Vučedolska kultura u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Mapa rasprostiranja Vučedolske kulture.

Vučedolska kultura pripada jednoj od najvažnijih kasnih eneolitskih kultura na prostoru jugoistočne Evrope. Naziv je dobila po lokalitetu Vučedol (6 km istočno od Vukovara).[1] Pripada vremenu kasnog eneolita od 2150. p. n. e. do 1800. p. n. e. Njen začetak je bio na području Slavonije i Srijema, pa je zbog toga njen prvobitni naziv bio Slavonska kultura. Odatle je Vučedolska kultura nastavila svoje širenje na okolni evropski prostor. Ovu kulturu, osim na istoku Hrvatske nalazimo na području južne Slovačke, Mađarske (Alfold), Vojvodine, Donje Austrije i skoro cijele teritorije Bosne i Hercegovine.

Prvi lokalitet ove kulture bio je Ljubljansko Barje u Sloveniji, pa je na samom početku istraživanja Vučedolska kultura nosila i ime ljubljanska, a kasnije je Ljubljanska kultura postao naziv za jednu ranu kulturu iz bronzanog doba.

Za Vučedolsku kulturu uzimaju se i različiti regionalni nazivi za različite regionalne tipove ove kulture, koje imaju neke svoje razlike u ukrasu i keramici. Postoji:

  • slavonsko – srijemski tip,
  • slovenski tip (tip Ljubljansko Barje),
  • zapadnobosanski ili Hrustovački tip,
  • južnobosanski ili tip Debelo brdo,
  • šumadijski tip (Srbija),
  • mako tip,
  • nyrseg tip (Mađarska).[2]

Nosioci vučedolske kulture prodrli su u Bosnu dolinom Vrbasa te da su tom rutom vjerovatno stigli i do Gradina Varvara (vrelo Rame)|Varvare u dolini Rame. Pri tome, naročito su zaposjeli prostore zapadne Bosne i južne dijelove srednje Bosne, osnivajući tako dva regionalna tipa vučedolske kulture - zapadnobosanski i južnobosanski. Za razliku od Bosne, na području Hercegovine, dolazi do prodora sa juga od strane nosilaca Ljubljanske kulture. Naročito je važno istaći činjenicu da je Bosna i Hercegovina izuzetno bogata rudama, te je vjerovatno zbog toga i došlo do prodora na ovaj prostor. Broj kalupa za izlivanje bakarnih predmeta ukazuju na taj zaključak.

Zapadnobosanski tip[uredi | uredi izvor]

Zapadnobosanski tip vučedolske kulture prostirao na području zapadne Bosne oko toka rijeke Sane. Na tom prostoru, poznato je pet lokaliteta: pećina Hrustovača, Dabarska pećina, gradina Zecovi kod Prijedora, Topića glavica i Pejića gradina.

Vučedolska kultura u dolini Sane kao i u susjednim dijelovima zapadne Bosne je najvjerovatnije ustanovljena preko pokreta nosilaca vučedolske kulture iz Slavonije i njihovim zaposijedanjem ove privlačne riječne doline. U tom slučaju razvoj vučedolske kulture u dolini rijeke Sane je djelimično identičan sa razvojem te kulture u Slavoniji.

Po načinu stanovanja postojala su naselja pećinskog tipa (Dabar pećina i Hrustovača) i gradinskog tipa. U pećini Hrustovači pronađen je veći broj ognjišta od kojih je najljepše ono iz srednjeg sloja (sloj koji pripada vučedolskoj kulturi). Ognjište ima dimenzije 2,1x1,4 m, oblijepljeno je ilovačom sa uglačanom površinom. Pored ovog ognjišta, pronađena su još dva iz srednjeg sloja. Ovo bi moglo ukazivati da je Hrustovača bila stalnije naselje nosilaca ove kulture, posebno ako se ima u vidu činjenica da je oko ognjišta pronađenog na dubini od 1,3 m pronađeno mnoštvo garotine i pepela, što je znak da je na njemu duže vremena ložena vatra. [3]

Zdjele hrustovačkog tipa zastupljene su raznim varijacijama bikoničnih zdjela sa izvijenim obodom i naglašenim ramenom, amfore sa širokim cilindričnim vratom i dvije tunelaste drške na ramenu, terine, pehari sa trakastom drškom koja spaja obod sa ramenom, konične zdjele, šolje sa zaravnjenim obodom, konične vaze na nozi u obliku šape, cilindrični sudovi s proširenim gornjim i donjim dijelom te trougaoni privjesci.Pored ove fine keramike, zastupljena je i gruba keramika čiji oblici oponašaju oblike finih posuda, ali ipak postoje i određene forme karakteristične samo za grubu keramiku; to su: trbušasti sudovi sa uskim cilindričnim vratom, pehari raznih oblika. Ukrasi na keramici izvođeni su tehnikama duboreza, žigosanja, brazdastog urezivanja, i udubljivanja. Motivi su kombinacije trouglova, rombova, kvadrata, krstova, malih kružića i sl.[1]

