Simfonija br. 25 (Mozart)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Simfoniju br. 25 u g-molu, KV 183/173 dB, napisao je Wolfgang Amadeus Mozart u oktobru 1773,[1] nedugo nakon uspjeha njegove opere seria, Lucio Silla. Navodno je završio njeno komponovanje 5. oktobra, samo dva dana nakon završetka njegove Simfonije br. 24, iako to još nije dokazano. Njen prvi stavak nadaleko je poznat kao muzika s početka filma Miloša Formana Amadeus.[2]

Stavci u simfoniji[uredi | uredi izvor]

Simfonija je komponovana u standardnom klasičnom obliku:

  1. Allegro con brio, 4/4 u g-molu
  2. Andante, 2/4 u E-Duru
  3. Menuetto i trio, 3/4 u g-molu, trio u G-Duru
  4. Allegro, 4/4 u g-molu

Uvod u stavak Allegro con brio:

Musical scores are temporarily disabled.

Uvod u stavak Andante:

Musical scores are temporarily disabled.

Uvod u stavak Menuetto:

Musical scores are temporarily disabled.

Uvod u Trio:

Musical scores are temporarily disabled.

Uvod u stavak Allegro:

Musical scores are temporarily disabled.

Analiza[uredi | uredi izvor]

Prvi i četvrti allegro stavak u Simfoniji br. 25 u g-molu napisani su u sonatnom obliku, dok je sporiji drugi stavak Andante napisan u obliku operne arije.[3] Početni stavak Allegro con brio započinje poznatom temom, sinkopiranom i bez prekida, prije snažnog nastavka simfonije. Ističući se na raznim mjestima u prvom stavku, ova tema ugrađuje osjećaj prigušene tjeskobe, čak i smrti, dok u obliku "sotto voce" zvukovi oboa suptilno lebde u nostalgičnoj pjesmi s dugotrajnim notama. Središnja razvojna sekcija je karakteristična po svojim sukobljenim sekvencama. Koda u stavku je izgrađena na kanonu početne teme i otkriva upečatljivi osjeċaj zabrinutosti koja produžuje "napetost" u narednim stavcima.

Andante koji slijedi oštro je u kontrastu sa snažnim zvukom koji se mogao čuti u prvom stavku. Zvučne sekvence i modulacije u ovom sporom stavku ipak su izrazito patetični, i napetost u andanteu je možda još veća nego u prethodnom allegro stavku. Treći stavak menuet i trio napisan je u trodijelnom plesnom obliku i odiše nostalgijom, tugom, melanholijom. Glavna riječ u trio sekciji povjerena je puhačima i jedini je radosni dio u simfoniji.

Sa završnim allegro stavkom, višestruko pulsirajuċi arpeggio s početka simfonije nastavlja se sve više, što ovom finalu daje zadatak da prikaže tjeskobu koja probija u cijeloj simfoniji.

Ova shema simfonije u g-molu, gdje samo trio sekcija reagira na gravitaciju andante-a, nestabilnosti menueta i žestini allegra iz prvog stavka i finala, tačno će se ponoviti 1788. godine u Simfoniji br. 40.

Stil i utjecaj[uredi | uredi izvor]

Simfonija br. 25 smatra se Mozartovom prvom "tragičnom" simfonijom i napisana je u Sturm und Drang stilu.[3] Sa svojim širokim melodijskim linijama i živahnim muzičkim idejama, ova simfonija ima osobine tog stila. Dijeli neke osobine s ostalim simfonijama tog vremena, te je vjerovatno nadahnuta Simfonijom br. 39 Josepha Haydna, koja je također u g-molu.[4] Pokret Sturm und Drang (Oluja i stres) u muzici sadržavao je dramatične emocionalne krajnosti često predstavljene molskim ključevima kao u ovoj simfoniji, te dramatičnim i naglim promjenama tempa, dinamike, izražajnih muzičkih elemenata i s efektima poput upotrebe tremola.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mozart, Wolfgang Amadeus (2005). Die Sinfonien III. Kassel: Bärenreiter. str. XIII. Nepoznat parametar |coauthors= zanemaren (predlažemo |author=) (pomoć) ISMN M-006-20466-3
  2. ^ Milos Forman (režiser) (1984). Amadeus. Događaj se dešava na u početku filma.
  3. ^ a b "Wolfgang Amadeus Mozart - Simfonija br. 25 u g-molu". themco.ca. Pristupljeno 28. 5. 2020.
  4. ^ H. C. Robbins Landon, Haydn: Chronicle and Works, 5 vols, (Bloomington and London: Indiana University Press, 1976–) vol. 2, Haydn at Eszterhaza, 1766–1790