Razlika između verzija stranice "Rimokatoličanstvo"
[pregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
Odbijena posljednja izmjena teksta i vraćeno na izmjenu 2824690 korisnika KWiki: Netacni procenti, konsultacijom na en wiki slucajnim uzorkom ustanovljeno da su tacna 3 podatka o procentima, a netacno 12 podataka. Doraditi pa ponovo ubaciti |
No edit summary |
||
Red 1: | Red 1: | ||
{{Nedostaju izvori}} |
|||
[[Datoteka:Pope Francis South Korea 2014.png|mini|desno|Papa je u rimokatoličanstvu namjesnik Božji na zemlji i nepogrešivi autoritet u pitanjima vjere i morala]] |
[[Datoteka:Pope Francis South Korea 2014.png|mini|desno|Papa je u rimokatoličanstvu namjesnik Božji na zemlji i nepogrešivi autoritet u pitanjima vjere i morala]] |
||
'''Rimokatoličanstvo ili katolicizam''' je doktrinarni (dogmatski) sistem u kojem se iskazuje latinska teologija i tradicija Rimske crkve. U svojoj klasičnoj formi ovaj sistem se iskristalizirao u [[Protestantizam|Protivreformacijskom]] periodu oslanjajući se na sholastičku [[Toma Akvinski|tomističku metodu]]. Rimokatoličanstvo se u nekoliko glavnih elemenata razlikuje od [[Pravoslavlje|pravoslavlja]] i od [[Protestantizam|protestantizma]] u sljedećem: |
'''Rimokatoličanstvo ili katolicizam''' je doktrinarni (dogmatski) sistem u kojem se iskazuje latinska teologija i tradicija Rimske crkve. U svojoj klasičnoj formi ovaj sistem se iskristalizirao u [[Protestantizam|Protivreformacijskom]] periodu oslanjajući se na sholastičku [[Toma Akvinski|tomističku metodu]]. Rimokatoličanstvo se u nekoliko glavnih elemenata razlikuje od [[Pravoslavlje|pravoslavlja]] i od [[Protestantizam|protestantizma]] u sljedećem: |
||
* [[Toma Akvinski|Tomistička metoda]] u tumačenju vjere, koja na vjeru primjenjuje [[Aristotel]]ovu logiku i nameće [[Teologija|teologiji]] filozofske koncepte (npr. "transupstancijacija") |
* [[Toma Akvinski|Tomistička metoda]] u tumačenju vjere, koja na vjeru primjenjuje [[Aristotel]]ovu logiku i nameće [[Teologija|teologiji]] filozofske koncepte (npr. "transupstancijacija") |
||
* [[Trident]]ska sinteza, koja uvodi u dogmate srednjovjekovnu problematiku (teoriju satisfakcije, primijenjenu na [[Dogma|dogmat]] iskupljenja) |
* [[Trident]]ska sinteza, koja uvodi u dogmate srednjovjekovnu problematiku (teoriju satisfakcije, primijenjenu na [[Dogma|dogmat]] iskupljenja) |
||
* Juridički i magisterijski karakter dogmata, naročito manifestiran na [[Prvi vatikanski sabor|Prvom vatikanskom saboru]], po kome je [[Dogma|dogmat]] odluka nepogrešivog autoriteta (pape), a ne ispovijedanje vjere koje iskazuje duhovno iskustvo i svijest crkve. |
* Juridički i magisterijski karakter dogmata, naročito manifestiran na [[Prvi vatikanski sabor|Prvom vatikanskom saboru]], po kome je [[Dogma|dogmat]] odluka nepogrešivog autoriteta ([[Papa|pape)]], a ne ispovijedanje vjere koje iskazuje duhovno iskustvo i svijest crkve. |
||
== Vjerska zajednica == |
== Vjerska zajednica == |
||
[[Datoteka:StPetersBasilicaEarlyMorning.jpg|mini|desno|Mikelanđelova bazilika svetog Petra u Rimu stoji iznad groba apostola Petra]] |
[[Datoteka:StPetersBasilicaEarlyMorning.jpg|mini|desno|Mikelanđelova bazilika svetog Petra u Rimu stoji iznad groba apostola Petra]] |
||
Rimokatoličanstvo je organizirano kao Rimska crkva, koja ima hijerarhiju i laike. Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. U rimokatoličanstvu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička (biskup, prezbiter, đakon), kanonska ([[papa]], ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Rimokatolička crkva je nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni poglavar je [[papa]] (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njenih tijela upravlja crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Postoje i [[nuncij]]i. |
Rimokatoličanstvo je organizirano kao Rimska crkva, koja ima hijerarhiju i [[Laik|laike]]. Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. U rimokatoličanstvu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička ([[biskup]], prezbiter, đakon), kanonska ([[papa]], ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počasna (kardinal, metropolit, [[nadbiskup]], prelat, kanonik i prebendar). [[Rimokatolička crkva]] je nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni poglavar je [[papa]] (rimski biskup), koji uz pomoć [[Vatikan|Svete stolice]] i njenih tijela upravlja crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). [[Biskupija]] se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Postoje i [[nuncij]]i. |