Što se tiče nalaza od kamena, u Hrustovači su pronađene sjekire sa rupom za nasad držala, kamene strugalice, fragmentovani kameni predmet koji je najvjerovatnije služio kao amulet, zatim brusilice od kamena i kamena tucala, kao i kameni žrvnjevi. Na Zecovima su pronađeni kremeni nožići, kameni brus, brus od pješćara te piramidalni privjesak. Da bi se razumio način života i ekonomija nosilaca hrustovačkog tipa poslužio je i čitav sloj ugljenisanog ječma u Hrustovači. To implicira na zaključak da su se stanovnici ovog kraja, ili bar ovog lokaliteta, bavili zemljoradnjom vjerovatno u onolikoj mjeri koliko im je bilo potrebno da se prehrani njihova zajednica.[4] Nosioci zapadnobosanskog tipa vučedolske kulture se nisu eksponirali kao kreatori plastike; do sada nije okrivena nijedna plastična figurica.

Kasnije je utvrđeno nekoliko novih lokaliteta vučedolske kulture, Zemunica u Radosavskoj te Kastel u Banjoj Luci.

Južnobosanski tip[uredi | uredi izvor]

Nalazišta ovog tipa su u porječju gornjeg toka rijeke Bosne i njenih najjužnijih pritoka. Lokaliteti ovog tipa vučedolske kulture u BiH znatno su manje istraživani u odnosu na lokalitete zapadnobosanskog tipa vučedolske kulture. Jedino su na Gradini kod Alihodža, Crkvini kod Turbeta i Debelom brdu vršena izvijesna istraživanja, dok su na ostalim lokalitetima pronađeni nalazi rezultat rekognosciranja i slučajnih pronalazaka. Na osnovu rezultata istraživanja, konstatovano je sedam nalazišta ovog tipa: Debelo brdo kod Sarajeva,[5], Fortica na Bakijama u Sarajevu, Gradac kod Homolja, Gradac u Lepenici (kod Fojnice), Gradina kod Alihodža u dolini Bile, Gradac kod Toplice (nedaleko od Kreševa) i Gradac u Kotorcu, Istočna Ilidža.[6] Već prema nazivima lokaliteta, može se zaključiti kako su sva navedena naselja gradinskog tipa, što i odgovara geografskim prilikama ovog regiona ali i načinu stanovanja eneolitskih populacija. O načinu stanovanja nosilaca ovog tipa vučedolske kulture je teško govoriti obzirom na neadekvatnu istraženost i na činjenicu da se ni na jednom od ovih lokaliteta nije vršilo sistematsko iskopavanje. Jedino pravo naselje, sa izvijesnim dužim životom, bila je Gradina kod Alihodža gdje su na iskopanom prostoru od 13x8m ustanovljeni ostaci od šest kućišta koje predstavljaju okrugle ili ovalne jame ukopane svega 20 cm u zemlju i koje su uz rubove sadržavale mnoštvo lijepa i izgoretine.

Na figuricama s Debelog brda dominiraju koncentrični rombovi i kvadrati izvedeni tehnikom udubljivanja, zatim redovi žigosanih trouglova na vratu i ramenu amforica. Na Debelom brdu je pronađen i čitav niz keramičkih kalupa za izlijevanje bakarnih predmeta.

Vučedolska kultura u Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Na području Hercegovine otkriveno je do četrnaest eneolitičkih lokaliteta: Varvara na vrelu Rame, te Ravlića pećina, Zelena pećina, Guvnine, Badanj, Džakulina glavica, Lazaruša, Gornje Banje, Jejinovača, Hateljska pećina, Leskova glavica, Orah, Manastirska pećina, Pećina Greben. Na osnovu arheoloških nalaza sa ovih lokaliteta utvrđena je genetska povezanost ovih lokaliteta i jadranskog tipa ljubljanske kulture, koja jeste genetski povezana sa vučedolskom kulturom. Za dolinu Rame može se reći da je bila prelazni region gdje su se susretali i jedni i drugi uticaji.

