Ovaj članak je bio izabran za odabrani članak mjeseca.

Deportacija Krimskih Tatara

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Deportacija Krimskih Tatara
krimskotatarski: Qırımtatar sürgünligi
ruski: Депортация крымских татар
ukrajinski: Депортація кримських татар
Dio serije o prisilnom raseljavanju u Sovjetskom Savezu u Drugom svjetskom ratu
CroppedStalin1943.jpg
Josif Staljin, sovjetski poglavar koji je naredio deportaciju Krimskih Tatara
Lokacija Krim
Datum 18–20. maj 1944.
Meta Krimski Tatari
Vrsta napada Genocid, etničko čišćenje
Mrtvih Nekoliko procjena
a) 34.000[1]
b) 40.000–44.000[2]
c) 42.000[3]
d) 45.000[4]
(između 18 i 27 % ukupne krimskotatarske populacije)
Počinioci NKVD

Deportacija Krimskih Tatara (ruski: Депортация крымских татар; krimskotatarski: Qırımtatar sürgünligi; ukrajinski: Депортація кримських татар) odnosi se na etničko čišćenje Tatara sa Krima 18. maja 1944. godine koje je naredio sovjetski lider Josif Staljin, a proveo Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije, kao oblik kolektivne kazne zbog navodne saradnje pojedinaca tog naroda sa nacistima tokom njemačke okupacije Krima u Drugom svjetskom ratu — uprkos činjenici da se zapravo više Krimskih Tatara borilo zajedno sa sovjetskom Crvenom armijom nego sa nacistima, njih 25.033 u usporedbi sa 15.000–20.000 kolaboracionista. U dva dana, sovjetski NKVD deportirao je najmanje 183.155 krimskih Tatara, a broj se povećao na 191.044 kada je time obuhvaćeno dodatnih 8.000 Tatara koji su se vratili sa ratne frontove ili su služili u Crvenoj armiji. Deportacija je obuhvatila sve krimske Tatare, bez obzira bili oni djeca, žene ili starci, pa čak i komunisti ili pripadnici Crvene armije, te su svi utrpani u vagone koji su ih odvezli u današnji Uzbekistan koji je bio udaljen nekoliko hiljada kilometara od njihovih domova.

NKVD je u julu 1944. saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je dio Krimskih Tatara i dalje tamo ostao. NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake, ukrcao ih u teretni čamac, isplovio ga u Azovsko more i 20. jula tamo ga potopio zajedno sa stotinama civila. Tatari su iza sebe bili prisiljeni ostaviti oko 80.000 kuća i 360.000 hektara zemlje, koje su zaplijenile sovjetske vlasti, te su u prenakrcanim vagonima putovali nekoliko sedmica, sve dok nisu stigli do svojih odredišta 6. juna 1944. U tom dalekom prijevozu u zapečaćenim vagonima, najmanje 7.889 krimskih Tatara je izgubilo živote, dok je još nekoliko desetaka hiljada preminulo narednih godina zbog surovih uvjeta u egzilu. Staljinov režim naredio je brisanje svakog traga na krimske Tatare, te je narednih nekoliko popisa stanovništva bilo zabranjeno i spomenuti taj narod u evidenciji SSSR-a.

Nikita Hruščov je 1956. osudio Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda, ali je uprkos tome na snazi i dalje ostala odluka o zabrani povratka krimskih Tatara na Krim. Uprkos destaljinizaciji SSSR-a, Tatari su bili prisiljeni ostati živjeti u Uzbekistanu narednih nekoliko decenija, te je tek tokom perestrojke 1980-ih oko 260.000 krimskih Tatara dobilo pravo vratiti se u svoju domovinu. Godine 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnim, te je Vrhovno vijeće Krima 14. novembra 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost. Iako im mjesne vlasti nisu pomagale u povratku otete imovine, pronalasku novih domova ili posla, 2004. godine Tatari su doživjeli krhku obnovu te su činili oko 12% stanovništva Krima. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im potpuno nadoknadila izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja ovog prisilnog raseljavanja. Deportacija krimskih Tatara predstavlja jedan od ključnih događaja u historiji tog naroda, te simbol stratišta i potlačivanja malih naroda od SSSR-a.