||
== Doktrina (dogme) == |
== Doktrina (dogme) == |
||
Red 15: | Red 14: | ||
== Obredi (bogoštovlje) == |
== Obredi (bogoštovlje) == |
||
U rimokatoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latrija, adoracija), od dulije (štovanje). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo [[Bog]]u, dulija ili štovanje može se iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). U središtu rimokatoličkog bogoštovlja je klanjanje u duhu i istini (štovanje Boga životom u duhu evanđelja), ali se bogoštovnim činima također pridaje velika važnost (liturgija, euharistija, sakramenti). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenom bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni dijelovi crkvene godine su korizma i advent, a nedjelja je dan počinka i obaveznog prisustva liturgiji (misa). Glavni Gospodnji blagdani su [[Uskrsnuće Isusa Krista|Uskrs]], Bogojavljenje, [[Božić]], Trojstvo, Duhovi, marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, svetački Svi sveti. U katoličanstvu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena muzika, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti), koja je uključena u bogoštovlje. |
U rimokatoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latrija, adoracija), od dulije (štovanje). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo [[Bog]]u, dulija ili štovanje može se iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). U središtu rimokatoličkog bogoštovlja je klanjanje u duhu i istini (štovanje Boga životom u duhu evanđelja), ali se bogoštovnim činima također pridaje velika važnost ([[Bogoslužje|liturgija]], [[Misa|euharistija]], sakramenti). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija ([[biskup]], prezbiter, đakon) u uređenom bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni dijelovi crkvene godine su korizma i advent, a nedjelja je dan počinka i obaveznog prisustva liturgiji (misa). Glavni Gospodnji blagdani su [[Uskrsnuće Isusa Krista|Uskrs]], Bogojavljenje, [[Božić]], Trojstvo, Duhovi, marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, svetački Svi sveti. U katoličanstvu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena muzika, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti), koja je uključena u bogoštovlje. |
||
== Moral == |
== Moral == |
||
Red 21: | Red 20: | ||
== Rasprostranjenost == |
== Rasprostranjenost == |
||
[[Datoteka:Distribution of Catholics.png|mini|365x365piksel|Katolici u svijetu]] |
|||
U antičko doba ([[4. vijek]]) područje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnog rimskog carstva. Nakon prodora islama (7-8 vijek) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (današnji [[Alžir]] i [[Tunis]]) te veći dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena područja nadoknađuje (9-10. vijek) širenjem po germanskim ([[Velika Britanija|Engleska]], [[Njemačka]], [[Danska]], Skandinavija) i slavenskim zemljama ([[Poljska]], [[Češka]], [[Moravska]], [[Slovenija]], [[Hrvatska]]. Nakon reformacije ([[16. vijek]]) gubi znatna područja u srednjoj i sjeverozapadnoj Evropi, a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama (Latinska Amerika, dijelovi crne Afrike i Filipini). Od 15. do 16. vijeka [[Rimokatolička crkva]] se uspijeva donekle proširiti na istok Evrope (tzv. [[Crkvena unija|unija]]). Nakon migracija u 19. i 20. vijeku znatan broj rimokatolika živi u SAD-u, Kanadi i Australiji. Rimokatoličanstvo se u prostoru i vremenu susrelo s različitim društvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri čemu mu se nametao problem prilagodbe. U srednjem vijeku, bila je isključiva religija ([[inkvizicija]], progoni drugih vjeroispovijesti i dr.). Broj rimokatolika je sada (2004) oko 1,1 milijarda vjernika. |
