Rotifera

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Rotifere)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rotifera
(Koljeno rotifera ili kolnjaci)
Vremenski raspon:
eocen, prije 56 miliona godina – Sadašnjost
Mikroskopski izgled rotifera
Mikroskopski izgled rotifera
Sistematika
Carstvo Animalia
Natkoljeno Platyzoa
Koljeno

Rotifera
Cuvier, 1798.
Razredi

Rotifera (lat. rota = kolo + -fer = nosač), obično nazivane životinje s kolima ili kolnjaci ili kolaste životinjice,[1] čine koljeno Rotifera, bosanski obično rotifere. To su organizmi, beskičmenjaci, Pseudocelomata mikroskopseke ili submikroskopskih dimenzija.

Prvi ih je opisao John Harris, 1696., a ostale oblike Antonie van Leeuwenhoek, 1703.[2] Većina rotifera le dugs od 0.1–0.5 mm, iako se njihova veličina može kretati od 50 µm do preko 2 mm,[1] i uobičajene su u slatkovodnom okruženju širom svijeta s nekoliko vrsta u slanim vodama.

Neke rotifere su slobodnoplivajuće planktonske, drugi se kreću vrpcom duž supstrata, a neki su sesilne, koji žive unutar cijevi ili želatinozni organizmi koji su pričvršćeni na supstrat. Postoji oko 25 kolonijalnih vrsta (npr. Sinantherina semibullata), bilo sjedeće ili planktonske. Rotiferi su važan dio slatke vode zooplanktona, glavni su izvor hrane i sa mnogim vrstama također doprinose razgradnji organske tvari u tlu.[3] Većina vrsta je kosmopolitska, ali postoje i neke endemske vrste, poput Cephalodella vittata u Bajkalskom jezeru.[4] No, nedavni dokazi putem barkodiranja sugeriraju da su neke 'kosmopolitske' vrste, poput Brachionus plicatilis, Brachionus calyciflorus, Lecane bulla, između ostalih, zapravo su kompleks vrsta.[5][6] U nekim novijim tretmanima, rotiere se postavljaju s Acanthocepha u većem kladusu zvanom Syndermata.

Anatomija[uredi | uredi izvor]

Kolonija rotifera
Kolonijalne rotifere, prvobitno identificirane kao Conochilus iz jezera Pontchartrain, Louisiana.
Kolonija Sinantheria socialis na listu Elodea densa iz Sjevernog njemačkog jezera (na jedinkama uočava se srcolika krunica).

Građa rotifera je vrlo različita, ali se ugrubo na tijelu mogu uočiti tri dijela, pri čemu vrste koje žive na biljkama potsjećaju na crve, a vrste u vodi su kesaste.

  • Glava s rotatornim organom pokazuje da se rotatorni organ sastoji od dva vijenca treplji koje su gotovo neprekidno u pokretu i zbog toga liče kola koja se okreću. Na taj način istovremeno izazivaju strujanje vode s hranjivim česticama. Rotiferei mogu uvući ili izvući rotatorni organ.
  • Trup je u sredini tijela, obično zaštićen hitinskim omotačem. Crvolike vrste mogu glavu i stopalo uvući u trup.
  • Stopalo rotifera ima dvije izrasline s dvije žlijezde koje luče ljepljivu supstancu kojom se životinja može povremeno ili trajno vezati za supstrat.

Zavisno od tjelesne građe, kolnjaci se mogu kretati na više načina: klizanjem, plivanjem, puzanjem (skupljanjem i istezanjem) ili se uz pomoć treplji na roratornom organu. Tokom suše, rotifere imaju sposobnost anabioze. Iz tijela izbacuju tjelesnu tečnost i zbiju se u lopticu. U takvom obliku, zvanom i "suha ukočenost", mogu preživjeti i do četiri godine. Na trupu ili stopalu mogu ostati pričvršćeni paketi ili pojedinačna jaja koja imaju istu sposobnost reagiranja na loše ekološke uvjete kao i odrasle životinje.[7][8]

Ekologija[uredi | uredi izvor]

Rotiferai su vrlo otporne životinje i mogu preživjeti u vrlo različitim sredinama. Na kopnu, žive na stablima, u vlažnim mahovinama, kao i u pijesku ili između zrnaca tla, ali jednako tako nastanjuju i mora i slatkovodne sredine, gdje su važan izvor hrane većim životinjama. Dobro podnose hladnoćeu Antarktika i Arktika, kao ni visoke temperature termalnih izvora. Različiti rodovi kolnjaka žive ili trajno pričvršćeni na biljkama, slobodno plutaju vodom ili u detritusu.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Većina vrsta hrani se algama ili detritusom. Neke vrste, pomoću treplji i strujom vode uzimaju alge ili bakterije. Međutim, postoje i grabežljiva rotifere koje u vodenoj strujii love vrlo malehne jednočelijske životinje ili nihove dijelove. Vrsta Asplanchna birghtwelli, velika samo oko 1 mm također je grabljivac, tako što u vodu izlučuje osobit peptid. Druge vrste imaju drugačije načine lova, a neke parazitiraju na drugim životinjama.

