Magnoliidae

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Magnoliide
Cvijet Asimina triloba
Sistematika
Carstvo Plantae
Potcarstvo Viridiplantae
Superdivizija Embryophyta
Divizija Tracheophyta
Razred Magnoliophyta

Canellales
Laurales
Magnoliales

Piperales

MagnoliideMagnoliidae ili Magnolianae – su grupa cvjetnica. Donedavno su obuhvatale oko 9.000 [1] vrsta, uključujući magnolije, muškatni oraščić, lovor, cimet, avokado, crni biber, tulipanovo drvo i mnoge druge. Tu grupu karakteriziraju trimerni cvjetovi, polen s jednom porom i obično granato venirani listovi.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

"Magnoliidae" je botaničko ime podrazreda, a "Magnoliidi" je neformalni naziv koji nije u skladu s nomenklaturom koju propisuje Međunarodni kodeks nomenklature algi, gljiva i biljaka. Obim podrazreda će se razlikovati od taksonomskog sistema koji se koristi. Jedini zahtjev je da mora sadržavati porodicu Magnoliaceae. Neformalni naziv "magnoliidi" neki istraživači koriste kako bi izbjegli zabune koje u posljednje vrijeme okružuju naziv "Magnoliidae". Zato je redefinirana pod FiloKod kao čvorni i temeljni kladus koji sadrži Canellales, Laurales, Magnoliales i Piperales. Chase i Reveal su predložili naziv Magnoliidae, koji se koristi za čitavu grupu cvjetnica, i formalni naziv Magnolianae za grupu od četiri reda o kojima se ovdje raspravlja.

APG sistem[uredi | uredi izvor]

APG III (2009.) i njegovi prethodni sistemi nisu izvorno koristili formalna botanička imena iznad (botanika)|ranga reda. Pod tim su se većim taksonima obično davali neformalni nazivi, poput "magnoliida" (množina, bez velikih slova) ili "kompleks magnoliida". Formalno ime u Linneovoj nomenklaturi određeno je u zasebnoj APG publikaciji kao postojeće ime Magnolianae Takht. (1967.) APG III, magnoliide prepoznaje kao kladus unutar angiospermi. Oznake i odnosi su:

Kladus Magnoliidae
Red Canellales
Red Laurales
Red Magnoliales
Red Piperales

Chloranthales

Magnoliidi

Canellales

Piperales

Laurales

Magnoliales

Monokotiledone

Ceratophyllales

Eudikotiledone

Sadašnnja filogenetika i sastav magnoliida.[2][3]

Kladus uključuje većinu baznih grupa angiospermi. Ovaj kladus je formalno nazvana Magnoliidae 2007. Godine, prema odredbama FiloKoda.[4]

Cronquistov sistem[uredi | uredi izvor]

Cronquist system (1981) koristio je ime Magnoliidae za jednu od šest potklasa (unutar klase Magnoliopsida = dikotiledone). U originalnoj verziji ovog sistema, opisani su:[5]

Dahlgrenov i Thorneov sistem[uredi | uredi izvor]

Dahlgren i Thorne su klasificirali magnoliide ( sensu APG) u nadred Magnolianae, a ne kao podrazred. U njihovim sistemima, naziv Magnoliidae koristi se za mnogo veću grupuu koja uključuje sve dikotiledone. To je slučaj i u nekim sistemima proizišlim iz Cronquistovog sistema.

