na Hrvatsku. Hrvatski ban Thomas Erdődy očekivao je napade na Bihać i Sisak. Raspravljajući o situaciji na sjednici Hrvatskog sabora 26. srpnja 1591., plemići su zaključili da se u slučaju invazije velikih razmjera podiže opći ustanak, te da svi plemići i građani, kao i njihovi podređeni, treba da odgovori na poziv. [5] Dana 1. kolovoza 1591. Hasan Predojević napao je Sisak. Položaj grada bio je presudan jer je branio lijevu obalu Kupe, ali i prilaz Zagrebu. Nakon što je čuo za opsadu Siska, ban Thomas Erdődy poslao je pomoć gradu i Hasan-paša je bio prisiljen da se povuče 11. kolovoza. Erdődy je potom poveo kontranapad i vratio grad Moslavinu 12. avgusta. [5] [11] To je razljutilo Hasan-pašu i on je zatražio od Visoke Porte da otkaže primirje i objavi rat Habsburškoj Monarhiji. Naredio je zatvaranje zapovjednika koji su predali Moslavinu i poslao ih u Istanbul. [8] U novembru su Osmanlije zauzele Ripač na rijeci Uni, južno od Bihaća. [8]
Hrvatski sabor je 5. januara 1592. godine donio zakon o općem ustanku za obranu domovine. [11] Plemstvo, sitni zemljoposjednici, vojno plemstvo (armalisti) i građani bili su dužni javiti se banskom logoru ili rizikovati da izgube svu zemlju i imovinu. Plemstvo je na svakih deset domaćinstava moralo opremiti i naoružati dva pješaka i jednog konjanika, dok su bogatiji trgovci morali opremiti jednog konjanika. Svi kraljevski i slobodni gradovi morali su osigurati vagone i kola za prevoz oružja i municije. Zakon je regulirao i obavezno obezbjeđivanje hrane od kmetova za vojsku, koja se skladištila u Zagrebu. [5]
Povod[uredi | uredi izvor]
Nakon neuspješne opsade Siska, Osmanlije su se spremale zauzeti uporište kod Siska i učiniti ga bazom za svoje daljnje prodore u Hrvatsku. [11] Hasan-paša je 14. aprila započeo izgradnju utvrde Petrinja južno od Bresta. [10] Materijal za njegovu izgradnju pripremljen je unaprijed, a utvrda je završena 2. maja. [5] Kako je očekivao napad na Bihać, kapetan Krištof Obričan je u proljeće naredio jačanje odbrane grada, ali je ubrzo bio zarobljen od strane Osmanlija dok je nadgledao radove izvan gradskih zidina. Na njegovo mjesto postavljen je kapetan Josip Dornberg, ali kako je bio odsutan, komandu je privremeno dao kapetan Joseph von Lamberg. Na Lambergov zahtjev stiglo je pojačanje od stotinu uskoka iz Karlovca s hranom i streljivom. Ovo su bila posljednja pojačanja koju je Bihać dobio. [8]
Opsada[uredi | uredi izvor]
Početkom juna Hasan Predojević je podigao vojsku i sa 5.000 vojnika i velikim brojem topova krenuo na Bihać. [8] Prvi dio osmanlijskih trupa stigao je kod Bihaća 10. juna i ulogorio se na brdu Pokoj sjeverno od njega. Tri dana kasnije stigla je glavna vojska predvođena Hasan-pašom i počela da opkoljava Bihać. Hasan-paša je dio njih odvojio da zauzme Izačić, posljednje preostalo naselje koje su držali kršćani između Bihaća i rijeke Korane. Izačića je branio Gašpar Babonozić koji je raspolagao sa 16 vojnika. Izdržali su prvi napad, ali su 14. juna napustili grad i pobjegli u Slunj. [10]
Bihaćkim garnizonom komandovao je kapetan Joseph Lamberg. Garnizon je brojao između 400 i 500 vojnika, uglavnom redovnih hrvatskih vojnika, uskoka i njemačkih plaćenika, kao i nekoliko stotina milicionera. [10] [5] U gradu je bilo locirano oko 5.000 civila. Lamberg je 12. juna poslao pismo pukovniku Andreasu von Auerspergu tražeći vojnu pomoć. [10] Poslao je još jedno pismo Auerspergu 13. juna i odbio Hasan-pašin zahtjev za predajom grada. Auerspergov zamjenik, kapetan Juraj Paradeiser, bojao se za sigurnost Karlovca i stoga nije poslao pomoć. Zahtjev je proslijedio kranjskim velikašima, ali oni nisu vjerovali da je prijetnja Bihaću ozbiljna. [10] Kako bi održao moral svojih trupa i građana Bihaća, Lamberg je 13. juna organizirao javnu zakletvu na kojoj su se obavezali da će braniti grad do posljednjeg čovjeka. [8]