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Rotifere pojedinih rodova imaju različite načine razmnožavanja. U povoljnim okolnostima (uglavnom u ljetnim mjesecima) razmnožavaju se nespolno (partenogenezom), a kad su uvjeti nepovoljni (uglavnom u jesen), razmnožavanje je spolno.[9] Očekivani životni vijek pojedinih vrsta je različit, a u prosjeku je to oko jedne sedmice.

Veličina genoma[uredi | uredi izvor]

Utvrđeno je da veličina genoma vrste Adineta vaga iznosi oko 244 Mb.[10] Čini se da su genomi monogonota znatno manji od onih kod Bdelloida. Sadržaj nuklearne DNK (2C) u Monogononta u osam različitih vrsta četiri različita roda kretao se gotovo četverostruko, od 0,12 do 0,46 pg..[11] Veličina haploidnog, "1C" genoms vrsta roda Brachionus kreće se u rasponu od 0,056 do 0,416 pg.[12]

Taksonomija i imenovanje[uredi | uredi izvor]

John Harris prvi je opisao rotifere (posebno bdeloidnne) 1696. godine kao "životinju poput velikog magota koja bi se mogla uvući u sfernu figuru, a zatim se ponovo ispružiti; kraj repa se pojavio kliješta poput onih kof uholadže".[2] 1702. Antonie van Leeuwenhoek dao je detaljan opis Rotifer vulgaris i kasnije opisano Melicerta ringens i druge vrste.[13] Također je bio prvi koji je objavio zapažanja o oživljavanju određenih vrsta nakon sušenja. Ostali promatrači opisali su druge oblike, ali tek kada je 1838. godine objavljena knjiga Christiana Gottfrieda Ehrenberga „Die Infusionsthierchen als vollkommene Organismen“, rotiferi su prepoznati kao višećelijske životinje.[13] Opisano je oko 2200 vrsta rotifera. U toku je rasprava o njihovoj taksonomiji. Jedani ih smještaju koljeno Rotifera, s tri razreda: Seisonidea, Bdelloidea i Monogononta.[14] Najveća skupina je Monogononta, sa oko 1500 vrsta, a slijedi je Bdelloidea, sa oko 350 vrsta. Postoje samo dva poznata roda sa tri vrste Seisonidea.[15]

Za Acanthocephala, koje su se prethodno smatrale zasebnim koljenom, dokazano je da su modificirane rotifere. Tačan odnos prema ostalim članovima koljene još nije riješen.[16] Jedna od mogućnosti je da su Acanthocephala bliže Bdelloidea i Monogononta nego Seisonidea; odgovarajuća imena i odnosi prikazani su u kladogramu ispod.

Syndermata

Seisonida

Eurotatoria

Bdelloidea

Monogononta

Acanthocephala

Rotifera su, strogo govoreći, ograničene na Bdelloidea i Monogonontu. Rotifera, Acanthocephala i Seisonida čine kladus zvani Syndermata.[17]

Iako se kolnjaci i danas smatraju koljenom, prema filogenetskim, morfološkim i molekularnobiološkim usporedbama danas ih se više ne smatra prirodnom skupinom (monofilija) jer se još jedno koljeno, Acanthocephala, smatra sestrinskom s redom Bdelloida iz koljena kolnjaka[18][19].