Uvod[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Krima
Krim na karti Crnog mora

Krimski Tatari imali su vijekovima svoj krimski kanat, od 1441. pa sve do 1783, kada je Krim postao meta imperijalnog ekspanzionizma te je ga je tada anektiralo Rusko Carstvo. Tatari, koji su po vjeroispovijesti većinom muslimani, bili su izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluostrva smanjen na samo 34,1% do 1897. godine.[5] Istovremeno, Moskva je vršila rusifikaciju tog područja, te ga naseljavala Rusima, Ukrajincima i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tokom sovjetske vladavine.[5] Već između 1784. i 1790, od ukupne populacije od oko milion, odselilo se 300.000 krimskih Tatara i otišlo u Tursku.[6] Krimski rat izazvao je novi masovni egzodus krimskih Tatara koji su utočište potražili u Osmanlijskom Carstvu zbog čega je broj stanovnika poluostrva naglo opao. Između 1855. i 1866. najmanje 500.000, a možda i do 900.000 muslimana je napustilo Rusko Carstvo i emigriralo u Osmansko Carstvo. Od toga broja, jedna trećina je bila iz Krima, a preostali iz Kavkaza. Ovi emigranti su činili između 15 i 23% ukupnog stanovništva Krima. Rusija je to iskoristila kako bi slavilizirala "Novu Rusiju".[7]

Položaj krimskih Tatara načelno se poboljšao nakon Oktobarske revolucije kada je Krim dobio status autonomije u SSSR-u, ali je kolektivizacija 1920-ih dovela do gladi od koje je preminulo do 100.000 krimskih Tatara jer su namirnice iz regije transportirane u "važnija" područja SSSR-a.[8] Status im je opet pogoršan nakon što je Josif Staljin postao sovjetski lider i počeo provoditi razne represije. Staljin je ubio najmanje 5,2 miliona sovjetskih građana u periodu 1927–1938.[9]

Krimska Sovjetska Socijalistička Republika je 1940. imala 1.126.800 stanovnika, od čega je krimskih Tatara bilo oko 218.000 stanovnika ili oko 19,4% stanovništva.[10] Treći Rajh je 1941. izvršio invaziju istočne Evrope te anektirao veliki dio zapadnog SSSR-a. Tokom nacističke okupacije Krima, dio Tatara je vidio priliku da nakon 160 godina opet stekne nezavisnost od ruske vladavine. Oko 10% krimskih Tatara, ili oko 15.000[11]–20.000 ljudi,[12] služilo je u nacističkim četama. Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa u Krimu, u kojem je na desetine hiljada pripadnika tog naroda preminulo.[13] Ipak, nisu se svi Tatari pridružili kolaboraciji: nacisti su provodili brutalnu represiju nad Krimom i uništili više od 70 sela u kojima je živjelo oko 25% populacije krimskih Tatara. Također su prisilno odvezli na hiljade krimskih Tatara u Treći Rajh kako bi ovi radili kao Ostarbeiter ('Istočni radnici') u raznim njemačkim tvornicama pod nadzorom Gestapoa u uvjetima koji su opisani kao "pusta radionica robova".[14] Treći Rajh smatrao je krimske Tatare i razne druge narode "ljudima niže rase".[15] Krimski Tatar Ahmet Özenbaşlı, naprimjer, snažno se protivio okupaciji, te je čak održavao tajne kontakte sa sovjetskim pokretom otpora, kojima je davao strateške i političke informacije.[16] I do 130.000 ljudi je poginulo tokom nacističke okupacije Krima.[17] Krimskom ofanzivom aprila 1944. sovjetski vojnici uspjeli su otjerati sile Osovine sa tog poluostrva.

