Prvi bošnjački sabor

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Prvi bošnjački sabor (ili Svebošnjački sabor) bio je sabor održan u sarajevskom hotelu Holiday Inn 27. i 28. septembra 1993. godine. Organizovalo ga je Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Historijski je važan za Bošnjake zbog promjene imena nacije iz Musliman u Bošnjak, te je vraćeno ime bosanskog jezika kao nacionalnog jezika Bošnjaka. Novo ime je prihvaćeno i priznato Dejtonskim sporazumom 14. decembra 1995. godine. Nakon prvog, održan je i Drugi bošnjački sabor, 18. jula 1994. godine.

Saboru je prisustvovalo ukupno 377 sabornika te 80 poslanika iz Tuzle, Doboja, Zenice, Visokog, Travnika, Mostara, Konjic, Bihaća, Banje Luke, Zagreba i Goražda. Zasjedanjem je predsjedovao prof. dr. Enes Duraković koji je na uvodnom izlaganju predstavio i predsjednika inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, akademika prof. dr. Muhameda Filipovića, te ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine dr. Harisa Silajdžića. Na Saboru su prisustvovali i turski, iranski i američki ambasador, američki izaslanik, predstavnici islamskih, katoličkih (Vinko Puljić) i pravoslavnih vjerskih institucija itd.

U svom govoru, između ostalog, Alija Isaković je rekao: "U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti da to obavimo, osnovne naše institucije (Preporod, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Islamska zajednica i Merhamet) pokrenuli su sazivanje ovog Sabora sa željom da se, o ovako krupnim odlukama, govori na što je moguće široj osnovi, gde bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i po mogućnosti svih regija."

Pristupilo se detaljnoj analizu uredbi Ženevskog mirovnog sporazuma. Isticano je da se bira između dva zla: pravednog rata i nepravednog mira.[1] Uloženo je mnogo primjedbi na ovaj pravni akt koji je preživio veliki broj modifikacija, krpljenja i dotjerivanja što je rezultovalo u njegovu pretjeranu opširnost i njegovu pravnu neoubličenost. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović iznio je svoje stavove.

Ovaj Sabor će u historiji Muslimana na području Bosne i Hercegovine biti zabilježen kao mjesto gdje su vraćeni stari nazivi - Bošnjak (za muškog pripadnika u jednini), Bošnjakinja (za ženskog pripadnika u jednini), Bošnjaci (za muške pripadnika naroda u množini i generalan naziv) i Bošnjakinje (za ženskog pripadnika naroda u množini).

Jedan od prisutnih novinara je zapisao: "Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna - zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci". Ovom deklaracijom Sabor je završio vjekovnu raspravu i nesporazume oko termina Musliman koji je muslimansko stanovništvo na tom širem području po njihovom shvatanju lišavao svih prava koje je posjedovala svaka etnička skupina kao što je pravo na svoju zemlju, nezavisnost, jezik, kulturu itd.

Prof. dr. Muhamed Filipović je izjavio: "Ko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našega prvobitnog bosanskoga naroda koji kontinuira svojstvo narodnoga bića ove zemlje, ostvaruje unutar toga bića historijski smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno historijsko i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao historijski subjekat bila i jeste. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz učešća u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali neće da bude žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnoga bošnjačkog naroda identifikovati se i vezati za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda". Filipović tako tvrdi da su bosanski katolici i pravoslavci prvo bili Bošnjaci po narodnosti, ali su se u 19. vijeku zbog zajedničke religije identifikovali sa Hrvatima, odnosno Srbima.

Sabor je donio i jednu važnu odredbu:

  • "Da bi produžili i produbili posao potvrđivanja vlastitog narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u našoj zemlji i u svijetu u kojem živimo, način rada i stukture njegovih institucija, kao i pogleda na budućnost našeg naroda i svih ljudi koji žive u našoj domovini, odlučujemo da Bošnjački sabor i ubuduće radi kao mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštovanju različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije".

Zaključci[uredi | uredi izvor]

Većina poslanika bila je za nastavak rata i odbijanje Ženevskog paketa. Argumenti za su bili eventualni prestanak rata, ubijanja, raseljavanja, silovanja i drugih zločina uveliko vršenih nad bosanskim Muslimanima. Prednost prihvatanja neki su vidjeli u tome što će Bošnjaci konačno da dobiju jasno određene granice svoga prostora. Argumenti protiv bili su cijepanje bošnjačke zemlje, činjenica da bi bošnjačka republika držala tek 22% zemljoradničkog bogatstva, legitimacija Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg Bosne, podjela BiH po etničkom principu, neizlaženje bošnjačke republike na more i nedostatak međunarodne granice (okruženost srpskom i hrvatskom republikom), onemogućavanje povratka izbjeglicama itd. Poslanici su jasno istakli Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku kao agresore na Bosnu i Hercegovinu. Zahtijevali su priznanje tog okarakterizovanja, povlačenje agresora sa fronta i isplatu ratne odštete.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Snimak čitavog Sabora na YouTubeu:

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ www.vkbi.ba, "Prvi Bošnjački Sabor"