Kajsija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Kajsija
Plodovi kajsije
Plodovi kajsije
Sistematika
Carstvo Plantae
Divizija Magnoliophyta
Red Rosales
Porodica Rosaceae
Rod Prunus
Vrste
Prunus armeniaca - kajsija

Kajsija (latinski: Prunus armeniaca), ili marelica, kao i japanska i sibirska kajsija je biljka iz porodice Rosaceae (ruže) i podroda Prunus porodice Prunus. Poznata je još kao Armeniaca vulgaris ili "armenska šljiva", pošto su stari Rimljani smatrali da potjeće iz Armenije.[1] Drugi izvori, kao npr. ruski genetičar Nikolaj Ivanovič Vavilov lokalizira genetsko porijeklo u Kini, što poriču drugi izvori tvrdeći da je kajsija kultivirana u Indiji 3.000 godine p. n. e.[2]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Riječ kajsija je u bosanskom i drugim južnoslavenskim jezicima došla iz turskog jezika (turski: kayısı). Drugo ime, marelica (njemački: Marille), vuče porijeklo iz njemačkog bavarskog govornog područja, koje se koristi u Austriji i Bavarskoj.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Drvo kajsije u centralnoj Turskoj.

Kajsija je listopadno drvo srednje veličine, guste, široke krošnje. Naraste u visinu 8-12 m. Listovi su joj srcoliki, malo zašiljeni na vrhu, dugi oko 8 cm, a široki od 3-4 cm. Cvjetovi su bijeli ili ružičasti. Plod joj je sličan breskvi ili nektarini, žute ili narandžaste boje, ponekad s crvenim sjajem. Površina ploda je glatka i gotovo bez dlačica. Kajsije su koštunjičavo voće, u sredini ploda nalazi se tvrda košpica, koja sadrži sjemenku.

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Kajsija je bila poznata još za vrijeme Rimljana. Danas se uzgaja u cijelom svijetu, najviše u Iranu, Turskoj i zemljama Mediterana. Iako se smatra da je kajsija suptropska biljka, ona je više prilagođena regionima s hladnim zimama. Tako npr. kajsija može da podnese temperature i do -30 °C, ali limitirajući faktor u rastu kajsija su proljetni mrazevi. Pošto cvjeta vrlo rano, rani mrazevi mogu uništiti cvijet kajsije. Kajsiju su prenijeli u Ameriku španski misionari. Danas se najviše uzgaja u Kaliforniji, Washingtonu i Utahu. Najveći svjetski proizvođač sušenih kajsija je Turska.

Top 10 proizvođača kajsija-2011
(hiljada tona)
Turska 676,1
Iran 452,9
Uzbekistan 356,0
Italija 263,1
Alžir 205,0
Pakistan 189,4
Francuska 154,9
Maroko 132,5
Ukrajina 119,9
Japan 106,9
Ukupno svijet oko 3834
Izvor: UN Food & Agriculture Organisation (FAO) za 2011

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Sušene kajsije
Cvijet kajsije

Kajsija se koristi u proizvodnji džemova, sokova, marmelada, kompota, rakije, sirćeta i likera. Marmelada od kajsija je sastojak saher-torte. Sjemenka kajsije se upotrebljava u proizvodnji poznatog italijanskog likera, amaretta međutim, zbog visokog sadržaja amigdalina (cijanogenetski glikozid, koji se pod djelovanjem enzima raspada u otrovnu cijanovodoničnu kiselinu (HCN)) od oko 8%, ne preporučuje se upotreba većih količina sjemenki.

Hemijski sastav[uredi | uredi izvor]

Kajsija, sirova
Hranjiva vrijednost po 100g
Energija 201 kJ
Ugljikohidrati 11,12 g
Masnoće 0,39 g
Bjelančevine 1,4 g
Voda 86,35 g
Vitamin A ekviv. 96 μg (11%)
Niacin (Vit. B3) 0.6 mg (4%)
Vitamin B6 0.054 mg (4%)
Folna kiselina (Vit. B9) 9 μg (2%)
Vitamin C 10 mg (17%)
Kalcij 13 mg (1%)
Željezo 0.39 mg (3%)
Magnezij 10 mg (3%)
Fosfor 23 mg (3%)
Kalij 259 mg (6%)
Natrij 1 mg (0%)
Procenti su relativni u odnosu na američke preporuke za dnevne potrebe odraslih osoba.
Source: [1]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ VII Symposium on Apricot Culture and Decline
  2. ^ A. Huxley (Hrsg.): New RHS Dictionary of Gardening 1: 203–205. Macmillan Publishers. ISBN 0-333-47494-5.