Kišna glista

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Kišna glista
(Lumbricus terrestris)
Regenwurm1.jpg
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Annelida
Razred Clitellata
Potklasa Oligochaeta
Red Haplotaxida
Porodica Lumbricidae
Rod Lumbricus
Vrsta L. terrestris
Dvojno ime
Lumbricus terrestris
Linnaeus, 1758

Lumbricus terrestris (obična kišna glista, uobičajeni naziv kišna glista) je vrsta velikog crvenklastog, prstenastog crva, koji je rasprostranjen širom svijeta, skupa sa nekoliko ostalih pripadnika porodice Lumbricidae. U nekim područjima je unesena vrsta, koju neki smatraju ozbiljnom štetočinom za lokalne prirodne crve.

Uobičajena imena[uredi | uredi izvor]

Naziv lumbricus se pojavljuje pod različitim uobičajenim imenima. U Velikoj Britaniji se označavaju kao obične gliste ili izduženi crvi (iako se to ime primjenjuje za morske Polychaete). U Sjevernoj Americi se također koristi pojam noćne gusjenice (ili vitalis). Pored toga, u Kanadi se još naziva i roze crv ili "djed glista". U Bosni i Hercegovini, najčešći naziv je gujavica, koji vjerovatno potječe od sličnosti oblika sa gujama, tj. zmijama. Čest je i kratki naziv glista, jer se uz oslate vrste glista redovno dodaje početni atribut. U ostatku svijeta se za većinu kišnih glista koristi samo naučno ime, iako s povremenim osvrtom na gore veċ navedene nazive.

Iako ovo nije najzastupljenija vrsta gliste, čak ni u svom prirodnom okruženju, to je vrlo upadljiva i prepoznatljiva vrsta glista u vrtovima (baštama) i uopće poljoprivrednim zemljištima umjerene klimatske zone. Često se može vidjeti na površini, za razliku od većine drugih glista. Također se koristi kao udžbenički primjer gliste za milione studenata biologije širom svijeta, čak i u područjima gdje ova vrsta ne postoji. Međutim, naziv "crv" može biti izvor zabune, jer u najvećem dijelu svijeta, tipske su neke druge vrste. Naprimjer, u većem dijelu nenavodnjavannih umjerenih područja svijeta, "obična glista" zapravo dolazi iz grupe trapezoidi (Aporrectodea = Allolobophora ), koja je u tim područjima slične veličine, a tamnija je od L. terrestris.[1]

Pregled[uredi | uredi izvor]

Kišna glista je životinja cjevastog oblika iz grupe prstenastih glista, segmentirani crv iz koljena Annelida. Ova glista obično živi u tlu, gdje se hrani živim i mrtvim organskim materijama. Probavni sistem člankovitih glista se proteže cijelom dužinom tijela. Disanje obavlja preko cijele površine tijela, odnosno putem kože. Ima dvostruki sistem transporta, koji se sastoji od (1) celomske tekućine koja popunjava celom (sekundarnu tjelesnu duplju), i (2) jednostavnog, zatvorenog krvotoka. Kišna glista ima središnji i periferni nervni sistem. Središnji nervni sistem sastoji se od dva niza ljestvičastih ganglija, počevši od iznad usta, po jedna sa svake strane, povezane živčanom vrpcom koja se pruža leđno po dužini sa motornim neuronima i senzornim ćelijama u svakom segmentu. Oko usta se nalazi veliki broj hemoreceptora. Kretanje omogućavaju kružni i uzdužni mišići na periferiji svakog segmenta. Slične grupe mišića ima izduženo linearno crijevo, čija se aktivnost kreće probavljanjem hrane, od usta ka anusu. [2]

Gliste su hermafroditi – svaka jedinka ima i muške i ženske spolne organe. Nedostaje im Ili unutrašnji skelet ili egzoskelet, a tjelesnu strukturu i konstrukciju održavaju celomskim komorama koje su ispunjene tečnošću. To djeluje kao hidrostatički skelet. "Kišna glista" je zajednički naziv za najveći broj članova Oligochaeta (koje su klasa ili potklasa, u zavisnosti od autora). U klasičnoj sistematici uvršteni su u Opisthopore, na osnovu muške spolne pore koja se otvara iza ženske, iako su unutrašnji muški segmenti ispred ženskih. Teorijski, današnje kladističke studije ih umjesto toga svrstavaju u podred reda Lumbricina Haplotaxida, ali se i taj status može uskoro promijeniti. Narodna imena za gliste uključuju "crveni crv", "noćni kpači" i "anđeoski crv" (zbog upotrebe kao ribolovnog mamca).[1]

U većem dijelu Evrope to je najveća prirodna vrsta glista. Obično dostiže dužinu do oko 20 - 25 cm, kada je proširena, iako su u nekim dijelovima južne Evrope autohtone vrste mnogo veće. U septembru 2012. godine, u jugozapadnoj Kini, pronađena je jedinka dužine oko 50 cm. Međutim, kada se govori o dužini člankovitih glista uopće, mnoge podatke treba uzimati sa rezervom, jer je poznato da im se trenutno uočena dužina u istoj minuti može čak udvostrućiti. To prvenstveno ovisi o naponu celomske tečnosti i kretanju/mirovanju organizama. Kišna glista ima neobičan oblik pospolnog ponašanja, koji se očituje u noćnom parenju na površini tla, što je u ranim jutarnjim satima čini uočljivijom od većine drugih glista.

