Rodos

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Rhodos)
Idi na: navigacija, traži
Rodos
Rhodes harbour.jpg
Ulaz u luku u gradu Rodosu
Rhodos topo.png
Geografija
Država

Rodos (gr: Ρόδος), je četvrto po veličini grčko ostrvo, najveće i glavno dodekaneško ostrvo u Egejskom moru. Po popisu stanovništva iz 2011. godine na 1.401,459 km² živi 115.490 stanovnika,[1] od kojih oko pola živi u najvećem gradu Rodosu. Od 2011. godine Rodos zajedno sa ostrvima Megisti, Simi, Tilos i Halki čini regionalni okrug Rodos (gr: Περιφερειακή Ενότητα Ρόδου) u grčkoj regiji Južni Egej.

Ime[uredi | uredi izvor]

Ime ostrva ne dolazi od starogrčke riječi za ružu (starogrčki: τὸ ῥόδον), nego svoje korijene ima u predgrčkom vremenu i dolazi iz feničkog jezika od kog potiče grčka riječ za nar (gr:η ροδιά). Po grčkoj mitologiji ime ostrva dolazi od mitološke nimfe Rode, koja je bila žena grčkog boga sunca Heliosa.[2]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Položaj[uredi | uredi izvor]

Ataviros najviši vrh na ostrvu

Rodos se nalazi na granici dvaju mora Egejskog i ostrvima siromašnog Levantskog mora, koja su oba dijelovi Sredozemnog mora. Dug je 78 km i širok 38 km, dok je obala slabo razuđena i duga oko 220 km. Na obali nema značajnih i većih zaliva i poluotoka. Središte ostrva udaljeno je od glavnog grada Grčke Atine 430 km, a od sjeverne strane ostrva do jugoistočne turske obale na najužem dijelu 17,5 km. Na zapadnoj obali su ostrva Halki (9 km) i Alimia (7 km), te nekoliko manjih ostrva nazvanih Ovčija ostrva.

Reljef[uredi | uredi izvor]

Reljef otoka je uglavnom brežuljkast. Unutrašnjost otoka je planinska i kamenita. Brda su prekrivena šumom pinija i čempresa. Plodnije ravničarsko tlo nalazi se na istočnoj strani otoka i to je najgušće naseljen dio otoka. Najviši vrh na otoku je Ataviros sa visinom 1215 m, kog slijedi Akramitis sa 825 m. U unutrašnjosti se nalazi nekoliko pojaseva plodne zemlje gdje se uzgajaju citrusi, voće, grožđe, povrće masline. Obala je jednim dijelom strma, dok je na južnom i sjevernom dijelu obala ravnije, te su u tim dijelovima i turistička naselja sa plažama. Na jugu otoka nalazi se poluostrvo Prasonisi. Na sjeverozapadnom dijelu nalazi se Dolina leptirova (gr: Κοιλάδα των Πεταλούδων) u kojem se skupljaju tigrasti leptirovi (lat. Euplagia quadripunctaria).

Klima[uredi | uredi izvor]

Klima otoka je sredozemna s dugim, sušnim ljetima, blagim i kišovitim zimama. Rodos je sa preko 3.000 sunčanih sati u godini jedan od najsunčanijih regija Evrope. Od polovine maja do polovine septembra kiša je vrlo rijetka. Snabdijevanje vodom je zbog krškog reljefa osigurano, a vodom sa Rodosa se brodovima snabdijevaju i susjedni otoci Simi und Halki. Od jula do augusta su u središnjem dijelu otoka temperature preko 40 °C moguće, dok se u obalnom dijelu zbog stalnog vjetra temperature kreću na zapadnoj obali između 28 do 32 °C, a na istočnoj obali između 35 do 40 °C. Zbog relativno niske vlažnosti zraka, ovako visoke temperature su uglavnom podnošljive. Noću se temperatura spušta između 23 do 20 °C. Temperatura mora doseže u augustu 27 °C, a kupanje u moru je zbog visoke temperature moguće i u novembru.

Najhladniji mjeseci su januar i februar. Dnevna temperatura se kreće između 12 i 18 °C, noću oko 8 do 12 °C. Mraz je praktički nemoguć, mada na najvišem vrhu Atavirosu sa 1.215 m, ponekad padne snijeg. Najniže temperature mora su krajem februara i kreću se od 16 do 17 °C.

Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Aug Sep Okt Nov Dec
 Prosječna temperatura (°C) 14,9 15,2 16,9 20,2 24,3 28,4 30,5 30,6 28,3 24,4 20,1 16,6
 Najviša prosječna temperatura (°C) 22,0 22,0 27,4 30,6 34,8 36,2 39,0 41,2 35,4 33,2 28,4 22,8
 Najniža prosječna temperatura (°C) 11,7 12,0 13,6 16,7 20,5 24,7 26,9 26,9 24,6 20,6 16,4 13,4
 Prosječna temperatura vode (°C) 17 16 16 18 19 21 23 25 24 23 20 18
 Broj kišnih dana 11,5 9,0 6,7 3,4 1,9 0,5 0,1 0,1 0,9 4,5 6,3 10,8
 Prosječna vlažnost zraka (%) 70,1 69,8 69,0 65,9 63,6 57,4 56,5 59,4 60,8 66,9 72,0 72,1
 Padavine (mm) 147,8 117,7 75,3 24,0 14,0 2,9 0,1 0,1 7,1 64,3 88,4 145,3

Upravna podjela[uredi | uredi izvor]

Od 1997. do 2010. godine Rodos je po Kapodistrias programu iz 1997. bio podijeljen na ukupno 10 općina sa ukupno 43 općinska okruga. Provedbom Kallikratisovog programa i teritorijalnom reformom Grčke iz 2010. godine ostrvo postaje općina, sa sjedištem u gradu Rodosu, dok su bivše općine postale opčinski okrugi općine Rodos.

Općinski okrug Grčko ime Kod Površina (km²) Broj stanovnika 2001. Broj stanovnika 2011.[1] Gradski okrug/naselje
(Δημοτική / Τοπική Κοινότητα)
Položaj
Rodos (grad) Δημοτική Ενότητα Ρόδου 690101 19,481 53.709 50.636 Rodos DE Rodou.svg
Archangelos Δημοτική Ενότητα Αρχαγγέλου 690102 115,375 7.779 7.615 Archangelos, Malon, Masari DE Archangelou.svg
Atavyros Δημοτική Ενότητα Ατταβύρου 690103 234,350 3.225 2.433 Embonas, Agios Isidoros, Kritinia, Monolithos, Siana DE Atavyrou.svg
Afandou Δημοτική Ενότητα Αφάντου 690104 46,100 6.712 6.911 Afandou, Archipolis DE Afandou.svg
Ialysos Δημοτική Ενότητα Ιαλυσού 690105 16,700 10.107 11.331 Ialysos DE Ialysou.svg
Kallithea Δημοτική Ενότητα Καλυθιών 690106 109,750 10.251 9.364 Kalythies, Koskinou, Psinthos DE Kallitheas.svg
Kamiros Δημοτική Ενότητα Καμείρου 690107 211,875 5.145 4.720 Soroni, Apollona, Dimylia, Kalavarda, Platania, Salakos, Fanes DE Kamirou.svg
Lindos Δημοτική Ενότητα Λίνδου 690108 178,900 3.633 3.957 Lindos, Kalathos, Laerma, Lardos, Pylonas DE Lindion.svg
Notia Rodos
(Južni Rodos)
Δημοτική Ενότητα Νότιας Ρόδου 690109 379,050 4.313 3.561 Gennadi, Apolakkia, Arnitha, Asklipiio, Vati, Istrios, Kattavia, Lachania, Mesanagros, Profilia DE Notias Rodou.svg
Petaloudes Δημοτική Ενότητα Πεταλούδων 690110 89,150 12.133 14.962 Kremasti, Damatria, Theologos, Maritsa, Paradisi, Pastida DE Petaloudon.svg
Ukupno 6901 1400,731 117.007 115.490

Mitologija[uredi | uredi izvor]

Po predanjima grčke mitologije, Rodos je nastao iz mora, nakon što je Zeus odlučio podijeliti svoje carstvo svim bogovima sa Olimpa. Bog sunca, Helije je zaželio jedan plodni otok, koji je na svojim putovanjima zemljom negdje vidio. Tako je dobio svoj otok, kog je nazvao Rodos po nimfi Rodi, koja je tamo živjela. Helije je kasnije oženio Rodu i sa njom imao sedam sinova (tzv. Helijade): Aktisa, Augesa, Kandala, Kerkafa, Makara, Ohima, Tenaga, Triopa i jednu kćerku Elektriju.[5] Najstariji od njih Kerkaf je imao tri sina, koji se smatraju osnivačima otoka Rodosa: Kamiro, Jalis i Lind.

