Razlika između verzija stranice "Historija Bosne i Hercegovine"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pregled historije
[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
EmirA (razgovor | doprinosi)
3.831 edit
No edit summary
Red 1: Red 1:
<table border="1" cellpadding="2" cellspacing="0" align="right" width="300" style="margin-left:0.5em;">
{{Povijest Bosne i Hercegovine}}
<tr><td colspan="2"><center><font size="+1">'''Bošnjaci'''</font></center></td></tr>
Ovo je '''[[povijest]] [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]'''. Također pogledajte [[povijest Jugoslavije]] i [[povijest Evrope]]. Ovaj članak je dio serije o povijesti Bosne i Hercegovine koja ima posebne detaljne članake za sve ove teme. Ovaj članak se bavi poviješću sa područja današnje Bosne i Hercegovine i Bosanske političke jedinice koja je nastala tokom [[Srednji vijek|srednjeg vijeka]].
<tr><td colspan="2">[[Image:FB1.PNG|300px]]</td></tr>
<tr><td>'''Ukupna populacija:''':</td>
<td> min. 3,8 miliona</td>
</tr>
<tr><td>'''Populacija:'''</td>
<td>
[[Bosna i Hercegovina]]:&nbsp;3,200,000<br/>
[[Srbija i Crna Gora]]
:[[Republika Srbija|Srbija]]:&nbsp;136,000<br/>
:[[Republika Crna Gora|Crna Gora]]:&nbsp;63,000<br/>
[[Hrvatska]]:&nbsp;40,000<br/>
[[Njemačka]]:&nbsp;150,000<br/>
[[Slovenija]]:&nbsp;32,500<br/>
[[Makedonija]]:&nbsp;17,000<br/>
[[S.A.D.]]:&nbsp;130,000<br/>
[[Švedska]]:&nbsp;54,000<br/>
[[Rusija]], [[Ukraina]], [[Belorusija]]:5,000<br/>
Drugdje u svijetu: <b>?</b></td></tr>
<tr><td >'''Jezik:'''</td><td >[[Bosanski jezik|Bosanski]]</td></tr>
<tr><td >'''Religija:'''</td><td >Relativna vecina muslimani, sa značajnim brojem pravoslavaca, katolika, agnostika i ateista</td></tr>
<tr><td> '''Etnička grupa:'''</td><td >
[[Indoevropski jezici|Indo-Europska]]
:[[Slaveni]]
::[[Južni Slaveni]]
</td></tr>
</table>
'''Bošnjaci''' (sinonim: Bosanci) su autohtoni [[Narodi svijeta|narod]] (prema modernoj teoriji društva: nacija) u [[Jugoistočna Evropa|jugoistočnoj Evropi]], koji uglavnom žive u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] i [[Sandžak|Sandžaku]], posebnom historijskom području između [[Srbija i Crna Gora|Srbije i Crne Gore]]. Neki naučnici tvrde da su Bošnjaci isključivo ilirskog porijekla. Tako vodeći autoritet po pitanju antike Balkana, britanski profesor John Wilkes, u svojoj najnovijoj knjizi ''The Illyrians'' (Oxford Press, 1996), piše:
" (1) "Zasebnu skupinu Ilira prepoznaje ugledni historičar Geza Alfoldy: on identifikuje 'Panonske narode' u Bosni, sjevernoj Crnoj Gori [okolina Pljevlja i Prijepolje, str.84] i zapadnoj Srbiji [Sandžak]". str.75, (2) "Vjerovatno nisu pouzdani pokušaji da se identificira Iliriski antropološki tip kao niskog rasta i tamnoput slično modernim
Albancima." str.219, (3) "...dokumentovani opis Ilira, Panonske familije: - Panonci su visokog rasta i jaki, uvijek spremni na borbu i sučeljavanje s opasnošću, ali su spore pameti." str.219, (4) "Život je oduvijek bio težak u Ilirskim zemljama i nebrojeni ratovi otpora protiv invazionista su svjedočanstvo izdržljivosti tamošnjeg stanovništva." str.220, (5) "U sažetku, razorni uticaj [teorije o Bosni kao središtu Ilirdoma] na ranije generalizacije u vezi sa Ilirima treba posmatrati kao korak naprijed." str.40. (...) "


Značajne skupine Bošnjaka žive u [[Hrvatska|Hrvatskoj]], [[Slovenija|Sloveniji]], te u Zapadnoj Evropi ([[Švedska]], [[Njemačka]]) i [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Američkim Državama]]. Bošnjaci govore [[Bosanski jezik|bosanskim jezikom]] i pišu [[Latinica|latinicom]] i [[Ćirilica|ćirilicom]]. Relativnu većinu Bošnjaka čine [[Islam|muslimani]], dok je relativno manji broj pravoslavaca i katolika. Takođe postoji i manji broj [[Agnosticizam|agnostika]] i [[Ateizam|ateista]]. Bošnjaci kao nacija pripadaju evropskom civilizacijskom krugu.
==Ilirsko doba==
''Glavni članak: [[Bosna i Hercegovina za vrijeme Ilira]]''


Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od [[doba Neolita]]. U Brončano doba neolitsko stanovništvo su zamijenili [[Iliri]], narod koji je govorio zajednički [[Indoevropski jezici|indoevropski jezik]]. Treba napomenuti nekoliko Ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, [[Dalmati]], od kojih je vjerovatno nastala riječ ''[[Dalmacija]]'', su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili [[Deisdati]].


==Historija imena==
[[Liburni]] su vjerovatno povijesno najpoznatije Ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. [[Ardani]] su živjeli južno od Liburna a [[Antiari]] su živjeli još dalje prema jugu. Druga Ilirska plemena koje se treba napomenuti su [[Labodi]] i [[Daorsi]]. Migracije [[Kelti|kelta]] u četvrtom i trećem stoljeću prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka Keltska i Ilirska plemena su se miješali, kao što su [[Skordisci]], mješovito Ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.


Izvorno ime ''Bošnjanin'' (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države . U počecima osmanske vladavine ''Bošnjak'' (turcizirano povijesno ''Bošnjanin'') ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti (kojoj su Bosnjaci pripadali u sklopu Crkve Bosanske), dok se izraz ''Bosnalu'' odnosio na islamizirano domaće stanovništvo. Potom, za vrijeme ustaljene turske vlasti, riječ ''Bošnjak'' označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne (''Bošnjak-milleti''), pa i izraz ''Bošnjak-kavmi'' znači samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv ''Bošnjak-taifesi'', koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili "plemenskom" značenju. Sami narodi koji su nastanjivali BiH za sebe su upotrebljavali različite nazive: od ''Bošnjak'' u cijelom spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih. Kod pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini su u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih država Srbije i Hrvatske, definitivno nadvladala nacionalna imena, potisnuvši starije konfesionalne i regionalne označitelje. Sadašnji bošnjački narod je od sredine 19. stoljeća prošao kroz niz faza imenovanja i preimenovanja ("Bošnjaci"; "Hrvati"; "Srbi"; "Jugoslaveni-muslimani"; "Muslimani"), što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih država, da bi na koncu stoljeća konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine.
Najpoznatija sjedišta ilirske kulture su bili u okolini [[Sarajevo|Sarajeva]], na Zlatištu i Soukbunaru, te kod [[Bihać|Bihaća]] i [[Stolac|Stoca]]. Prvih tri stotine godina boravka [[Iliri|Ilira]] na području Bosne ovijeno je tajnom, a tek negdje u [[7. stoljeće p.n.e.|7. stoljeću p.n.e.]], dospijevaju pod uticaj snažnijih [[Heleni|Helena]], koji pacificiraju manja plemena, što se zaključuje po odsustvu oružja u grobovima. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snažne vojne družine, koje su ratovale protiv [[Filip II. Makedonski|Filipa]] i [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Makedonskog]].


Prvi sukobi Iilra i Rimskog carstva su se dogodili [[229. p.n.e.|229]]. godine prije naše ere. U [[Ilirski ratovi|Ilirskim ratovima]] koji su trajali od tad do [[219. p.n.e.|219]]. godine p.n.e. Iliri su izgubili dolinu [[Neretva|Neretve]]. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i [[6]]. godine n.e., u okolini [[Vareš|Vareša]] i Vranduka (pod vodjstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen [[9]]. godine n.e. u tako da za vrijeme cara [[Tiberije|Tiberija]] ([[9]]. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.


==Historija Bošnjaka==
Teško je ocijeniti utjecaj Ilira na kulturu današnjih Bosanaca, uglavnom zbog nedostatka izvora o staroj Ilirskoj kulturi. Pisci iz [[Grčka|Grčke]], u to doba najnaprednija civilizacija Evrope, su o Ilirima govorili da su nehelenski barbari. Ipak izgleda da su neki aspekti Ilirske kulture preživjeli dva tisućljeća. Najčuvenije je [[tetoviranje]], koje iako neslavensko je bilo popularno među Bosanaca čak i u [[20. stoljeće|dvadesetom stoljeću]].


O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba (starije kameno doba) saznajemo preko crteža i pronađenih oruđa u pećini Badanj kraj Stoca koji se procjenjuju da su stari nekih 13000 godina,dok o stanovnicima Bosne iz neolitskog doba (mlađe kameno doba) doznajemo preko arheoloških iskopina na Butmiru,kraj Sarajeva, a, na pr., iskopine u Glasincu daju nam uvid u period gvozdenog doba... mada prvi pisani dokumenti o stanovnicima Bosne jesu oni koji se odnose na Ilire.
==Rimsko doba==


Ilirska plemena kao sto su Desidijati, Japodi, Scordisci itd., opisana su u tim izvorima. Brojne arheološke iskopine širom Bosne govore da su se Ilirska plemena po Bosni bavila stočarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza, a Rimski pisani izvori svjedoče da su ova Ilirska plemena bila veoma ratoborna - već 171 godine p.n.e. Japodi vode rat protiv Rima a i sam naziv "Bosna" navodno potiče od Ilirske riječi ''Bosona''.
==Bosanska banovina==


Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana žive i [[Celt|Kelti]], koji se vremenom potpuno mjesaju sa Ilirima. U II i I v. p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu, gdje konstantno ratuju protiv ratobornih Ilira. Najveća pobuna Ilira protiv Rimljana dogodila se 6.godine p.n.e. i trajala četiri godine. Centar pobune je bio oko Vareša i Vranduka, a vođe ove pobune bili su Boton i Pinez. Ova pobuna je prerasla u sveopšti Ilirski bunt protiv Rimljana, te je zabilježena uspaničena izjava koju je rimski car Oktavijan izrekao u rimskom Senatu: "Pobunjenici kreću na Rim!". Da bi ugušili pobunu Rimljani su bili primorani angažovati čak 15 legija vojske, od ukupno 25 koliko su ih tada imali... Naposljetku i sam vođa pobune Boton biva zarobljen, te je zabiljezeno da je, upitan zašto je podigao pobunu, odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..." Zadivljen njegovom mudrošću i hrabrošću, rimski car ga nije dao pogubiti kako je to bilo uobičajeno, nego ga je zadržao u Rimu... Još jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznačiti... Naime, dio pobunjenika kraj Vranduka, svjestan da će izgubiti bitku protiv Rimljana, odlučuje ne predati se, već zene i djeca skaču u vatru zapaljena grada dok su se muškarci se međusobno izboli mačevima, naočigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika. Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi između Ilira i Rimljana širom Bosne, a zadnja je pobuna protiv Rimskih osvajača bila skršena 9. godine nove ere. Od tada cijelo područje Bosne biva čvrsto pod kontrolom Rimljana, koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrežu puteva širom Bosne. Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje, ali i za prijevoz zlata, srebra i olova koji se eksploatišu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni. Tokom rimske epohe širi se upotreba latinskog jezika u Bosni, a u novosagrađena rimska naselja doseljavaju se kolonisti iz svih krajeva Rimskog Carstva, najviše iz Itlije, Afrike, Španije, Njemačke, Grčke, Sirije, Palestine, Egipta. Od druge polovine II v. nove ere zabilježeno je naseljavanje područja Bosne brojnim rimskim vojnim veteranima, dok se ogroman broj samih Ilira regrutuje u rimske legije, te od konca II v. nove ere Ilirska područja bjehu snažnim vojnim izvorištem za brojne rimske guvernere i generale, koji postaju rimski imperatori. Prvi od njih, Septimus Severus, raspušta Pretorijsku gardu po svom dolasku u Rim 193. g., i zamjenjuje je ilirskim trupama.
Sa utjecajem vanjskih političkih situacija (najčešće [[Bizantija|Bizantije]]), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja [[9. stoljeće|9. stoljeća]] tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka [[12. stoljeće|12. stoljeća]] javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: ''velmože'', ''vlastelu'' i ''vlastelčiće''. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed).
[[Image:Rastbosne.PNG|right|thumb|Rast Bosne od prvobitne bosanske države do kraljevine Bosne u 14. i 15. stoljeću]]
Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali ''[[zemljoradnici]] (kmetovi)'' i ''[[stočari]] (vlasi)''. Sve do [[14. stoljeće|14. stoljeća]] u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao ''banom'' (od [[Avari|avarske]] riječi što znači ''bajan'' - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja ([[1377]].) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.


Jedan rimski historičar iz tog doba opisuje ove ilirske vojnike kao "rulju"... koja izgleda poput "divljaka" i koja ulijeva strah u kosti svojim izgledom, govorom i ponašanjem". Mnogi drugi rimski i grčki izvori zauzimaju istovjetan "superioran" stav prema njima. Zanimljiv je jedan komentar grčkog geografa po imenu Strabo (63. p.n.e. - 25. n.e.), gdje bilježi da je tetoviranje bilo veoma prošireno među Ilirima. Njegovo svjedočenje o tome je potvrđeno mnogo kasnije kada arheolozi u Ilirskim grobnicama širom Bosne nalaze i igle za tetoviranje.
Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i [[Mađarska|Ugarsko carstvo]]. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na [[Balkan|Balkanskom poluotoku]]. Prvi poznati bosanski ban bio je ''[[Ban Borić]]'' ([[1154]].- [[1164]].). Živio je do kraja 12. stoljeća, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja [[Stjepan IV|Stjepana IV.]] i bizantijskog cara [[Car Komnen|Komnena]] oko prevlasti na [[Balkan|Balkanu]]. [[Ban Borić]] je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i sudjelovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, [[ban Borić]] pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske.
Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ''[[ban Kulin]]'' ([[1180]]. - [[1204]].) [[Ban Kulin]] na vlast dolazi možda i prije [[1180]]. godine, ali zbog smrti bizantijskog [[car Komnen|cara Komnena]] te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi [[ban Kulin]] koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.
[[Image:Poveljakulinbana.PNG|left|thumb|120px|Povelja Kulin bana, [[1189]]. godine.]]
Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vezana za Ugarsku, međutim to nije imalo nikakvih opasnosti za Bosnu po gubitak svoje samostalnosti. [[Ban Kulin]] svoju vlast proširuje na prostore župa [[Soli]] i [[Usora|Usore]], tako da je Bosanska vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru [[Rijeka Bosna|rijeke Bosne]]. što je napredovalao proširenje državne teritorije, to je napredovala i privreda.
Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin [[1189]]. godine sa [[Dubrovnik|Dubrovačkom]] republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi [[Inocent III.|Inocentiju III.]] koji je želio uništiti [[Bosansku crkvu|Crkvu bosansku]] i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na [[križarski ratovi|križarski]] pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, [[ban Kulin]] u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na [[Bilino polje|Bilinom polju]] kod [[Zenica|Zenice]] [[1203]]. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće [[Rim]]. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu.
O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine [[1230]]. spominje se ime ''[[ban Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]]''. On je nakon niza ratova Bosni priključio [[Livno]], župu [[Neretva|Neretvu]], te [[Ustiprača|Ustipraču]]. Ninoslava je nasljedio ban ''[[Stjepan I Kotromanić|Stjepan I.]]'' ([[1290]]). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale [[Drina|Drine]], tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac [[Pavle Šubić]], te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, [[Mladen II. Šubić]] starao se o budućem bosanskom ''[[Stjepan II Kotromanić|banu Stjepanu II. Kotromaniću]]'' koji [[1322]]. godine napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoć je protjerao porodicu [[Šubići|Šubića]], te uspostavlja vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon, Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, ''[[Tvrtko I|Tvrtka I.]]''' ([[1353]]. - [[1391]].). Nakon krunisanja Tvrtka I. u Milama kod [[Visoko|Visokog]], [[1377]]. godine, Bosnom vladaju kraljevi.


