Idi na sadržaj

Olena Bilosjuk

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Olena Bilosjuk
Lični podaci
Puno imeOlena Mihajlivna Bilosjuk
Državljanstvo Ukrajina
Rođenje (1987-01-09) 9. januar 1987 (37 godina)
Legnica, Donjošlesko vojvodstvo, Poljska
Karijera
KlubKolos Ternopil
TrenerIhor Počinok
Statusneaktivna
Kraj karijere2022.
Olimpijske igre
Nastupi (b.)3 (2010, 2014, 2022)
Medalje (b.)1 (1 zlatna)
Svjetska prvenstva
Nastupi (b.)9 (2009, 2011, 2012, 2013, 2016, 2017, 2020, 2021, 2023)
Medalje (b.)6 (1 zlatna)
Svjetski kup
Prvi nastup (b.)2006/07
Pojedinačne pobjede (b.)[I]2
Timske pobjede[II]4
Plasman (b.)[III]
IBU[IV]
Prvi nastup2005/06.
Plasman44. (2019/20.)
Pojedinačne pobjede2
Nagrade
Ordeni Orden kneginje Olge I reda
Orden kneginje Olge II reda
Orden kneginje Olge III reda
Fusnote
  1. ^ Pobjede u utrkama na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima u kojima su rezultati vrednovani za Svjetski kup ubrajaju se u pojedinačne pobjede.
  2. ^ Pobjede u timskim i utrkama štafeta u Svjetskom kupu zvanično se ne ubrajaju u statistiku pobjeda.
  3. ^ Plasman u Svjetskom kupu u pojedinačnim disciplinama uveden je od sezone 1996/97.
  4. ^ IBU kup se do 2008. službeno zvao Evropski kup.
Službeni rezultati
IBU | Olympedia | FIS

Olena Mihajlivna Bilosjuk, (ukrajinski: Олена Михайлівна Білосюк ) rođena 9. januara 1987. u Legnici, Donjošlesko vojvodstvo u Poljskoj, kao Olena Mihajlivna Pidhrušna (ukrajinski: Олена Михайлівна Підгрушна) nekadašnja je ukrajinska biatlonka, olimpijska pobjednica, svjetska prvakinja i osvajačica dviju srebrnih i triju bronzanih medalja na Svjetskim prvenstvima u biatlonu.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Olimpijske igre[uredi | uredi izvor]

Olimpijske igre Poj. Spr. Pot. Mas. Šta. MŠ.
Kanada Vancouver 2010. (Biatlon) 32 18 20 11 6
Rusija Soči 2014. (Biatlon) 8 26 21 7 1
Kina Peking 2022. (Biatlon) 4
Poštanska marka Ukrajine, tiskana povodom osvajanje zlatne medalje u štafeti na ZOI 2014.

Olena Bilosjuk je nastupila na trima Olimpijskim igrama i to na: Zimskim olimpijskim igrama 2010, Zimskim olimpijskim igrama 2014. i Zimskim olimpijskim igrama 2022. U pojedinačnoj konkurenciji najbolji joj je rezultat sedmo mjesto na ZOI 2014. u utrci masovnog starta, kada je bez promašaja i zaostatkom od 1:11.5 min bila sporija od pobjednice Bjeloruskinje Darije Domračeve. U ekipnim disciplinama najbolji joj je rezultat osvojena zlatna medalja na istim igrama u štafeti s Vitom, Valentinom Semerenko i Julijom Džimom, kada su za 26.4 s bili brži, od kasnije, zbog dopinga diskvalifikovane ruske štafete u sastavu: Jana Romanova, Olga Zajceva, Ekaterina Šumilova i Olga Viljuhina. Na Zimskim olimpijskim igrama 2018. bila je nosilac zastave na otvaranju, a na Zimskim olimpijskim igrama 2022. na svečanom zatvaranju Igara.[1][2]

Svjetska prvenstva[uredi | uredi izvor]

Svjetsko prvenstvo Poj. Spr. Pot. Mas. Šta. MŠ.
Južna Koreja 2009. Pyeongchang 16 NZ
Rusija 2011. Hanti-Mansijsk 24 31 19 23 DIS
Njemačka 2012. Ruhpolding 14 6
Slovačka 2013. Nové Město na Moravě 11 1 3 11 2
Norveška 2016. Oslo NZ 16 5 18 5 4
Austrija 2017. Hochfilzen 10 34 NS NS 2 5
Italija 2020. Antholz 4 13 24 3
Slovenija 2021. Pokljuka 43 11 7 12 3