Dahlgren je svoje Magnolianae podijelio u deset redova, više nego drugi sistemi toga doba, a za razliku od Cronquista i Thorna, nije uključio Piperales. Thorne je većinu svog taksona Magnolianae grupirao u dva velika reda, Magnoliales i Berberidales, iako su njegove Magnoliales bile podijeljene na podredove duž linija sličnih redovima koji su koristili i Cronquist i Dahlgren. Thorne je 2000. godine revidirao svoj sistem, ograničavajući ime Magnoliidae samo na potporoduce Magnolianae, Nymphaeanae i Rafflesianae, a Berberidales i ostale prethodno uključene grup stavljene su u njegov podrazred Ranunculidae. Ovaj revidirani sistem se razilazi a Cronquistovim sistemom, ali se pobliže slaže s skraćivanjima kasnije objavljenim pod APG II.[6][7]

Uporedni pregled klsifikscija[uredi | uredi izvor]

Upoređivanje klasifikacijskih sistema često je teško. Dva autora mogu primijeniti isto ime za grupe s različitim sastavom članova; naprimjer, Dahlgrenove Magnoliidae uključuju sve dikotilredone, dok su Cronquistove Magnoliidae samo jedna od pet grupa dikotiledona. Dva autora mogu također opisati istu grupu s gotovo identičnim sastavom, ali svaki od njih tada može primijeniti drugačije ime za tu grupuu ili je smjestiti u drugačiji taksonomski rang. Naprimjer, sastav Cronquistovog „podrazreda“ Magnoliidae gotovo je isti kao Thorneova (1992.), nadred Magnolianae, uprkos razlici u taksonomskom rangu.

Zbog ovih i drugih poteškoća, tabela ispod neprecizno upoređuje definiciju "magnoliidnih" grupa u sistemima četiri autora. Za svaki sistem u tabeli imenovani su samo redovi. Svi redovi koje uključuje pojedini autor navedeni su i povezane u toj koloni. Kada taj autor nije uključio dati takson, ali ga je uključio u drugi stubac, ta se stavka pojavljuje u nepovezanom kurzivu i označava udaljeni položaj. Redoslijed svakog sistema izmijenjen je od njegovog objavljivanja kako bi se uparile odgovarajući taksoni između stubaca.

Poređenje pozicije magnoliida u pet sistema
APG II sistem[8]
magnoliide
Cronquistov sistem[5]
Magnoliidae
Dahlgrenov sistem[9]
Magnolianae
Thorneov sistem (1992)[10]
Magnolianae
Thorneov sistem (2000)[11]
Magnolianae
Laurales Laurales Laurales Magnoliales Magnoliales
Magnoliales Magnoliales Magnoliales
Annonales
Canellales Winterales
Piperales Lactoridales
Aristolochiales Aristolochiales
Piperales Piperales u Nymphaeanae
Nerazmješteni ili bazni kladusi Chloranthales
Illiciales Illiciales
U Rosidae Rafflesiales u Rafflesianae u Rafflesianae
Nymphaeales u Nymphaeanae u Nymphaeanae u Nymphaeanae
Ceratophyllales u Ranunculidae
Smještene u kladus eudikotiledone Nelumbonales Nelumbonales
Ranunculales u Ranunculanae Berberidales
Papaverales
u Dilleniidae u Theanae Paeoniales

Ekonomski značaj[uredi | uredi izvor]

Magnoliidi su velika grupa biljaka, s mnogim vrstama koje su među mnogobrojnim drugim vrstama ekonomski važne kao hrana, lijekovi, parfemi, drvo i ukrasi.

Avokado se u Americi uzgaja već hiljadama godina.

Jedan široko kultivirani magnoliidni plod je avokado (Persea americana), za koji se vjeruje da se uzgaja u Meksiku i Srednjoj Americi već gotovo 10.000 godina. Sada se uzgaja u tropima, a vjerovatno potiče iz regije Chiapas u Meksiku ili Gvatemale, gdje se još uvijek može naći "divlji" avokado. Mehka pulpa ploda jede se svježa ili kao pire. Drevni narodi Srednje Amerike bili su i prvi koji su uzgajali nekoliko srodnih vrsta roda Annona. One uključuju A. reticulata, A. muricata , A. squamosa i A. cherimola. Vrste i sa kiselim i sa slatkim plodovima ovih biljaka sada se naširoko uzgajaju kao voće u Starom svijetu. [12]