U starijim istraživanjima tvrdilo se da su starozavjetni Rodanimi, potomci Javana, koji je bio unuk Noe i sin Jafeta, živjeli na otoku.[6]

Historija[uredi | uredi izvor]

Prvo naseljavanje[uredi | uredi izvor]

Pogled na Akropolis u Lindosu

Ostrvo je bilo nastanjeno u neolitu, kada nastaje naselje Ialisos.[7] Ljudski posmrtni ostaci iz neolita pronađeni su u Kalitijevoj pećini.[8] Značajnija naselja nastala su tokom ranog bronzanog doba (oko 2.800-2.000 p. n. e.). U ranom 2. milenijumu Minojani se doseljavaju na otok, a u 16. vijeku p. n. e. osnivaju naselje Trianda na sjeverozapadu otoka.[9] U 14. vijeku p. n. e. na otoku se doseljavaju Mikeni, a na osnovu mnogobrojnih grobnica, može se smatrati da je otok koloniziran. Rodos je tek u 11. vijeku p. n. e. počeo da cvijeta s dolaskom Dorana. Dorani su počeli graditi tri veoma važna grada: Lindos, Ialisos i Kameiros. U Lindosu je izgrađen hram koji je bio šireg nadregionalnog značaja. Zbog dobre povezanosti i pristupačne luke u Lardosu, sa ostrva su odaslane ekspedicije koje su osnovale kolonije kao Gela na Siciliji i Faselis u Likiji. Ova su tri grada kao samostalni i značajni polisi sa gradovima Kos, Knidos i Halikarnasos na kontinentu osnovali savez šest gradova, koji je potrajao nekoliko stotina godina nazvan Dorski heksapolis.

Stara Grčka[uredi | uredi izvor]

U Arhajskom periodu, Rodos je bio integralni dio Grčke, te je pomenut i u Homerovom spjevu Ilijada: U ratu Grka protiv Troje, Rodos je učestvovao sa devet brodova pod zapovjedništvom Tlepolema. Nakon poraza susjedne Lidije protiv Perzijanaca 546. p. n. e., Rodos je pao pod uticaj Perzije i Ahemenidskog carstva. Protiv Ahemenidskog carstva pobunili su se pod vođstvom lokalnih polisa u Jonskom ustanku i drugi grčki gradovi-države (500-494. p. n. e.), ali su izgubili u ratu, te se se morali pokoriti Perzijancima. Nakon poraza u bitci kod Plateje 479. p. n. e. i invazijom Perzijaca ostrvo je palo u njihove ruke, a 478. p. n. e., tri grada Rodosa ujedinila su se u Delski savez, te su se zajedničkim borbama uspjeli osloboditi perzijske vladavine. 412-411. p. n. e., otočki su se gradovi pobunili protiv prevlasti Atine i prešli su na stranu Sparte.

Samostalnost[uredi | uredi izvor]

Početkom Peloponeskog rata 431. p. n. e., Rodos je ostao uglavnom neutralan, iako je bio član saveza. Rat je trajao do 404. p. n. e., ali se tada Rodos već potpuno povukao iz konflikta i krenuo samostalnim putem. 408. p. n. e. su se ostrvski gradovi ujedinili i stvorili jednu teritoriju, te su izgradili glavni grad na sjeveru ostrva - Rodos: njegovo planiranje je bilo povjereno atinskom arhitektu Hipodamusu. Grad je već u slijedećem vijeku nadmašio Atinu kao trgovačko središte.

Nakon raspada Saveza 404. p. n. e., otok je postao samostalan. 395. p. n. e., nakon što je prospartanski Diagoridej od proatinske struje srušen, došlo je do građanskog rata. Antalkidinim mirom 387. p. n. e. Rodos je sačuvao svoju samostalnost u odnosu na Perziju i 378-377. p. n. e. postaje ponovo saveznik Atine, ali ga perzijski satrap Mauzol ponovo razdvaja od Atine. Rodos ulazi u savez sa Tebom 364. p. n. e. u borbi protiv drugog Delskog saveza. Od 357-332. p. n. e. otokom dominiraju Karijci.

U ratu Makedonaca protiv Atine i Tebe, Rodos je bio na strani Filipa II Makedonskog. Nakon smrti njegovog sina Aleksandra Velikog, koji je 332. p. n. e. postavio svoju vlast, otok je postao ponovo samostalan. Osnivanjem helenističkih država pojačava se trgovina u istočnom Sredozemlju, od čega najviše profitira Rodos. Makedonski vojskovođa i kralj Demetrije I Poliorket bezuspješno opsjeda otok 305-304. p. n. e. Rodos je tada bio u savezu sa egipatskom dinastijom Ptolomeji, te ga je Demetrije I pokušavao izbaciti is tog saveza. Nakon Aleksandrove smrti, njegovi generali su se borili za vlast. Trojica njih, Ptolomej, Seleuk i Antigon su podjelili carstvo između sebe. Rodos je imao jaku ekonomsku i kulturalnu vezu sa Ptolemejem u Aleksandriji, te su zajedno formirali Rodošku-egipatsku alijansu koja je kontrolisala trgovinu Egejskog mora u 3. vijeku p. n. e.