Nastupila je na devet Svjetskih prvenstava od SP 2009. do SP 2023. Osvojila je jednu zlatnu, dvije srebrne i tri bronzane medalje. Zlatnu medalju osvojila je na SP 2013. u utrci na 7,5 km, kada je bez promašaja bila 6.4 s brža od norveške biatlonke Tore Berger s jednim promašajem i 22.8 s od Ukrajinke Vite Semerenko, koja je utrku također završila bez promašaja. Prvu srebrnu medalju osvojila je na istom prvenstvu u štafeti s Julijom Džimom, Valentinom Semerenko i Vita Semerenko kada su s 7 s zaostatka bile sporije od norveške štafete u sastavu: Hilde Fenne, Ann Kristin Flatland, Synnøve Solemdal i Tora Berger te na istom prvenstvu prvu bronzanu u utrci potjere, kada je s dva promašaja i zaostatkom od 21.5 s bila iza norveške biatlonke Tore Berger, koja je završila utrku s tri promašaja. Drugu srebrnu medalju osvojila je na SP 2017. u štafeti s Irinom Varvinec, Julijom Džima i Anastasijom Merkušinom, kada su sa 6.4 s zaostatka bile sporije od njemačke štafete u sastavu: Vanessa Hinz, Maren Hammerschmidt, Franziska Hildebrand i Laura Dahlmeier. Ostale dvije bronzane medalje osvojila je na SP 2020. u štafeti s Anastasijom Merkušinom, Julijom Džima i Vitom Semerenko kada su s 18.4 s zaostatka bile sporije od norveške štafete u sastavu: Synnøve Solemdal, Ingrid Landmark Tandrevold, Tiril Eckhoff i Marte Olsbu Røiseland; te na slijedećem prvenstvu u štafeti s Anastasijom Merkušinom, Julijom Džima i Darijom Blaško, kada su s 9.2 s zaostatka bile sporije od norveške štafete u sastavu: Ingrid Landmark Tandrevold, Tiril Eckhoff, Ida Lien i Marte Olsbu Røiseland. Na SP 2011. je nastupila u štafetnoj utrci s Vitom Semerenko, Valentinom Semerenko i Oksanom Hvostenko, kada su osvojile drugo mjesto, ali su, zbog kasnije dokazanog dopinga Olene Bilosjuk, diskvalifikovane, te im je oduzeta srebrna medalja.[3][4]

Svjetski kup[uredi | uredi izvor]

Plasman u Svjetskom kupu
2006/07 2007/08 2008/09 2009/10 2010/11 2011/12 2012/13 2013/14 2014/15 2015/16 2016/17 2017/18 2018/19 2019/20 2020/21 2021/22 2022/23
52 28 26 32 8 27 7 33 52 44 25 39 46 59

Prvi nastup Bilosjuk u Svjetskom kupu bio je u sezoni 2006/07. u finskom Lahtiju 2. marta 2007. u utrci na 7,5 km, kada je osvojila 44-o mjesto bez promašaja i zaostatkom od 2:22.3 min bila sporija od njemačke biatlonke Martine Beck, koja je završila utrku bez promašaja. Najbolji rezultati u pojedinačnim utrkama joj je pobjeda u sezoni SK 2015/16. u kanadskom Canmoru 5. septembra 2016. u utrci na 7,5 km bez promašaja i prednošću od 7.5 s u odnosu na poljsku biatlonku Krystynu Guzik, koja je utrku završila bez promašaja; U sezoni SK 2008/09. u norveškom Holmenkollenu 21. marta 2010. u utrci masovnog starta na 12,5 km bez promašaja i zaostatkom od 14.7 s iza pobjednice njemačke biatlonke Simone Hauswald, koja je utrku završila s dva promašaja; te treći put u sezoni SK 2011/12. u russkom Hanti-Mansijsku 16. marta 2012. u utrci sprinta na 7,5 km bez promašaja i zaostatkom od 3.2 s iza pobjednice njemačke biatlonke Magdalene Neuner, koja je utrku završila s dva promašaja. U ekipnim utrkama pobijedila je tri puta: U Oberhofu 3. januara 2013. u sezoni SK 2012/13. s Valentinom Semerenko, Vitom Semerenko i Julijom Džimom; te u austrijskom Hochfilzenu u sezoni SK 2013/14. u istom sastavu. Treću pobjedu ostvarila je u Ruhpoldingu 17. januara 2016. u sezoni SK 2015/16. s Valentinom Semerenko, Julijom Džimom i Irinom Petrenko s 1.2 s prednosti ispres drugoplasirane njemačke štafete u sastavu: Karolin Horchler, Miriam Gössner, Maren Hammerschmidt i Laura Dahlmeier.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme nemira u Ukrajini 2014. godine Bilosjuk je postala zamjenica Ministra za kulturu i sport Ukrajine.[8] Od 2013. do 2016. bila je u braku s Oleksijem Kajidom, bivšim zastupnikom u Vrhovnoj radi Ukrajine iz stranke Sveukrajinsko objedinjenje Sloboda i predsjednikom Oblasnog vijeća Ternopiljske oblasti. Godine 2021. udala se za bivšeg skijaša i servisera ukrajinske biatlonske reprezentacije Ivana Bilosjuka.[9]

Napomene[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Ukraine". Sport-Reference.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala 17. 4. 2020. Pristupljeno 25. 10. 2011.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  2. ^ "Flagbearers for Ukraine". olympedia.org (jezik: engleski). Pristupljeno 3. 12. 2023.
  3. ^ Decision in KBilosjuk case now final, France receives WCH Relay Silver Arhivirano 1. 10. 2011. na Wayback Machine
  4. ^ "IBU Hearing Panel- Valentina KBilosjuk, UKR, 2011" (PDF) (jezik: engleski). Arhivirano s originala (PDF), 19. 2. 2014. Pristupljeno 8. 5. 2015.
  5. ^ "У К А З ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 23. 3. 2008. Pristupljeno 8. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. ^ "УКАЗ ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ №676/2014". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 23. 8. 2014. Pristupljeno 16. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  7. ^ "УКАЗ ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ №676/2014". zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). 17. 3. 2014. Pristupljeno 8. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  8. ^ Arhivirano [Date missing] na: biathlonews.com [Error: unknown archive URL]
  9. ^ Gromov, Jurij (5. 6. 2021). "Олімпійська чемпіонка Підгрушна вийшла заміж та змінила прізвищ". sport.fakty.ua (jezik: ukrajinski). Arhivirano s originala 22. 1. 2022. Pristupljeno 16. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]