Veće zemaljane gliste se doslovno označavaju kao makrodrili ("veliki crvi"), za razliku od mikrodrila ("mali crvi") u semiakvatičnoj porodici Tubificidae. Velike gliste se odlikuju posebno velikim klitelumom i krvnim sistemom sa pravim kapilarima. Gliste su daleko manje česte u poremećenim okruženjima i obično su aktivne samo ako je prisutna voda, odnosno u vlažnoj sredini.

Opis[uredi | uredi izvor]

Kišna glista u karakterističnom baštenskom okruženju.
Podzemni hodnici kišne gliste.

Plan građe: morfologija i anatomija[uredi | uredi izvor]

Kišna glista ima izduženo i člankovito tijelo od većeg broja gotovo istovjetnih segmenata (metamera), koji su prilagođeni za bušenje (posebno rahlih) podloga. Na prednjem kraju tijela ima mali zaobljeni režanj, koji predstavlja ograničeni prostomij, a iza njega je segment (peristomij ) sa usnim otvorom.

Površina tijela je obložena jednoslojnim epitelom koji luči tanku poroznu kutikulu. Kroz nju se izlučuje sluz koja vlaži površinu tijela, čime se smanjuje trenje i olakšava razmjena gasova, jer se cjelokupno disanje odvija preko kože. Ispod epiderme ima sloj kružne pa zatim uzdužne muskulature. Na površini tijela se nalazi pojas žljezdanog epitela, zvani klitelum, koji luči sluz koja pomaže pri parenju i kokon u koji se polažu oplođena jaja.

Celom je u vidu parnih mješaka koji su okruženi peritoneumom, koji stvara leđnu trbušnu mezenteru i pregrade između segmenata. Mezentere i septe održavaju crijevo u središnjem dijelu sekundarne tjelesne šupljine. Celomska tečnost ma ulogu hidrauličnog skeleta, jer kišna glista, kao ni ostali predstavnici grupe Oligohaeta nemaju ni egzoskelet niti endoskelet.

Kišne gliste se kreću naizmjeničnim izduživanjem i skraćivanjem dijelova tijela, u talasima susjednih članaka, uz odupiranje malobrojnim hetama o podlogu. Ovakvo kretanje podrazumijeva da se svaki segment ponaša kao zasebna kesa unutar koje je tjelesna tečnost okružena sa dva sloja mišić a. Kružni i uzdužni mišići se skupljaju antagonistički, bez čega nije moguć ovakav način kretanja.

Krvni sistem ovih glista je zatvorenog tipa, sastavljen od krvnih sudova kao i mreže i kapilara. Okosnicu mu čine dva glavna krvna suda – leđni i trbušni, koji se pružaju cijelom dužinom tijela, iznad, odnosno ispod crijeva. Dorzalni i ventralni krvni sudovi su u svakom segmentu povezani bočnim krvnim sudovima. Pet bočnih krvnih sudova pulsira i označavaju se kao bočna srca, koja omogućavaju da se krv u dorzalnom sudu kreće od zadnjeg ka prednjem dijelu tijela, a u ventralnom obratno.

Ekskrecijski organi su također segmentarno raspoređeni, a na evolucijskom stepenu imaju rang metanefridija. Metanefridija počinje ljevkastim nefrostomom u celomu jednog segmenta, a završava se porom na tjelesnom zidu susjednog.

Nervni sistem je ljestvičast, a sastoji se od moždane ganglije iz koje se unazad pruža parna trbušna dvočlana vrpca. U svakom segmentu se nalazi po par ganglija koje su međusobno povezane poprečnim vezama, a istovremeno i uzdužnim – sa parom ganglija susjednih segmenata. Probavni sistem čini jednostavno crijevo, prava nesegmentirana cijev, koja počinje usnim otvorom te se nastavlja u ždrijelo koje djeluje kao pumpa. Ostatak je podijeljen u: prednje, srednje i zadnje crijevo. U prednjem slijede [jednjak]], voljka i želudac, te srednje i zadnje crijevo sa analnim otvorom. Kišne gliste se hrane organskim materijama koje su ugrađene u zemljište, tako da kroz njihovo crijevo prolazi ogromna količina zemlje.

Spolni organi kišne gliste uključuju donade oba spola, tj. spada u hermafroditske vrste.

Poznato je da kišna glista ima veliku moć obnavljanja, tako da ponekad i ispodpolovični dio tijela može nadoknaditi cijeli organizam. Zato je ovaj organizan jedan od najčešćih udžbeničkih primjera moguċnosti obnavljanja tijela kod životinja.

