Siromaštvo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Prosjak sa djetetom pokraj ulice, Indija

Siromaštvo ili bijeda u materijalnom smislu, kao pojam suprotan bogatstvu, označava nedostatak zadovoljenja primarnih potreba za odjećom, hranom, stanovanjem i održanjem života. U tom smislu, ljudima koji pate od siromaštva po pravilu nedostaju sredstva (finansijska) kako bi zadovoljili svoje osnovne potrebe, te se vrlo često kao sinonim za siromaštvo koristi i pojam nedostatak sredstava. U širem i prenesenom smislu, siromaštvo općenito označava nedostatak nečega. Sadržaj generaliziranog pojma varira u zavisnosti od historijskog, kulturološkog ili socijalnog konteksta, te se jednom dijelom zasniva na subjektivnim a ponekad i na emocionalnim ili kulturno "obojenim" predodžbama vrijednosti.

Definicija[uredi | uredi izvor]

U razvijenim industrijskim državama siromaštvo se često odnosi isključivo na kvantitativno na životni standard i blagostanje, iako se ono zapravo ne treba reducirati samo na nedostatak materijalnih dobara. Razumijevanje siromaštva razlikuje se među različitim društvima. Tako naprimjer pripadnici plemenskih, domorodačkih zajednica smatraju neku osobu siromašnom, tek kada shvate ili kada se konfrontiraju s enormnim izborom modernih ekonomskih materijalnih dobara. U principu, siromaštvo je socijalni fenomen, koji se mora razumijevati kao stanje ozbiljnog društvenog nedostatka.[1] S tim povezana "nedostajuća opskrba materijalnim dobrima i uslugama" se pri tom ocjenjuje izuzetno različito. Tako je i politika razvoja druge polovine 20. vijeka, kao i aktuelna privredna globalizacija proglasila ekonomsko djelovanje tradicionalne samodovoljne privrede u osnovama kao sirotinjsko. Pri tome je izjednačena proizvodnja, prerada i prodaja na tržištu samo za puko preživljavanje, a koje svoje ishodište imaju u nedostatku radnih mjesta, beskućništvu ili represijama.[2] Za mjeru siromaštva obično se uzima prihod domaćinstva, mada se pri tome često istovremeno misli na nedostatak privrednih resursa.[3] Ovo također dovodi do toga da se one osobe koje preživljavaju od onog što proizvedu trebaju smatrati siromašnim, čak i kada nemaju materijalnih i socijalnih nedostataka. U svrhu pravljenja razgraničenja, u ovom aspektu trebalo bi se konkretno govoriti o "privrednom siromaštvu". Siromaštvo i bogatstvo su na suprotnim polovima. U navedenim definicijama bez izuzetaka je prikazano siromaštvo iz zapadnjačkog aspekta, u čijoj pozadini se nalazi materijalno-ekonomsko siromaštvo.

Apsolutno i relativno siromaštvo[uredi | uredi izvor]

Postoje dvije, u osnovu različite, definicije ekonomskog siromaštva u užem smislu. Jedna je apsolutno siromaštvo, koje se smatra kada neka osoba ima na raspolaganju manje od 1,90 US$ dnevno (mjereno po paritetu kupovne moći),[4] dok je druga definicija relativnog siromaštva, pri kojem neka osoba ima značajno niža primanja od prosjeka neke države ili pokrajine. U razvijenim industrijskim državama, apsolutno siromaštvo je danas rijetko, međutim ono dominira u srednje razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. U tim područjima, mogu se desiti i paradoksalne situacije, da neka osoba bude apsolutno siromašna, ali ne i relativno. Drugi oblik siromaštva, zbog definicije, prisutan je u gotovo svim zemljama među jednim dijelom stanovništva. Ni relativni ni apsolutni oblik siromaštva ne može se odrediti bez normativnih standarda. Odabir nekog određenog postotka prosječnog dohotka u državi da bi se odredio prag relativnog siromaštva niti određivanje prosječne potrošačke košare ne mogu se opravdati u teoriji suštinske vrijednosti dobara. Stoga se ti standardi određuju političkim procesima.