Krajem 13. juna Bihać je bio potpuno opkoljen i Lamberg nije mogao slati kurire mimo osmanlijskih linija. Hasan-paša je svoju artiljeriju organizirao u tri grupe i rasporedio je oko Bihaća, tako da su je mogli granatirati sa svih strana. [10] [8] Bombardovanje grada počelo je 14. juna, što se moglo čuti u Slunju 25 milja (40 km) daleko. [10] Prva faza nije nanijela značajnija oštećenja na zidinama, [8] ali sam broj topova i nedostatak pojačanja izazvali su strah u gradu i gubitak nade u mogućnost njegove odbrane. [5] Dana 19. juna Hasan-paša je naredio pješadijski napad na tvrđavu. Kada su prve opsadne ljestve stigle do zidina, bihaćke sudije i vijećnici tražili su od Lamberga da započne pregovore sa Hasan-pašom, rekavši da su branioci preslabi da izdrže napad i da nema pojačanja. Lamberg je bio primoran da pregovara o časnoj predaji i zajedno sa trojicom sudija otišao je u Hasan-pašin šator. osmanlijski uslovi bili su trenutna predaja Bihaća, ali su uvjeravali da će njegovim građanima biti dozvoljeno da odu sa svojom imovinom ili ostanu i priznaju osmanlijsku vlast. Lamberg je na to pristao i istog dana su osmanlijske snage ušle u Bihać. [8] [10]
Opustošenje grada[uredi | uredi izvor]
_-_Muhamed_Ibrahim_Bo%C5%A1ko_(Bosch)_Ramon.jpg)
Lamberga, njegove vojnike i njihove obitelji pratilo je nekoliko stotina konjanika prema Slunju. Kada se kolona udaljila od grada, osmanlijski vojnici u pratnji počeli su pljačkati i maltretirati ženu nekog vojnika zvanog Tomo Gal, koji je zauzvrat ubio Turčina Veli-agu, a drugog Turčina zvanog Ibrahim ranio. Kada su stigli do Mečevićevog Broda (kod Vaganca na Korani ) to se pretvorilo u sveopšti sukob između dvije strane i većina kršćana je na kraju ubijena. [8] Samo su Lamberg i nekoliko muškaraca uspjeli pobjeći i doći do Bresta. Za predaju Bihaća Lambergu i preživjelim braniocima kasnije je suđeno pred vojnim sudom. Većina stanovništva nije bila voljna da napusti svoje domove i odlučila je ostati u Bihaću. Međutim, Hasan-paša nije izdržao svoj dio dogovora i grad je otpušten. U prvim danima nakon zarobljavanja ubijeno je više od 2.000 građana, dok je 800 djece zarobljeno i poslano u Istanbul. [12] Savremeni novinski članak ( Zeitung ) iz Beča o bici izvještava da je ubijeno 5.000 kršćana. [13]
Posljedice i naslijeđe[uredi | uredi izvor]
.jpg)
Zajedno sa zarobljenicima iz Brestske bitke, zarobljenici iz Bihaća odvedeni su u Istanbul, gdje je održana trijumfalna proslava u čast pobjede. U Visoku portu vagoni su prevozili 172 zarobljenika i 22 zastave zarobljene u Brestu i Bihaću. Hasan Paša je sultanu poslao i slike Bihaća i Slunja, ali nije uspio zauzeti Slunj. Habsburški carski izaslanik u Istanbulu protestirao je zbog okrutnosti Hasan-pašinih snaga i u ime cara tražio povratak Bihaća. Osmanlije su odgovorile da "svako razuman može shvatiti da se Bihać ne može vratiti", jer je u njemu već izgrađena džamija i klanjani su namazi za padišaha. [8]
Pad Bihaća izazvao je strah u Hrvatskoj koja je decenijama stajala na granici. [10] Bio je to posljednje hrvatsko uporište na jugu i njegovim padom obrambena linija se pomjerila na sjever i protezala se od Ogulina, preko Karlovca i uz rijeku Kupu do Siska. [11] Tokom proljetno-ljetne ofanzive 1592. godine, osmanlijsko carstvo je zauzelo Bihać i Ripač na rijeci Uni, te Dreznik, Florijanu i Cetingrad na rijeci Korani. Tako su Osmanlije zaokružile područje oko Bihaća i učinile ga početnom tačkom svojih daljnjih ofanziva. [14] Grad Karlovac je preuzeo ulogu Bihaća kao najvažnije utvrde na granici. [14] Papa Klement VIII, koji je izabran za papu u februaru iste godine, bio je uznemiren nakon što je čuo vijest o padu Bihaća. Predložio je savez protiv osmanlijskog carstva, ali ga je sinjorija Venecije odbila. Od jula do oktobra 1592. godine Hasan-pašini napadi na Češku, Hrvatsku i Ugarsku rezultirali su zarobljavanjem 35.000 ljudi. [15]
Mjesec dana nakon pada Bihaća, 19. jula Osmanlije su porazile snage bana Erdődyja u bici kod Bresta. [5] Godine 1593. Hasan-paša je usmjerio svoje snage prema Sisku, gdje je 22. lipnja doživio težak poraz i poginuo u akciji. Bitka kod Siska pokrenula je Dugi rat koji je trajao do Žitvatoročkog mira 11. novembra 1606. [7] [15]
Crkva Svetog Antuna Padovanskog pretvorena je u džamiju i preimenovana u Fethija, što znači osvojena. Značajan je po natpisima i grobovima hrvatskih plemića koji su poginuli štiteći grad.[16] Područje koje su držali Osmanlije od Velike Kladuše na sjeverozapadu do rijeke Vrbas na istoku postalo je poznato kao osmanlijska Hrvatska. [14] [4]
Fusnote[uredi | uredi izvor]
- ^ Lopašić 1890, str. 87.