Deportacije[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Sovjetske deportacije
Rekli su nam da nas deložiraju i da imamo 15 minuta da se spremimo na odlazak. Ukrcali su nas u vagone - u njima je bilo po 60 ljudi u svakom, ali niko nije znao gdje nas odvode. Da nas strijeljaju? Da nas objese? Suze i panika su zavladali.[18]
— Saiid, koji je sa 10 godina deportiran sa porodicom iz Jevpatorije

Zbog kolaboracije pojedinaca sa nacistima nakon rata raznim narodima koji su htjeli nezavisnost od SSSR-a, među njima i krimskim Tatarima, nametnuta je kolektivna krivnja te su masovno deportirani u udaljene krajeve centralne Azije ili Sibira. Odlučeno je da se krimski Tatari kolektivno kazne deportacijom u Uzbekistan. Uprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa Crvenom armijom u Drugom svjetskom ratu,[19] odnosno više nego se pridružilo nacističkim kolaboracionistima, kojih je bilo oko 15.000[11]–20.000.[12] Isto je tako zanemareno da su kolaboracionisti pobjegli zajedno sa Wehrmachtom uoči evakuacije njemačkih vojnika i njihovih saradnika, odnosno da je 20.000 krimskih Tatara pobjeglo sa njima na zapad. Pojedini sovjetski oficiri su stoga tvrdili da su preostali krimski Tatari oni koji nisu izdali SSSR. Isto je tako postalo očito da su i drugi narodi bili nacistički kolaboracionisti, pa čak i brojni Rusi i pojedini Jevreji, što je ukazivalo da su ljudi na okupiranim područjima ipak prisilno mobilizirani.[12]

Uprkos tome, Staljin je odlučio kazniti cijele narode zbog "izdaje domovine". Izdao je naredbu GKO-a 5859ss kojom je odredio raseljavanje tog naroda.[20] Deportacija se odigrala u samo dva dana[21] — između 18. i 20. maja 1944. — a sastojala se od NKVD-a koji je sastavio popis, išao od kuće do kuće, skupljao krimske Tatare te ih prisiljavao da se ukrcaju u zapečaćene[22] vagone za stoku odakle su vozovima prevezeni u gotovo 3.000 kilometara[23] udaljeni Uzbekistan. Mještanima je bilo dozvoljeno sa sobom ponijeti najviše do 500 kg vlastite imovine po porodici.[24] Do 8:00 sati 18. maja, NKVD je ukrcao 90.000 krimskih Tatara u 25 vozova.[25] Idućeg dana, poslao je dodatnih 136.412 osoba u vagone.[25] Hiljade osoba je preminulo tokom tog putovanja.[21] Putovali su u prekrcanim vagonima nekoliko sedmica do svoje destinacije, uz nedovoljno hrane i vode.[26]

NKVD je 4. jula 1944. objavio da je raseljavanje završeno.[27] Međutim, nakon toga je NKVD saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je nekoliko krimskih Tatara i dalje tamo ostalo. Pošto je Staljin već obaviješten da je svaki krimski Tatar već uklonjen sa Krima, NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake. Međutim, umjesto da organizira dodatni prijevoz vozom, NKVD ih je ukrcao u teretni čamac, isplovio ga u Azovsko more i 20. jula tamo potopio stotine civila.[28]

Procjenjuje se da je sveukupno najmanje 228.392 osoba deportirano sa Krima,[29] od čega je 183.155 bilo Tatara.[30] Ovaj broj nije uključivao i krimske Tatare koji su tada još vršili vojnu službu ili bili oficiri Crvene armije. Oni su nakon rata kasnije deportirani i pridruženi Tatarima u egzilu. Sveukupno, ako bi se i ti vojnici ubrojali, dobila bi se brojka od ukupno 191.044 deportiranih krimskih Tatara.[29]