U [[Antika|antičko doba]] ([[4. vijek]]) područje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama [[Zapadno Rimsko Carstvo|Zapadnog rimskog carstva]]. Nakon prodora [[Islam|islama]] (7-8 vijek) [[Rimokatolička crkva|zapadna Crkva]] gubi berberske zemlje (današnji [[Alžir]] i [[Tunis]]) te veći dio [[Pirenejski poluotok|Pirenejskog poluotoka]]. Ta izgubljena područja nadoknađuje (9-10. vijek) širenjem po germanskim ([[Velika Britanija|Engleska]], [[Njemačka]], [[Danska]], [[Skandinavija]]) i [[Slaveni|slavenskim zemljama]] ([[Poljska]], [[Češka]], [[Moravska]], [[Slovenija]], [[Hrvatska]]. Nakon reformacije ([[16. vijek]]) gubi znatna područja u [[Srednja Evropa|srednjoj]] i sjeverozapadnoj [[Evropa|Evropi,]] a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama ([[Latinska Amerika]], dijelovi crne [[Afrika|Afrike]] i [[Filipini]]). Od 15. do 16. vijeka [[Rimokatolička crkva]] se uspijeva donekle proširiti na [[Istočna Evropa|istok Evrope]] (tzv. [[Crkvena unija|unija]]). Nakon migracija u 19. i 20. vijeku znatan broj rimokatolika živi u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-u, [[Kanada|Kanadi]] i [[Australija|Australiji]]. Rimokatoličanstvo se u prostoru i vremenu susrelo s različitim društvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri čemu mu se nametao problem prilagodbe. U [[Srednji vijek|srednjem vijeku]], bila je isključiva religija ([[inkvizicija]], progoni drugih vjeroispovijesti i dr.). Broj rimokatolika je sada (2004) oko 1,1 milijarda vjernika. |
||
[[Datoteka:Folio 79r - Pentecostes excerpt.jpg|mini|Silazak Duha Svetoga na apostole i Djevicu Mariju, muzej Condé, Chantilly.]] |
|||
== Crkva i država == |
== Crkva i država == |
||
U rimokatoličanstvu je načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti, [[duh]]ovnoj (Crkva) i vremenitoj ([[država]]). U [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] formiraće se učenje da je papa nosilac i duhovne i svjetovne vlasti. Tako će u [[13. vijek]]u većina zapadnih vladara priznavati papu za vrhovnog gospodara ([[Feudalizam|feudalni sistem]]). Papska svjetovna vlast slabi [[Reformacija|reformacijom]]. U [[19. vijek]]u rimokatoličanstvo se sukobljava sa liberalizmom. U [[20. vijek]]u se susrelo s totalitarnim državama, koje ga bilo toleriraju i podređuju ([[fašizam]]), bilo osuđuju na postupno odumiranje ([[komunizam]]). Na [[Drugi vatikanski sabor|Drugom vatikanskom saboru]] ([[1962]]-[[1965|65]]) Rimokatolička je crkva temeljno redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti. Prema koncilskom shvatanju Crkva je odvojena od države, ali ne smije biti isključena iz društva. |
U rimokatoličanstvu je načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti, [[duh]]ovnoj (Crkva) i vremenitoj ([[država]]). U [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] formiraće se učenje da je papa nosilac i duhovne i svjetovne vlasti. Tako će u [[13. vijek]]u većina zapadnih vladara priznavati papu za vrhovnog gospodara ([[Feudalizam|feudalni sistem]]). Papska svjetovna vlast slabi [[Reformacija|reformacijom]]. U [[19. vijek]]u rimokatoličanstvo se sukobljava sa [[Liberalizam|liberalizmom]]. U [[20. vijek]]u se susrelo s totalitarnim državama, koje ga bilo toleriraju i podređuju ([[fašizam]]), bilo osuđuju na postupno odumiranje ([[komunizam]]). Na [[Drugi vatikanski sabor|Drugom vatikanskom saboru]] ([[1962]]-[[1965|65]]) [[Rimokatolička crkva|Rimokatolička je crkva]] temeljno redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti. Prema koncilskom shvatanju Crkva je odvojena od države, ali ne smije biti isključena iz društva. |
||
== Također pogledajte == |
== Također pogledajte == |
Verzija na dan 11 januar 2020 u 10:12
Rimokatoličanstvo ili katolicizam je doktrinarni (dogmatski) sistem u kojem se iskazuje latinska teologija i tradicija Rimske crkve. U svojoj klasičnoj formi ovaj sistem se iskristalizirao u Protivreformacijskom periodu oslanjajući se na sholastičku tomističku metodu. Rimokatoličanstvo se u nekoliko glavnih elemenata razlikuje od pravoslavlja i od protestantizma u sljedećem:
- Tomistička metoda u tumačenju vjere, koja na vjeru primjenjuje Aristotelovu logiku i nameće teologiji filozofske koncepte (npr. "transupstancijacija")
- Tridentska sinteza, koja uvodi u dogmate srednjovjekovnu problematiku (teoriju satisfakcije, primijenjenu na dogmat iskupljenja)
- Juridički i magisterijski karakter dogmata, naročito manifestiran na Prvom vatikanskom saboru, po kome je dogmat odluka nepogrešivog autoriteta (pape), a ne ispovijedanje vjere koje iskazuje duhovno iskustvo i svijest crkve.