Galerija[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Howey, Richard L. (1999). "Welcome to the Wonderfully Weird World of Rotifers". Micscape Magazine. Pristupljeno 19. 2. 2010.
  2. ^ a b Harmer, Sidney Frederic & Shipley, Arthur Everett (1896). The Cambridge Natural History. The Macmillan company. str. 197. Pristupljeno 25. 7. 2008.
  3. ^ "Rotifers". Freshwater Life. Arhivirano s originala, 1. 8. 2012. Pristupljeno 19. 2. 2010.
  4. ^ Hendrik Segers (2007). Annotated checklist of the rotifers (Phylum Rotifera), with notes on nomenclature, taxonomy
  5. ^ Gómez, Africa; Serra, Manuel; Carvalho, Gary R.; Lunt, David H. (juli 2002). "Speciation in ancient cryptic species complexes: evidence from the molecular phylogeny of Brachionus plicatilis (Rotifera)". Evolution; International Journal of Organic Evolution. 56 (7): 1431–1444. doi:10.1111/j.0014-3820.2002.tb01455.x. ISSN 0014-3820. PMID 12206243.
  6. ^ Dec 2011 4th Internat. Barcode of Life conference, University of Adelaide
  7. ^ Simpson, Michael G. (2011). Plant Systematics. Academic Press. ISBN 0-08-051404-9.
  8. ^ Dahlgren, R.M.; Clifford, H.T.; Yeo, P.F. (1985). The families of the monocotyledons. Berlin: Springer-Verlag. ISBN 978-3-642-64903-5. Pristupljeno 10. 2. 2014.
  9. ^ Raven P. H., Johanson G. B. (1999). Biology. WCB/McGraw–Hill, New York.
  10. ^ Flot, Jean-François; Hespeels, Boris; Li, Xiang; Noel, Benjamin; Arkhipova, Irina; Danchin, Etienne G. J.; Hejnol, Andreas; Henrissat, Bernard; Koszul, Romain; Aury, Jean-Marc; Barbe, Valérie; Barthélémy, Roxane-Marie; Bast, Jens; Bazykin, Georgii A.; Chabrol, Olivier; Couloux, Arnaud; Da Rocha, Martine; Da Silva, Corinne; Gladyshev, Eugene; Gouret, Philippe; Hallatschek, Oskar; Hecox-Lea, Bette; Labadie, Karine; Lejeune, Benjamin; Piskurek, Oliver; Poulain, Julie; Rodriguez, Fernando; Ryan, Joseph F.; Vakhrusheva, Olga A.; Wajnberg, Eric; Wirth, Bénédicte; Yushenova, Irina; Kellis, Manolis; Kondrashov, Alexey S.; Mark Welch, David B.; Pontarotti, Pierre; Weissenbach, Jean; Wincker, Patrick; Jaillon, Olivier; Van Doninck, Karine (21. 7. 2013). "Genomic evidence for ameiotic evolution in the bdelloid rotifer Adineta vaga". Nature. 500 (7463): 453–457. Bibcode:2013Natur.500..453F. doi:10.1038/nature12326. PMID 23873043.
  11. ^ Stelzer, C.P. (2011). A first assessment of genome size diversity in Monogonont rotifers. Hydrobiologia 662: 77–82 http://www.springerlink.com/content/u6115421878k4425
  12. ^ Stelzer, C.P., Riss, S., Stadler, P. (2011) Genome size evolution at the speciation level: The cryptic species complex Brachionus plicatilis (Rotifera) BMC Evolutionary Biology 11: 90.
  13. ^ a b Bourne, A.G. (1907). Baynes, Spencer and W. Robertson Smith (ured.). Encyclopædia Britannica. XXI (Ninth izd.). Akron, Ohio: The Werner Company. str. 8. Pristupljeno 27. 7. 2008.
  14. ^ Barnes, R.S.K.; Calow, P.; Olive, P.J.W.; Golding, D.W. & Spicer, J.I. (2001), The Invertebrates: a synthesis, Oxford; Malden, MA: Blackwell, ISBN 978-0-632-04761-1
  15. ^ Baqai, Aisha; Guruswamy, Vivek; Liu, Janie & Rizki, Gizem (1. 5. 2000). "Introduction to the Rotifera". University of California Museum of Paleontology. Pristupljeno 27. 7. 2008.
  16. ^ Shimek, Ronald (januar 2006). "Nano-Animals, Part I: Rotifers". Reefkeeping.com. Pristupljeno 27. 7. 2008.
  17. ^ Ruppert, Edward E.; Fox, Richard S & Barnes, Robert D. (2004), Invertebrate zoology : a functional evolutionary approach (7th izd.), Belmont, CA: Thomson-Brooks/Cole, ISBN 978-0-03-025982-1, p. 788ff. – see particularly p. 804
  18. ^ James R. Garey, Thomas J. Near, Michael R. Nonnemacher1, Steven A. Nadler: Molecular evidence for Acanthocephala as a subtaxon of Rotifera. Journal of Molecular Evolution 43 (3), 1996; Seiten 287–292 (Abstract)
  19. ^ Martín García-Varela, Gerardo Pérez-Ponce de León, Patricia de la Torre, Michael P. Cummings, S.S.S. Sarma, Juan P. Laclette: Phylogenetic Relationships of Acanthocephala Based on Analysis of 18S Ribosomal RNA Gene Sequences. Journal of Molecular Evolution 50 (6), 2000; Seiten 532–540 (Abstract)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]