Apsolutno[uredi | uredi izvor]

Udio stanovništva u apsolutnom siromaštvu

Da bi prikazao probleme zemalja u razvoju, bivši predsjednik Svjetske banke Robert Strange McNamara uveo je pojam apsolutno siromaštvo. On je takvo siromaštvo definirao na sljedeći način:

Siromaštvo na apsolutnom nivou je život na krajnjem rubu egzistencije. Apsolutno siromašni ljudi su oni koji se bore sa ozbiljnim nevoljama i koji su u stanju zanemarivanja i degradacije, u tolikoj mjeri da prevazilazi naše poimanje, oblikovano intelektualnom fantazijom i privilegiranim odnosima.[5]

Granica apsolutnog siromaštva određena je kao visina prihoda ili nivo rashoda, ispod koje ljudi ne mogu sebi priuštiti neophodnu hranu i za život potrebne namirnice na dnevnoj osnovi. Svjetska banka smatra da su osobe siromašne, ako nemaju na raspolaganju 1,90 US$ dnevno (mjereno po paritetu kupovne moći).[6] Smrt od gladi i prosjačenje često se poistovjećuju sa pojmom apsolutnog siromaštva.

Kritičari ističu da različiti životni uslovi u nekom društvu ostaju izvan poimanja siromaštva, naročito korištenjem indikatora Svjetske banke, pariteta kupovne moći, kojim bi se trebala uzimati u obzir prosječna potrošačka korpa sa relativno povoljnijim uslugama, za koje siromašniji slojevi društva ne pridaju veći značaj. Prema takvim razmišljanjima, mnogo manje osoba bi se smatralo siromašnim.

Prema Međunarodnoj organizaciji za razvoj (International Development Association, IDA), indikatori apsolutnog siromaštva su:

  • Prihod po glavi stanovnika (PGS) manji od 150 US$/godišnje
  • Unos kalorija u organizam u zavisnosti od države manji od 2160 ili 2670/dnevno
  • Prosječna očekivana starost manja od 55 godina
  • Smrtnost djece veća od 33/1000
  • Stopa nataliteta veća od 25/1000

Relativno[uredi | uredi izvor]

Pojam relativnog siromaštva odnosi se siromaštvo u usporedbi sa određenim socijalnim okruženjem čovjeka (također i državnim, socijalnogeografskim i drugim). U ovom kontekstu relativno siromaštvo odnosi se na različite statističke omjere u određenom društvu, naprimjer na medijanu uravnoteženih neto ekvivalentnih dohodaka. Relativno siromaštvo može se primijetiti i kroz sociokulturološko osiromašenje, pri čemu se kao posljedica nedostataka finansijskih sredstava misli na neučestvovanje u određenim socijalnim aktivnostima (naprimjer maturska putovanja, posjeta pozorištima, kinima i slično).

Prolazno i sistematsko[uredi | uredi izvor]

Siromaštvo može biti privremeno i trajno.

Prolazno siromaštvo se tokom vremena ublažava i nestaje. To je slučaj kada se u nekim vremenskim periodima mogu zadovoljavati osnovne potrebe, dok se u drugim vremenima ne mogu. Takve pojave mogu se javljati ciklično, naprimjer u vrijeme neposredno prije žetve ili kod mladih bračnih parova, a mogu se javljati i neciklično naprimjer nakon nekih katastrofa. Nasuprot tome stoji pojam "sistematsko siromaštvo". Ono se sastoji iz toga kada neka osoba pripada nekoj marginalnoj socijalnoj grupi, čiji svi članovi se nalaze ispod granice siromaštva sa vrlo slabim šansama da ta osoba izađe van takve grupe. Primjer za to je stanovništvo u favelama. U tom kontekstu često se spominje i pojam đavolji krug siromaštva ili ciklus siromaštva: bez pomoći drugih prihod ljudi koji žive u sistematskom siromaštvo ostat će na istom nivou cijeli njihov život. Primjer toga je kada zbog nedostatka seksualne zaštite i obrazovanja dođe do neželjene trudnoće kod maloljetnica pa takva djeca često nemaju ni adekvatno obrazovanje, a društvo i okolina ih često diskriminiraju zbog neadekvatnog smještaja.