Vjerska zajednica
Rimokatoličanstvo je organizirano kao Rimska crkva, koja ima hijerarhiju i laike. Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. U rimokatoličanstvu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička (biskup, prezbiter, đakon), kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Rimokatolička crkva je nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni poglavar je papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njenih tijela upravlja crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Postoje i nunciji.
Doktrina (dogme)
Rimokatoličanstvo do danas precizira svoj dogmatski nauk, pa otuda i neke dogme koje ga razlikuju od pravoslavlja i protestantizma: (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrešnom začeću, papinoj nepogrešivosti, Marijinom uznesenju na nebo). Dogme u rimokatoličanstvu imaju veću važnost nego u pravoslavlju i protestantizmu, pa su precizno definirane i po kanonskom pravu obavezne. Izvor dogmi su Sveto pismo, Predaja, a pri njihovom tumačenju u obzir se uzima vjernički osjećaj, teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo.
Obredi (bogoštovlje)
U rimokatoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latrija, adoracija), od dulije (štovanje). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo Bogu, dulija ili štovanje može se iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). U središtu rimokatoličkog bogoštovlja je klanjanje u duhu i istini (štovanje Boga životom u duhu evanđelja), ali se bogoštovnim činima također pridaje velika važnost (liturgija, euharistija, sakramenti). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenom bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni dijelovi crkvene godine su korizma i advent, a nedjelja je dan počinka i obaveznog prisustva liturgiji (misa). Glavni Gospodnji blagdani su Uskrs, Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi, marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, svetački Svi sveti. U katoličanstvu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena muzika, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti), koja je uključena u bogoštovlje.
Moral
Prema rimokatoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost nadopunjuju se i pretpostavljaju. Zato su u katoličkoj moralci bogoslovne kreposti (vjera, nada, ljubav) i naravne ili stožerne krjeposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) komplementarne. Izvori su rimokatoličkog morala Stari zavjet (Dekalog, osobna odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Sistemski ga proučava moralka, a potanje regulira u zajednici kanonsko pravo. Prekršaj morala je grijeh, koji može biti lahki i teški, a teški grijeh regulira se sakramentom pokore (ispovijed). Uz individualni moral u novije vrijeme u rimokatoličanstvu se naglašava i društveni moral.
Rasprostranjenost
U antičko doba (4. vijek) područje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnog rimskog carstva. Nakon prodora islama (7-8 vijek) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (današnji Alžir i Tunis) te veći dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena područja nadoknađuje (9-10. vijek) širenjem po germanskim (Engleska, Njemačka, Danska, Skandinavija) i slavenskim zemljama (Poljska, Češka, Moravska, Slovenija, Hrvatska. Nakon reformacije (16. vijek) gubi znatna područja u srednjoj i sjeverozapadnoj Evropi, a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama (Latinska Amerika, dijelovi crne Afrike i Filipini). Od 15. do 16. vijeka Rimokatolička crkva se uspijeva donekle proširiti na istok Evrope (tzv. unija). Nakon migracija u 19. i 20. vijeku znatan broj rimokatolika živi u SAD-u, Kanadi i Australiji. Rimokatoličanstvo se u prostoru i vremenu susrelo s različitim društvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri čemu mu se nametao problem prilagodbe. U srednjem vijeku, bila je isključiva religija (inkvizicija, progoni drugih vjeroispovijesti i dr.). Broj rimokatolika je sada (2004) oko 1,1 milijarda vjernika.
Crkva i država
U rimokatoličanstvu je načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj (država). U srednjem vijeku formiraće se učenje da je papa nosilac i duhovne i svjetovne vlasti. Tako će u 13. vijeku većina zapadnih vladara priznavati papu za vrhovnog gospodara (feudalni sistem). Papska svjetovna vlast slabi reformacijom. U 19. vijeku rimokatoličanstvo se sukobljava sa liberalizmom. U 20. vijeku se susrelo s totalitarnim državama, koje ga bilo toleriraju i podređuju (fašizam), bilo osuđuju na postupno odumiranje (komunizam). Na Drugom vatikanskom saboru (1962-65) Rimokatolička je crkva temeljno redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti. Prema koncilskom shvatanju Crkva je odvojena od države, ali ne smije biti isključena iz društva.