Srpskohrvatski jezik
 | Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena. |
| Srpskohrvatski jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski | |
|---|---|
| Regije govorenja | Balkan (Jugoistočna Evropa) |
| Države govorenja |  FNRJ/SFRJ |
| Jezička porodica |
|
| Službeni status | |
| Služben u | SFRJ (1945–1992) SRJ (1992–1997) Bosna i Hercegovina (1992–1995)[1] Srbija (do 2006.)[2] |
| Regulator(i) | --- |
| Jezički kod | |
| ISO 639-1 | sh |
| ISO 639-2 / 5 | scr, scc |
| ISO 639-3 | hbs |
| Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika | |
Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, u novije vrijeme bosansko-hrvatsko-srpski (BHS) ili bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski (BCHS),[3] pluricentrični je južnoslavenski jezik kojime govori oko 19 miliona ljudi na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski su normativne varijante srpskohrvatskoga jezika, zasnovane na istočnohercegovačkom dijalektu štokavskoga narječja.
Srpskohrvatski jezik je rezultat je Bečkog književnog dogovora iz 1850. godine na kojem je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slavena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine, karakterističan po štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru.[4] Služio je kao lingua franca bivše Jugoslavije, bivajući jedinim zvaničnim jezikom Kraljevine Jugoslavije (pod tadašnjim imenom 'srpsko-hrvatsko-slovenački') te zvaničnim jezikom četiri republike bivše SFR Jugoslavije: SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj. Raspadom SFRJ tokom 1990-ih srpskohrvatski jezik prestaje biti u zvaničnoj upotrebi, te se iz njega razvijaju savremeni bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski književni jezici.
Savremena lingvistika i slavistika je podijeljena oko klasifikacije srpskohrvatskog jezika; pored teorije pluricentričnosti, pojavila se i teorija jezičkog dijasistema ('srednjejužnoslavenski dijasistem'), dok ga svjetska lingvistička organizacija SIL International smatra živim makrojezikom sa ISO 639-3 identifikatorom hbs.[5]
Srpskohrvatski jezik ima nekoliko specifičnosti: tri izgovora ekavski, ijekavski i ikavski, dva pisma latinicu i ćirilicu, bogatstvo leksičkih sinonima, kao i upotrebu izraza specifičnih za pojedine sociokulturne sredine. Standard se razvijao za potrebe četiri naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. Jezička politika pred-jugoslavenskih lingvista je varirala između svojevoljnog nastojanja umanjivanja razlika (kroz zbližavanje standarda i literaturno napuštanje kajkavštine i slavenosrpskoga jezika i usvajanjem štokavskoga narječja) i nastojanja da se stvori čisti štokavski književni jezik; razdoblje Jugoslavije obilježava priznavanje samo dvije varijante srpskohrvatskoga jezika, tzv. 'zapadna' (hrvatska) i 'istočna' (srpska), gdje je istočna varijanta osjetno uzimala prednost pred zapadnom. Raspadom zajedničke države na snagu stupaju tendencije jezičkog separatizma, koji se ponajviše očitavaju kroz jezičko čistunstvo, te standardizacije zasebnih književnih jezika, među kojima i bosanski, a nakon raspada državne zajednice Srbije i Crne Gore i crnogorski.
Pored štokavskoga narječja se ponekad u srpskohrvatski jezik svrstavaju i kajkavsko, čakavsko, te torlačko narječje. Dio lingvistike ova narječja smatraju zasebnim (mikro-)jezicima ili regiolektima zbog manjka uzajamne razumljivosti sa štokavskim narječjem.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]- Ilirski pokret
- Ilirski jezik (južnoslavenski)
- Bečki književni dogovor
- Novosadski dogovor
- Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
- Deklaracija o zajedničkom jeziku
- Wikipedia na srpskohrvatskom jeziku
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Ustav RBiH.pdf" (PDF). Fondacija Centar za javno pravo. 14. 3. 1993. Pristupljeno 29. 3. 2017.
U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora.
- ^ [1]
- ^ "Duke University - Duke University Slavic Centers : Webliography". seelrc.org. Arhivirano s originala, 21. 5. 2013. Pristupljeno 25. 9. 2015.
- ^ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 320), NOLIT, Beograd, 1987.
- ^ "ISO 639-3 Registration Authority". Pristupljeno 15. 1. 2023.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]