Mnoga druga arheološka nalazišta ukazuju i na duhovni život Ilira, kao prije svega zasnovan na njihovoj sprezi sa prirodom. Vrhovno božanstvo Ilira je bilo zamišljano kao dlakavo muško biće, sa kozjim nogama i rogovima, a nazivano je Silvan. Silvanova pratilja je bila Dijana (Thana), boginja lova, divljaka i prirode. Ona je na pronađenim figurama predstavljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijele. Preko 300 spomenika Silvanu i Dijani je pronađeno širom Bosne, a naročito na prostorima Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u Srednjoj Bosni. Iliri su takođe vjerovali i u gorske vile-nimfe koje su im štitile izvore, potoke, planinske proplanke i pećine. Na spomenicima su predstavljane kao mlade razigrane i obnažene djevojke, i nerijetko u kolu u kojem svira Silvan. U to doba u Bosni postoji čak 40 različitih vjerovanja u 52 različita božanstva.
==Bosansko kraljevstvo==


Do 3.v. područje Bosne pripada Zapadnom Rimskom Carstvu i nalazi se na samoj granici sa istočnim dijelom. U 3.v. na područje Bosne upadaju Goti i nanose teške poraze rimskoj vojsci, ostajući prisutni na području Bosne sljedećih 300 godina, a takođe se događaju i invazije Huna (u 4.v.) i Alana (u 5.v.). Početkom 6.v. Goti bivaju poraženi od strane Bizantijskog cara Justinijana, te se područje Bosne od tada nominalno nalazi pod kontrolom Bizantije.
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice [[Šubić]] se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban [[Kotroman]], [[1314]]. godine preuzima njegov sin ban [[Stjepan II Kotromanić]]. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već [[1322]]. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Poslije sloma Šubića Bosna ponovno počinje "disati punim plućima" i vremenom prerasta u najmoćniju državu na [[Balkan|Balkanu]]. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje [[Humska zemlja|Huma]] (danas Hercegovina), te cijela teritorija od [[Neretva|Neretve]] do [[Cetina|Cetine]] postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio [[Dalmacija|Dalmacije]], i to od [[Dubrovnik|Dubrovnika]] do [[Split|Splita]], a Bosni pripaja također i Donje krajeve ([[Krajina]]),Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s [[Mađarska|Ugarskom]], te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom [[1334]]. godine, a [[1335]]. godine i sa [[Venecija|Venecijom]]. U svojoj Povelji Dubrovčanima [[1332]]. godine on piše: "....Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu,da ga pozove pred gospodina bana...". Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani i niko drugi (naziv "Bošnjani"je starinski naziv za Bošnjake), a to se očituje i na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje bosanski krstjani sebe nazivaju Bošnjanima kao sto su radili i Bosnjani pravoslavci i Bosnjani katolici a kasnije i Bosnjani muslimani. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava [[Crkva Bosanska|Crkvu Bosansku]], što ga dovodi u sukob s [[Papa|Papom]], te da bi ga odobrovoljio pristaje [[1340]]. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja [[franjevci|franjevcima]] u Bosni, te i on sam službeno prelazi na [[katoličanstvo]] u [[april|aprilu]] [[1347]]. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...". Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do [[Rumunjska|Rumunjske]], tako da već [[1385]]. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevacki samostani u [[Visoko]]m, Lašvi, [[Kraljeva Sutjeska|Kraljevoj Sutjesci]] i [[Olovo|Olovu]]. Do [[1463]]. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne. Godine [[1350]]. [[Srbija]] napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom [[Dušan|Dušanom]] bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja [[Hercegovina]]). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje. Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete [[1353]]. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike... Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi [[Tvrtko I Kotromanić]], koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom... Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već [[1363]]. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio [[Srbija|Srbije]], uključujući područje današnjeg [[Sandžak]]a, zatim [[Zeta|Zetu]] i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od [[Dubrovnik|Dubrovnika]] do [[Boka Kotorska|Boke Kotorske]]. U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne [[1377]]. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "[[Herceg Novi]]". To je izazvalo ljutnju [[Dubrovnik|Dubrovčana]], jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom [[Balkan]]u. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to [[13. avgust|13. avgusta]] [[1378]]. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad [[Kotor]]. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja [[1382]]. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni [[Split]], [[Trogir]], [[Šibenik]], te otoke [[Brač]], [[Korčula|Korčulu]] i [[Hvar]]. Izuzetak ostaje [[Zadar]], koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen [[1386]]. godine, te u ljeto [[1388]]. godine kod [[Bileća|Bileće]], kada Bošnjani na čelu s knezom [[Vlatko Vuković|Vlatkom Vukovićem]] pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od [[Mavari|Ugara]], [[Srbi|Srba]], [[Albanci|Albanaca]], [[Grci|Grka]] i [[Bugari|Bugara]], koja se na [[Kosovo polje|Kosovu polju]] [[1389]]. godine suprotstavlja [[Osmansko carstvo|Osmanskom carstvu]]. Iz bitke na [[Kosovo|Kosovu]] Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitci najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti [[1391]]. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak [[Stjepan Dabiša]]. [[1394]]. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj [[Sigismund Luksemburški]], te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, [[Slavonija|Slavonije]] i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi [[Stjepan Ostoja|Stjepana Ostoju]],koji je bio veoma prougarski orijentiran. [[1404]]. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja [[Tvrtko II|Tvrtka II]]., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast [[1409]]. godine. [[1414]]. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - [[Osmansko carstvo]]. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni [[1415]]. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić , postaje kraljem Bosne, da bi konačno [[1420]]. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od [[1433]]. do [[1435]]. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti [[1443]]. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja [[Stjepan Tomaš|Stjepana Tomaša]]. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, [[Stjepan Vukčić Kosača]], odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava [[1446]]. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da [[1448]]. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da [[1450]]. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s "Vikarom od Bosne" po imenu [[Jacob de Marchia]], nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš [[1445]]. godine prešao sa krstjanstva na [[katoličanstvo]], što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve Bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da [[1459]]. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve Bosanske i nudi im veoma skučen izbor : ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pio II. koji kasnije, u svojim "Commentarima", piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano [[Smederevo]] i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce(bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri."(Mehmedalija Bojić,"Historija Bosne i Bošnjaka",str.32,Sahinpasic,Sarajevo,2001.). Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na poziv kralja Tomaša da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bijahu i porobljeni i poslani u [[Rim]], gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo na miran način. Te iste, [[1461]]. godine, [[Stjepan Tomašević]], sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni [[1462]]. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, [[1463]]. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava [[Bobovac]], koja je pala [[20. juni|20.juna]] [[1463]]. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u [[Ključ]]u... Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom [[Osmansko carstvo|Osmanskog carstva]], a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata [[Islam]] kao svoju vjeru.


Krajem 6.v. na teritoriju Bosne stupaju dvije nove skupine, Avari i Stari Sloveni. Historija Avara i Starih Slovena do tog trenutka je bila vrlo isprepletena. Bivajući često saveznicima ali i protivnicima, mada je dokazano da su Avari uvijek bili nadmoćniji iako manje brojni od Starih Slovena, prvenstveno zahvaljujući svom superiornom vojničkom umijeću. Avari i stari Sloveni se naseljavaju u nizinskim dijelovima Bosne, a domicilno stanovništvo Iliri, koji su se već ranije krvno miješali sa Gotima i Keltima, povlači se u planine.
==Osmansko doba==


Tek kasnije, u dodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznaju tekovine staroevropske kulture, a zatim dolazi i do krvnog i etničkog miješanja stanovništva i formiranja potpuno zasebnoga antropološkog tipa stanovnika Bosne, kog karakterišu naglašena korpulentnost i snažni mišići. Ono što karakteriše duhovnu stranu Bošnjana tog doba jeste drugačiji mentalitet u odnosu na svoje susjede, drugačiji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podređenosti i nasilja, upadljiva srčanost i hrabrost, naglašeno poštenje i dobrota po kojim su ih u okruženju čak i imenovali te su poznati kao "Dobri Bošnjani"
Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Turska imperija pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Turske imperije. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine [[1465]]. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na cije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske kraljevske porodice Kotromanić, [[Matija Kotromanić]], koga Turska Imperija priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Turska imperija preuzima postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju Bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu jos od strane kralja Tvrtka, gdje i umire [[1466]]. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg-Novi. Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Turske Imperije u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je [[1453]]. godine osvojen [[Carigrad]], a potom stavlja pod kontrolu cijelu [[Anatolija|Anatoliju]], te daje sebi titulu "Fatih", sto znaci "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u [[Grčka|Grčkoj]], zauzeo Bosnu, te osvojio [[Moldavija|Moldaviju]] i [[Mađarska|Mađarsku]], a bio je u procesu pripreme velike invazije na [[Italija|Italiju]], kada je umro [[1481]]. godine. Turska Imperija je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu VRLO PRECIZNO vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na [[Islam]], jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka. Prvi porezni registar Turska Imperija uspostavlja u Bosni već [[1468]]. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj Bosnjaka prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz [[1520]]. godine broj muslimana presao 45% ukupnog broja Bosnjaka, dok nam porezni registar iz [[1624]]. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 Bosnjaka katolika,oko 75.000 Bosnjaka pravoslavaca i cak 450.000 Bosnjaka muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjaka na Islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bosnjaci muslimani su sa islamom prihvatili orijentalni nacin zivota i preko njih su ga prihvatili i Bosnjaci pravoslavci i Bosnjaci katolici ali ostali svoj narod. Bošnjacka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Turske Imperije. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bosnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom. Izuzev u Hercegovini gdje je dio Bosnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Turske Imperije u Bosnu se doseljavaju Vlasi(pravoslavni stocari) i preko njih je jos jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine [[1580]]. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Turske Imperije, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stječe status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Turske Imperije, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u [[Banja Luka|Banjoj Luci]],koje se [[1639]]. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik [[1697]]. godine i opet u Sarajevo [[1850]]. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez Turskoj Imperiji redovito isplaćuje. U zemljama pod vlašću Turske Imperije bilo je više vrsta civilnih zakona,a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala kadiluk. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su cinili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodila Turska Imperija; od rata protiv Austrije od [[1593]]. do [[1603]]., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima)od [[1640]]. do [[1669]]. godine, te ponovno protiv Austrije [[1663]]. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do [[1683]]. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od [[1684]]. do [[1687]]. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom Bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bosnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu [[1685]]. godine, koji je bio uspješno odbijen. Karta Bosne i Balkana iz 1600 godine. Potom se, [[1697]]. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa [[Eugen Savojski|Eugena Savojskog]]. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 Austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra/listopada [[1697]]. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog Ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlaci, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima [[1699]]. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Turske Imperije, jer Mađarska i [[Transilvanija]] bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Tursku Imperiju, koja je "jedva dočekala" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi [[1714]]. godine, poslije krsenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod [[Novog Sad]]a (Petrovaradin) [[1716]]. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu [[1718]]. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja danasnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bosnjacima, te se događaju velike pobune protiv Turske Imperije 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste [[1736]]., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja [[1739]]. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Turske Imperije, koje se događaju [[1745]]. i [[1747]]. godine, a poslije velike pobune u Mostaru [[1748]]. godine Sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovno osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je podrucje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Turskoj Imperiji, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na [[Mostar]] [[1768]]. godine, da suzbije pobunu. Godine [[1788]]. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane Ruske Carice Katarine Velike i Austrijskog Cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bosnjaka katolika i Bosnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa Austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije [[1791]]. godine, a zauzvrat Sultan odobrava Austrijskom Caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Turske Imperije. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik Sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma. Karta Bosne i Balkana iz 1800 godine. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava KAPETANIJA u Bosni. Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tijekom 17-og stoljeća ovaj sustav je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a također su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18-tog stoljeća njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Turskoj Imperiji, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod okupacijom Turske Imperije. [[1813]]. godine Sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također [[1820]]. godine izvršeni su napadi na Mostar i [[Srebrenica|Srebrenicu]], te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i [[Derventa|Dervente]]. Novi sultan [[Mahmut II]].,[[1826]]. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te Sultan šalje Abdurahman-pašu iz [[Beograd]]a da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine [[1831]]. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa [[Husein-kapetan Gradaščević|Husein-kapetanom Gradaščevićem]] za autonomiju Bosne. Te iste godine Bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nosnju. Zatim, Bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra/rujna [[1831]]. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno Sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te Bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine [[1836]]. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila [[1840]]. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih trupa Turske Imperije. 1850. godine Sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa,koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sustav vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine [[1877]]. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Turskoj Imperiji i već početkom [[1878]]. godine Rusi dolaze skoro do [[Istanbul]]a, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Turske Imperije. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Turske Imperije, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma Bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u Bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu [[1878]]. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod vlašću Turske Imperije, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.


Bošnjani kao narod najvjerovatnije su dobili ime po prostoru na kojem žive, tj. po nazivu za zemlju "Bosna", a sama riječ "Bosna" potiče još iz antičkog doba (Basana ili Basina - Bosna) i ilirskog je porijekla.
==Austro-Ugarsko doba==


To nam vrlo jasno govori da su se zadnjeprispjeli Slaveni i Avari jednostavno uklopili u autohtonu masu stanovništva u Bosni, poprimajući domicilna (bosanska) kulturna i duhovna svojstva.
==Kraljevina Jugoslavija==


Takođe je veoma bitno uočiti da bosanski starosjedioci jos iz kasne antike posjeduju vrlo konkretne forme narodnog organizovanja, čime se jedino može objasniti činjenica da bosanski starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju svoju vlast u Bosni, uz neke izmjene, na pr. antičke dekucije postaju župe, princepsi postaju župani ili knezovi, a arhižupan postaje ban (riječ "Ban" je avarskog porijekla).
==Drugi svjetski rat==


Sve ovo ubrzo rezultira i formiranjem prve bošnjacke države,o kojoj se prvi pisani tragovi pojavljuju već 958. godine, kada bizantijski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu "De administrando imperio", opisujući zemlje nad kojima ima vlast, po prvi put spominje "Horion Bosona", što u prijevodu znači "Zemlja Bosna".
==Agresija na Bosnu i Hercegovinu==


Krajem X vijeka Bosna se nalazi pod dominacijom Bizantije, čiji uticaj u tom trenutku počinje naglo opadati.
'''Pozadina'''
Mnogobrojni osvajači, koji su gotovo neprestano nasrtali na Bosnu, tokom njene duge historije, od [[Rimljani|Rimljana]], [[Bizantinci|Bizantinaca]], [[Mađari|Mađara]], [[Hrvati|Hrvata]], [[Srbi|Srba]], [[Turci|Turaka]], [[Austrijanci|Austrijanaca]], pa do [[pape|Papinskih]] pohoda odnosno [[krstaški ratovi|krstaških ratova]] u cilju istrebljenja bosanskih krstjana nisu birali sredstva ni načine da prisvoje [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]]. Od svih zemalja agresora na Bosnu, najviše izmišljotina na račun Bosne su proizveli [[Hrvatska]] i [[Srbija]], izmišljajući "historijsko pravo" na Bosnu. Od velikih osvajača Bosne, mora se spomenuti zbog dugotrajne okupacije, a i po svom vojnom, osvajačkom karakteru [[Osmansko carstvo]]. Vladavina Osmanlija, koja je trajala četiri stoljeća, potpuno je promjenila granice država na [[Balkan|Balkanu]], te demografsku sliku ne samo područja Bosne i Hercegovine, nego većeg dijela [[Srednja Evropa|Srednje Evrope]], pogotovo Hrvatske i u tom dijelu se može povući paralela sa srpskim osvajanjem iz [[1992]]. godine. Sigurno, najagresivniju politiku modernog doba prema Bosni i Hercegovini vodila je [[Srbija]].


Godine 1025. nakon smrti bizantijskog cara Vasila II počinje kraj bizantijske dominacije na Balkanu, tako da 1040. godine bizantijski car mora potkupljivati bosanskog bana da mu se pridruži u ratu protiv zetskog kneza Vojislava koji se nastojao osamostaliti.
'''Agresija na Bosnu i Hercegovinu'''
Nakon održanog referenduma, dana [[29. februar|29. februara]] [[1992]]. godine, Bosna i Hercegovina proglašava [[nezavisnost]], nako čega Srbija preko [[JNA]] i paravojnih trupa uz svesrdnu pomoć [[bosanskih Srba]] kreće u otvorenu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nešto ranije JNA je totalno uništila selo [[Ravno]] u [[Trebinje|trebinjskoj općini]]. Kao zvaničan datum agresije uzima se [[5. april|5. aprila]] [[1992]]. godine, kad je ubijena [[Suada Dilberović]] od strane srpskih snajperista na Vrbanja mostu zajedno sa [[Olga Sučić|Olgom Sučić]], za vrijeme mirnih protesta na ulicama [[Sarajevo|Sarajeva]], iako je faktički [[agresija]] mnogo ranije započela. Već u [[juni|junu]] [[1992]]. Republika [[Hrvatska]] se uključuje u agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ubija i zlostavlja [[Bošnjaci|Bošnjake]] a i [[Srbi|Srbe]], o čemu nedvosmisleno svjedoče stenogrami [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]] o podjeli Bosne i Hercegovine, koji su dokazni materijal [[Haško tužilaštvo|Haškog tužilaštva]].