Grad je se razvio u pomorski, ekonomski i kulturni centar, a njegov novac se koristio skoro u svim djelovima Mediterana. Njegove poznate škole filozofije i nauka, literature i retorike su dijelile učenjake sa Aleksandrijom: atinski retoričar Aeschines koji je formirao školu na Rodosu; Apolonije od Rodosa, astronomi Hiparh i Geminus, retoričar Dionisije Trax. Gradska škola skulptura je se razvila u bogati, dramatičan stil koji se može okarakterisati kao "helenistički barok". Antigonus i njegov sin su 305. p. n. e. izvršili opsadu grada Rodosa u pokušaju prekida alijanse. Nakon godinu dana, odustali su od namjere i potpisali mirovni ugovor 304. p. n. e., ostavljajući iza sebe ogromnu vojnu opremu. Građani Rodosa su prodali opremu i iskoristili novac za podizanje statue bogu sunca Heliosu, koja je danas poznata kao Kolos. Rodos je potpisao ugovor sa Rimom 164. p. n. e. i postao glavni školski centar za plemićke porodice, a posebno su bili na dobrom glasu učitelji retorike, kao što je Hermagoras. U početku je država bila važan saveznik Rima i uživala je mnoge privilegije, koje su vremenom izgubljene zbog mahinacija rimljanske politike. Kasijus je izvršio invaziju na ostrvo i opustošio grad.

Rimsko carstvo[uredi | uredi izvor]

U 1. vijeku naše ere, car Tiberijus je imao kratak boravak u egzilu na Rodosu, a Sveti Pavle je donio kršćanstvo na ostrvo.

Bizantija[uredi | uredi izvor]

U 297. godini je započeo dugi bizantijski period za Rodos, kada je Rimsko carstvo podjeljeno na dva dijela, a istočni dio postalo Grčko carstvo. Iako dio Bizanta, ostrvo je bivalo napadano više puta od raznih sila. Prvo su ga okupirale muslimanske snage Muavije I. 672. godine. Dosta kasnije je car Aleksije I Komnen ponovo vratio Rodos pod Bizantijsko carstvo tokom Prvog krstaškog rata.

Malteški vitezovi[uredi | uredi izvor]

Bizantska era je završena 1309. kada je ostrvo palo u ruke Vitezova reda sv. Ivana. Pod upravom novoimenovanih Vitezova Rodosa, grad je bio izgrađen po modelu idealnog evropskog srednjevjekovnog grada. Mnogi poznati monumenti grada su, uključujući i Palaču Velikog vladara, bili izgrađeni u tom periodu. Jake zidine koje su vitezovi izgradili su odolijevali napadima egipatskog sultana 1444. i napadima sultana Mehmeda II 1480. Ipak, Rodos je pao u ruke Osmanlija pod napadima ogromne vojske Sulejmana Veličanstvenog u decembru 1522. Preostalim vitezovima je bilo dozvoljeno da se povuku na Maltu, a ostrvo je ostalo pod vlašću Osmanlijskog carstva skoro četiri vijeka.

Osmansko carstvo[uredi | uredi izvor]

Italijanska okupacija[uredi | uredi izvor]

Italijani su 1912 preuzeli vlast od Turaka nad Rodosom, koje se 1947. zajedno sa ostalim dodekaneškim ostrvima ujedinilo sa Grčkom.

Njemačka okupacija[uredi | uredi izvor]

Kroz historiju, Rodos je imao veoma bogatu jevrejsku zajednicu. Od 16. vijeka su to bili uglavnom govornici ladinskog jezika (židovsko-španski). Tokom Drugog svjetskog rata nacistička Njemačka je okupirala ostrva i deportovala Jevreje. Većina je ubijena u raznim koncentracionim logorima.

Poslijeratno vrijeme[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Rezulati popisa stanovništva u Grčkoj 2011. (ΕΛ.ΣΤΑΤ).}}.(Excel, 2,6 MB).
  2. ^ Diodor 5,56,3. Scholion zu Pindar Olympien 7,24g
  3. ^ "Rhodes Climate Normals 1961–1990". National Oceanic and Atmospheric Administration. Pristupljeno March 2, 2015. 
  4. ^ wetterkontor.de
  5. ^ Helije na maicar.com
  6. ^ E. Robertson: Notes on Javan. In: The Jewish Quarterly Review. 20, 1908, S. 473.
  7. ^ Toula Marketou: Time and Space in the Middle Bronze Age Aegean World. Ialysos (Rhodos), a Gateway to the Eastern Mediterranean. In: Stella Souvatzi, Athena Hadji (Hrsg.): Space and Time in Mediterranean Prehistory. Routledge, 2013, S. 176–195, hier: S. 176.
  8. ^ M. Foundoulakis: Neolithic skeletal remains from the Kalythies cave, Rhodes. In: Søren Dietz, Ioannis Papachristodoulou (Hrsg.): Archaeology in the Dodecanese. Kopenhagen 1988, S. 17 ff.
  9. ^ C. B. Mee, Ellen E. Rice: Rhodes. In: The Oxford Companion to Classical Civilization. Oxford University Press, 2014, S. 662 f.