Historija željeznice u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Željeznica u BiH 1892 * k.u.k. Bosnabahn: * * Bosanski Brod–Zenica * Bosnisch-Herzegowinische Staatsbahnen: * * Zenica–Sarajevo und Doboj–Simin Han (betrieben durch die Bosnabahn) * * Sarajevo–Metković * * Vogošća–Čevljanovići * * Janjići–Donji Vakuf–Jajce/Bugojno und Podlugovi–Vareš (beide damals projektiert) * k.u.k. Militärbahn * * Dobrljin–Banja Luka * Usoratalbahn * * Doboj–Teslić

Historija željeznice Bosne i Hercegovine počinje 1872. godine puštanjem u saobraćaj pruge DobrljinBanja Luka.

Prva pruga[uredi | uredi izvor]

Nakon posjete Evropi turski sultan Abdul Aziz Han je donio odluku o gradnji željezničke pruge koja bi povezivala Istanbul sa Bečom.

U proljeće 1871. godine započela je izgradnja pruge od Dobrljina do Banje Luke i puštena je u saobraćaj krajem decembra 1872. godine. Bila je to pruga normalnog kolosijeka, u dužini od 101,6 km. Na pruzi je izgrađeno 13 mostova, od kojih su dva bila željezna. U ložionici u Banjoj Luci bilo je 5 lokomotiva. Dvije su bile izrađene u fabrici Hanomag u Hanoveru u Njemačkoj a tri u fabrici Tubize u Belgiji.

Saobraćaj na pruzi Banja Luka - Dobrljin obustavljen je 14. novembra 1875. godine zbog nedovoljnog broja putnika i roba. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine Bosna i Hercegovina dolazi pod vlast Austro-Ugarske monarhije. Pruga popravljena je a saobraćaj od Banje Luke do Prijedora uspostavljen je 1. decembra 1878. godine, a do Dobrljina 24. marta 1879. godine. Pruga je dobila naziv „Carska i kraljevska vojna žaljeznica Banja Luka - Dobrljin“. Osim za potrebe vojske, željeznica je bila dostupna i za civilno stanovništvo. Tada su izgrađene i nove stanične zgrade, kao i magacini i magacinske utovarno -istovarne rampe. Prvog decembra 1891. godine željeznička stanica Banja Luka povezana je sa gradom Banja Luka novoizgrađenom željezničkom prugom u dužini od 3 km.

Prve uskotračne pruge[uredi | uredi izvor]

Prva uzana ( uskotračna ) željeznička pruga u Bosni i Hercegovini, od Bosanskog Broda do Sarajeva, građena je etapno od 1878. godine do 1882. godine. Krajem 1878. godine pruga je izgrađena do Dervente, 12.februara 1879. godine došao je prvi voz u Doboj. 22. aprila 1879. godine pruga je izgrađena do Žepča,a 5. juna 1879. godine prvi voz je stigao u Zenicu. Spojna veza-pruga između Slavonskog i Bosanskog Broda u dužini od 3,484 km završena je 5. jula 1879. godine i tako se ova prva uzana bosanskohercegovačka pruga povezala sa prugama Austro-Ugarske monarhije. Prvi voz u Sarajevo stigao je 5.10. 1882. Puštanjem u saobraćaj normalne pruge Sarajevo-Ploče 1966. godine, počelo je i njeno parcijalno ukidanje. Posljednja dionica ove pruge, Zenica-Lašva, ukinuta je 1.6.1975

Uskotračna željeznička pruga na cijeloj trasi od Sarajeva do Metkovića u dužini od 134,7 km, izgrađena je 1891. Direkcija Bh. zemaljskih željeznica raspolagala je 1910. godine sa 1.002 kilometra uskotračne željezničke mreže.

Za potrebe bh. željeznica, švicarski inžinjer Heinrich Klose od 1885. do 1904. Godine konstruisao je takozvane zupčaste lokomotive, koje su se koristile na prugama velikih nagiba, kakav je dionica od Bradine do Podorašca i dionica preko Komara.

Iz strategijskih razloga, Austrougarska monarhija se opredijelila za izgradnju Istočne pruge koju su sačinjavale dvije pruge: Sarajevo-Uvac i Međeđa – Vardište. Ta pruga se smatra jednom od najskupljih, jer joj je trasa položena kroz veoma teške kamenite terene i klisure. Na toj pruzi izgrađeno je 99 tunela, napravljen veliki broj propusta i potpornih zidova. Jedan kilometar te pruge koštao je 450.000 zlatnih kruna. Dužina pomenute Istočne pruge iznosila je 161,5 km, a puštena je u saobraćaj 04.07.1906. godine.