Ovaj period sasvim jasno pokazuje da je Bosna već u XI vijeku obuhvatala veći broj župa između Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, činile jednu cjelinu unutar države Bosne.
[[Jugoslovenska Narodna Armija]], zajedno sa bosansko-srpskim paravojnim vlastima, opkoljava [[glavni grad]] Bosne i Hercegovine, [[Sarajevo]], i drži ga u [[opsada|opsadi]] preko 1300 dana, što je najduža opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanski [[grad|gradovi]] su okupiranu na samom početku agresije: [[Foča]], [[Višegrad]], [[Bijeljina]], [[Banja Luka]], [[Prijedor]], [[Doboj]], a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju [[Bošnjaci|Bošnjake]] i [[Hrvat|Hrvate]]. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom [[HVO]]-a dolazi do terora hrvatskih snaga nad [[Bošnjaci|Bošnjacima]], pogotovo u [[Mostar|Mostaru]], [[Travnik|Travniku]], [[Livno|Livnu]], [[Ljubuško|Ljubuškom]], [[Čapljina|Čapljini]], [[Gornji Vakuf|Gornjem Vakufu]]. U [[jesen]] [[1993]]. godine [[Fikret Abdić]] vrši [[secesija|secesiju]] prostora općine [[Velika Kladuša]], uspostavlja autonomiju i vrši teror nad neistomišljenicima. Ipak pred kraj rata bosanska vojska uspijeva nadmašiti autonomaške snage i vratiti teritorij zauzetih područja kladuške autonomije.


U XII v. Bosna dobija sasvim jasne oblike feudalne države, te dolazi do znatno čvršćeg povezivanja njenih oblasti. Najveći neprijatelji Bosne u to vrijeme su Ugarska i Bizantija koje svim silama nastoje pripojiti sebi neke dijelove zemlje. To je vrijeme u kojem Bosna privremeno gubi i utvrđuje neke svoje teritorije, tako da već 1138. godine ugarski kralj Bela uspijeva okupirati prostor Rame. Takođe Bizantija povremeno vlada nekim dijelovima Bosne.
Pred kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpska vojska je uz direktnu pomoć [[Beograd|Beograda]] i specijalne jedinice MUP-a Srbije pod nazivom Škorpioni, kao i drugih formacija DB-a Srbije, u [[Srebrenica|Srebrenici]] počinila [[genocid]] nad nevinim civilnim bošnjačkim stanovništvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konačan danas broji 8.106 imena.


Za vrijeme ugarsko-bizantijskih ratova prvi put se spominje i jedan bosanski ban. Radi se o banu Boriću koji kao samostalni gospodar cijele Bosne sa bosanskom vojskom pomaže ugarskim vojnim formacijama u njihovom ratu protiv Bizantijskog cara Manuela Komena. O ovim zbivanjima opširno piše bizantijski hroničar Kinamos, koji Bana Borića naziva saveznikom ugarskog kralja i jasno razgraničava Bosnu od ostalih država, tako 1154. godine pišući: "...Kada je bio blizu Save, odatle prema drugoj rijeci imenom Drina koja utječe drugdje i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je samostalna geopolitička jedinica, čiji narod živi svojim zasebnim, karakterističnim načinom življenja i upravlja sam svojim posjedima" (parafrazirano prema: Jo.Connamis: Historiarum epitome. lib III 7, A. Meineke, Bonn 1836.)
Rat je okončan [[21. novembar|21. novembra]] [[1995]]. godine, potpisivanjem [[Dejtonski sporazum|Dejtonskog sporazuma]].


Bizantija ipak uspijeva ovladati Bosnom 1167. godine, te se Bosna po prvi put javlja i u tituli jednog bizantijskog cara. To stanje ne traje dugo. Nakon smrti bizantijskog cara Manuela Komena na vlast u Bosni 1180. godine dolazi Ban Kulin.
==Savremena Bosna==


Poznata je uzrečica "Od Kulina Bana i dobrijeh dana", koja ima svoju potporu u činjenici da Bosna za vrijeme Bana Kulina ekonomski prosperira trgujući sa Dubrovnikom, u kom vremenu nastaje i najstariji pronađeni bosanski državni dokument, poznat pod nazivom "POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA", a koji datira iz 1189. godine i predstavlja vrstu trgovačkog ugovora sa Dubrovčanima.
Poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu ona je podijeljena na [[Federacija Bosne i Hercegovine|Federaciju Bosne i Hercegovine]] gdje u vecem dijelu imaju vlast Bosnjaci(to sto je bosanska vojska odbranila u agresiji na Bosnu i Hercegovinu) a u manjem dijelu imaju vlast Hrvati(koju je hrvatska vojska stvorila kroz agresiju) i [[Republika Srpska|Republiku Srpsku]](koju je srpska vojska stvorila kroz agresiju).


Takođe javljaju se i prve vijesti o hereticima u Bosni, što doznajemo iz pisma zetskog kneza Vukana upućenog papi 1199. godine, gdje se knez žali da je Ban Kulin sa svojom porodicom i više od deset hiljada svojih podanika "prešao na krivo vjerovanje". Takve optužbe dovele su Bosnu i Bana Kulina u vrlo težak položaj, kada papa čak prijeti Bosni i krstaškim ratom, a zbog "širenja hereze po Bosni".
==Srodni članci==


Vec 1200. godine papa traži intervenciju ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, čime započinje sa formiranjem veoma snažna koalicija između neprijatelja Bosne: pape, ugarskog plemstva i srpske dinastije Nemanjića, s ciljem uništavanja "heretičke" države Bosne.
*[[Bosanski vladari]]
*[[Historija Evrope]]
*[[Historija Jugoslavije]]


Da bi izbjegao krstaški pohod na Bosnu, mudri Ban Kulin se pretvara da prihvata katolicizam, u stvarnosti ostajući bogumil, te Crkva Bosanska samo još više jača, čak šireči se i na susjedne države.
==Izvori==


1203. godine dolazi do čuvenog skupa na Bilinom polju kod Zenice, koga saziva Kulin Ban i tu javno pred papinim emisarom izjavljuje da će narod u Bosni prihvatiti katolicizam, što papin emisar i prenosi papi, te Bosna time biva sačuvana od papinih krstaša. Međutim, čim je papin emisar otišao Ban Kulin i ostali Bošnjaci nastavljaju sve po starom.
*Katolička enciklopedija [http://www.newadvent.org/cathen/]
*Malcolm, Noel (1994). Bosnia a Short History. New York: New York University Press


Sljedeći veoma bitan momenat je dolazak na vlast u Bosni bana Ninoslava 1232. godine. On je bio rodbinski vezan za Bana Kulina. Sada se počinje prihvatati katoličanstvo pa su u srednjem vijeku Bošnjani bili većinom Bošnjani bogumili, a manjim dijelom Bošnjani katolici, a i malim dijelom Bošnjani pravoslavci, ali svakako jedinstven narod čija je država Bosna.
==Vanjski linkovi==


Većina heretika je glavni razlog da papa već 1234. godine ponovo poziva na krstaški rat protiv Bosne, uz činjenicu da je papa bio posebno razljućen po dobijanju vijesti da je bosanski Ban Ninoslav napustio katoličanstvo i ponovo pristupio Bosanskoj Crkvi. Rat izbija 1235. godine i traje tri godine, u kojem Bošnjaci pružaju žestok otpor križarima.
*[http://www.iis.unsa.ba/ Insitut za istoriju, Sarajevo]
*[http://www.zemljabosna.com ZEMLJA BOSNA]


Križari uspijevaju izvršiti samo nešto pljačke i ubijanja, ali ništa značajnije ne postižu tim križarskim pohodom na Bosnu. Nakon uspješne odbrane Bosne od papinih križara, Ban Ninoslav učvršćuje trgovački ugovor s Dubrovnikom u kom se obavezuje da će sa svojom bosanskom vojskom štititi Dubrovnik od prijetnji iz Srbije.
*[http://www.islam-bih.com/knjige/book_povijest_Bosne/m_default.htm Povijest Bosne - Noel Malcom e-knjiga]

*[http://www.univerzitet.osvorld.dl/ Osvorldski univerzitet, Osvorld, Deland]
Između 1241. i 1242. godine dolazi do najezde Tatara na Ugarsku, što Hrvati žele iskoristiti i izvući se iz ugarske države, te započinju rat protiv ugarskog kralja Bele IV, u čemu im bosanski ban Ninoslav pomaže 1243. godine. To stvara uslove za novi sukob između Ugarske i Bosne, koji se završava 1253. godine slamanjem bosanskog otpora.
[[Category: Historija|Bosne i Hercegovine Povijest]]

Na vlast dolazi ban Prijezda, koji je inače bio Ninoslavov rođak, te se u potpunosti stavlja pod vlast Ugarskog Kralja. Međutim on ne vlada cijelom teritorijom Bosne, već dolazi do dvovlašća između njega a kasnije i njegovog nasljednika bana Prijezde II i bana Stjepana Kotromana, osnivača bosanske kraljevske porodice Kotromanić, što traje između 1267. i 1290. godine. Od 1290. do 1299. Bosnom vlada jedino Ban Stjepan Kotroman, a 1299. na scenu stupa plemićka porodica Šubić, te se ponovo uspostavlja dvovlašće u Bosni, ali ovog puta između bana Stjepana Kotromana i samozvanog "bana" Mladena I Šubića.

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i nakon što vlast nad dijelovima Bosne u kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin Ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava Ban Stjepan II Kotromanić i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Poslije sloma Šubića Bosna počinje prerastati u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro, ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (današnja Hercegovina), čime cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić takođe pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, od Dubrovnika do Splita te pripaja Bosni i Donje krajeve (Livno, Duvno, Glamoč, Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno sa Ugarskom te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić potom sklapa trgovački ugovor sa Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. on piše : "...Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina Bana..." Ovo je vrlo značajan dokument jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani (naziv "Bošnjani" je starinski naziv za Bošnjake), što se očituje i na svim službenim dokumentima bosanske države, a i na mnogim neslužbenim dokumentima kao što su glose na bogumilskim vjerskim knjigama te natpisi na stećcima gdje bogumili sebe nazivaju isključivo Bošnjanima tj. "dobrim Bošnjanima."

Ban Stjepan II Kotromanić snažno podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob sa papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da da veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni. Prema nekim izvorima smatra se da i on sam prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi u kom zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti: "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našiem jezikom..." Franjevci ubrzo formiraju bosanski franjevački vikarat, koji se vrlo brzo širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunije. Tako već 1385. godine Bosanski franjevački vikarat uključuje trideset i pet franjevačkih manastira od kojih su samo četiri bila na teritoriji države Bosne, a to su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine još 12 franjevačkih manastira biva izgrađeno širom Bosne, međutim Bosanska Crkva uprkos tome ostaje jaka cijelo vrijeme srednjovjekovne Bosne.

Godine 1350. Srbija napada Bosnu, a njen cilj bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva na koncu u potpunosti protjerati srpsku agresorsku vojsku cara Dušana sa bosanske zemlje.

Cijelo vrijeme vladavine Bana Stjepana II Kotromanića, bosanska država se privredno veoma razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog Kralja Ludovika I 1353. godine, tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i ložu Kotromanića približio svijetu više evropske politike. Te iste godine Ban Stjepan II Kotromanić umire i biva sahranjen u franjevačkom manastiru u Visokom. On ostavlja iza sebe bosansku državu koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, ali njena snaga je zavisila od saradnje između moćnih bosanskih plemićkih porodica, koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne.

Potom na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić koji u tom trenutku ima samo 15 godina te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa između bosanskog plemstva, dok vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu prednjači Ugarska na celu sa Kraljem Ludovikom I. Poslije ucvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje zahtijevati razne Bosanske oblasti, miješa se u Dubrovačko-Bosansku trgovinu i otvara ponovo pitanje Bosanske Crkve, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob između Tvrtka i Ludovika u kojem Tvrtko pobjeđuje.

Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja veliki dio Srbije uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim pripaja Bosni Zetu i južnu Dalmaciju uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske. U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše Kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom se, nakon osvajanja novih teritorija, kralj Tvrtko proglašava i kraljem Srbije a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Tvrtko zatim osniva bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", koji se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana jer su time dobili konkurenciju u trgovini, pa se koristeći činjenicu da država Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika uspijevaju privoliti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekat "Novi".

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na Balkanu. Država Bosna je bila prva država na Balkanu koja je u upotrebu uvela vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad.

Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale te kralj Tvrtko koristi ovu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, preuzevši potpunu kontrolu nad cijelom regijom zajedno sa otocima, i pripojivši Bosni Split, Trogir, Šibenik skupa sa otocima Bračom, Korčulom i Hvarom. Izvan Bosne ostaju jedino Dubrovnik i Zadar koji se tada nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.

U zadnjoj deceniji svoje vladavine kralj Tvrtko je suočen sa upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine te u ljeto 1388. godine kod Bileće kada Osmanlije bivaju poraženi od strane bosanske vojske na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem.

Nedugo potom bosanska vojska ponovo pod komandom kneza Vlatka Vukovića učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, pored Bošnjaka sačinjenoj još i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu Polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Iz bitke na Kosovu Bošnjaci se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitci, od svih naroda koji su učestvovali, najgore prolaze Srbi jer Srbija poslije te bitke kao država prestaje postojati narednih pola milenija.

Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva a i Ugarska takođe pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine Tvrtkov rodjak Stjepan Dabiša postaje novim bosanskim kraljem. 1394.,nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast Kralj Sigismund Luksemburški, bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i dijelovima Dalmacije koje osvaja novoustoličeni ugarski Kralj.

Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera Bosansko plemstvo da za Kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju koji je bio prougarski nastrojen.

1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti i prougarski orijentisanog Kralja Bosne Stjepana Ostoju pa na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II, inače vanbračnog sina slavljenog kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog Kralja Sigismunda Luksemburškog koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji šalje vojnu pomoć te ovaj ponovno uspostavlja svoju vlast 1409. Potom 1414. godine na scenu stupa novi snažan vojnopolitički element - Osmanlijsko carstvo.

Osmanlijsko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, pa ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne, i Tvrtka II i Turske Imperije s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi Ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u središnjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine Kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosansko prijestolje.


Bosna i Balkan 1400. godine

Nedugo potom i sam Kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj,jer je trebao Ugarsku pomoć protiv pobune Bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića,sina bivšeg Kralja Ostoje, koji uz Tursku pomoć u periodu od 1433. do 1435. godine ovladavaju većim dijelom Bosne.

Tvrtko II pak ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakteriše obnova Bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti Bosansko plemstvo postavlja na vlast Kralja Stjepana Tomaša.

Najmoćniji Bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog Kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, koji se okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije Kralja Tomaša, mada Bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" (njem. Vojvoda). Mnogo kasnije, u sklopu svoje dugoročne strategije "Zavadi pa vladaj" Austro-Ugarska će iskoristiti ovaj momenat iz historije Bosne i po toj njegovoj tituli južnu Bosnu preimenovati u "Hercegovina" (Vojvodstvo).

Turska ekspanzija tjera Kralja Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca koji na čelu sa "Vikarom od Bosne" po imenu Jacob de Marchia nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je Kralj Tomaš 1445. godine prešao sa bogumilstva na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Takođe, papa je bio opsjednut i pitanjem Bosanske Crkve, optužujući je po ko zna koji put za herezu. Tako 1459. Kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev započeti s progonima "heretika" u Bosni. Tomaš saziva starješine Bosanske Crkve i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo a od ostalih koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada se sklanja na prostorima južne Bosne, oko Huma, i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog Vojvode Stjepana Vukčića Kosače koji je i sam bio bogumilske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio tadašnji papa Pio II u svojim "Commentaria": " 'Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere', ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bogumile) kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskom, svom drugu u nevjeri." (Mehmedalija Bojić, "Historija Bosne i Bošnjaka", str.32, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.) Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjacima, koji se potpuno oglušuju o poziv Kralja Tomaša da pređu sa bogumilstva na katoličanstvo, mada mnogi bjehu i porobljeni i poslani u Rim gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo "na miran način".