Neki predstavnici magnoliida služe kao važni aditivi u hrani, kao što su crni biber, lovor i cimet. Ulje sasafras ranije se koristilo kao ključna aroma i u pivskim dodacima i u bezalkoholnom piću sarsaparila. Primarni sastojak koji daje aromu ulja je safrol, ali se više ne koristi ni u Sjedinjenim Državama ili Kanadi. Obje države su zabranile upotrebu safrola kao aditiva hrani 1960. godine, kao rezultat studija koje su pokazale da je safrol promovirao oštećenje jetre i mišjih tumora. [13] Konzumiranje ulja više od minuta uzrokuje mučninu, povraćanje, halucinacije i plitko ubrzano disanje. Vrlo je toksičan i može ozbiljno oštetiti bubrege.[14]

Uz prijašnju upotrebu kao dodatka hrani, safrole ili sassafras ili Ocotea cymbarum također je glavni prekursor za sintezu MDMA (metilendioksimetamfetamin), obično poznatog kao droga za ekstazu.

Ostali magnoliidi su također poznati po svojim opojnim, halucinogenim ili paralizirsjućim svojstvima. Napitak polinezijske kahve pripravljen je od praškastog korijena Piper methysticum, a ima i sedativna i narkotična svojstva. Koristi se širom otoka Tihog okeana na društvenim okupljanjima ili nakon rada za opuštanje. Isto tako, neki domaći narodi Amazonije uzimaju halucinogenbiljni duhanski dim bez duhana“ napravljen od osušene i praškaste tečnosti ekstrahirane iz kore stablašica roda Virola. Još jedan halucinogeni spoj, miristicin, dolazi od muškatnog oraščića.[12] Kao i kod safrole, konzumiranje muškatnog oraščića u većim količinama može dovesti do halucinacija, mučnine i povraćanja, sa simptomima koji traju nekoliko dana. Teža reakcija dolazi od trovanja rodiasinom i demethylrodiasinom, aktivnim sastojcima u voćnom ekstraktu iz Chlorocardium venenosum . Te hemikalije paraliziraju mišiće i nerve, rezultirajući reakcijama poput životinjskog tetanusa. Narodi zvani Cofán najzapadnijeg dijela Amazonije u Kolumbiji i Ekvadoru upotrebljavaju spoj kao otrov za premazivanje vrhova strijela u lovu.

Nisu svi učinci hemijskih spojeva u magnoliidima štetni. U prethodnim stoljećima, mornari bi koristili zimsku koru sa stabla iz Južne Amerike, posebno vrste Drimys winteri kako bi se nosili sa nedostatkom vitamina i spriječili skorbut. Danas se benzoil ekstrahira iz Lindera benzoin (uobičajeni začin) za upotrebu kao aditiva hrani i lijek za kožu, zbog svojih antibakterijskih i antigljivičnih svojstava. Lijekovi izvađeni iz kore magnolije dugo se koriste u tradicijskoj kineskoj medicini. Naučna ispitivanja magnolola i honokiola pokazala su mogućnost za njihovu upotrebu u stomatološkom zdravlju. Oba spoja pokazuju efikasno antibakterijsko delovanje protiv bakterija odgovornih za loš zadah i karijes zuba.

Nekoliko članova porodice Annonaceae također se istražuju zbog upotrebe grupe hemikalija zvanih acetogenini. Prvi otkriveni acetogenin bio je uvaricin, koji ima antileukemijska svojstva kada se koristi u živim organizmima. Otkriveni su i drugi acetogenini koji imaju antimalarijska ili antitumorska dejstva, a neki čak inhibiraju replikaciju HIV-a u laboratorijskim studijama. Mnoge vrste magnoliida proizvode esencijalno ulje, u listovima, kori ili drvetu. Stablo Virola surinamensis (brazilski "muškatni oraščić") sadrži trimistrinin, koji se ekstrahira u obliku masti i koristi za sapun i svijeće , kao i masnoća za spravljanje posene lokalne tjestenine. Ostala mirisna isparljiva ulja ekstrahirana su iz Aniba rosaeodora, Cinnamomum porrectum, Cinnamomum cassia i Litsea odorifera za mirisne sapune.