Prikriveno[uredi | uredi izvor]

Borba protiv siromaštva sadrži razne mjere, naročito u zapadnim industrijskim državama u kojima se pokušavaju ublažiti konsekvence siromaštva. U to se u oblasti socijalne politike pored borbe putem socijalnih davanja, ubrajaju još i kompenzatorski odgoj, osnivanje javnih kuhinja i prinudnih smještaja. Osim aktivne borbe protiv siromaštva postoji i prikriveno siromaštva. Ono se ogleda u tome što osobe koje bi mogle imati osnova za dobijanje osnovnih potreba od države, iz ličnih razloga ih ne žele primati.

Kritike[uredi | uredi izvor]

Definicije siromaštva naišle su različite kritike.

Političke i metodološke kritike[uredi | uredi izvor]

Postoje diskusije u kojima se tvrdi da se unutar raznih definicija siromaštva krije određeni odnos dominacije, koji često zavisi od prikupljenih statistika siromaštva, o tome ko ima pristup socijalnoj pomoći a ko nema. Objektivne mjere siromaštva ne mogu se lahko konstruirati. Gdje se tačno nalazi granica siromaštva i koliko osoba se nalazi ispod ove linije, jeste i jedno političko pitanje. Osim toga, valjanost podataka korištenih za izračunavanje granice siromaštva također se predmet oštrih kritika. Što god su pokazatelji složeniji i više diferencirani, to su metode kojima se podaci, koji su osnova za postavljanje granice, prikupljaju još zahtjevnije. Također, druge kritike odnose se na brojeve po glavi stanovnika koji ne mogu odražavati okolnosti u kojima pojedine osobe zaista žive. Kroz ove brojeve ne može doći do izražaja odnosi dominacije, kao što su različite raspodjele namirnica u okvirima zajednice i porodice prema spolu i starosti ili neravnomjeran pristup mogućnostima obrazovanja za djevojčice i dječake, u mjeri u kojoj su takve prilike na raspolaganju.[7]

Globalizirani eurocentrizam[uredi | uredi izvor]

Sadhu (hiduistički monasi) u Katmandu.

Većinu domorodačkih naroda prije njihovog kontakta sa civilizacijom i tržišnom ekonomijom ne može se nazvati siromašnim. Njihovi tradicionalni oblici privrede opskrbljuju ih svim robama koje su im potrebne za život. Brojni izvještaji putopisaca iz perioda kolonijalizma navodili su opise ljudi i zajednica koje nisu patile od nedostatka sredstava za zadovoljenje svojih potreba, već su naprotiv živjeli u izobilju. Pošto su za većinu tih ljudi materijalna dobra bila manje važna, sa njihove tačke gledišta oni nisu bili siromašni.[8][9] Međutim, današnja eurocentrična definicija siromaštva u kombinaciji sa enormnim materijalnim bogatstvom zapadnog svijeta dovela je do iskrivljenog shvatanja da se domorodački narodi smatraju siromašnim, bijednim i hronično neuhranjenim, jer nemaju materijalnih dobara niti tehnoloških kapaciteta.[8] Indijska naučnica i socijalna aktivistica Vandana Šiva za ovaj fenomen napisala je:

Ljudi se smatraju siromašnim ako jedu proso (kojeg uzgajaju žene), a ne proizvode i distribuiraju brzu industrijsku hranu.[…] Ljudi se smatraju siromašnim samo zbog toga što žive u kućama koje su sami izgradili. Pri tome koriste materijale koji su prirodni i u skladu sa njom, bambus i glina umjesto cementa. Također siromašnim se smatraju oni koji nose ručno napravljenu odjeću od prirodnih a ne sintetičkih materijala. Preživljavanje, kao kulturološki definirano siromaštvo, nije istoznačno sa niskim životnim standardom, čak naprotiv, samodovoljna privreda doprinosi očuvanju ravnoteže u prirodi i omogućava doprinos socijalnoj privredi. Na ovaj način, te osobe sebi omogućavaju visoki kvalitet života (…) omogućavaju sebi trajnu egzistenciju, čvrst socijalni i kulturni identitet i smisao života.[10]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Stanovnik sluma u Jakarti.
Osobe koji dnevno raspolažu sa
manje od 1 US$ (po PPP)
Godina Udio Broj siromašnih
u milionima
2001. 21 % 1.100
1993. 29 % 1.314
1987. 30 % 1.227
1981. 40 % 1.500

U gornjoj tabeli nije posebno računato, da je američki dolar u ovom periodu značajno izgubio na kupovnoj vrijednosti.