Unatoč svemu tome bogumilstvo i dalje cvjeta među Bošnjacima te papa "mijenja taktiku", pa 1461. godine šalje svoje misionare širom Bosne, pokušavajuci preobratiti Bošnjake na katoličanstvo mirnim putem kada mu to već nikako nije uspijevalo nasilnim sredstvima.

Te iste godine Stjepan Tomašević, sin Kralja Tomaša, biva ustoličen za novog Kralja Bosne. On se suočava sa jakom prijetnjom od Turskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Turske Imperije. Ugarski Kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega Kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Turskoj Imperiji, čime je Turska uvjetovala mir Bosni.

Godinu dana poslije, 1463. velika Turska vojska pod komandom Mehmeda II napada Bosnu. Prva Bosanska tvrđava koja je pala bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20. juna 1463., pa Kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen Turskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen od strane Turske vojske.

Poslije toga Bošnjaci sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Turskom i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine postaje dijelom Turske Imperije, a većina Bošnjaka, prvenstveno bogumila, ponajviše usljed podudarnosti simbolike bogumilsko-ilirske tradicije sa islamskom (polumjesec i zvijezda), prihvata Islam kao svoju vjeru.

Poslije zauzimanja bosanskog kraljevstva Turska Imperija pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Turske Imperije.

Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko Kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske Kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska Imperija priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog Kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Turska Imperija preuzima postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom.

Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju svoje bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanoj još od strane Kralja Tvrtka I, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada po njemu zove Herceg-Novi.

Čovjek pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II, bio je jedan od najuspješnijih vojskovođa Turske Imperije u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu i cijelu Anatoliju te daje sebi titulu "Fatih", što u prijevodu znači "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju kada je umro 1481. godine.

Turska Imperija je bila u svojoj suštini vojna organizacija koju su interesovala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za obezbjeđivanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novca za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva, iz kojih se mogu vrlo precizno vidjeti, što se Bosne tiše, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na Islam, jer su ovi poreski registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, te to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promijenilo etničku sliku Bošnjaka.

Prvi porezni registar Turska Imperija uspostavlja u Bosni vec 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne bas veliki broj Bošnjaka prelazi na Islam, da bi već po poreznom registru iz 1520. broj Bošnjaka-muslimana prešao 45% ukupnog broja Bošnjaka, dok nam porezni registar iz 1624. govori da u Bosni živi oko 150.000 Bošnjaka-katolika, oko 75.000 Bošnjaka-pravoslavaca i čak 450.000 Bošnjaka-muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjaka na Islam je trajao oko 150 godina i nije se desio preko noći, niti prisilno, odnosno Bošnjaci su bili jedinstven narod ilirsko-keltskog porijekla sa svojom državom Bosnom.

Bosna je cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih porodica, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjaci u Bosni vremenom potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Turske Imperije.

Iz već spomenutih poreskih registara može se vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja po Bosni. Tokom Srednjovjekovne Države Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjacima bogumilima, sa gotovo nikakvim rezultatom izuzev nešto malo pravoslavaca u manjem dijelu jugoistočne Bosne.

Međutim po ulasku Bosne u sastav Turske Imperije vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u Bosni, kada se tu nastanjuju Vlasi(pravoslavni stočari) a još jedan dio Bošnjaka prihvata pravoslavlje. Važno je reći i da je Turska Imperija preferirala pravoslavce u odnosu na katolike, prvenstveno zbog činjenice što konstantno ratuje sa velikim brojem katoličkih zemalja.

Godine 1580. uspostavlja se Bosanski Ejalet. Unutar Turske Imperije, Ejalet (Pašaluk) je bio najveća društveno-politička jedinica, koja se sastojala iz više Sandžaka. Do 1580. i Bosna je bila u statusu Sandžaka, a od 1580. godine stiče status Ejaleta. Bosanski Ejalet je bio pod upravom Paše ili Beglerbega, a uključivao je cijelu modernu Bosnu, plus dijelove Bosne koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije.

Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane Turske Imperije; dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više Ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme okupacije od strane Turske Imperije.

Prvo sjedište Bosanskog Ejaleta je bilo u Banjoj Luci, koje se 1639. godine seli u Sarajevo, pa zatim u Travnik 1697. i opet u Sarajevo 1850. godine.

Iako je Bosna bila pod vlašću muslimana, to nije uopšte uticalo na slobodu vjeroispovijesti pripadnika ostalih religija. Državna politika se uopšte nije sastojala u tome da se Bošnjaci prisile da pređu na Islam, niti da se prisiljavaju da se ponašaju kao muslimani. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez Turskoj Imperiji redovno isplaćuje. Nikakve smetnje nisu pravljene katolicima, pravoslavcima ili jevrejima, kojima je apsolutno bilo dozvoljeno da ispovijedaju svoju vjeru u čemu su čak bili i stimulirani značajnim Sultanovim donacijama za izgradnju svojih vjerskih objekata.

Bošnjaci muslimani su s islamom prihvatili orijentalni način življenja i preko njih su ga prihvatali i Bošnjaci-pravoslavci i Bosnjaci-katolici. Bošnjaci su bili jedan od naroda koji je živio na orijentalni način ne odbacivši svoje evropske tradicije i ne prihvativši "isključivo tursko" kako neki žele reći. Ustvari, Bošnjaci su potpuno očuvali svoje ime, imali lokalnu vlast, kao i dolazili izuzetno malo u dodir sa Turcima. Porez se isplaćivao redovno pa i kada je umjesto Bošnjaka lokalni upravnik bio osmanlijski namjesnik; ipak i u tim okolnostima Bošnjaci su većinom zadržali svoje prepoznatljive karakteristike.

U zemljama pod vlašću Turske Imperije bilo je više vrsta civilnih zakona a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane Kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala Kadiluk. Određeni broj Kadiluka je činio Sandžak, nad kojim je administraciju vršila vojska. Više Sandžaka su činili Ejalet, odnosno Pašaluk.

Veoma značajna godina za Bošnjake je 1631., kada Mehmed Hevaji Uskjufi iz Dobrnje kod Donje Tuzle objavljuje i prvi zvanični Bosanski Rječnik. Radilo se o Bosansko-Turskom rječniku, i sve do kraja okupacije Bosne od Turske Imperije bosanski jezik biva jedan od službenih jezika unutar Turske Imperije. Autograf ovog rječnika nalazi se u Uppsali (Švedska).

Na vojnom planu u ovom periodu Bošnjaci bivaju regrutovani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodila Turska Imperija: od rata protiv Austrije od 1593. do 1603.,rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669.,te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja koje traje sve do 1683. kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom Bosanskih Spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Takođe, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je međutim bio uspješno odbijen.


Bosna i Balkan 1600. godine

1697. godine dešava se jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 Austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branioce zatič e potpuno nespremne za borbu,te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo koje je tada bilo sjedištem Bosanskog Ejaleta, i poprilicno veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska biva ubrzo potisnuta iz Bosne a sam rat sa Austrijancima završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira" koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine.

Ovaj rat odnosno sporazum označavaju prvi veliki vojni poraz Turske Imperije jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije.

Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Tursku Imperiju koja je "jedva dočekala" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dešava 1714. godine, a poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovo postaje saveznikom Venecije te skupa bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijani. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, nakon čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.

Sve ovo je imalo za posljedicu da Turska Imperija povisuje poreze Bošnjacima te se dešavaju velike pobune Bošnjaka protiv Turske Imperije 1727., 1728., 1729. i 1732. godine.

Sljedeća veoma bitna godina je 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke te dolazi do novog primirja 1739. godine kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne.

Potom ponovo dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Turske Imperije, koje se dešavaju u periodu između 1745. i 1747. godine. Poslije velike pobune Bošnjaka u Mostaru 1748. godine Sultan šalje pismo upravitelju Bosne Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!

Slijedeći naredbu, Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja Bošnjacima i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovo nastavilo biti centrom nezadovoljstva Bošnjaka prema Turskoj Imperiji, tako da Mehmed-paša šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine da uguši pobunu.

Godine 1788. razvijen je plan o osvajanju Balkana od strane Ruske Carice Katarine Velike i Austrijskog Cara Josipa II, te ubrzo Rusija i Austrija poduzimaju veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima-muslimanima ukoliko ovi polože oružje i predaju se, a takođe su se nadali i velikoj podršci Bošnjaka katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti.

Kada je 1788. godine Bosna napadnuta, manji dio Bošnjaka uistinu pristupa Austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjeroispovijesti pruža zestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljnji prodor. Bošnjacima je išla na ruku i činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku te konačno odustaju od agresije 1791. godine, praktično i ne ušavši u Bosnu. U strahu od jake koalicije, Sultan zauzvrat odobrava Austrijskom Caru oficijelni status "zaštitnika kršćana" koji su živjeli unutar Turske Imperije.

Na samom početku ovog perioda dešavaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjeda. Rusija i Austrija ulaze u rat sa Napoleonom Bonapartom, koji poslije niza pobjeda nad Austrijom zauzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine, tako formirajući, po prvi put u historiji, Bosansko-Francusku granicu.

Napoleon postaje saveznikom Sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije a Francuzi su takođe prisutni i na teritoriji Bosne u nekim manjim sukobima kao na pr. u suzbijanju manje pobune u jugoistočnoj Bosni kom prilikom pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu blizu Neuma.



Bosna i Balkan 1800. godine

Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je prije svega bila uspostava Kapetanija u Bosni. Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava puteve sigurnim od razbojnika i da obavlja razne druge policijske i administrativne poslove. Teritorija kojom je upravljao zvala se Kapetanija, koja je mogla biti manja ili veća od Kadiluka. Tokom 17.-tog stoljeća ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a takođe su bile proširene i ingerencije samih Kapetana, tako da su neke porodice počele tretirati Kapetanije kao nasljednu instituciju.

U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine u Bosni je bilo 12 Kapetanija, da bi krajem 18.-tog stoljeća njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu.

Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, Kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Turskoj Imperiji. Međutim nisu više stranci direktno vladali nego sami Bosnjaci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegovanom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod okupacijom Turske Imperije.

1813. godine Sultan pokusava umanjiti ovu nezavisnost te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu koji je imao zadatak započeti proces ukidanja Kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku sačinjenu od Turskih i Albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a 1820. godine izvršeni su i napadi na Mostar i Srebrenicu te su ubijena dva Kapetana: u Banjoj Luci i u Derventi. Novi Sultan Mahmut II 1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na otpor u Bosni te Sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u čemu ovaj postiže veoma malo uspjeha.

Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein Kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine Bosanska vojska sa Husein Kapetanom na čelu osvaja Travnik i zarobljava Vezira te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom Veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno Sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu Čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo gdje bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein Kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne odnosno potpunu nezavisnost Bosne biva ugušen tek 1850. godine.

Godine 1836. nekoliko Kapetana iz okoline Bihaća dižu pobunu koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika ali i ta pobuna biva uskoro ugušena od strane regularnih trupa Turske Imperije.

1850. godine Sultan šalje u Bosnu Omer-pašu Latasa koji do kraja 1850. uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida Kapetanije te uvodi novi sistem vlasti, koji je podijelio zemlju na 9 oblasti od kojih je svaka bila pod vlašću Kajmakama.

Godine 1877. Rusija zajedno sa Austrijom objavljuje rat Turskoj Imperiji i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Carigrada (Istanbul), poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uslove koji su ovako išli puno više njima u prilog negoli njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovom sporazumu Rusija obezbjeđuje Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Turske Imperije. Bosna pak je po tom dogovoru ostala dijelom Turske Imperije, uz velike reforme, dok po članu 14. tog sporazuma bosanski prihodi se od tada pa u naredne tri godine moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe.

Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigovan u julu 1878. u Berlinu na čuvenom "Berlinskom kongresu" gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod vlašću Turske Imperije, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.

Kada su iz Bosne otišli Turci, Bošnjaci žele stvoriti nezavisnu državu i stvaraju vojsku koja se bori protiv Austro-Ugarske, ali Austro-Ugarska vojska uspijeva okupirati Bosnu. Posljedica je da u sklopu svoje imperijalne politike "Zavadi pa vladaj" Austro-Ugarska odvaja fizički Sandzak od Bosne, te vrši administrativno odvajanje južne Bosne kroz promjenu tradicionalnog imena Bosna u "Bosna i Hercegovina". Isto tako već krajem Osmalijskog doba stvorila se nova pojava u Bosni - tzv. Bosanski Srbi odnosno Hrvati. Naime, novonastale Srbija i Hrvatska su htjeli stvoriti veliku Srbiju odnosno veliku Hrvatsku i zato su slali svoje poslanike u Bosnu. Tako su se većina Bošnjaka-pravoslavaca i Bošnjaka-katolika odvojili iz bošnjačke nacije u tzv. "bosansko-srpski narod" i tzv. "bosansko-hrvatski narod" i postali "Srbi" i "Hrvati" koji žive u Bosni. Ovako su Bošnjaci postali velikom većinom Bošnjaci-muslimani a manjim dijeloma Bošnjaci-pravoslavci i Bošnjaci-katolici, ali još uvijek jedinstven narod čija je država Bosna i čiji je integritet za cjelokupnu međunarodnu zajednicu neupitan upravo radi okolnosti vanjskog pritiska (od Srbije i Hrvatske) pod kojim je došlo to ovih nelogičnih i samo naizgled demografskih promjena, koje međutim van granica Bosne nemaju nikakvu pravnu težinu.

Promjene koje su uslijedile Austro-Ugarskim osvajanjem Bosne bile su teške za Bošnjake. Oni su tako došli u dodir sa evropskom kulturom, ali i većinom zadržali svoj orijentalni način življenja kakav su prihvatili još davno prije osmanlijskih osvajanja, u bogumilsko odnosno ilirsko doba.

U ovo vrijeme se vidi i jak razvoj Bosne - po izgradnji novih zgrada, ulica i zemaljske infrastrukture. Ali, nacionalno ime Bošnjaka se uskoro zabranjuje, skupa sa imenom bosanskog jezika, pa se uvodi izmišljeni srpskohrvatski jezik u Bosnu. Austrija početkom 20.-og stoljeća pripaja (aneksira) Bosnu svom dijelu carstva. U Bosni se stvorila organizacija Mlada Bosna koja se borila protiv Austro-Ugarske ali je sarađivala sa srpskom organizacijom pod vođstvom srbijanskog obavještajca Apisa, koja je htjela veliku Srbiju. Februara 1914. godine, dok je Austro-Ugarski princ i nasljednik krune Franz Ferdinand sa svojom trudnom suprugom Sofijom bio u posjeti trupama u Sarajevu, oboje bivaju ubijeni u atentatu koje organizuje Gavrilo Princip i iza kojeg je stajala srpska organizacija. Saznavši u toku istrage uhvaćenih članova i saradnika Mlade Bosne, ko stoji iza atentata, Austro-Ugarska, napada Srbiju u čiju odbranu se stavljaju Rusi. Lančanom reakcijom sve više država se miješa i ubrzo započinje prvi svjetski rat (Veliki Rat) u kojem su se Bošnjaci borili u Austro-Ugarskoj vojsci.

Kad je Austro-Ugarska izgubila rat Bosna i Hercegovina je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije: Kraljevina Jugoslavija) ali su to Srbi više gledali kao veliku Srbiju: srpski kralj je vladao, u državnom parlamentu su većinom sjedili Srbi, dok je srpska vlast otvoreno oduzimala Bošnjacima imanja i ukinula Bosni i Hercegovini državnost.

1941. Nijemci su napali Kraljevinu Jugoslaviju i u hrvatskoj su hrvatski fašisti Ustaše došli na vlast i postali saveznici Nijemaca i dobili Nezavisnu Državu Hrvatsku kojoj je pripojena Bosna i Hercegovina. Ustaše su ubijale i zlostavljale Bošnjake-pravoslavce, Srbe, Jevreje i druge narode koji su živjeli u toj državi. U Srbiji su stvoreni srpski fašisti četnici koji su ušli u Bosnu i Hercegovinu i ubijali i zlostavljali Bošnjake-muslimane. Ali Bosnu i Hercegovinu su oslobodili partizani i ona je postala dio Socijalističke Fedrativne Republike Jugoslavije u kojoj je vladao Josip Broz Tito.

1945. Bošnjaci su dobili nazad svoju državnost i postali ravnopravni drugim narodima ali bez nacionalnog imena. Bosna i Hercegovina se snažno razvijala i Bošnjaci su poprimili moderne načine života, ali i zadržali orijentalne. Pred kraj 20.-og stoljeća ekonomija je počela zapadati u krize i Tito je dao veću nezavisnost narodima. Tito umire 7. maja 1980. Nakon Titove smrti Predsjedništvo SFRJ se rotiralo sa predstavnicima iz svih šest Republika i dvije Autonomne Pokrajine. Ovo je činilo vlast u post-titovskoj Jugoslaviji izuzetno nestabilnom. Dolaskom na vlast u Srbiji srpskog nacionaliste Slobodana Miloševića koji je htio veliku Srbiju odnosno dominaciju Srba Jugoslavijom, počinje posljednje poglavlje u burnoj historiji Bosne.