Uzbekistan, glavno odredište deportiranih

Zvanično tako više nije bilo nijednog krimskog Tatara na Krimu. Deportacije su nesrazmjerno obuhvatile svaku osobu krimskotatarskog porijekla, bez obzira bili oni djeca, žene, starci, pa čak i pripadnici komunističke partije ili Crvene armije: marta 1949, u posebnim nastambama zabilježeno je 8.995 bivših vojnika Crvene armije krimskotatarskog porijekla. Među veteranima je bilo 534 oficira, 1.392 narednika i 7.079 vojnika. Isto je tako bilo i 742 člana komunističke partije i 1.225 komsomolista.[31] Ovo je bilo naročito ponižavajuće za ratne heroje: Iljas Ablajev, naprimjer, iskazao se borbom na svim ratištima u ratu i služio u Crvenoj armiji do maja 1947, da bi nakon toga bio prisiljen živjeti u egzilu, u okolici Taškenta.[32]

Prilikom te masovne deložacije, sovjetske vlasti zaplijenile su oko 80.000 kuća, 500.000 grla stoke, 360.000 hektara zemlje i 40.000 tona poljoprivrednih namirnica koje su silom prilika iza sebe ostavili krimski Tatari.[33] Dodatno, svi krimski Tatari su otpušteni iz službe Crvene armije. Uz oko 190.000 krimskih Tatara, sa tog poluostrva je deložirano i 9.260 Armenaca, 12.420 Bugara i 15.040 Grka. Svi su kolektivno proglašeni izdajicama i decenijama bili "građani drugog reda" u SSSR-u.[33] Među raseljenima je bilo i 283 osoba drugih narodnosti: Italijana, Rumuna, Kurda, Čeha, Mađara, Hrvata.[34] Tokom 1947. i 1948. godine, dodatnih 2.012 veterana povratnika je sa Krima deportirao mjesni MVD.[10]

Ukupno 151.136 Tatara je deportirano u Uzbečku SSR, 8.597 u Marijsku Autonomnu SSR, 4.286 u Kazašku SSR, a preostalih 29.846 u razne oblasti Ruske SFSR.[35] Kada su krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečku SSR, dočekali su ih neprijateljski uzbečki mještani koji su ih kamenovali, pa čak i djecu, u okolici Taškenta pošto su čuli da su ovi "izdajice zemlje" i "fašistički kolaboratori".[36] Uzbeci su se isto tako bunili jer nisu htjeli postati "odlagalište izdajničkih naroda". Narednih godina zabilježeno je nekoliko slučajeva napada mještana na doseljenike, što je rezultiralo sa nekoliko smrtnih slučajeva.[36]

Lavrentij Berija, notorni šef NKVD-a

Masovne krimske deportacije organizirao je Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije NKVD-a, kao i njegovi podređeni, zamjenici B. Z. Kobulov, Ivan Serov, B. P. Obručnikov, M.G. Svinelupov i A. N. Apolonov. Operacije na terenu provodili su G. P. Dobrinjin, zamjenik upravitelja sistema Gulaga, pukovnik državne bezbjednosti G. A. Bežanov, major general I. I. Pijašev, komesar državne bezbjednosti S. A. Klepov, pukovnik general I. S. Šeredega, pukovnik državne bezbjednosti B. I. Tekajev, kao i dvojica mjesnih vođa, P. M. Fokin, voditelj krimskog ogranka NKVD-a i V. T. Sergjenko.[10] Radi krimske deportacije, NKVD je osigurao 5.000 naoružanih agenata, a NKGB dodatnih 20.000, uz nekoliko hiljada regularnih vojnika.[20] Dvije Staljinove direktive iz maja 1944. otkrivaju da je svaki aspekt sovjetske vlade, od finansiranja do prijevoza, bio uključen u provedbu ove operacije.[10]

GKO je 14. augusta 1944. autorizirao naseljavanje 51.000 ljudi, naročito Rusa, u 17.000 praznih kolektivnih farmi na Krimu. Krimska ASSR je 30. juna 1945. ukinuta te pripojena oblastima Ruske SFSR.[20]