Prema podacima Svjetske banke iz 2001. oko 21% svjetskog stanovništva imalo je na raspolaganju manje od jednog američkog dolara dnevno (računato po kupovnoj moći), dok 50% stanovništva živi sa manje od dva dolara dnevno (računato po PKM), te se oni stoga ubrajaju u ekstremno siromašne. Članovi Ujedinjenih nacija na "milenijskom samitu" održanom 2000. godine su se usaglasili da se do 2015. pokuša prepoloviti broj onih, koji žive sa manje od jednog US$ dnevno (tačka 1. milenijskih ciljeva razvoja). Najveći broj siromašnih žive u Aziji. U Africi udio siromašnih u stanovništvu je natprosječno visok. Iako je zbog privrednog rasta u nekim dijelovima Azije došlo do značajnog smanjenja siromaštva (u istočnoj Aziji sa 58% na 16%), u Africi je broj najsiromašniji još više narastao (južno od Sahare od 1981. do 2001. gotovo je udvostručen). U istočnoj Evropi i centralnoj Aziji zabilježen je rast ekstremnog siromaštva, čiji udio se popeo i do 6% stanovništva u nekim[gdje?] zemljama.

Prema procjenama koje je objavila nevladina organizacija IBHI, u Bosni i Hercegovini je u 2007. bilo 18,56% osoba koje su živjele ispod praga siromaštva. Prema istoj procjeni, prag apsolutnog siromaštva u BiH iznosi je 238,11 KM po odrasloj osobi na mjesečnom nivou u cijenama iz 2007. godine.[11] U Bosni i Hercegovini, najviše su ugrožene porodice sa većim brojem djece, žene, pripadnici romske populacije i drugih nacionalnih manjina, interno raseljena lica, djeca sa invaliditetom i mladi.[12]

Svjesno odabrano siromaštvo[uredi | uredi izvor]

Derviški plesač u Omdurmanu, Sudan.

Relativno a ponekad i apsolutno siromaštvo ne mora se uvijek trpiti nevoljno. Ono se čak može smatrati i vrlinom, naprimjer u kontekstu asketizma. Razlozi mogu biti religiozne ili filozofske prirode. Mnogi također zagovaraju i prakticiraju koncepte jednostavnog života odnosno života u skromnosti iz zdravstvenih ili ekoloških razloga odnosno iz razloga socijalne održivosti. Mnoge religije poput hinduizma, budizma, islama i kršćanstva poznaju koncept dobrovoljnog odricanja od zemaljskih dobara. Vjeruje se da je Isus (Isa) svojevoljno živio u siromaštvu. Siromaštvo je u kršćanskim spisima spomenuto kao obavezni uslov spasenja: "...Djeco, kako će teško (bogati) ući u kraljevstvo Božje! Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatom ući u kraljevstvo Božje..." (Evanđelje po Marku 10:24-25).

Drugi, poput svetog Franje Asiškog, koji su potekli iz bogate porodice, isticao je život u evangelističkom siromaštvo pa je osnovao prosjački red koji je slijedio primjer Isusa Krista. Od antičkih vremena pustinjaci i djevice, a kasnije monasi i časne sestre birali su život u siromaštvu na dobrovoljnoj osnovi. Članovi redova katoličke i anglikanske crkve daju redovničke zakletve, kojima se odriču svojih ličnih prihoda i vlastitog imanja i bogatstva. Siromaštvo je jedan od temelja tri evangelistička savjeta, koji se zasnivaju na blaženstvima iz Isusovog govora na gori.

Pjesnik Rainer Maria Rilke napisao je 1903. Siromaštvo je veliki sjaj iznutra.[13] Siromaštvo bi trebalo priskrbiti ljudima jedan dublji pristup siromašnim osobama: dok bogati automatski strahuju od pohlepe i bezosjećajnosti, dotle se oni koji su odabrali siromaštvo mogu u potpunosti usredotočiti na ublažavanje duhovnog siromaštva ili se koncentrirati na traženje puta duhovnom ozdravljenju, bez straha od prebacivanju da imaju skrivenu materijalnu sebičnost.