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Spolni sistem je kao i kod ostalih hermafrodita uređen tako da se parenje obavlja recipročnim parenjem dvije jedinke koje se spajaju i međusobno razmjenjuju spermatozoide. Oplođena jaja i hranjive tvari se polažu u kokon, koji se zatim odbacuje. Razvijanje je direktno, tj. iz jajeta se izleže jedinka koja je morfološki i fiziološki slična svojim roditeljima.

Parenje kišnih glista.

Dva para testisa se nalaze u 10. i 11. tjelesnom segmentu, a par jajnika u 13. članku, koji se otvaraju na površinu 14. Parenje se obavlja obično u toplim ljetnim noćima na površini tla, a partneri se međusobno privlače mirisnim signalima. Tokom spolnog kontakta dolazi do razmjene spermatozoida prekrivenih spermatoforama koji se pohranjuju u skladišne vrećice do sazrijevanja jaja. Oplođena jaja stvaraju učvrščujuči omotač, lučenjeem pojasnih žlijezda, stvarajući kokon, koji se povlači u prednji dio tijela. Kokon služi za zaštitu i sadrži do dvadeset jaja. Iz zatvorene čahure, koja može izdržati izuzetno teške vremenske uslove, obično se izleže samo jedna glista.

Opća biologija[uredi | uredi izvor]

Glava kišne gliste.

Kišna glista je "priključna" životinja koja pravi privremene duboke "jazbine" i povremeno dolazi na površinu da se hrani, za razliku od onih koje kopaju rupe kroz tlo u potrazi za hranom, kao što čini i većina drugih glista. Neobična navika ove vrste je da ustima povuče lišće u svoju jazbinu (koji su djelomično raspadnuti) prije nego što ga pojede. Dok se zna da se uglavnom hrani ostacima biljnog materijala, nije uočeno da jede mrtve insekte i izmet.

Prirodni životni vijek L. terrestris je nepoznat, iako su neke jedinke u zatočeništvu doživjele šest godina. U dijelovima Evrope, posebno atlantskim obalama njenog sjeverozapa sada je lokalni ugrožena zbog otimanja od strane novozelandskih pljosnatih crva ( Arthurdendyus triangulatus) i Australian pljosnatih crva (Australoplana sanguinea), dva predatorska pljosnata crva, koji su slučajno uvedeni sa Novog Zelanda i iz Australije. Ovi predatori su vrlo efikasni u jedenju glista, u stanju su da prežive duge periode bez hrane, tako da i dalje opstaju čak i kada je populacija njihovih žrtava pala na neodrživo nisku veličinu. U nekim područjima, ovo je već imalo ozbiljan negativni uticaj na strukturu i kvalitet zemljišta. Za opstanak glista, u nekim područjima je neophodno prethodno prozračivanje i miješanje zemljišta i organskog materijala.[3]

Invazivna vrsta u Sjevernoj Americi[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Invazivna vrsta

Lumbricus terrestris se smatra invazivnom u sjevernim centralnim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država. Ne pogoduje joj obrađivanje polja, gdje je izložena pesticidima, fizičkim povredama od poljoprivrednih alata i zbogh nedostatka hranjivih tvari. Uspijeva u živicama, ogradama i šumskim okrajcima, gdje može doći do smanjenja u prinosu zeljastog materijala. [4][5][6][7]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Cleveland P. Hickman Jr., Larry S. Roberts, Frances M Hickman (1984). Integrated Principles of Zoology (7th iz.). Times Mirror/Mosby College Publishing. str. 344. ISBN 0-8016-2173-9. 
  2. ^ Nyle C. Brady & Ray R. Weil (2009). Elements of the Nature and Properties of Soils (3rd Edition). Prentice Hall. ISBN 9780135014332. 
  3. ^ McTavish, Michael J.; Basiliko, Nathan; Sackett, Tara E. (December 2013). "Environmental Factors Influencing Immigration Behaviors of the Invasive Earthworm Lumbricus terrestris". Canadian Journal of Zoology 91 (12): 859-865. doi:10.1139/cjz-2013-0153. 
  4. ^ Kladivko EJ, Akhouri NM, Weesies G (1997). "Earthworm populations and species distributions under no-till and conventional tillage in Indiana and Illinois". Soil Biol Biochem 29: 613–615. doi:10.1016/s0038-0717(96)00187-3. 
  5. ^ Butt KR, Shipitalo MJ, Bohlen PJ, Edwards WM, Parmelee RW (1999). "Long-term trends in earthworm populations of cropped experimental watersheds in Ohio, USA". Pedobiologia 43: 713–719. 
  6. ^ Frelich LE, Hale CM, Scheu S, Holdsworth AR, Heneghan L, Bohlen PJ, Reich PB (2006). "Earthworm invasion into previously earthworm-free temperate and boreal forests". Biol Invasions 8: 1235–1245. doi:10.1007/s10530-006-9019-3. 
  7. ^ Hale CM, Frelich LE, Reich PB (2005). "Exotic European earthworm invasion dynamics in northern hardwood forests of Minnesota, USA". Ecol Appl 15: 848–860. doi:10.1890/03-5345. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]