Sovjetska propaganda je pokušavala zataškati ovo raseljavanje, te tvrdila da su se Tatari "odlučili odseliti dobrovoljno u centralnu Aziju".[37] U suštini, Krim je 'etnički očišćen'.[26] Iako su povolški Tatari zapravo proporcionalno puno više učestvovali u kolaboraciji, jer su dali oko 35.000 do 40.000 dobrovoljaca da se bore u nacističkim jedinicama, potpuno su izbjegli kolektivnu kaznu za razliku od krimskih Tatara.[11] Nakon ovog čina, izraz "krimski Tatar" je izbačen iz rusko-sovjetskog leksikona i svi tatarski toponimi (imena gradova, sela, planina) na Krimu su preinačeni u ruske na svim kartama. Tokom Staljinove vladavine, niko više nije smio ni priznati da uopće postoji takav narod u SSSR-u. Ovo je išlo tako daleko da je mnogima bilo čak i zabranjeno uopće i izjasniti se kao krimski Tatar u evidenciji prilikom sovjetskog popisa stanovništva 1959, 1970. i 1979. Tek je 1989. ukinuta ova zabrana prilikom narodnog izjašnjavanja.[38] Muslimanska groblja i vjerski objekti na Krimu su uništeni i pretvoreni u sekularnu upotrebu.[26]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Ljudske žrtve[uredi | uredi izvor]

Udio Tatara na Krimu prema popisima stanovništva[39]
Godina Broj Postotak
1897. 186.212 34,1%
1939. 218.879 19,4%
1959.
1979. 5.422 0,3%
1989. 38.365 1,6%
Mortalitet deportiranih krimskih Tatara prema NKVD-u[40]
Godina Br. preminulih
Maj 1944 – 1. januar 1945. 13.592
1. januar 1945 – 1. januar 1946. 13.183

Ukupan mortalitet kao posljedica deportacija krimskih Tatara je i dalje predmet rasprava, dijelom stoga što je i sam NKVD držao tek krnje evidencije o smrtnosti među raseljenim narodima. Veliki broj deportiranih morao je vršiti prisilni rad i teške fizičke poslove, poput onih u rudnicima ili drvnoj industriji, koji bi trajali tokom cijelog dana, uz nadzor NKVD-a. Dezerteri su kažnjavani strijeljanjem.[41] Sam prijevoz do tih radnih kolonija bio je jednako težak: NKVD je ukrcao 50 ljudi u jedan vagon, zajedno sa njihovom imovinom. Imali su samo jednu rupu na podu koja je služila kao zahod.[41]

Bili smo prisiljeni popravljati naše vlastite šatore. Radili smo i gladovali smo. Mnogi su bili toliko slabi od gladi da nisu mogli stajati na nogama... Naši muškarci su bili na frontu i nije bilo nikoga ko bi pokopao mrtve. Katkad su leševi ležali pokraj nas danima... Neka krimskotatarska djeca su iskopavala malene grobove i zakopali nesretne mališane.[42]
— anonimna krimskotatarska žena, opisujući život u egzilu

Prenapučenost vagona samo je pogoršao i manjak higijene, te su se pojavili slučajevi tifusa.[41] Pošto su ljudi tek povremeno smjeli izaći van, kad bi voz stao na nekoj željezničkoj stanici, bolesni su neminovno zarazili ostale u vagonu.[41] Tek su 6. juna 1944. svi krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečkoj SSR, te su pušteni iz vagona.[41] Ipak, neki su potom usmjeravani i dalje, u druge pravce. Pojedini svjedoci su naveli da su putovali u vagonima i do 24 dana.[43] Procjenjuje se da je najmanje 7.889 krimskih Tatara preminulo uslijed žurnog, dugog i surovog puta u vagonima, odnosno oko 4% ukupne populacije tog naroda.[44]

