Partsko carstvo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Partsko carstvo
İmparatoriya-Ashkâniân
247. p.n.e. - 224.
Države prije:
Flag of None.svg Seleučko carstvo
Države poslije:
Sasanidsko carstvo Derafsh Kaviani.png
Kušansko carstvo Flag of None.svg
Položaj na karti
Glavni grad Ktesifon, Ekbatana, Susa
Službeni jezik Starogrčki, Partski, Perzijski, Aramejski, Akadski
Državno uređenje Feudalna monarhija
  Šah  
 -  247. - 211. p.n.e. Arsak I (prvi)
 -  208. - 224. Artaban V (zadnji)


Partsko carstvo (247. p.n.e. - 224.), poznatije i kao Arsakidsko carstvo, je bilo antičko iransko carstvo čiji su se vladari smatrali nasljednicima antičkog Ahemenidskog carstva. Osnovao ga je Arsak I, poglavica iranskog plemena Parni, nakon osvajanja tadašnje seleučke satrapije (provincije) Partije. Partski kralj Mitridat I (165. - 132. p.n.e.) je znatno proširio carstvo nakon zauzimanja Medije i Mezopotamije. Na svom vrhuncu, Partsko carstvo se protezalo od sjevernog toka rijeke Eufrat do današnjeg istočnog Irana. Pošto se nalazilo na trgovačkom putu svile između Rimskog carstva i kineske dinastije Han, Partsko carstvo je postalo središte prometa i trgovine.

Partsko carstvo je imalo različitu umjetnost, arhitekturu, religiju i kraljevska obilježja, jer je bilo kulturno heterogeno carstvo koje je obuhvatalo perzijsku, helenističku i regionalnu kulturu. U prvoj polovini svog postojanja, carstvo je usvojilo mnoge elemente grčke kulture, ali je na kraju postepeno oživljavalo mnoge elemente perzijske tradicije. Partski vladari su imali titulu "Kralj kraljeva", jer su se smatrali nasljednicima Ahemenidskog carstva; oni su prihvatili mnoge lokalne kraljeve za svoje vazale. Širenjem Partskog carstva, sjedište centralne vlade se prebacuje iz Nise u Ktesifon (južno od današnjeg Bagdada).

Najraniji neprijatelji Partskog carstva su bili Seleukidi na zapadu i Skiti na istoku. Međutim, nakon proširenja na zapad došli su u sukob sa Kraljevinom Ermenijom i Rimskom republikom. Rimsko i Partsko carstvo se na kraju međusobno borilo kako bi uspostavili vlast na ermenskim kraljevima. Nakon Partske pobjede nad Markom Licinijem Krasom u bici kod Kare 53. godine p.n.e., Partske snage su zauzele cijeli Levant. Nakon toga su mnogi rimski carevi ili njihovi generali vršili invaziju na Mezopotamiju tokom nekoliko Rimsko-partskih ratova koji su uslijedili u narednih nekoliko stoljeća. Tokom ovih sukoba, Rimljani su zauzimali gradove Seleukiju i Ktesifon u više navrata, ali nikada nisu bili u stanju da ih zadrže.

Česti građanski ratovi između Partskih pretendenata na prijestolje su bili više opasniji za stabilnost carstva nego strana invazija. Partsko carstvo je uništeno 224. godine kada je Ardašir I, vladar Istahra u provinciji Fars, podigao pobunu i ubio posljednjeg vladara Artabana V. Nakon toga je Ardašir I osnovao Sasanidsko carstvo koje je uništeno muslimanskim osvajanjem u 7. stoljeću.

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Bickerman, Elias J. (1983), "The Seleucid Period", u Yarshater, Ehsan, Cambridge History of Iran 3.1, London: Cambridge UP, str. 3–20 .
  • Bivar, A.D.H. (1983), "The Political History of Iran under the Arsacids", u Yarshater, Ehsan, Cambridge History of Iran 3.1, London: Cambridge UP, str. 21–99 
  • Curtis, Vesta Sarkhosh; Stewart, Sarah, ur. (2007), The Age of the Parthians, Ideas of Iran, vol. 2, London: I. B. Tauris .
  • Neusner, J. (1963), "Parthian Political Ideology", Iranica Antiqua 3: 40–59 .
  • Posch, Walter (1998), "Chinesische Quellen zu den Parthern", u Weisehöfer, Josef, Das Partherreich und seine Zeugnisse, Historia: Zeitschrift für alte Geschichte, vol. 122, Stuttgart: Franz Steiner, str. 355–364 .
  • Schippmann, Klaus (1987), "Arsacid ii. The Arsacid dynasty", Encyclopaedia Iranica 2, New York: Routledge & Kegan Paul, str. 526–535 .
  • Waters, Kenneth H. (1974), "The Reign of Trajan, part VII: Trajanic Wars and Frontiers. The Danube and the East", u Temporini, Hildegard, Aufstieg und Niedergang der römischen Welt. Principat. II.2, Berlin: Walter de Gruyter, str. 415–427 .

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]