Keramički oblici pokazuje izrazitu sklonost ka trbušastoj profilaciji. Od oblika pojavljuju se manje amfore sa cilindričnim, napolje izvijenim vratom, trbušasti lonci s niskim cilindričnim vratom, piriformne vaze, terine i vrčevi na kojima je izvedena ornamentika također jednostavnija za razliku od keramike hrustovačkog tipa.

Metalurgija[uredi | uredi izvor]

Mada nosioci vučedolske kulture nisu bili ti koji su prvi poznavali i upotrebljavali bakar, već su njeni nosioci u dobroj mjeri razvili metaluršku djelatnost.

Na području Bosne i Hercegovine pronađen je i veliki broj kalupa za izlivanje različitih metalnih predmeta. Na gradini Zecovi pronađeni su: dio kalupa za izlivanje jednostavnih trapezastih bakrenih sjekira, zatim veći dio kalupa za zlivanje dlijeta ili klinova te keramički završetak (sopalj) mijeha (ili lijevak) za ulivanje rastaljenog metala u kalup.

Na Debelom brdu nađena je polovina kalupa za livanje bakrenih sjekira s dugom cilindričnom ušicom, kalup za izlivanje bodeža, dio kalupa za izlivanje igala te keramički sopalj mijeha ili lijevak za ulivanje rastaljenog metala u kalup. Kalupi za livanje bakrenih sjekira s dugom cilindričnom ušicom su pronađeni i na gradini iznad Alihodža, kao i kalupi za izlivanje trapezastih sjekira.

Gradina Varvara jetakođer jedan od lokaliteta na kojem je pronađen metalurški pribor. Naime, nađena su tri kalupa izrađenih od gline, ali veoma oštećeni; za jedan moguće je pretpostaviti da je služio za izlivanje tankih bakrenih šipki. Pronađen je i jedan čitav šuplji keramički predmet, vjerovatno sopalj ljevačkog mijeha, nekoliko ulomaka bruseva od sitnozrnog pješćara, od toga je jedan sa žlijebom. Pored keramičkih nalaza koji, potrebno je istaknuti činjenicu da su pronađene ostave bakrenih predmeta koji se sigurno mogu pripisati vučedolskoj kulturi. Takvih ostava pronađeno je četiri.

Najveća je ostava Griča u kojoj je pronađeno 35 bakrenih predmeta i to je ujedno najveća ostava vučedolske kulture na području Bosne i Hercegovine. U ostavi, koja je otkrivena 1905., pronađeno je jedanaest sjekira s cilindričnim produžetkom za nasad drške i 24 plosnjate sjekire bez rupe za nasad držala. Godinu dana kasnije, 1906. godine, pronađena je još jedna ostava sa devet sjekira sa cilindričnim produžetkom za nasad drške u neposrednoj blizini sela Kozarac uz put koji vodi prema planini Kozari; ostava se nalazila u posudi koja je prilikom otkrića razbijena.

Na osnovu samo ove dvije ostave, može se primijetiti da se u ostave prilažu samo sjekire, kao što je to slučaj i sa ostavom u Lohinji iz koje nije poznat tačan broj nalaza. Sačuvala su se samo dva predmeta, i to dvije sjekire, jedna sjekira sa cilindričnom rupom za nasad držala i jedna plosnata lepezasta sjekira kojoj nedostaje dio drške a i krajevi sječiva su joj oštećeni.

Iz još jedne ostave, otkrivene nedaleko od Gračanice u selu Vranovići, uspjelo se sačuvati ukupno 16 predmeta: 12 plosnatih lepezastih sjekira te 4 sjekire sa cilindričnom rupom za nasad držala. I ova ostava potvrđuje činjenicu da se u ostave prilaže tačno određena vrsta metalnih predmeta. [3]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ina Miloglav Ervenica – Dio naselja vučedolske kulture, Opusc. Archeo. 31, 2007, 27 – 48.
  • Stojan Dimitrijević, Vučedolska kultura i vučedolski kulturni kompleks, u: Prahistorija jugoslavenskih zemalja: Eneolit, 267 – 343, 1979.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "Kakanjska kultura, Strana 99". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2019. 
  2. ^ "Luka Golemac - Vučedolska kultura". Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  3. ^ a b "Amra Terzić: Vučedolska kultura u Bosni i Hercegovini". Katedra za arheologiju, Filozofski fakultet Sarajevo , Sarajevo, 2012. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  4. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2019. 
  5. ^ "Debelo Brdo". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2017. [mrtav link]
  6. ^ "Gradac na Ilinjači". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2017. [mrtav link]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]