Veliki mortalitet nastao je zbog pothranjenosti, bolesti, manjka medicinske njege i izloženosti surovim pustinjskim uslovima u Uzbekistanu.[45] Prvih pet godina mortalitet je bio najveći. Godine 1949. odigralo se sistemsko prebrojavanje deportiranih osoba koje su živjele u posebnim nastambama. Prema tim evidencijama, u tih pet godina preminulo je 44.887 osoba, ili 19,6% ukupne populacije.[1] Drugi izvori navode brojku od 44.125 mrtvih u tom periodu,[46] a treći da je alternativna NKVD-ova arhiva navela brojku od 32.107 umrlih.[47] Ovi izvještaji su uključivali sve narode raseljene sa Krima, iako su krimski Tatari činili većinu u toj grupi. Tek nakon pet godina, broj rođenih među deportiranima je počeo nadilaziti broj preminulih.[45] Arhiva NKVD-a je navela da je između maja 1944. i januara 1945. preminulo 13.592 krimska Tatara u Uzbekistanu, odnosno oko 7% ukupne krimskotatarske populacije.[40] Gotovo polovina ovih smrti iz 1945. zahvatilo je djecu ispod 16 godina te oko 1/4 odraslih muškaraca: 6.096 preminulih bila su djeca, 4.525 žene a samo 2.562 muškarci. Tokom 1945, preminulo je dodatnih 13.183 osoba.[40] Do kraja decembra 1945. na taj način je već umrlo oko 27.000 krimskih Tatara u egzilu.[48]

Pojedini tatarski izvori su navodili visoke brojke od čak i do 46% preminulih krimskih Tatara tokom godina u egzila.[49] Kada je Leonid Brežnjev 1968. bio sovjetski lider, krimskotatarski aktivisti su proganjani zbog korištenja te brojke pod optužbom da time "blate" SSSR. Kako bi dokazao krimskotatarsku "krivnju", KGB je objavio podatke prema kojima je "samo" 22% tog naroda umrlo.[49] Hannibal Travis procjenjuje da je sveukupno 40–80.000 krimskih Tatara umrlo u egzilu.[50] J. Otto Pohl procjenjuje da je najmanje 42.000 krimskih Tatara umrlo od deportacija maja 1944. do 1951. godine — to bi značilo da je 20% te cjelokupne nacije stradalo kao posljedica ove politike, što Pohl navodi kao "jedan od najgorih slučajeva etnički motiviranog masovnog ubistva 20. vijeka".[51] Krimsko državno vijeće je procijenilo da je 45.000 ljudi preminulo u egzilu od 1944. do 1948. Zvanični izvještaj NKVD-a procjenjuje da je gubitak bio 27% tog naroda.[47]

20%[51]
80%
Umrli u egzilu
Preživjeli u egzilu
27%[47]
73%
Umrli u egzilu
Preživjeli u egzilu
46%[49]
54%
Umrli u egzilu
Preživjeli u egzilu

Rehabilitacija[uredi | uredi izvor]

Hronologija udjela Tatara u stanovništvu Krima (zelena boja)

Staljinov režim zabranio je krimskim Tatarima obrazovanje ili publikacije na krimskotatarskom jeziku, te su umjesto toga morali pohađati nastavu i studirati na ruskom ili uzbečkom jeziku, ali su oni svejedno očuvali svoj kulturni identitet u egzilu.[52] Novi sovjetski vođa Nikita Hruščov osudio je 1956. Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda. Ipak, iako su neki narodi dobili pravo vratiti se svojim domovima, krimskim Tatarima, povolškim Nijemcima i mešketskim Turcima to nije dozvoljeno.[53] Hruščov je 1954. jedino dozvolio da se Krim priključi Ukrajinskoj SSR pod razlogom da je geografski spojen sa njom, a ne sa Ruskom SFSR,[54] te 1956. ukinuo posebne restrikcije protiv krimskih Tatara, iako su druge restrikcije i dalje ostale na snazi, te nisu dobili nikakvu odštetu zbog otete imovine.[53]

Zagovornik prava krimskih Tatara Mustafa Džemilev je proveo nekoliko godina u zatvoru zbog svojih aktivnosti