Fakr (arapski: فقر) (siromaštvo) jedan je od centralnih pojmova u sufizmu.[14] Međutim, pisci nisu jedinstveni na stajalištu da li siromaštvo sadrži i materijalnu komponentu ili se razumijeva isključivo u prenesenom smislu kao potreba za Bogom. U svakom slučaju, prisvajanje imovine smatra se štetnim, pa odustajanje od nje teško pada pojedincu. Ovakvo stanje duha smatra se preprekom na putu prema Bogu.[15] Brojni derviši odlučuju se za život u siromaštvu i asketizmu.

Slična uvjerenja postoje u nekim filozofskim pravcima. Kinička škola (grčki: κυνισμός, kynismós, doslovno "pasji život" u smislu "psa bez gospodara", od grčki: κύων, kyon "pas") bila je jedan filozofski pravac tokom grčke antike koju je u 5. vijeku p.n.e. osnovao Antisten. Jezgro njihovog učenja jeste odsustvo potreba sa istovremenim odbijanjem posjedovanja materijalnih dobara.

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Među naučnicima postoje razne teorije o uzrocima privrednog (finansijskog) siromaštva. Općenito, teorije se dijele na sociologiju siromaštva, koja uglavnom pokušava definirati uzroke siromaštva i istraživanje siromaštva koje pokušava razviti načine kako pomoći siromašnim da poboljšaju svoj život.

Geodeterministička teorija[uredi | uredi izvor]

Ova teorija polazi od pretpostavke da je siromaštvo neke zemlje uslovljeno njenim nepovoljnim geografskim položajem. Za najvažniji faktor siromaštva uzima se klima.[16] Osim klime, među osnovne pretpostavke bogatstva zemlje ubraja se njen pristup svjetskom moru kako bi ona mogla učestvovati u međunarodnoj trgovini. Država kao što je naprimjer Čad u centralnoj Africi nema izlaz na more, što bi se po ovoj teoriji smatralo uzrokom zašto je ona veoma siromašna. Ovakve zemlje nazivaju se zemlje u razvoju bez pristupa moru (engleski: Landlocked Developing Countries). Međutim, istovremeno postoje izuzetno razvijene industrijske zemlje koje također nemaju izlaz na more, poput Austrije i Švicarske.

Među ostale faktore ubrajaju se pristup plodnom zemljištu, pitkoj vodi, izvorima energije i prirodnim resursima. Reljef koji omogućava lahku komunikaciju također je veoma važan. Tako naprimjer u crnačkim predjelima Afrike komunikaciju sa ostatkom svijeta onemogućavaju pustinja Sahara i svjetsko more. To je jedan od razloga zašto u tom dijelu svijeta ima vrlo malo razvijene tehnologije.[17]

Teorija paradoksa izobilja[uredi | uredi izvor]

Jeffrey Sachs, Andrew Warner i Richard Auty[18] postavili su teoriju da postoji paradoks izobilja odnosno "prokletstvo" prirodnih resursa. U siromašnim zemljama stanovništvo često ne profitira od vlastitih resursa, kao naprimjer od nafte. U mnogim siromašnim zemljama resurse sebi prisvajaju mala koruptirana elita ili velike međunacionalne korporacije iz Evrope i SAD. Dolazi do uništavanja okoliša a ponegdje i do oružanih sukoba oko resursa. Posljedica svega je još veće siromaštvo zemlje i njenih građana.[19] Iz ovog međuodnosa vodi porijeklo pojam "krvavi dijamanti". On je nastao u vezi sa kopanjem dijamanata i građanskim ratovima u Liberiji, Siera Leoneu, Angoli i Kongu, gdje su oni korišteni za finansiranje vojnih jedinica te tako doprinijeli produženju trajanja tamošnjih sukoba.