U Bosni i Hercegovini predsjednik je postao bošnjački nacionalista Alija Izetbegović, koji je zaslužan za orgaizovanje referenduma na kom se dvotrećinska većina stanovništva izjasnila za nezavisnost. Tako je Bosna i Hercegovina 1992. postala internacionalno priznata država. Ali Srbi koji su živjeli u Bosni i Hercegovini su se naoružali uz pomoć srbijanskih generala Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), i u Bosnu i Hercegovinu je usla jugoslavenska vojska JNA koja je time postala srpska vojska. Srbija je skupa sa većinom "Srba" koji su živjeli u Bosni i Hercegovini započela agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Srbijanci i "Srbi" su: osvajali bosanke teritorije u krvi, odvodili bošnjačke muškarce u logore gdje su ovi ubijani i zlostavljani srednjevjekovnom okrutnošću, bošnjačke žene i djevojčice bez obzira na starosnu dob su silovane, često čak i djeca i cijele familije ubijane, cijeli gradovi su držani pod opsadom (Sarajevo, Mostar, Goražde, Srebrenica...) i isključivani im voda i struja pri čemu nije dopuštan ulazak hrane, te su bacane granate na civile i dopuštano da njihovi snajperisti ubijaju svakoga koga bi uhvatili u puškomet pa čak i malu djecu...

Alija Izetbegović je stvorio bosansku vojsku koja je branila Bosnu i Hercegovinu i borila se da je sačuva. U incidentnim slučajeva njene su jedinice ubijale i zlostavljale Srbe ali ovo su bili pojedinačni zločini izvršeni od strane pojedinaca u bosanskoj vojsci. Zločini u Bosni vršeni su u omjeru 99 naprema 1 u korist zločina od strane srpskih i hrvatskih armada. Jula 1995. srbijansko-srpska vojska ušla je u od Ujedinjenih Nacija "zaštićenu zonu" Srebrenicu i ubili preko 8000 Bošnjačkih dječaka i muškaraca, što je najveći zločin u Evropi poslije drugog svjetskog rata. Prema više presuda Internacionalnog Suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, sa sjedištem u den Haagu u Nizozemskoj, Srbija je odgovorna za genocid nad Bošnjacima.

Srbijanci i bosanski "Srbi" su ubijali i zlostavljali i bosanske "Hrvate". "Hrvati" koji su zivjeli u Bosni i Hercegovini su se naoruzali i u Bosnu i Hercegovinu je usla regularna vojska Hrvatske ali se počela boriti protiv bosanske vojske. Tako je Hrvatska skupa sa većinom bosanskih "Hrvata" započela agresiju na Bosnu i Hercegovinu. "Hrvati" su osvajali i odvodili bošnjačke muškarce u logore gdje su ubijani i zlostavljani, zlostavljali su bosanske žene a nekad čak i djecu. Cijele familije se ubijane, rušeni ili oštećivani gradovi te kulturno-historijski spomenici od neprocjenjive vrijednosti (Stari Most u Mostaru).

Bosanska vojska je bila prinuđena braniti Bosnu i Hercegovinu i od Hrvata i "Hrvata", i bilo je incidenata gdje je ubijala i zlostavljala "Hrvate". To su međutim bili pojedinačni zločini izvšeni od pojedinaca u bosanskoj vojsci.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu se završava dogovorom u Datonu, Ohio (SAD) gdje je unutar-državno (ne i internacionalno!) "priznata" Republika Srpska koju je srpska vojska stvorila kroz agresiju, a ostatak Bosna i Hercegovina postaje Federacija Bosne i Hercegovine. Bošnjaci svih vjeroispovjesti uspjeli su boreći se u Armiji BiH odbraniti teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne, za šta se nastavljaju boriti na miran način.

==Bošnjaci danas==
[[Image:BBiH3.PNG|thumb|right|Područja Bosne i Hercegovine gdje Bošnjaci čine većinu stanovništva (I područja sa značajnim brojem Bošnjaka).]]
[[Image:Etnicka mapa BiH 1991.jpg|thumb|Etnička mapa BiH 1991. godine]]

Danas, nacionalna svijest je prisutna kod većine Bošnjaka u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]]. U toj državi, Bošnjaci čine veliku većinu na području doline [[Rijeka Bosna|rijeke Bosne]] i zapadne [[Bosanska krajina|Bosanske krajine]], a također čine značajan dio stanovništva [[Hercegovina|Hercegovine]]. Trenutno se smatra da Bošnjaci čine između 95% i 98% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. No, bez popisa nemoguće je znati zasigurno.

Nacionalna svijest se je isto proširila među Bošnjaka u susjednim državama. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u [[Srbija i Crna Gora|Srbiji i Crnoj Gori]] (Naročito u [[Sandžak]] području). Grad [[Novi Pazar]] ima največe Bošnjačko stanovništvo izvan domovine.

Još 40.000 Bošnjaka se nalaze u [[Hrvatska|Hrvatskoj]], a 32.500 žive u [[Slovenija|Sloveniji]]. Međutim, neki od njih su se izjasnili kao "Muslimani" ili "Bosanci" na zadnjim popisama. U [[Makedonija|Makedoniji]], smatra se da danas živi 17.000 Bošnjaka.



Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom [[Rat u Bosni i Hercegovini|rata u Bosni i Hercegovini]] veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Američkim Državama]], [[Švedska|Švedskoj]], [[Austrija|Austriji]], [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Australija|Australiji]], [[Kanada|Kanadi]], i [[Turska|Turskoj]].

U nekim od tih zemalja (Naročito u Turskoj) bivše generacije Bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrirane u domaće stanovništvo. Ipak, većina su Bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu, i često posjete Bosnu i Hercegovinu.

U Sjedinjenim Američkim Državama gradovi sa najvećim brojem Bošnjaka su [[Sent Luis]] i [[Čikago]]. Manje Bošnjaka žive u gradovima poput [[Jutika|Jutike]] ili [[Hemtremik|Hemtremika]], ali tu čine veći dio ukupnog stanovništva. U Kanadi, najveće Bošnjačke zajednice su u [[Toronto|Torontu]] i [[Vankuver|Vankuveru]].

Bošnjačka nacija još uvijek ima par značajnih problema da riješi. Najprije treba se proširiti nacionalna svijest među tim koji se još uvijek smatraju "Muslimani u smislu narodnosti" ili "Bosanci". Također, standardizirani bosanski jezik treba zamjeniti stari [[Srpsko-hrvatski jezik|srpsko-hrvatski]] koji su učili nekoliko generacija Bošnjaka. Ipak, što se tiče nacionalne svijesti, Bošnjaci su danas u daleko boljem položaju nego što su bili prije samo petnaest godina.

==Kultura==
''Glavni Članak: [[Kultura Bošnjaka]]''

''Glavni članak: [[bosanski jezik]]''
[[Image:Uskufi.jpg|thumb|right|Bosansko-turski rječnik M. Uskufija, 1632. god.]]
Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa [[Srbi|Srbima]], [[Crnogorci|Crnogorcima]] i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.

Postanak i povijesni razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:

*jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tijekom 3 stoljeća uoči Osmanskoga osvojenja

*utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina [[Turski jezik|turskog jezika]], snažno su obilježili bosanski jezik- na različite načine u različitim vremenima

*relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u [[20. stoljeće|20. stoljeću]]

*budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom povijesnih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen

*no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

==Religija==
[[Image:Thetzarsmosque.PNG|thumb|right|Careva džamija, Sarajevo.]]
''Glavni članak: [[Islam u Bošnjaka]]''

Bošnjaci su relativnom većinom [[Islam|muslimani]]. Oni su uglavnom hanefijski [[Sunitski Islam|Suniti]], iako su sufije imali veliki historijski utjecaj na ovim prostorima. Međutim, zbog suvremenih uticaja tokom prethodnih 75 godina danas ima i [[Ateizam|ateista]], [[agnosticizam|agnostika]], i [[Deizam|deista]] Bošnjaka (Prema procjenama iz [[1991]]. godine ovakvi su činili do 10% ukupnog stanovništva). Ostatak Bosnjaka cine pravoslavci i katolici, usljed sirenja tih vjera u Bosni u srednjem vijeku i kasnije.

Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom [[Osmansko carstvo|Osmanlija]] u [[15. stojeće|15. stojeću]]. Širenje Islama je u početku bilo sporo ali se je ubrzalo sa nastankom muslimanskih naselja okupljenih oko islamskih kulturnih ustanova poput [[Džamije Bosne i Hercegovine|džamija]] i [[tekija]].

Stanovništvo Bosne je prihvatilo Islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u Islamizaciji Bosne je bila relativna slabost crkve i [[kršćanstvo|kršćanstva]] na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje. Tokom srednjeg vijeka Katolička i [[Bosanska crkva]] su se natjecali za vjernike ali nijedna nije bila vrlo dobro organizovana. Zbog toga bilo je vrlo lahko da brojni Bosanci zamijene njihovo staro pučko kršćanstvo za pučki Islam.

Kao i kod mnogih drugih muslimanskih naroda, Islam u Bošnjaka je zadržao razne lokalne uticaje. Na primjer, alkoholna pića su u Bošnjačko muslimanskoj zajednici smatrana manjim grijehom, dok se je svinjetina smatrala apsolutno neprihvatljivom. Također, običajna ženska odjeća nekih islamskih zemalja nije postala popularna među Bošnjakinjama sve do [[19. stoljeće|19. stoljeća]] i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] okupacije.

Trebalo bi se isto napomenuti da je u [[16. stoljeće|16. stoljeću]] postojao posebni Bošnjački pravac Islama. Osnivač je bio [[Hamza Hali Bošnjak]] iz [[Gornja Tuzla|Gornje Tuzle]]. Poznat kao [[Hamzevijski Islam]], njegov rast je prekinuo veliki vezir [[Mehmed paša Sokolović]] [[1753]]. godine. Smatra se da se je Hamzevijski Islam sastojao od mješovitih Islamskih i Kršćanskih uticaja.

Vođa Bošnjačke Islamske zajednice je [[reisu-l-ulema]]. Trenutni reisu-l-ulema je [[Mustafa Cerić]]. Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "Bosanski" Islam ali podržava "Evropski" Islam u Bosni i širom [[Evropa|Evrope]]. Također podržava prijateljske odnose sa zapadnim svijetom i kulturom.

==Simboli==


[[Image:Muslimanska_zastava.gif|thumb|200px|right|Primjer Bošnjačke zastava iz Osmanskih doba.]]
[[Image:Zastava_sandzak.gif|thumb|200px|right|Zastava Bošnjaka u Sandžaku]]
[[Image:Zastava_bosnjaka.gif|thumb|200px|right|Stara zastava RBiH, popularni simbol Bošnjaka.]]
Brojni historijski simboli su povezani sa bošnjačkim narodom. Tradicionalne bošnjačke boje su [[zeleno]], [[bijelo]], [[žuto]], i [[plavo]]. Najpoznatiji bošnjački simboli su [[polumjesec]] i [[lijljan]] (lat. lillicum bosniacum).

Prvi bošnjački simboli potječu iz vremena bosanskih banova. Navedeni simboli su najčešće ljiljani, koji se mogu vidjeti i na stećcima. Najpoznatiji primjer bošnjačke zastave je ona iz vremena Tvrtka I Kotromanićima, bijela zastava sa plavim grbom sa šest zlatnih ljiljana.

Bošnjačke zastave iz Osmanske ere obično su [[polumjesec i zvijezda]] na zelenoj podlozi.
Zastava nezavisne bosanske države u [[19. stoljeće|19. stoljeću]] bila je slična prethodnoj, ali polumjesec i zvijezda su bili žuti umjesto bijeli.

Zastava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kao i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, su popularni simboli među Bošnjacima. Dizajn je baziran na osnovu starog grba bosanske dinastije Kotromanići, plavi grb sa šest zlatnih ljiljana.

Neke bošnjačke organizacije sastavljaju ove dvije različite zastave, kao na primjer u dizajnima gdje umjesto zvijezde polumjesec sadržava ljiljan. Najpoznatiji primjer ovoga je grb Bošnjaka [[Sandžak|Sandžaka]].

Na grbu Federacije Bosne i Hercegovine, nalazi se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi.
Također na nišanima bosanskih šehida, nalazi se uklesan ljiljan, kao simbol bošnjaštva.

==Također pogledajte==

*[[Spisak Bošnjaka]]

==Vanjski linkovi==


*[http://www.bosnjacki-institut.com.ba/ Bošnjački institut]
[[cs:Dějiny Bosny a Hercegoviny]]
[[de:Geschichte Bosnien-Herzegowinas]]
[[en:History of Bosnia and Herzegovina]]
[[hr:Povijest Bosne i Hercegovine]]
[[lt:Bosnijos ir Hercogovinos istorija]]


[[Category:Bošnjačke teme]]
[[Category:Narodi Bosne i Hercegovine]]
[[Category:Slaveni]]


[[cs:Bosňáci]]
ZemljaBosna.com
[[de:Bosniaken]]
[[en:Bosniaks]]
[[hr:Bošnjaci]]
[[id:Suku Bosnia]]
[[ja:ボシュニャク人]]
[[nl:Bosniakken]]
[[sr:Бошњаци]]

Verzija na dan 30 septembar 2005 u 11:12

Bošnjaci
Datoteka:FB1.PNG
Ukupna populacija:: min. 3,8 miliona
Populacija:

Bosna i Hercegovina: 3,200,000
Srbija i Crna Gora

Srbija: 136,000
Crna Gora: 63,000

Hrvatska: 40,000
Njemačka: 150,000
Slovenija: 32,500
Makedonija: 17,000
S.A.D.: 130,000
Švedska: 54,000
Rusija, Ukraina, Belorusija:5,000

Drugdje u svijetu: ?
Jezik:Bosanski
Religija:Relativna vecina muslimani, sa značajnim brojem pravoslavaca, katolika, agnostika i ateista
Etnička grupa:

Indo-Europska

Slaveni
Južni Slaveni

Bošnjaci (sinonim: Bosanci) su autohtoni narod (prema modernoj teoriji društva: nacija) u jugoistočnoj Evropi, koji uglavnom žive u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, posebnom historijskom području između Srbije i Crne Gore. Neki naučnici tvrde da su Bošnjaci isključivo ilirskog porijekla. Tako vodeći autoritet po pitanju antike Balkana, britanski profesor John Wilkes, u svojoj najnovijoj knjizi The Illyrians (Oxford Press, 1996), piše: " (1) "Zasebnu skupinu Ilira prepoznaje ugledni historičar Geza Alfoldy: on identifikuje 'Panonske narode' u Bosni, sjevernoj Crnoj Gori [okolina Pljevlja i Prijepolje, str.84] i zapadnoj Srbiji [Sandžak]". str.75, (2) "Vjerovatno nisu pouzdani pokušaji da se identificira Iliriski antropološki tip kao niskog rasta i tamnoput slično modernim Albancima." str.219, (3) "...dokumentovani opis Ilira, Panonske familije: - Panonci su visokog rasta i jaki, uvijek spremni na borbu i sučeljavanje s opasnošću, ali su spore pameti." str.219, (4) "Život je oduvijek bio težak u Ilirskim zemljama i nebrojeni ratovi otpora protiv invazionista su svjedočanstvo izdržljivosti tamošnjeg stanovništva." str.220, (5) "U sažetku, razorni uticaj [teorije o Bosni kao središtu Ilirdoma] na ranije generalizacije u vezi sa Ilirima treba posmatrati kao korak naprijed." str.40. (...) "

Značajne skupine Bošnjaka žive u Hrvatskoj, Sloveniji, te u Zapadnoj Evropi (Švedska, Njemačka) i Sjedinjenim Američkim Državama. Bošnjaci govore bosanskim jezikom i pišu latinicom i ćirilicom. Relativnu većinu Bošnjaka čine muslimani, dok je relativno manji broj pravoslavaca i katolika. Takođe postoji i manji broj agnostika i ateista. Bošnjaci kao nacija pripadaju evropskom civilizacijskom krugu.