Spoj zvani maslac od muškatnog oraščića proizvodi se od istog stabla kao i začin tog imena, ali slatki mirisni "maslac" koristi se u parfumeriji ili kao mazivo, a ne kao hrana. Magnoliidi su takođe važni izvori začina i ljekovitih biljaka koje se koriste za aromatiziranje hrane, uključujući začine crni biber, cimet i muškatni oraščić i lovor.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Palmer, Jeffrey D.; Soltis, Douglas E.; Chase, Mark W. (2004). "The plant tree of life: an overview and some points of view". American Journal of Botany. 91 (10): 1437–1445 (Fig.2). doi:10.3732/ajb.91.10.1437. PMID 21652302.
  2. ^ The Angiosperm Phylogeny Group (2009). "An update of the Angiosperm Phylogeny Group classification for the orders and families of flowering plants: APG III". Botanical Journal of the Linnean Society. 161 (2): 105–121. doi:10.1111/j.1095-8339.2009.00996.x.
  3. ^ Soltis, P. S.; Soltis, Douglas E. (2004). "The origin and diversification of Angiosperms". American Journal of Botany. 91 (10): 1614–1626. doi:10.3732/ajb.91.10.1614. PMID 21652312.
  4. ^ Cantino, Philip D.; James A. Doyle; Sean W. Graham; Walter S. Judd; Richard G. Olmstead; Douglas E. Soltis; Pamela S. Soltis; Michael J. Donoghue (2007). "Towards a phylogenetic nomenclature of Tracheophyta". Taxon. 56 (3): E1–E44. doi:10.2307/25065865. JSTOR 25065865.
  5. ^ a b Cronquist, Arthur (1981). An Integrated System of Classification of Flowering Plants. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-03880-1.
  6. ^ International Code of Nomenclature for algae, fungi, and plants, član. 16
  7. ^ Chase, M.W.; Reveal, J.L. (2009), "A phylogenetic classification of the land plants to accompany APG III", Botanical Journal of the Linnean Society, 161 (2): 122–127, doi:10.1111/j.1095-8339.2009.01002.x
  8. ^ Angiosperm Phylogeny Group (2003). "An update of the Angiosperm Phylogeny Group classification for the orders and families of flowering plants: APG II". Botanical Journal of the Linnean Society. 141 (4): 399–436. doi:10.1046/j.1095-8339.2003.t01-1-00158.x.
  9. ^ Dahlgren, R.M.T. (1980). "A revised system of classification of angiosperms". Botanical Journal of the Linnean Society. 80 (2): 91–124. doi:10.1111/j.1095-8339.1980.tb01661.x.
  10. ^ Thorne, R. F. (1992). "Classification and geography of the flowering plants". Botanical Review. 58 (3): 225–348. doi:10.1007/BF02858611.
  11. ^ Thorne, R. F. (2000). "The classification and geography of the flowering plants: Dicotyledons of the class Angiospermae". Botanical Review. 66 (4): 441–647. doi:10.1007/BF02869011.
  12. ^ a b Heywood, V. H. (ed.) (1993). Flowering Plants of the World (updated izd.). New York: Oxford University Press. str. 27–42. ISBN 0-19-521037-9.CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  13. ^ Hayes, Andrew Wallace (2001). Principles and Methods of Toxicology (4th izd.). CRC Press. str. 518. ISBN 1-56032-814-2.
  14. ^ "Sassafras oil overdose". New York Times. Arhivirano s originala, 2008-06-24. Pristupljeno 2008-07-12.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]