Od 1960-ih, krimski Tatari su počeli aktivno zagovarati pravo na povratak. Već 1957. skupili su 6.000 potpisa u peticiji koju su poslali Vrhovnom sovjetu, a koja je zahtijevala rehabilitaciju i povratak na Krim.[42] 1961. godine je skupljeno već 25.000 potpisa u peticiji koja je poslana Kremlju.[53] Mustafa Džemilev, koji je imao svega šest mjeseci kada je njegova porodica deportirana sa Krima, a odrastao u egzilu u Uzbekistanu, te postao aktivist za povratak krimskih Tatara, prvi put je 1966. uhapšen te je proveo ukupno 17 godina u pritvoru. Zbog toga je dobio nadimak "tatarski Mandela".[55] Mustafa Džemilev je 1984. osuđen po šesti put zbog "antisovjetskih aktivnosti", a veliki publicitet mu je osigurao ruski disident Andrej Saharov koji je prisustvovao na njegovom četvrtom suđenju 1976.[56] Kad bi stari disidenti bili uhapšeni, pojavila bi se nova, mlađa generacija koja bi ih zamijenila.[53] Napokon, 21. jula 1967, predstavništvo krimskih Tatara, koje je predvodio disident Ajše Sejtmuartova, dobilo je dozvolu otići u Moskvu i sastati se sa visokorangiranim sovjetskim službenicima, među kojima je bio i Juri Andropov. Tokom sastanka, predstavnici krimskih Tatara zahtijevali su ispravak svih nepravdi koje je SSSR počinio njihovom narodu. Septembra 1967, Vrhovni sovjet je izdao proglas kojim je amnestirao krimske Tatare optužbi za masovnu izdaju tokom drugog svjetskog rata te im dao veća prava u SSSR-u. Ipak, Tatari nisu dobili ono što su najviše priželjkivali: povratak na Krim. Pažljivo složen proglas je naveo da su "Tatari koji su nekada živjeli na Krimu [...] pustili korijene u Uzbečkoj SSR".[57] Pojedinci su se udružili i u grupi samovoljno otišli natrag na Krim 1968, bez dozvole vlasti — samo da bi 6.000 njih bilo još jednom deportirano sa tog područja.[58] Najistaknutiji primjer otpora protiv takve politike pružio je tatarski aktivist Musa Mahmut, koji je deportiran sa 12 godina, te se vratio na Krim jer je htio opet vidjeti svoj dom. Kada mu je policija poslala obavijest da će biti deportiran, polio se benzinom i zapalio.[58] Uprkos ovome, 577 porodica ipak je dobilo dozvolu za prebivalište na Krimu.[59]

Nemiri su izbili 1968. među tatarskim stanovništvom u uzbečkom gradu Chirchik.[60] Oktobra 1973, jevrejski pjesnik i profesor Ilja Gabaj je izvršio samoubistvo skokom sa zagrade u Moskvi. Bio je jedan od značajnih jevrejskih disidenata SSSR-a koji su se borili za prava potlačenih naroda, naročito krimskih Tatara. Gabaj je bio uhapšen i osuđen na služenje u radnom logoru, pa čak i poslan i psihijatrijski azil, ali je ipak ustrajao u svojoj namjeri jer je bio uvjeren da su patnje Jevreja i Tatara nakon drugog svjetskog rata poticale od kontinuirane predrasude zbog ruske srži SSSR-a. Vjerovao je da je to bio jedan od glavnih uzroka tretmana krimskih Tatara 1944.[61] Iste godine, ponovno je uhapšen i tatarski aktivist Džemilev.[62]

