Arheološko nalazište Vranjevo selo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Stećci u Vranjevu Selu

Arheološko nalazište Vranjevo selo je lokalitet sa nalazima iz željeznog doba, rimskog perioda i perioda srednjovjekovne bosanske države. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 10. maja 20o4. godine u Sarajevu, donijela je odluku da se nalazište proglasi za nacionalni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, (predsjedavajući), Ljiljana Ševo i Tina Wik. Nacionalni spomenik sačinjava: arheološko područje - ostaci rimskog naselja i nekropola sa stećcima u Vranjevom selu i pokretno naslijeđe pronađeno na arheološkom području koje se nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Ilirski period[uredi | uredi izvor]

Tokom 2006. god, pri arheološkom nadzoru na proširenju trase magistralne ceste Neum–Stolac kroz Vranjevo Selo, Zavod za zaštitu kulturno–povijesne baštine Hercegovačko–neretvanske županije iz Mostara obavio je zaštitno istraživanje na lokalitetu Vidića guvno. Radove je vodila Ivanka Miličević-Capek uz saradnju Stanislava Vukorepa. Riječ je o istraživanjima srednjovjekovnog groba pod stećkom i dijela prahistorijskog tumula zahvaćenog trasom. Lokalitet je prilikom navedene gradnje i naknadnom izgradnjom guvna doživio devastaciju, čije je urgentno zaštitno istraživanje rezultiralo prikupljanjem i spašavanjem vrijedne arheološke građe.[2]

Sačuvali su se posebno vrijedni nalazi materijalne kulture iz perioda željeznoga doba, iz ilirskog ratničkog groba s više ukopa. Riječ je o do sada najbogatijem i najbolje očuvanom nalazu vojne opreme, nakitne garniture nošnje te o priloženom bogatom keramičkom servisu za piće različitih tipova , na području južne Hercegovine. Predmeti odražavaju snažnu povezanost s glasinačkim te srednjobalkanskim horizontom kneževskih grobova sa materijalom iz domaćih, proizvodnih središta, a s druge strane svjedoče o izrazitim importima iz klasičnog grčkog i makedonskog miljea. I ovdje je potvrđena teza o dobro strukturiranoj ratničkoj aristokratiji toga vremena.[3]

Arheološka saznanja, iz Vranjeva Sela, Radimlje, te napokon iz samih Ošanića, upućuju na zaključak da su Daorsi, još iz svog prehelinističkog perioda na ušću Neretve veoma rano uspostavili, stvarali i njegovali kontakte s Grcima i ostalima.[2]

Ilirski šljem

Nalazi[uredi | uredi izvor]

Igle[uredi | uredi izvor]

  • Riječ je o dvojnim iglama s „M“ oblikovanom glavicom, one s okruglim presjekom žice i igala i glavica, kao i one čija je žica na glavici četvrtasto profilirana, izrađenima od obične glatke brončane žice. Ovaj tip igala je znatno brojniji i ekskluzivniji izrađen od plemenitih metala. Zastupljene su u kneževskim grobovima središnjeg balkanskog prostora s kraja 6. i početka 5. st. pne, odnosno područja Glasinačke kulture. Zbog njihove koncentracije, brojnostit i tipološke varijabilnosti za područje Balkana, nazvane su balkanski tip igala. Dvojne igle s „M“ oblikovanom glavicom potječu i iz skitskih nalazišta Ukrajine, iz Poltavske oblasti, na Dnjepru.
  • Igle s raskovanom i uvijenom glavicom mlađe varijante kojih je zastupljeno ukupno 7 primjerka. Te su igle uobičajeni nalaz na prostoru šire regije (Grudina kod Ljubomira, Gradac kod Neuma, Radimlja, Gradina na Ošanićima, Gubavice kod Mostara).

Lučne jednopetljaste fibule od bronze[uredi | uredi izvor]

  • lučna fibula sa sedlasto uvijenom četvrtastom nogom ili varijanta fibule tipa Novi Pazar, koje inače potiču isključivo iz ženskih grobova.
  • lučna fibula s narebrenim lukom, trapeznom nogom i kuglicom na njezinu kraju, u širem smislu poznatijom još i kao tip Arareva gromila. Kulturološki i kronološki ovaj tip obilježavao je glasinačko područje s početkom u IVc–2 fazi, budući da su razvijeniji oblici, masivnije i veće fibule bile značajnije i vodeće za sljedeću, Va fazu. Geografska rasprostranjenost i kulturološka obilježja dovela su do su naziva tzv. Glasinačka fibula. Značajna je za ženske grobove, iako je nalazimo i u muškim grobovima što potvrđuju grobovi iz Glasinca. Upravo su ondje te fibule zabilježene i s dvojnim iglama.
  • fibula tipa protocertosa s kuglicom na kraju noge smatra se obilježjem jadranske kulturne koiné, gdje je često nalažena u kombinaciji s drugim tipovima fibula. Rasprostirala se stoga na širokom području od Caput Adriae i njezina zaleđa pa sve duž istočne obale Jadrana, te središnjeg i južnog prostora Italije. Te fibule prenosile su se najviše pomorskim komunikacijama.