Historija imena

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države . U počecima osmanske vladavine Bošnjak (turcizirano povijesno Bošnjanin) ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti (kojoj su Bosnjaci pripadali u sklopu Crkve Bosanske), dok se izraz Bosnalu odnosio na islamizirano domaće stanovništvo. Potom, za vrijeme ustaljene turske vlasti, riječ Bošnjak označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne (Bošnjak-milleti), pa i izraz Bošnjak-kavmi znači samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv Bošnjak-taifesi, koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili "plemenskom" značenju. Sami narodi koji su nastanjivali BiH za sebe su upotrebljavali različite nazive: od Bošnjak u cijelom spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih. Kod pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini su u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih država Srbije i Hrvatske, definitivno nadvladala nacionalna imena, potisnuvši starije konfesionalne i regionalne označitelje. Sadašnji bošnjački narod je od sredine 19. stoljeća prošao kroz niz faza imenovanja i preimenovanja ("Bošnjaci"; "Hrvati"; "Srbi"; "Jugoslaveni-muslimani"; "Muslimani"), što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih država, da bi na koncu stoljeća konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine.


Historija Bošnjaka

O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba (starije kameno doba) saznajemo preko crteža i pronađenih oruđa u pećini Badanj kraj Stoca koji se procjenjuju da su stari nekih 13000 godina,dok o stanovnicima Bosne iz neolitskog doba (mlađe kameno doba) doznajemo preko arheoloških iskopina na Butmiru,kraj Sarajeva, a, na pr., iskopine u Glasincu daju nam uvid u period gvozdenog doba... mada prvi pisani dokumenti o stanovnicima Bosne jesu oni koji se odnose na Ilire.

Ilirska plemena kao sto su Desidijati, Japodi, Scordisci itd., opisana su u tim izvorima. Brojne arheološke iskopine širom Bosne govore da su se Ilirska plemena po Bosni bavila stočarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza, a Rimski pisani izvori svjedoče da su ova Ilirska plemena bila veoma ratoborna - već 171 godine p.n.e. Japodi vode rat protiv Rima a i sam naziv "Bosna" navodno potiče od Ilirske riječi Bosona.

Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana žive i Kelti, koji se vremenom potpuno mjesaju sa Ilirima. U II i I v. p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu, gdje konstantno ratuju protiv ratobornih Ilira. Najveća pobuna Ilira protiv Rimljana dogodila se 6.godine p.n.e. i trajala četiri godine. Centar pobune je bio oko Vareša i Vranduka, a vođe ove pobune bili su Boton i Pinez. Ova pobuna je prerasla u sveopšti Ilirski bunt protiv Rimljana, te je zabilježena uspaničena izjava koju je rimski car Oktavijan izrekao u rimskom Senatu: "Pobunjenici kreću na Rim!". Da bi ugušili pobunu Rimljani su bili primorani angažovati čak 15 legija vojske, od ukupno 25 koliko su ih tada imali... Naposljetku i sam vođa pobune Boton biva zarobljen, te je zabiljezeno da je, upitan zašto je podigao pobunu, odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..." Zadivljen njegovom mudrošću i hrabrošću, rimski car ga nije dao pogubiti kako je to bilo uobičajeno, nego ga je zadržao u Rimu... Još jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznačiti... Naime, dio pobunjenika kraj Vranduka, svjestan da će izgubiti bitku protiv Rimljana, odlučuje ne predati se, već zene i djeca skaču u vatru zapaljena grada dok su se muškarci se međusobno izboli mačevima, naočigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika. Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi između Ilira i Rimljana širom Bosne, a zadnja je pobuna protiv Rimskih osvajača bila skršena 9. godine nove ere. Od tada cijelo područje Bosne biva čvrsto pod kontrolom Rimljana, koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrežu puteva širom Bosne. Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje, ali i za prijevoz zlata, srebra i olova koji se eksploatišu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni. Tokom rimske epohe širi se upotreba latinskog jezika u Bosni, a u novosagrađena rimska naselja doseljavaju se kolonisti iz svih krajeva Rimskog Carstva, najviše iz Itlije, Afrike, Španije, Njemačke, Grčke, Sirije, Palestine, Egipta. Od druge polovine II v. nove ere zabilježeno je naseljavanje područja Bosne brojnim rimskim vojnim veteranima, dok se ogroman broj samih Ilira regrutuje u rimske legije, te od konca II v. nove ere Ilirska područja bjehu snažnim vojnim izvorištem za brojne rimske guvernere i generale, koji postaju rimski imperatori. Prvi od njih, Septimus Severus, raspušta Pretorijsku gardu po svom dolasku u Rim 193. g., i zamjenjuje je ilirskim trupama.

Jedan rimski historičar iz tog doba opisuje ove ilirske vojnike kao "rulju"... koja izgleda poput "divljaka" i koja ulijeva strah u kosti svojim izgledom, govorom i ponašanjem". Mnogi drugi rimski i grčki izvori zauzimaju istovjetan "superioran" stav prema njima. Zanimljiv je jedan komentar grčkog geografa po imenu Strabo (63. p.n.e. - 25. n.e.), gdje bilježi da je tetoviranje bilo veoma prošireno među Ilirima. Njegovo svjedočenje o tome je potvrđeno mnogo kasnije kada arheolozi u Ilirskim grobnicama širom Bosne nalaze i igle za tetoviranje.

Mnoga druga arheološka nalazišta ukazuju i na duhovni život Ilira, kao prije svega zasnovan na njihovoj sprezi sa prirodom. Vrhovno božanstvo Ilira je bilo zamišljano kao dlakavo muško biće, sa kozjim nogama i rogovima, a nazivano je Silvan. Silvanova pratilja je bila Dijana (Thana), boginja lova, divljaka i prirode. Ona je na pronađenim figurama predstavljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijele. Preko 300 spomenika Silvanu i Dijani je pronađeno širom Bosne, a naročito na prostorima Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u Srednjoj Bosni. Iliri su takođe vjerovali i u gorske vile-nimfe koje su im štitile izvore, potoke, planinske proplanke i pećine. Na spomenicima su predstavljane kao mlade razigrane i obnažene djevojke, i nerijetko u kolu u kojem svira Silvan. U to doba u Bosni postoji čak 40 različitih vjerovanja u 52 različita božanstva.

Do 3.v. područje Bosne pripada Zapadnom Rimskom Carstvu i nalazi se na samoj granici sa istočnim dijelom. U 3.v. na područje Bosne upadaju Goti i nanose teške poraze rimskoj vojsci, ostajući prisutni na području Bosne sljedećih 300 godina, a takođe se događaju i invazije Huna (u 4.v.) i Alana (u 5.v.). Početkom 6.v. Goti bivaju poraženi od strane Bizantijskog cara Justinijana, te se područje Bosne od tada nominalno nalazi pod kontrolom Bizantije.

Krajem 6.v. na teritoriju Bosne stupaju dvije nove skupine, Avari i Stari Sloveni. Historija Avara i Starih Slovena do tog trenutka je bila vrlo isprepletena. Bivajući često saveznicima ali i protivnicima, mada je dokazano da su Avari uvijek bili nadmoćniji iako manje brojni od Starih Slovena, prvenstveno zahvaljujući svom superiornom vojničkom umijeću. Avari i stari Sloveni se naseljavaju u nizinskim dijelovima Bosne, a domicilno stanovništvo Iliri, koji su se već ranije krvno miješali sa Gotima i Keltima, povlači se u planine.

Tek kasnije, u dodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznaju tekovine staroevropske kulture, a zatim dolazi i do krvnog i etničkog miješanja stanovništva i formiranja potpuno zasebnoga antropološkog tipa stanovnika Bosne, kog karakterišu naglašena korpulentnost i snažni mišići. Ono što karakteriše duhovnu stranu Bošnjana tog doba jeste drugačiji mentalitet u odnosu na svoje susjede, drugačiji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podređenosti i nasilja, upadljiva srčanost i hrabrost, naglašeno poštenje i dobrota po kojim su ih u okruženju čak i imenovali te su poznati kao "Dobri Bošnjani"

Bošnjani kao narod najvjerovatnije su dobili ime po prostoru na kojem žive, tj. po nazivu za zemlju "Bosna", a sama riječ "Bosna" potiče još iz antičkog doba (Basana ili Basina - Bosna) i ilirskog je porijekla.

To nam vrlo jasno govori da su se zadnjeprispjeli Slaveni i Avari jednostavno uklopili u autohtonu masu stanovništva u Bosni, poprimajući domicilna (bosanska) kulturna i duhovna svojstva.

Takođe je veoma bitno uočiti da bosanski starosjedioci jos iz kasne antike posjeduju vrlo konkretne forme narodnog organizovanja, čime se jedino može objasniti činjenica da bosanski starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju svoju vlast u Bosni, uz neke izmjene, na pr. antičke dekucije postaju župe, princepsi postaju župani ili knezovi, a arhižupan postaje ban (riječ "Ban" je avarskog porijekla).

Sve ovo ubrzo rezultira i formiranjem prve bošnjacke države,o kojoj se prvi pisani tragovi pojavljuju već 958. godine, kada bizantijski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu "De administrando imperio", opisujući zemlje nad kojima ima vlast, po prvi put spominje "Horion Bosona", što u prijevodu znači "Zemlja Bosna".

Krajem X vijeka Bosna se nalazi pod dominacijom Bizantije, čiji uticaj u tom trenutku počinje naglo opadati.

Godine 1025. nakon smrti bizantijskog cara Vasila II počinje kraj bizantijske dominacije na Balkanu, tako da 1040. godine bizantijski car mora potkupljivati bosanskog bana da mu se pridruži u ratu protiv zetskog kneza Vojislava koji se nastojao osamostaliti.

Ovaj period sasvim jasno pokazuje da je Bosna već u XI vijeku obuhvatala veći broj župa između Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, činile jednu cjelinu unutar države Bosne.

U XII v. Bosna dobija sasvim jasne oblike feudalne države, te dolazi do znatno čvršćeg povezivanja njenih oblasti. Najveći neprijatelji Bosne u to vrijeme su Ugarska i Bizantija koje svim silama nastoje pripojiti sebi neke dijelove zemlje. To je vrijeme u kojem Bosna privremeno gubi i utvrđuje neke svoje teritorije, tako da već 1138. godine ugarski kralj Bela uspijeva okupirati prostor Rame. Takođe Bizantija povremeno vlada nekim dijelovima Bosne.

Za vrijeme ugarsko-bizantijskih ratova prvi put se spominje i jedan bosanski ban. Radi se o banu Boriću koji kao samostalni gospodar cijele Bosne sa bosanskom vojskom pomaže ugarskim vojnim formacijama u njihovom ratu protiv Bizantijskog cara Manuela Komena. O ovim zbivanjima opširno piše bizantijski hroničar Kinamos, koji Bana Borića naziva saveznikom ugarskog kralja i jasno razgraničava Bosnu od ostalih država, tako 1154. godine pišući: "...Kada je bio blizu Save, odatle prema drugoj rijeci imenom Drina koja utječe drugdje i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je samostalna geopolitička jedinica, čiji narod živi svojim zasebnim, karakterističnim načinom življenja i upravlja sam svojim posjedima" (parafrazirano prema: Jo.Connamis: Historiarum epitome. lib III 7, A. Meineke, Bonn 1836.)

Bizantija ipak uspijeva ovladati Bosnom 1167. godine, te se Bosna po prvi put javlja i u tituli jednog bizantijskog cara. To stanje ne traje dugo. Nakon smrti bizantijskog cara Manuela Komena na vlast u Bosni 1180. godine dolazi Ban Kulin.

Poznata je uzrečica "Od Kulina Bana i dobrijeh dana", koja ima svoju potporu u činjenici da Bosna za vrijeme Bana Kulina ekonomski prosperira trgujući sa Dubrovnikom, u kom vremenu nastaje i najstariji pronađeni bosanski državni dokument, poznat pod nazivom "POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA", a koji datira iz 1189. godine i predstavlja vrstu trgovačkog ugovora sa Dubrovčanima.

Takođe javljaju se i prve vijesti o hereticima u Bosni, što doznajemo iz pisma zetskog kneza Vukana upućenog papi 1199. godine, gdje se knez žali da je Ban Kulin sa svojom porodicom i više od deset hiljada svojih podanika "prešao na krivo vjerovanje". Takve optužbe dovele su Bosnu i Bana Kulina u vrlo težak položaj, kada papa čak prijeti Bosni i krstaškim ratom, a zbog "širenja hereze po Bosni".

Vec 1200. godine papa traži intervenciju ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, čime započinje sa formiranjem veoma snažna koalicija između neprijatelja Bosne: pape, ugarskog plemstva i srpske dinastije Nemanjića, s ciljem uništavanja "heretičke" države Bosne.

Da bi izbjegao krstaški pohod na Bosnu, mudri Ban Kulin se pretvara da prihvata katolicizam, u stvarnosti ostajući bogumil, te Crkva Bosanska samo još više jača, čak šireči se i na susjedne države.

1203. godine dolazi do čuvenog skupa na Bilinom polju kod Zenice, koga saziva Kulin Ban i tu javno pred papinim emisarom izjavljuje da će narod u Bosni prihvatiti katolicizam, što papin emisar i prenosi papi, te Bosna time biva sačuvana od papinih krstaša. Međutim, čim je papin emisar otišao Ban Kulin i ostali Bošnjaci nastavljaju sve po starom.

Sljedeći veoma bitan momenat je dolazak na vlast u Bosni bana Ninoslava 1232. godine. On je bio rodbinski vezan za Bana Kulina. Sada se počinje prihvatati katoličanstvo pa su u srednjem vijeku Bošnjani bili većinom Bošnjani bogumili, a manjim dijelom Bošnjani katolici, a i malim dijelom Bošnjani pravoslavci, ali svakako jedinstven narod čija je država Bosna.

Većina heretika je glavni razlog da papa već 1234. godine ponovo poziva na krstaški rat protiv Bosne, uz činjenicu da je papa bio posebno razljućen po dobijanju vijesti da je bosanski Ban Ninoslav napustio katoličanstvo i ponovo pristupio Bosanskoj Crkvi. Rat izbija 1235. godine i traje tri godine, u kojem Bošnjaci pružaju žestok otpor križarima.

Križari uspijevaju izvršiti samo nešto pljačke i ubijanja, ali ništa značajnije ne postižu tim križarskim pohodom na Bosnu. Nakon uspješne odbrane Bosne od papinih križara, Ban Ninoslav učvršćuje trgovački ugovor s Dubrovnikom u kom se obavezuje da će sa svojom bosanskom vojskom štititi Dubrovnik od prijetnji iz Srbije.

Između 1241. i 1242. godine dolazi do najezde Tatara na Ugarsku, što Hrvati žele iskoristiti i izvući se iz ugarske države, te započinju rat protiv ugarskog kralja Bele IV, u čemu im bosanski ban Ninoslav pomaže 1243. godine. To stvara uslove za novi sukob između Ugarske i Bosne, koji se završava 1253. godine slamanjem bosanskog otpora.

Na vlast dolazi ban Prijezda, koji je inače bio Ninoslavov rođak, te se u potpunosti stavlja pod vlast Ugarskog Kralja. Međutim on ne vlada cijelom teritorijom Bosne, već dolazi do dvovlašća između njega a kasnije i njegovog nasljednika bana Prijezde II i bana Stjepana Kotromana, osnivača bosanske kraljevske porodice Kotromanić, što traje između 1267. i 1290. godine. Od 1290. do 1299. Bosnom vlada jedino Ban Stjepan Kotroman, a 1299. na scenu stupa plemićka porodica Šubić, te se ponovo uspostavlja dvovlašće u Bosni, ali ovog puta između bana Stjepana Kotromana i samozvanog "bana" Mladena I Šubića.

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i nakon što vlast nad dijelovima Bosne u kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin Ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava Ban Stjepan II Kotromanić i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Poslije sloma Šubića Bosna počinje prerastati u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro, ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (današnja Hercegovina), čime cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić takođe pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, od Dubrovnika do Splita te pripaja Bosni i Donje krajeve (Livno, Duvno, Glamoč, Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno sa Ugarskom te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić potom sklapa trgovački ugovor sa Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. on piše : "...Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina Bana..." Ovo je vrlo značajan dokument jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani (naziv "Bošnjani" je starinski naziv za Bošnjake), što se očituje i na svim službenim dokumentima bosanske države, a i na mnogim neslužbenim dokumentima kao što su glose na bogumilskim vjerskim knjigama te natpisi na stećcima gdje bogumili sebe nazivaju isključivo Bošnjanima tj. "dobrim Bošnjanima."

