9K38 Igla
Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. |
9K38 Igla | |
---|---|
![]() | |
Upotreba | |
U službi | 1981 - do danas |
Korisnici | ![]() |
Ratovi | Zaljevski rat, Rat u SFRJ, Rat u Iraku 2003. Građanski rat u Siriji |
Proizvodnja | |
Proizvođač | KBM, Kolomna |
Cijena po komadu | 60.000-80.000 $ |
Varijante | Igla-E, Igla-M, Igla-D, Igla-N, Igla-A |
Opis oružja | |
Težina | 10.8 kg |
Dužina | 1.574 m |
Posada | 1 |
Maks. domet | 5.2 km |
Spremnik municije | 1 raketa |
Brzina zrna | 800 m/s |
9K38 Igla (NATO oznaka SA-18 Grouse) je prijenosni PVO sistem s infracrvenim navođenjem razvijen u SSSR-u/Rusiji.
Razvoj[uredi | uredi izvor]
Razvoj Igla sistema započinje 1971. kako bi zamijenila stariji i manje pouzdan sistem Strela. Česta je zabluda da je Igla samo poboljšana verzija Strele, no u stvarnosti se radi o puno naprednijem i pouzdanijem sistemu. Glavni ciljevi novog projekta su bili, razviti protivzračni sistem s većom otpornosti i boljim ciljanjem od prethodnog Strela sistema. Tehnički problemi u početku razvoja su odmah ukazali na činjenicu da će razvoj sistema trajati duže od planiranog, ali 1978. razvojni projekt se podijelio u dva dijela. Prvi je trebao nastaviti s razvojem pune funkcionalne Igle, dok je drugi trebao razviti jednostavniju Iglu temeljenu na prethodnoj Streli, te je ta pojednostavljena Igla trebala ući u proizvodnju i službu ranije.
Igla-1[uredi | uredi izvor]
94310 Igla-1 sistem ulazi u službu u Sovjetskoj vojsci 11. aprila 1981. Glavne razlike, između Strele 3 i Igle, je što je Igla imala sistem identifikacije aviona koji cilja, tako da ne bi došlo do slučajnog obaranja prijateljskog aviona. Igla je i malo veća te ima bolje dizajnirana krilca pomoću kojih može pratiti okretnije zrakoplove. Kako bi se smanjila mogućnost da raketa pođe za toplinskim protiv-mjerama koje može izbaciti protivnički avion, opremljena je s novim sustavom navođenja koje se hladi te tako omogućuje fiksiranost navođenja na prvobitnu metu.
Igla[uredi | uredi izvor]
9K38 Igla je verzijaa s potpunom opremom i dodacima te u službu ulazi 1983. Glavna unaprijeđenja u odnosu na Iglu-1 su, veća otpornost od ometanja, osjetljivije navođenje. Jedna od glavnih novosti je i mogućnost gađanja ciljeva u odlasku i u dolasku. Kod ranijih projektila avioni su se mogli gađati samo u odlasku kada vruće ispuhe okrenu prema sustavu. Igla je imala i veći domet te je ostatak svog goriva pri kontaktu s metom mogla koristiti kao dodatni eksploziv čineći veću štetu.[1]
Uskoro je razvijena i verzija za mornaricu NATO oznake SA-N-10 Grouse.
Verzije[uredi | uredi izvor]

- Igla-1E -
- Izvozna verzija.
- Igla-1D -
- Verzija za jedinice padobarnaca i specijane jedinice.
- Igla-1V -
- Verzija dizajnirana za lansiranje iz zraka. Koristi se na borbenim helikopterima.
- Igla-1N -
- Verzija s većom bojevom glavom ali manjom brzinom i dometom.
- Igla-1S -
- Najnovija verzija s većim dometom, osjetljivijim navođenjem i većom količinom eksploziva.[2]
Korisnici[uredi | uredi izvor]


Angola
Armenija
Azerbejdžan
Bjelorusija
BiH
Brazil
Bugarska
Ekvador
Egipat
Eritreja
Gruzija
Hrvatska
Indonezija
Indija
Iran
Južna Koreja
Kazahstan
Kuba
Libija
Mađarska
Makedonija
Malezija
Maroko
Meksiko
Mjanmar
Mongolija
Peru
Poljska
Rusija
Sirija
Sjeverna Koreja
Slovačka
Slovenija
Srbija
Tajland
Turska
Ukrajina
Venecuela
Vijetnam
Zimbabve
Reference[uredi | uredi izvor]
![]() |
Commons ima datoteke na temu: 9K38 Igla |