Demografska teorija[uredi | uredi izvor]

Sljedbenci demografskih teorija smatraju da je rast broja stanovnika jedan od osnovnih uzroka siromaštva i nerazvijenosti. Jedan od prvih pristalica demografskih teorija bio je Thomas Robert Malthus. Malthus je proučavao međusobnu vezu između rasta populacije i pojave gladi u Evropi tokom njene historije. Pretpostavio je da broj stanovnika neke zemlje raste eksponencijalno, dok se istovremeno rast proizvodnje hrane povećava samo linearno. Ako se povećanje stanovništva ne bi moglo spriječiti, došlo bi do pojave gladi. Time bi došlo do smanjenja broja stanovništva ali bi ono ponovno počelo rasti nakon što nestašica hrane prođe pa sve do nove pojave gladi. Iz tih razloga, Malthus je zagovarao apstinenciju.[20] Danas većina organizacija za pomoć i razvoj siromašnim zemljama smatra da je uzrok siromaštva i gladi više posljedica neravnomjerne raspodjele dohotka.[21]

Međutim, kritičari[ko?] tvrde da su bogate industrijske zemlje izuzetno prenaseljene. Građani tih zemalja u velikoj mjeri doprinose potrošnji neobnovljivih resursa i globalnoj emisiji CO2. Za razliku od njih, stanovnici zemalja u razvoju prisiljeni su snositi posljedice zapadnjačkog stila života, jer se znatno slabije mogu braniti od efekata klimatskih promjena.

Osim toga, postoje teorije da je siromaštvo često razlog za veliki broj djece. Ankete pokazuju[potreban citat][ko?] da žene u zemljama u razvoju rađaju često više djece nego što to žele. Mnoge žene navode, ukoliko bi imale priliku, da bi željele spriječiti trudnoću. U mnogim zemljama u razvoju djeluju organizacije koje promoviraju projekte planiranja porodice.[22]

Teorija modernizacije[uredi | uredi izvor]

Teorija stepenastog rasta polazi od pretpostavke da je siromaštvo jedna od normalnih razvojnih faza svakog društva, koja se u konačnici prevaziđe. Karl Marx bio je mišljenja da zbog suprotnih ekonomskih interesa neminovno dolazi do klasne borbe. U okvirima te borbe potlačena klasa (robovi, seljaci ili proleterijat) može se revolucionarno uzdići. Dalje bi po njegovoj teoriji trebalo doći do sličnih lančanih revolucija koje bi završile u "posljednjoj bici" pobjedom radničke klase protiv kapitalista, čime bi konačno završilo i izrabljivanje radnika te bi nastalo besklasno društvo, "carstvo slobodnih", gdje ne bi bilo siromaštva uzrokovanog izrabljivanjem. Temelje svoje teorije Karl Marx i Friedrich Engels napisali su i objavili u svom "Manifestu komunističke partije".[23]

U teorije stepenastog rasta ubrajaju se i teorije modernizacije. One se smatraju da su razlozi siromaštva i nerazvijenosti prvenstveno endogeni faktori tradicionalnih društva naprimjer nedovoljna sklonost investicijama, korupcija i nedostatak "dobrog upravljanja". Prevazilaženje siromaštva zahtijeva proces tehničkog, organizacijskog i kulturnog unaprjeđivanja i modernizacije. Među najpoznatije teoretičare modernizacije ubraja se Walt Whitman Rostow. U svom djelu The Stages of Economic Growth: A Noncommunist Manifesto opisuje redoslijed pet faza ekonomskog razvoja. Jedno tradicionalno društvo postepeno se razvija te naposlijetku prelazi u zrelo društvo i društvo masovne potrošnje (konzumerizam).