- ^ Klaić 1973, str. 478.
- ^ a b Horvat 1924, poglavlje 75.
- ^ a b c Tanner 2001.
- ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q Mažuran 1998.
- ^ Goldstein 1994.
- ^ a b c Guldescu 1970.
- ^ a b c d e f g h i j k l Lopašić 1890.
- ^ a b Budak 1989.
- ^ a b c d e f g h i j k Klaić 1973.
- ^ a b c d Šišić 2004.
- ^ Lopašić 1890; Klaić 1973.
- ^ Setton 1991; Ó hAnnracháin 2015.
- ^ a b c Kozličić 2003.
- ^ a b Setton 1991.
- ^ Fethija džamija sa haremom, devet grobnih ploča i natpisima, graditeljska cjelina – Članak. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. (10. novembar 2013.)
Reference[uredi | uredi izvor]
- Budak, Neven (1989). "Uloga bihaćke komune u obrani granice" [The role of the community of Bihac in the defence of the border] (PDF). Historijski zbornik. Zagreb: Savez povijesnih društava Hrvatske / Štamparski zavod "Ognjen Prica". 42: 163–170. Arhivirano s originala (PDF), 12. 8. 2022. Pristupljeno 8. 8. 2023.
- Goldstein, Ivo (1994). Sisačka bitka 1593 [Battle of Sisak 1593] (jezik: hrvatski). Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. ISBN 9789531750257.
- Guldescu, Stanko (1970). The Croatian-Slavonian Kingdom: 1526–1792. The Hague: Walter de Gruyter GmbH & Co KG. ISBN 9783110881622.
- Horvat, Rudolf (1924). Povijest Hrvatske: od najstarijeg doba do g. 1657 [History of Croatia: from the earliest times to 1657] (jezik: hrvatski). 1. Zagreb: Tiskara Merkur.
- Klaić, Vjekoslav (1973). Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća [History of Croats from the earliest times to end of 19th century] (jezik: hrvatski). 5. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
- Kozličić, Mithad (2003). Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama [The Region of Una-Sana on the Old Geographic Charts] (jezik: hrvatski). Sarajevo ; Bihać: Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine ; Arhiv Unsko-sanskog kantona. ISBN 9958-500-22-1.
- Lopašić, Radoslav (1890). Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice sa jednom zemljopisnom kartom i sa četrnaest slika (jezik: hrvatski). Zagreb: Marjan tisak.
- Mažuran, Ive (1998). Povijest Hrvatske od 15. stoljeća do 18. stoljeća [History of Croatia from the 15th to the 18th century] (jezik: hrvatski). Zagreb: Golden marketing.
- Ó hAnnracháin, Tadhg (2015). Catholic Europe, 1592-1648: Centre and Peripheries. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-927272-3.
- Setton, Kenneth Meyer (1991). Venice, Austria, and the Turks in the Seventeenth Century. Philadelphia, Mass.: The American Philosophical Society. ISBN 0-87169-192-2. ISSN 0065-9738.
- Šišić, Ferdo (2004). Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskoga naroda [History of Croats: Overview of the History of the Croatian People] (jezik: hrvatski). Zagreb: Marjan tisak. ISBN 9789532141962.
- Tanner, Marcus (2001). Croatia: A Nation Forged in War. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-09125-0.