Šumske i rudničke pruge[uredi | uredi izvor]

Austrougarska monarhija sagradila je i mnoge šumske i rudničke pruge u privatnom vlasništvu koje su služile za eksploataciju rudnog i šumskog bogatstva, kao i za putnički saobraćaj. U početku se nije moglo pristupiti eksploataciji šuma u većim razmjerama zbog nedostatka potrebnih komunikacija. Da bi se to postiglo, bile su potrebne velike investicije za izgradnju šumskih komunikacija, odnosno šumskih željezničkih kolosijeka. Proizvodi drvne industrije postali su najvažniji eksportni artikal bosanske privrede. Izvozilo se uglavnom poluprerađeno drvo, dok se namještaj uvozio. Pred kraj austrougarske uprave, krajem 1916. godine u Bosni i Hercegovini bilo je oko 1220 km šumskih pruga.

Šipadove pruge[uredi | uredi izvor]

Najveće su bile pruge bečkog industrijalca Otta Steinbeissa (Štajnbasa) u zapadnoj Bosni koje će od 1919. godine preći u vlasništvo Šipada (Šipadove pruge). Njima su pripadale pruge PrijedorSanski Most - Srnetica – Drvar – Lička Kaldrma i Srnetica – Mliništa – Jajce. Ove pruge imale su vlastiti vozni i vučni park i ložionice.

Pruga Prijedor – Sanski Most - Srnetica – Drvar – Lička Kaldrma, završena je u julu 1914. godine, kada izgrađena je i zgrada stare željezničke stanice u Sanskom Mostu.[1]

Pruga Srnetica – Jajce puštena je u saobraćaj 10.01.1916. godine u dužini 107 km. Željezničke stanice na relaciji Jajce – Srnetica bile su: Jajce – Plivska Jezera – Jezero – Volari – Šipovo – Sokolac – Pliva – Podovi – Čardak – Podgora – Mlinište – Ovčara – Lisina – Tisova Kosa – Kurijeva Kosa – Potoci – Srnetica. Za potrebe ove pruge u prigradskom dijelu Jajca sagrađena je još jedna zgrada željezničke stanice poznata pod nazivom Šipad. Izgradnjom ove zgrade Jajce dobija dvije zasebne željezničke stanice. .[2]

Prvi motorni vozovi[uredi | uredi izvor]

U Slavonskom Brodu građeni su motorni vozovi u kooperaciji sa mađarskom tvornicom Ganz-Budapest - čuveni DMV-801. Prvi takav voz u saobraćaj pušten je 1938. godine na relaciji Beograd - Sarajevo - Dubrovnik. Pošto je bio mnogo brži od dotadašnjih parnjača, popularno je nazvan Ludi Sarajlija, po tadašnjem ministru Mehmedu Spahi. Krajem '60-ih godina prošlog stoljeća isključeni su iz saobraćaja.

Pruge normalnog kolosjeka[uredi | uredi izvor]

Period poslije Drugog svjetskog rata karakteriše izgradnja Omladinskih pruga normalnog kolosjeka BrčkoBanovići (89,100 km) i Bosanski Šamac – Sarajevo (238km). Prva je puštena u saobraćaj 07.11.1946., a druga 15.11.1947. U narednom periodu izgrađene su pruge Bihać - Knin (28.11.1948), ModričaGradačac (1951), DobojTuzla (27.08.1953), Sarajevo – Ploče (01.10.1968). Od 1966. do 1978. godine, ukinute su sve uzane pruge na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Već 1969. godine elektrificirana je pruga Sarajevo – Ploče, a naredni period do 1992. godine je period elektrifikacije i uvodenja najsavremenijih tehnologija u željezničkom saobraćaju. Željeznički kapaciteti i infrastruktura znatno uništeni su u periodu rata 1992-95. Programi obnove i razvoja se realizuju uz pomoć države, FBiH i Međunarodne zajednice.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ajdin Fevzija, Nacionalna univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2006. - Historija željeznica Bosne i Hercegovine
  • Dževad Juzbašić, Izgradnja željeznica u BiH u svijetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kallayeve ere. Akademija nauka i umjetnosti BiH Sarajevo, 1974.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Zgrada Stare željezničke stanice u Sanskom Mostu". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. ^ "Zgrada bivše željezničke stanice Steinbeiss u Jajcu". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2017.