Ban Stjepan II Kotromanić snažno podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob sa papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da da veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni. Prema nekim izvorima smatra se da i on sam prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi u kom zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti: "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našiem jezikom..." Franjevci ubrzo formiraju bosanski franjevački vikarat, koji se vrlo brzo širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunije. Tako već 1385. godine Bosanski franjevački vikarat uključuje trideset i pet franjevačkih manastira od kojih su samo četiri bila na teritoriji države Bosne, a to su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine još 12 franjevačkih manastira biva izgrađeno širom Bosne, međutim Bosanska Crkva uprkos tome ostaje jaka cijelo vrijeme srednjovjekovne Bosne.

Godine 1350. Srbija napada Bosnu, a njen cilj bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva na koncu u potpunosti protjerati srpsku agresorsku vojsku cara Dušana sa bosanske zemlje.

Cijelo vrijeme vladavine Bana Stjepana II Kotromanića, bosanska država se privredno veoma razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog Kralja Ludovika I 1353. godine, tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i ložu Kotromanića približio svijetu više evropske politike. Te iste godine Ban Stjepan II Kotromanić umire i biva sahranjen u franjevačkom manastiru u Visokom. On ostavlja iza sebe bosansku državu koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, ali njena snaga je zavisila od saradnje između moćnih bosanskih plemićkih porodica, koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne.

Potom na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić koji u tom trenutku ima samo 15 godina te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa između bosanskog plemstva, dok vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu prednjači Ugarska na celu sa Kraljem Ludovikom I. Poslije ucvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje zahtijevati razne Bosanske oblasti, miješa se u Dubrovačko-Bosansku trgovinu i otvara ponovo pitanje Bosanske Crkve, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob između Tvrtka i Ludovika u kojem Tvrtko pobjeđuje.

Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja veliki dio Srbije uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim pripaja Bosni Zetu i južnu Dalmaciju uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske. U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše Kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom se, nakon osvajanja novih teritorija, kralj Tvrtko proglašava i kraljem Srbije a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Tvrtko zatim osniva bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", koji se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana jer su time dobili konkurenciju u trgovini, pa se koristeći činjenicu da država Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika uspijevaju privoliti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekat "Novi".

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na Balkanu. Država Bosna je bila prva država na Balkanu koja je u upotrebu uvela vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad.

Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale te kralj Tvrtko koristi ovu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, preuzevši potpunu kontrolu nad cijelom regijom zajedno sa otocima, i pripojivši Bosni Split, Trogir, Šibenik skupa sa otocima Bračom, Korčulom i Hvarom. Izvan Bosne ostaju jedino Dubrovnik i Zadar koji se tada nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.

U zadnjoj deceniji svoje vladavine kralj Tvrtko je suočen sa upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine te u ljeto 1388. godine kod Bileće kada Osmanlije bivaju poraženi od strane bosanske vojske na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem.

Nedugo potom bosanska vojska ponovo pod komandom kneza Vlatka Vukovića učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, pored Bošnjaka sačinjenoj još i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu Polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Iz bitke na Kosovu Bošnjaci se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitci, od svih naroda koji su učestvovali, najgore prolaze Srbi jer Srbija poslije te bitke kao država prestaje postojati narednih pola milenija.

Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva a i Ugarska takođe pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine Tvrtkov rodjak Stjepan Dabiša postaje novim bosanskim kraljem. 1394.,nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast Kralj Sigismund Luksemburški, bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i dijelovima Dalmacije koje osvaja novoustoličeni ugarski Kralj.

Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera Bosansko plemstvo da za Kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju koji je bio prougarski nastrojen.

1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti i prougarski orijentisanog Kralja Bosne Stjepana Ostoju pa na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II, inače vanbračnog sina slavljenog kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog Kralja Sigismunda Luksemburškog koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji šalje vojnu pomoć te ovaj ponovno uspostavlja svoju vlast 1409. Potom 1414. godine na scenu stupa novi snažan vojnopolitički element - Osmanlijsko carstvo.

Osmanlijsko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, pa ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne, i Tvrtka II i Turske Imperije s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi Ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u središnjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine Kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosansko prijestolje.


Bosna i Balkan 1400. godine

Nedugo potom i sam Kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj,jer je trebao Ugarsku pomoć protiv pobune Bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića,sina bivšeg Kralja Ostoje, koji uz Tursku pomoć u periodu od 1433. do 1435. godine ovladavaju većim dijelom Bosne.

Tvrtko II pak ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakteriše obnova Bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti Bosansko plemstvo postavlja na vlast Kralja Stjepana Tomaša.

Najmoćniji Bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog Kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, koji se okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije Kralja Tomaša, mada Bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" (njem. Vojvoda). Mnogo kasnije, u sklopu svoje dugoročne strategije "Zavadi pa vladaj" Austro-Ugarska će iskoristiti ovaj momenat iz historije Bosne i po toj njegovoj tituli južnu Bosnu preimenovati u "Hercegovina" (Vojvodstvo).

Turska ekspanzija tjera Kralja Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca koji na čelu sa "Vikarom od Bosne" po imenu Jacob de Marchia nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je Kralj Tomaš 1445. godine prešao sa bogumilstva na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Takođe, papa je bio opsjednut i pitanjem Bosanske Crkve, optužujući je po ko zna koji put za herezu. Tako 1459. Kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev započeti s progonima "heretika" u Bosni. Tomaš saziva starješine Bosanske Crkve i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo a od ostalih koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada se sklanja na prostorima južne Bosne, oko Huma, i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog Vojvode Stjepana Vukčića Kosače koji je i sam bio bogumilske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio tadašnji papa Pio II u svojim "Commentaria": " 'Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere', ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bogumile) kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskom, svom drugu u nevjeri." (Mehmedalija Bojić, "Historija Bosne i Bošnjaka", str.32, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.) Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjacima, koji se potpuno oglušuju o poziv Kralja Tomaša da pređu sa bogumilstva na katoličanstvo, mada mnogi bjehu i porobljeni i poslani u Rim gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo "na miran način".

Unatoč svemu tome bogumilstvo i dalje cvjeta među Bošnjacima te papa "mijenja taktiku", pa 1461. godine šalje svoje misionare širom Bosne, pokušavajuci preobratiti Bošnjake na katoličanstvo mirnim putem kada mu to već nikako nije uspijevalo nasilnim sredstvima.

Te iste godine Stjepan Tomašević, sin Kralja Tomaša, biva ustoličen za novog Kralja Bosne. On se suočava sa jakom prijetnjom od Turskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Turske Imperije. Ugarski Kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega Kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Turskoj Imperiji, čime je Turska uvjetovala mir Bosni.

Godinu dana poslije, 1463. velika Turska vojska pod komandom Mehmeda II napada Bosnu. Prva Bosanska tvrđava koja je pala bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20. juna 1463., pa Kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen Turskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen od strane Turske vojske.

Poslije toga Bošnjaci sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Turskom i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine postaje dijelom Turske Imperije, a većina Bošnjaka, prvenstveno bogumila, ponajviše usljed podudarnosti simbolike bogumilsko-ilirske tradicije sa islamskom (polumjesec i zvijezda), prihvata Islam kao svoju vjeru.

Poslije zauzimanja bosanskog kraljevstva Turska Imperija pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Turske Imperije.

Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko Kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske Kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska Imperija priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog Kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Turska Imperija preuzima postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom.

Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju svoje bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanoj još od strane Kralja Tvrtka I, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada po njemu zove Herceg-Novi.

Čovjek pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II, bio je jedan od najuspješnijih vojskovođa Turske Imperije u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu i cijelu Anatoliju te daje sebi titulu "Fatih", što u prijevodu znači "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju kada je umro 1481. godine.

Turska Imperija je bila u svojoj suštini vojna organizacija koju su interesovala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za obezbjeđivanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novca za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva, iz kojih se mogu vrlo precizno vidjeti, što se Bosne tiše, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na Islam, jer su ovi poreski registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, te to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promijenilo etničku sliku Bošnjaka.

Prvi porezni registar Turska Imperija uspostavlja u Bosni vec 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne bas veliki broj Bošnjaka prelazi na Islam, da bi već po poreznom registru iz 1520. broj Bošnjaka-muslimana prešao 45% ukupnog broja Bošnjaka, dok nam porezni registar iz 1624. govori da u Bosni živi oko 150.000 Bošnjaka-katolika, oko 75.000 Bošnjaka-pravoslavaca i čak 450.000 Bošnjaka-muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjaka na Islam je trajao oko 150 godina i nije se desio preko noći, niti prisilno, odnosno Bošnjaci su bili jedinstven narod ilirsko-keltskog porijekla sa svojom državom Bosnom.

Bosna je cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih porodica, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjaci u Bosni vremenom potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Turske Imperije.

Iz već spomenutih poreskih registara može se vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja po Bosni. Tokom Srednjovjekovne Države Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjacima bogumilima, sa gotovo nikakvim rezultatom izuzev nešto malo pravoslavaca u manjem dijelu jugoistočne Bosne.

Međutim po ulasku Bosne u sastav Turske Imperije vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u Bosni, kada se tu nastanjuju Vlasi(pravoslavni stočari) a još jedan dio Bošnjaka prihvata pravoslavlje. Važno je reći i da je Turska Imperija preferirala pravoslavce u odnosu na katolike, prvenstveno zbog činjenice što konstantno ratuje sa velikim brojem katoličkih zemalja.

Godine 1580. uspostavlja se Bosanski Ejalet. Unutar Turske Imperije, Ejalet (Pašaluk) je bio najveća društveno-politička jedinica, koja se sastojala iz više Sandžaka. Do 1580. i Bosna je bila u statusu Sandžaka, a od 1580. godine stiče status Ejaleta. Bosanski Ejalet je bio pod upravom Paše ili Beglerbega, a uključivao je cijelu modernu Bosnu, plus dijelove Bosne koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije.

Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane Turske Imperije; dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više Ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme okupacije od strane Turske Imperije.

Prvo sjedište Bosanskog Ejaleta je bilo u Banjoj Luci, koje se 1639. godine seli u Sarajevo, pa zatim u Travnik 1697. i opet u Sarajevo 1850. godine.

Iako je Bosna bila pod vlašću muslimana, to nije uopšte uticalo na slobodu vjeroispovijesti pripadnika ostalih religija. Državna politika se uopšte nije sastojala u tome da se Bošnjaci prisile da pređu na Islam, niti da se prisiljavaju da se ponašaju kao muslimani. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez Turskoj Imperiji redovno isplaćuje. Nikakve smetnje nisu pravljene katolicima, pravoslavcima ili jevrejima, kojima je apsolutno bilo dozvoljeno da ispovijedaju svoju vjeru u čemu su čak bili i stimulirani značajnim Sultanovim donacijama za izgradnju svojih vjerskih objekata.

Bošnjaci muslimani su s islamom prihvatili orijentalni način življenja i preko njih su ga prihvatali i Bošnjaci-pravoslavci i Bosnjaci-katolici. Bošnjaci su bili jedan od naroda koji je živio na orijentalni način ne odbacivši svoje evropske tradicije i ne prihvativši "isključivo tursko" kako neki žele reći. Ustvari, Bošnjaci su potpuno očuvali svoje ime, imali lokalnu vlast, kao i dolazili izuzetno malo u dodir sa Turcima. Porez se isplaćivao redovno pa i kada je umjesto Bošnjaka lokalni upravnik bio osmanlijski namjesnik; ipak i u tim okolnostima Bošnjaci su većinom zadržali svoje prepoznatljive karakteristike.

U zemljama pod vlašću Turske Imperije bilo je više vrsta civilnih zakona a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane Kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala Kadiluk. Određeni broj Kadiluka je činio Sandžak, nad kojim je administraciju vršila vojska. Više Sandžaka su činili Ejalet, odnosno Pašaluk.

Veoma značajna godina za Bošnjake je 1631., kada Mehmed Hevaji Uskjufi iz Dobrnje kod Donje Tuzle objavljuje i prvi zvanični Bosanski Rječnik. Radilo se o Bosansko-Turskom rječniku, i sve do kraja okupacije Bosne od Turske Imperije bosanski jezik biva jedan od službenih jezika unutar Turske Imperije. Autograf ovog rječnika nalazi se u Uppsali (Švedska).

Na vojnom planu u ovom periodu Bošnjaci bivaju regrutovani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodila Turska Imperija: od rata protiv Austrije od 1593. do 1603.,rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669.,te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja koje traje sve do 1683. kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom Bosanskih Spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Takođe, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je međutim bio uspješno odbijen.


Bosna i Balkan 1600. godine

1697. godine dešava se jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 Austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branioce zatič e potpuno nespremne za borbu,te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo koje je tada bilo sjedištem Bosanskog Ejaleta, i poprilicno veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska biva ubrzo potisnuta iz Bosne a sam rat sa Austrijancima završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira" koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine.

Ovaj rat odnosno sporazum označavaju prvi veliki vojni poraz Turske Imperije jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije.

Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Tursku Imperiju koja je "jedva dočekala" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dešava 1714. godine, a poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovo postaje saveznikom Venecije te skupa bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijani. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, nakon čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.

Sve ovo je imalo za posljedicu da Turska Imperija povisuje poreze Bošnjacima te se dešavaju velike pobune Bošnjaka protiv Turske Imperije 1727., 1728., 1729. i 1732. godine.

Sljedeća veoma bitna godina je 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke te dolazi do novog primirja 1739. godine kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne.

Potom ponovo dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Turske Imperije, koje se dešavaju u periodu između 1745. i 1747. godine. Poslije velike pobune Bošnjaka u Mostaru 1748. godine Sultan šalje pismo upravitelju Bosne Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!

Slijedeći naredbu, Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja Bošnjacima i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovo nastavilo biti centrom nezadovoljstva Bošnjaka prema Turskoj Imperiji, tako da Mehmed-paša šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine da uguši pobunu.

Godine 1788. razvijen je plan o osvajanju Balkana od strane Ruske Carice Katarine Velike i Austrijskog Cara Josipa II, te ubrzo Rusija i Austrija poduzimaju veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima-muslimanima ukoliko ovi polože oružje i predaju se, a takođe su se nadali i velikoj podršci Bošnjaka katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti.

Kada je 1788. godine Bosna napadnuta, manji dio Bošnjaka uistinu pristupa Austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjeroispovijesti pruža zestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljnji prodor. Bošnjacima je išla na ruku i činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku te konačno odustaju od agresije 1791. godine, praktično i ne ušavši u Bosnu. U strahu od jake koalicije, Sultan zauzvrat odobrava Austrijskom Caru oficijelni status "zaštitnika kršćana" koji su živjeli unutar Turske Imperije.

Na samom početku ovog perioda dešavaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjeda. Rusija i Austrija ulaze u rat sa Napoleonom Bonapartom, koji poslije niza pobjeda nad Austrijom zauzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine, tako formirajući, po prvi put u historiji, Bosansko-Francusku granicu.

Napoleon postaje saveznikom Sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije a Francuzi su takođe prisutni i na teritoriji Bosne u nekim manjim sukobima kao na pr. u suzbijanju manje pobune u jugoistočnoj Bosni kom prilikom pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu blizu Neuma.


Bosna i Balkan 1800. godine

Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je prije svega bila uspostava Kapetanija u Bosni. Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava puteve sigurnim od razbojnika i da obavlja razne druge policijske i administrativne poslove. Teritorija kojom je upravljao zvala se Kapetanija, koja je mogla biti manja ili veća od Kadiluka. Tokom 17.-tog stoljeća ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a takođe su bile proširene i ingerencije samih Kapetana, tako da su neke porodice počele tretirati Kapetanije kao nasljednu instituciju.

U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine u Bosni je bilo 12 Kapetanija, da bi krajem 18.-tog stoljeća njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu.

Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, Kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Turskoj Imperiji. Međutim nisu više stranci direktno vladali nego sami Bosnjaci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegovanom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod okupacijom Turske Imperije.

1813. godine Sultan pokusava umanjiti ovu nezavisnost te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu koji je imao zadatak započeti proces ukidanja Kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku sačinjenu od Turskih i Albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a 1820. godine izvršeni su i napadi na Mostar i Srebrenicu te su ubijena dva Kapetana: u Banjoj Luci i u Derventi. Novi Sultan Mahmut II 1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na otpor u Bosni te Sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u čemu ovaj postiže veoma malo uspjeha.

Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein Kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine Bosanska vojska sa Husein Kapetanom na čelu osvaja Travnik i zarobljava Vezira te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom Veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno Sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu Čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo gdje bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein Kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne odnosno potpunu nezavisnost Bosne biva ugušen tek 1850. godine.

Godine 1836. nekoliko Kapetana iz okoline Bihaća dižu pobunu koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika ali i ta pobuna biva uskoro ugušena od strane regularnih trupa Turske Imperije.