Međutim, navedene teorije zasnovane na privredi pretpostavljaju konzumerističku i eurocentričnu definiciju siromaštva. One ne uzimaju u obzir činjenicu da mnoge domorodačke zajednice imaju jednu potpuno drugačiju viziju siromaštva, takvu da ona ne obuhvata mjerenje privatnog vlasništva. Prema tome, razvoj ne počinje sa siromaštvom, već suprotno: sa "prvobitnim prosperitetnim društvom" (prema Marshallu Sahlinsu), koje ima osobinu da ima širok obuhvat zadovoljavanja potreba i dosta slobodnog vremena za sve osobe.[8] Pored toga, teorije su u suprotnosti sa činjenicom da je raspon između siromašnih i bogatih veći u društvu sa tržišnom ekonomijom nego kod većine tradicionalnih ekonomija.[9]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ G. Reinhold, S. Lamnek, H. Recker. Soziologie-Lexikon. Berlin ;Boston: Oldenbourg Wissenschaftsverlag. str. 32. ISBN 9783486804362. 
  2. ^ Veronika Bennholdt-Thomsen (2006). "Subsistenzwirtschaft, Globalwirtschaft, Regionalwirtschaft". u Maren A. Jochimsen, Ulrike Knobloch. Lebensweltökonomie in Zeiten wirtschaftlicher Globalisierung (1 iz.). Bielefeld: Kleine Verlag. str. 65–88. ISBN 9783893704187. 
  3. ^ Berthold U. Wigger (2005). Grundzüge der Finanzwissenschaft (2 iz.). Berlin: Springer. str. 202. ISBN 9783540281696. doi:10.1007/3-540-30435-5. 
  4. ^ World Bank Forecasts Global Poverty to Fall Below 10 % for First Time; Major Hurdles Remain in Goal to End Poverty by 2030., Svjetska banka, 4. oktobar 2015.
  5. ^ "Definitionen: Was ist Hunger?". Die Tageszeitung. 11. 6. 2002. str. 3. 
  6. ^ Quick Reference Tables, na stranici Svjetske banke
  7. ^ Reinhart Kößler: Wer Armut definiert, hat Macht. u: iz3w. 336, maj/juni 2013.
  8. ^ a b c Edward Goldsmith: Der Weg. Ein ökologisches Manifest. 1. izd. Bettendorf, München 1996, str. 201ff.
  9. ^ a b Dieter Haller, Bernd Rodekohr: Dtv-Atlas Ethnologie. 2. izd. dtv, München 2010, str. 163.
  10. ^ Vandana Shiva: How To End Poverty: Making Poverty History And The History Of Poverty. prijevod Andrea Noll, ZNet Kommentar, 11. maj 2005.
  11. ^ Dr. Žarko Papić: Siromaštvo i radničko siromaštva u BiH: Socijalna kriza u BiH - Siromaštvo i socijalna nejednakost, Forum Lijeve Inicijative, Sarajevo, april 2017.
  12. ^ "UNICEF Bosnia and Herzegovina - Uvod - Siromaštvo". www.unicef.org. Pristupljeno 4. 6. 2018. 
  13. ^ Rainer Maria Rilke: Das Buch von der Armut und vom Tode. iz knjige Stundenbuch. Inselverlag, 1918.
  14. ^ Johann Figl, Bertram Stubenrauch: Christentum und Islam: Ein dogmatischer und religionswissenschaftlicher Vergleichzentraler Motive. Institut für Religionswissenschaft der Katholisch-Theologischen Fakultät der Universität Wien
  15. ^ Sufi-Zentrum Braunschweig: „Sufi-Mystik
  16. ^ Jeffrey Sachs, A. Mellinger, J. Gallup: "The Geography of Poverty and Wealth" (pdf). Scientific American. 2000. Arhivirano s originala, 13. 10. 2014. 
  17. ^ Jared Diamond: Guns, Germs, and Steel: The Fates of Human Societies, C.T. Zen, 2003, ISBN 0-393-03891-2
  18. ^ Richard M. Auty: Sustaining Development in Mineral Economies: The Resource Curse Thesis. Routledge, London 1993. str. 6, ISBN 9780198294870
  19. ^ J. Sachs, A. Warner: Natural resource abundance and economic growth. National Bureau of Economic Research Working Paper 5398; IDEAS, Univerzitet u Connecticutu, Odjel za ekonomiju, 1995.
  20. ^ Thomas Robert Malthus: Das Bevölkerungsgesetz. 1798. prijevod na njem. Christian M. Barth. Deutscher Taschenbuch Verlag, München 1977, ISBN 3-423-06021-2
  21. ^ Armut, Klimawandel,Ressourcenknappheit – ist wirklich das Bevölkerungswachstum schuld? missiothek 2/2014 missio.at
  22. ^ DSW-Info: "Menschenrecht Familienplanung" (PDF). Arhivirano s originala, 1. 10. 2006. 
  23. ^ Karl Marx, Friedrich Engels: Das Kommunistische Manifest. Eine moderne Edition. s uvodom Erica Hobsbawma. Argument-Verlag, Hamburg/ Berlin 1999, ISBN 3-88619-322-5

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]