Kalotna pojasna kopča[uredi | uredi izvor]

Pronađena je okrugla kalotna, ili rozetna, pojasna funkcionalna kopča s laticama na vijencu i sa središnjom velikom zakovicom, slabe očuvanosti. Srodne kopče nađene su u Donjoj Dolini, Gotovuši, na području Skadarskog areala i kulture Mati, i sve dalje do Olimpije. Ti su nalazi okvirno smješteni u fazu IVb–IVc2 glasinačke kulture, s dugim trajanjem od 7. i kroz čitavo 6. st. pne.[4]

Jantarna zrna[uredi | uredi izvor]

U grupu egzotičnih predmeta dolaze četiri jantarna zrna koja, s obzirom na njihovo porijeklo i značaj, najčešće obilježavaju luksuzne dijelove nakitnih garnitura. Sva su izrazito malih dimenzija i mogu se pripisati tipu 8a–b, ovalnog i pljosnatog oblika.

Ilirski šljem[uredi | uredi izvor]

Vojnu opremu obrambenog karaktera obilježavaju dva šljema ilirskog tipa koje se svojim morfološkim, tehnološkim i stilskim odlikama mogu pribrojiti njihovoj posljednjoj ili najmlađoj varijanti III A2. Svi očuvani dijelovi ukazuju na klasičnu formu s dvije izdužene a zaobljene paragnatide, s četvrtastim otvorom za lice i sa dva istaknutija rebra po sredini zaobljene kalote, koja započinju na čeonom dijelu iznad trna i završavaju na stražnjem dijelu iznad alke, između kojih su urezane tri linije. To je ležište u kojeg su se umetale i pričvršćivale perjanice.

Koplja[uredi | uredi izvor]

Na ovom nalazištu željezni vrhovi kopalja su najbrojnija, ali i najoštećenija grupa nalaza. Bila su dio vojne opreme ratnika, i ratničke aristokratije šireg balkanskog prostora, već od polovine 6. i posebno tokom 5. i 4. st. pne., i to po više njih u kompletu.

Štit[uredi | uredi izvor]

Među mnogim ulomcima željeznih ostataka, nalazi se i jedan koji bi mogao biti dio štita, izrađen od organskog materijala – kože ili drva, sa željeznom grbom.

Rimski period[uredi | uredi izvor]

Arheološkim istraživanjima iz 1984. i 1985. potvrđeno je da je u Vranjevu selu, nadomak moru i Neumskom zaljevu, u 1. st. n. e. postojalo značajno rimsko naselje koje je u kontinuitetu trajalo sve do 6. st. Bilo je locirano uz cestu koja je vodila u antički Diluntum (Stolac) i vezivalo se na cestu Narona-Epidaurum ili Narona-Leusinium. Ime naselja nije poznato. Arheološkim istraživanjima 1984. godine otkriveni su ostaci građevine ovog sela, sakralni objekat u obliku stuba na kojem se nalazi krst, te ostaci zidova.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

U srednjem vijeku područje je pripadalo župi Žabi, koja je obuhvatala istoimenu planinu sa njenim proširenim podnožjem. Vranjevo selo je bilo važan politički centar župe i sjedište najistaknutijeg vlasteoskog roda Nikolića. U 14. stoljeću Nikolići su bili gospodari feudalnih oblasti, isključivi nosioci političke i kulturne djelatnosti žapske župe i članovi bosanskog velikaškog zbora (barones regni).[5]


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Arheološko područje – ostaci rimskog naselja i srednjovjekovna nekropola sa stećcima u Vranjevom selu". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2019.
  2. ^ a b "MARTINA BLEČIĆ KAVUR - IVANKA MILIČEVIĆ-CAPEK - O horizontu ratničkih grobova 5. stoljeća pne. na prostoru istočne obale Jadrana i njezina zaleđa: primjer novog nalaza iz Vranjeva Sela kod Neuma" (PDF). Institut za arheologiju u Zagrebu, Vol. 28 (2011), str. 31-94. Pristupljeno 9. 2. 2019.
  3. ^ "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura – V. Glasinački kneževi" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  4. ^ "Salmedin Mesihović: Ilirike". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  5. ^ Pavao Anđelić: Teritorijalna organizacija srednjovjekovne Bosne