Simfonija br. 18 (Mozart)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Simfonija br. 18 u F-duru, KV  130, bila je posljednja od tri simfonije koju je komponovao Wolfgang Amadeus Mozart u maju 1772. godine, kada je imao šesnaest godina.[1] Iako ova simfonija nije jedno od njegovih najboljih kompozitorskih ostvarenja u ovom muzičkom žanru, simfonija je veoma dobro osmišljena s obzirom na Mozartovu mladost.

Stavci u simfoniji i muzička instrumentacija[uredi | uredi izvor]

Simfonija je komponovana za dvije flaute, četiri roga i gudače. U ovoj simfoniji nema oboe, već je po prvi put zamijenjena flautama. Mozart je koristio i drugi par rogova u prvom i drugom stavku, što je rijetkost u njegovom muzičkom opusu.[1] Na osnovu muzičke instrumentacije moglo se očekivati da ova simfonija ima herojski ili možda čak i mišićav zvuk, ali to je svečano muzičko djelo, svijetlo u raspoloženju i raznobojno orkestrirano.


\new Staff <<
  \new Voice \relative c'' {
    \tempo "Allegro"
    \key f \major
    \voiceOne
    f16(\p c8.) \repeat unfold 6 { c8-. } |
    \appoggiatura d16 c( bes8.) \repeat unfold 6 { bes8-. } |
    \appoggiatura c16 bes( a8.) \repeat unfold 6 { a8-. } |
  }
  \new Voice \relative c' {
    \voiceTwo
    r4 f a f |
    r4 g8. f16 e4 c |
    r4 f8. e16 d4 c |
  }
>>

Simfonija br. 18 KV 130 u F-duru ima 4 stavka:

  1. Allegro, 4/4
  2. Andantino grazioso, 3/8
  3. Menuetto — Trio, 3/4
  4. Allegro molto, 4/4

Analiza[uredi | uredi izvor]

Prvi stavak u simfoniji, Allegro otvara se spuštajuċom melodijskom temom čiji izniman način odiše energijom i radošću. Mozart uskoro predstavlja još jednu temu čiji je osjećaj radosti još veći, jer se njegova muzika širi kroz smijeh i razigranost. Nakon ponavljanja ekspozicije (izlaganja), dat je kratak razvojni odjeljak u kome se raspoloženje pretvara u ozbiljnije. Slijedi ponavljanje i stavak se završava u veselom raspoloženju.

Drugi stavak je malo življi od svoje Andantino grazioso oznake, ali njegov lagani način i još uvijek prilično opušten ritam čine njegov pomalo pastoralni karakter kontrastom u odnosu na energičnu muziku koja otvara ovaj stavak. Treći stavak je dvominutni Menuet oštrog svečanog duha, sa prigušenim, ali dostojanstvenim srednjim dijelom.

Finale pod nazivom Molto allegro, traje oko sedam i po minuta, je najduži stavak u ovoj 20-minutnoj simfoniji. Isto tako je i najrazličitiji, krećući se od instrumentalno zahtjevnog, ali sitnog načina sviranja glavne teme ka razigranim, pa čak i duhovitim elementima pomoćnog materijala. Međutim, osećaj svečanosti je očigledan, čak i u tišim, bezbrižnijim muzičkim prelazima nasuprot energičnim.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Mozart, Wolfgang Amadeus (2005). Die Sinfonien III. Kassel: Bärenreiter-Verlag.  Nepoznat parametar |translator= ignorisan (predloženo: |others=) (pomoć) ISMN M-006-20466-3