1850. godine Sultan šalje u Bosnu Omer-pašu Latasa koji do kraja 1850. uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida Kapetanije te uvodi novi sistem vlasti, koji je podijelio zemlju na 9 oblasti od kojih je svaka bila pod vlašću Kajmakama.

Godine 1877. Rusija zajedno sa Austrijom objavljuje rat Turskoj Imperiji i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Carigrada (Istanbul), poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uslove koji su ovako išli puno više njima u prilog negoli njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovom sporazumu Rusija obezbjeđuje Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Turske Imperije. Bosna pak je po tom dogovoru ostala dijelom Turske Imperije, uz velike reforme, dok po članu 14. tog sporazuma bosanski prihodi se od tada pa u naredne tri godine moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe.

Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigovan u julu 1878. u Berlinu na čuvenom "Berlinskom kongresu" gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod vlašću Turske Imperije, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.

Kada su iz Bosne otišli Turci, Bošnjaci žele stvoriti nezavisnu državu i stvaraju vojsku koja se bori protiv Austro-Ugarske, ali Austro-Ugarska vojska uspijeva okupirati Bosnu. Posljedica je da u sklopu svoje imperijalne politike "Zavadi pa vladaj" Austro-Ugarska odvaja fizički Sandzak od Bosne, te vrši administrativno odvajanje južne Bosne kroz promjenu tradicionalnog imena Bosna u "Bosna i Hercegovina". Isto tako već krajem Osmalijskog doba stvorila se nova pojava u Bosni - tzv. Bosanski Srbi odnosno Hrvati. Naime, novonastale Srbija i Hrvatska su htjeli stvoriti veliku Srbiju odnosno veliku Hrvatsku i zato su slali svoje poslanike u Bosnu. Tako su se većina Bošnjaka-pravoslavaca i Bošnjaka-katolika odvojili iz bošnjačke nacije u tzv. "bosansko-srpski narod" i tzv. "bosansko-hrvatski narod" i postali "Srbi" i "Hrvati" koji žive u Bosni. Ovako su Bošnjaci postali velikom većinom Bošnjaci-muslimani a manjim dijeloma Bošnjaci-pravoslavci i Bošnjaci-katolici, ali još uvijek jedinstven narod čija je država Bosna i čiji je integritet za cjelokupnu međunarodnu zajednicu neupitan upravo radi okolnosti vanjskog pritiska (od Srbije i Hrvatske) pod kojim je došlo to ovih nelogičnih i samo naizgled demografskih promjena, koje međutim van granica Bosne nemaju nikakvu pravnu težinu.

Promjene koje su uslijedile Austro-Ugarskim osvajanjem Bosne bile su teške za Bošnjake. Oni su tako došli u dodir sa evropskom kulturom, ali i većinom zadržali svoj orijentalni način življenja kakav su prihvatili još davno prije osmanlijskih osvajanja, u bogumilsko odnosno ilirsko doba.

U ovo vrijeme se vidi i jak razvoj Bosne - po izgradnji novih zgrada, ulica i zemaljske infrastrukture. Ali, nacionalno ime Bošnjaka se uskoro zabranjuje, skupa sa imenom bosanskog jezika, pa se uvodi izmišljeni srpskohrvatski jezik u Bosnu. Austrija početkom 20.-og stoljeća pripaja (aneksira) Bosnu svom dijelu carstva. U Bosni se stvorila organizacija Mlada Bosna koja se borila protiv Austro-Ugarske ali je sarađivala sa srpskom organizacijom pod vođstvom srbijanskog obavještajca Apisa, koja je htjela veliku Srbiju. Februara 1914. godine, dok je Austro-Ugarski princ i nasljednik krune Franz Ferdinand sa svojom trudnom suprugom Sofijom bio u posjeti trupama u Sarajevu, oboje bivaju ubijeni u atentatu koje organizuje Gavrilo Princip i iza kojeg je stajala srpska organizacija. Saznavši u toku istrage uhvaćenih članova i saradnika Mlade Bosne, ko stoji iza atentata, Austro-Ugarska, napada Srbiju u čiju odbranu se stavljaju Rusi. Lančanom reakcijom sve više država se miješa i ubrzo započinje prvi svjetski rat (Veliki Rat) u kojem su se Bošnjaci borili u Austro-Ugarskoj vojsci.

Kad je Austro-Ugarska izgubila rat Bosna i Hercegovina je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije: Kraljevina Jugoslavija) ali su to Srbi više gledali kao veliku Srbiju: srpski kralj je vladao, u državnom parlamentu su većinom sjedili Srbi, dok je srpska vlast otvoreno oduzimala Bošnjacima imanja i ukinula Bosni i Hercegovini državnost.

1941. Nijemci su napali Kraljevinu Jugoslaviju i u hrvatskoj su hrvatski fašisti Ustaše došli na vlast i postali saveznici Nijemaca i dobili Nezavisnu Državu Hrvatsku kojoj je pripojena Bosna i Hercegovina. Ustaše su ubijale i zlostavljale Bošnjake-pravoslavce, Srbe, Jevreje i druge narode koji su živjeli u toj državi. U Srbiji su stvoreni srpski fašisti četnici koji su ušli u Bosnu i Hercegovinu i ubijali i zlostavljali Bošnjake-muslimane. Ali Bosnu i Hercegovinu su oslobodili partizani i ona je postala dio Socijalističke Fedrativne Republike Jugoslavije u kojoj je vladao Josip Broz Tito.

1945. Bošnjaci su dobili nazad svoju državnost i postali ravnopravni drugim narodima ali bez nacionalnog imena. Bosna i Hercegovina se snažno razvijala i Bošnjaci su poprimili moderne načine života, ali i zadržali orijentalne. Pred kraj 20.-og stoljeća ekonomija je počela zapadati u krize i Tito je dao veću nezavisnost narodima. Tito umire 7. maja 1980. Nakon Titove smrti Predsjedništvo SFRJ se rotiralo sa predstavnicima iz svih šest Republika i dvije Autonomne Pokrajine. Ovo je činilo vlast u post-titovskoj Jugoslaviji izuzetno nestabilnom. Dolaskom na vlast u Srbiji srpskog nacionaliste Slobodana Miloševića koji je htio veliku Srbiju odnosno dominaciju Srba Jugoslavijom, počinje posljednje poglavlje u burnoj historiji Bosne.

U Bosni i Hercegovini predsjednik je postao bošnjački nacionalista Alija Izetbegović, koji je zaslužan za orgaizovanje referenduma na kom se dvotrećinska većina stanovništva izjasnila za nezavisnost. Tako je Bosna i Hercegovina 1992. postala internacionalno priznata država. Ali Srbi koji su živjeli u Bosni i Hercegovini su se naoružali uz pomoć srbijanskih generala Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), i u Bosnu i Hercegovinu je usla jugoslavenska vojska JNA koja je time postala srpska vojska. Srbija je skupa sa većinom "Srba" koji su živjeli u Bosni i Hercegovini započela agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Srbijanci i "Srbi" su: osvajali bosanke teritorije u krvi, odvodili bošnjačke muškarce u logore gdje su ovi ubijani i zlostavljani srednjevjekovnom okrutnošću, bošnjačke žene i djevojčice bez obzira na starosnu dob su silovane, često čak i djeca i cijele familije ubijane, cijeli gradovi su držani pod opsadom (Sarajevo, Mostar, Goražde, Srebrenica...) i isključivani im voda i struja pri čemu nije dopuštan ulazak hrane, te su bacane granate na civile i dopuštano da njihovi snajperisti ubijaju svakoga koga bi uhvatili u puškomet pa čak i malu djecu...

Alija Izetbegović je stvorio bosansku vojsku koja je branila Bosnu i Hercegovinu i borila se da je sačuva. U incidentnim slučajeva njene su jedinice ubijale i zlostavljale Srbe ali ovo su bili pojedinačni zločini izvršeni od strane pojedinaca u bosanskoj vojsci. Zločini u Bosni vršeni su u omjeru 99 naprema 1 u korist zločina od strane srpskih i hrvatskih armada. Jula 1995. srbijansko-srpska vojska ušla je u od Ujedinjenih Nacija "zaštićenu zonu" Srebrenicu i ubili preko 8000 Bošnjačkih dječaka i muškaraca, što je najveći zločin u Evropi poslije drugog svjetskog rata. Prema više presuda Internacionalnog Suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, sa sjedištem u den Haagu u Nizozemskoj, Srbija je odgovorna za genocid nad Bošnjacima.

Srbijanci i bosanski "Srbi" su ubijali i zlostavljali i bosanske "Hrvate". "Hrvati" koji su zivjeli u Bosni i Hercegovini su se naoruzali i u Bosnu i Hercegovinu je usla regularna vojska Hrvatske ali se počela boriti protiv bosanske vojske. Tako je Hrvatska skupa sa većinom bosanskih "Hrvata" započela agresiju na Bosnu i Hercegovinu. "Hrvati" su osvajali i odvodili bošnjačke muškarce u logore gdje su ubijani i zlostavljani, zlostavljali su bosanske žene a nekad čak i djecu. Cijele familije se ubijane, rušeni ili oštećivani gradovi te kulturno-historijski spomenici od neprocjenjive vrijednosti (Stari Most u Mostaru).

Bosanska vojska je bila prinuđena braniti Bosnu i Hercegovinu i od Hrvata i "Hrvata", i bilo je incidenata gdje je ubijala i zlostavljala "Hrvate". To su međutim bili pojedinačni zločini izvšeni od pojedinaca u bosanskoj vojsci.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu se završava dogovorom u Datonu, Ohio (SAD) gdje je unutar-državno (ne i internacionalno!) "priznata" Republika Srpska koju je srpska vojska stvorila kroz agresiju, a ostatak Bosna i Hercegovina postaje Federacija Bosne i Hercegovine. Bošnjaci svih vjeroispovjesti uspjeli su boreći se u Armiji BiH odbraniti teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne, za šta se nastavljaju boriti na miran način.

Bošnjaci danas

Datoteka:BBiH3.PNG
Područja Bosne i Hercegovine gdje Bošnjaci čine većinu stanovništva (I područja sa značajnim brojem Bošnjaka).
Datoteka:Etnicka mapa BiH 1991.jpg
Etnička mapa BiH 1991. godine

Danas, nacionalna svijest je prisutna kod većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U toj državi, Bošnjaci čine veliku većinu na području doline rijeke Bosne i zapadne Bosanske krajine, a također čine značajan dio stanovništva Hercegovine. Trenutno se smatra da Bošnjaci čine između 95% i 98% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. No, bez popisa nemoguće je znati zasigurno.

Nacionalna svijest se je isto proširila među Bošnjaka u susjednim državama. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori (Naročito u Sandžak području). Grad Novi Pazar ima največe Bošnjačko stanovništvo izvan domovine.

Još 40.000 Bošnjaka se nalaze u Hrvatskoj, a 32.500 žive u Sloveniji. Međutim, neki od njih su se izjasnili kao "Muslimani" ili "Bosanci" na zadnjim popisama. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17.000 Bošnjaka.


Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi, i Turskoj.

U nekim od tih zemalja (Naročito u Turskoj) bivše generacije Bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrirane u domaće stanovništvo. Ipak, većina su Bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu, i često posjete Bosnu i Hercegovinu.

U Sjedinjenim Američkim Državama gradovi sa najvećim brojem Bošnjaka su Sent Luis i Čikago. Manje Bošnjaka žive u gradovima poput Jutike ili Hemtremika, ali tu čine veći dio ukupnog stanovništva. U Kanadi, najveće Bošnjačke zajednice su u Torontu i Vankuveru.

Bošnjačka nacija još uvijek ima par značajnih problema da riješi. Najprije treba se proširiti nacionalna svijest među tim koji se još uvijek smatraju "Muslimani u smislu narodnosti" ili "Bosanci". Također, standardizirani bosanski jezik treba zamjeniti stari srpsko-hrvatski koji su učili nekoliko generacija Bošnjaka. Ipak, što se tiče nacionalne svijesti, Bošnjaci su danas u daleko boljem položaju nego što su bili prije samo petnaest godina.

Kultura

Glavni Članak: Kultura Bošnjaka

Glavni članak: bosanski jezik

Datoteka:Uskufi.jpg
Bosansko-turski rječnik M. Uskufija, 1632. god.

Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.

Postanak i povijesni razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:

  • jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tijekom 3 stoljeća uoči Osmanskoga osvojenja
  • utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik- na različite načine u različitim vremenima
  • relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću
  • budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom povijesnih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen
  • no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

Religija

Careva džamija, Sarajevo.

Glavni članak: Islam u Bošnjaka

Bošnjaci su relativnom većinom muslimani. Oni su uglavnom hanefijski Suniti, iako su sufije imali veliki historijski utjecaj na ovim prostorima. Međutim, zbog suvremenih uticaja tokom prethodnih 75 godina danas ima i ateista, agnostika, i deista Bošnjaka (Prema procjenama iz 1991. godine ovakvi su činili do 10% ukupnog stanovništva). Ostatak Bosnjaka cine pravoslavci i katolici, usljed sirenja tih vjera u Bosni u srednjem vijeku i kasnije.

Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom Osmanlija u 15. stojeću. Širenje Islama je u početku bilo sporo ali se je ubrzalo sa nastankom muslimanskih naselja okupljenih oko islamskih kulturnih ustanova poput džamija i tekija.

Stanovništvo Bosne je prihvatilo Islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u Islamizaciji Bosne je bila relativna slabost crkve i kršćanstva na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje. Tokom srednjeg vijeka Katolička i Bosanska crkva su se natjecali za vjernike ali nijedna nije bila vrlo dobro organizovana. Zbog toga bilo je vrlo lahko da brojni Bosanci zamijene njihovo staro pučko kršćanstvo za pučki Islam.

Kao i kod mnogih drugih muslimanskih naroda, Islam u Bošnjaka je zadržao razne lokalne uticaje. Na primjer, alkoholna pića su u Bošnjačko muslimanskoj zajednici smatrana manjim grijehom, dok se je svinjetina smatrala apsolutno neprihvatljivom. Također, običajna ženska odjeća nekih islamskih zemalja nije postala popularna među Bošnjakinjama sve do 19. stoljeća i Austro-Ugarske okupacije.

Trebalo bi se isto napomenuti da je u 16. stoljeću postojao posebni Bošnjački pravac Islama. Osnivač je bio Hamza Hali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Poznat kao Hamzevijski Islam, njegov rast je prekinuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1753. godine. Smatra se da se je Hamzevijski Islam sastojao od mješovitih Islamskih i Kršćanskih uticaja.

Vođa Bošnjačke Islamske zajednice je reisu-l-ulema. Trenutni reisu-l-ulema je Mustafa Cerić. Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "Bosanski" Islam ali podržava "Evropski" Islam u Bosni i širom Evrope. Također podržava prijateljske odnose sa zapadnim svijetom i kulturom.

Simboli

Datoteka:Muslimanska zastava.gif
Primjer Bošnjačke zastava iz Osmanskih doba.
Datoteka:Zastava sandzak.gif
Zastava Bošnjaka u Sandžaku
Datoteka:Zastava bosnjaka.gif
Stara zastava RBiH, popularni simbol Bošnjaka.

Brojni historijski simboli su povezani sa bošnjačkim narodom. Tradicionalne bošnjačke boje su zeleno, bijelo, žuto, i plavo. Najpoznatiji bošnjački simboli su polumjesec i lijljan (lat. lillicum bosniacum).

Prvi bošnjački simboli potječu iz vremena bosanskih banova. Navedeni simboli su najčešće ljiljani, koji se mogu vidjeti i na stećcima. Najpoznatiji primjer bošnjačke zastave je ona iz vremena Tvrtka I Kotromanićima, bijela zastava sa plavim grbom sa šest zlatnih ljiljana.

Bošnjačke zastave iz Osmanske ere obično su polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi. Zastava nezavisne bosanske države u 19. stoljeću bila je slična prethodnoj, ali polumjesec i zvijezda su bili žuti umjesto bijeli.

Zastava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kao i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, su popularni simboli među Bošnjacima. Dizajn je baziran na osnovu starog grba bosanske dinastije Kotromanići, plavi grb sa šest zlatnih ljiljana.

Neke bošnjačke organizacije sastavljaju ove dvije različite zastave, kao na primjer u dizajnima gdje umjesto zvijezde polumjesec sadržava ljiljan. Najpoznatiji primjer ovoga je grb Bošnjaka Sandžaka.

Na grbu Federacije Bosne i Hercegovine, nalazi se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi. Također na nišanima bosanskih šehida, nalazi se uklesan ljiljan, kao simbol bošnjaštva.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Historija_Bosne_i_Hercegovine&oldid=32759"