Uprkos destaljinizaciji SSSR-a, tek je tokom perestrojke i dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast 1980-ih došlo do promjena. Krimskotatarski aktivisti su 1987. organizirali protest u središtu Moskve, u blizini Kremlja.[42] To je nagnalo Gorbačova da osnuje komisiju o stanju krimskih Tatara. Iako je prvi zaključak komisije, koju je vodio tvrdolinijaš Andrej Gromiko, bio da "nema osnova za obnovu autonomije i povratka krimskih Tatara na Krim", Gorbačov je naredio drugu komisiju koja je preporučila obnovu autonomije tog naroda.[63] Restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su 1989. konačno i zvanično proglašene ništavnima te je Vrhovno vijeće Krima 14. novembra 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost.[33] Time je oko 260.000 krimskih Tatara napokon dobilo priliku za povratak svojoj domovini. Džemilev se iste godine vratio na Krim, a do 1. januara 1992. to je učinilo i 166.000 krimskih Tatara.[64] Do 2004, oni su činili oko 12% stanovništva Krima.[65] Uprkos tome, povratak krimskih Tatara svojim domovima nije bio lahak proces — 1989, kada su se počeli masovno vraćati, pojedini ruski nacionalisti su organizirali proteste na Krimu pod sloganom 'Tatari izdajice - Van iz Krima!' Odigrali su se i okršaji između mjesnog stanovništva i krimskih Tatara 1990. kraj Jalte, pri čemu je čak pozvana i vojska da smiri situaciju. Mjesne sovjetske vlasti oklijevale su pomoći tatarskim povratnicima da pronađu novi smještaj i posao.[66] Povratnici su naišli na 517 napuštena krimskotatarska sela, ali je birokratija otežavala njihove napore da ih obnove.[42] 1991. godine je 117 krimskotatarskih porodica živjelo na dvije livade u šatorima u blizini Simferopolja, čekajući na trajni smještaj na Krimu.[67] Nakon raspada SSSR-a, Krim se našao u sklopu Ukrajine, ali je Kijev davao tek ograničenu podršku tatarskim povratnicima. Pošto je egzil trajao gotovo 50 godina, dio krimskih Tatara je odlučio ostati u Uzbekistanu, te je to dovelo do razdvajanja porodica koje su se vratile na Krim.[68]

Moderni pogledi i nasljeđe[uredi | uredi izvor]

KGB kolaboracionisti su bijesni jer mi skupljamo statističku evidenciju o krimskim Tatarima koji su skončali u egzilu i jer skupljamo materijale protiv sadističkih zapovjednika koji su tlačili narode tokom Staljinovih godina i koji, prema Nürnberškom procesu, bi trebali biti osuđeni za zločin protiv čovječnosti. Kao rezultat zločina 1944, izgubio sam na hiljade svoje braće i sestara. I to se mora zapamtiti![69]
— Mustafa Džemilev, 1966.

Peter J. Potichnyj navodi da je nezadovoljstvo krimskih Tatara nad egzilom odavalo širu sliku neruskih naroda SSSR-a koji su počeli javno izricati svoju srdžbu protiv nepravdi počinjenih od ideologa Velike Rusije.[6] 1985. godine pojavio se esej zvan Ništa nije zaboravljeno, niko nije zaboravljen u ruskom emigrantskom žurnalu Kontinent, koji je napisao ukrajinski pisac i novinar Vasil Sokil. Esej je na povremeno sarkastičan način ukazivao na selektivno zaboravljanje mnogih sovjetskih građana koji su trpjeli tokom drugog svjetskog rata, ali čija iskustva remete zvaničnu poslijeratnu naraciju herojske pobjede: "Mnogi su pretrpjeli Hitlerove konc logore samo da bi kasnije bili poslani u sibirske gulage. [...] Što, zapravo, treba ljudskom biću? Ne puno. Jednostavno da ga se prizna kao ljudsko biće. Ne kao životinju." Sokil je simbolično uzeo kao primjer sudbinu krimskih Tatara kojima je uskraćeno to priznanje.[70] Između 1989. i 1994, oko četvrt miliona krimskih Tatara se vratilo iz centralne Azije natrag na Krim — to je predstavljalo simboličnu pobjedu njihovog dugogodišnjeg napora, pošto im je sve do tada bilo uskraćeno izraziti vlastiti narodni identitet, govoriti svojim jezikom i vratiti se u svoju domovinu.[71]

Simbol progona Tatara sa Krima
Dan sjećanja na deportaciju krimskih Tatara u Kijevu 2016.

Na Krimu je 2006. zabilježeno 46.603 žalbi povratnika koji su zahtijevali udio zemlje. Većina tih zahtjeva je odbijena. Oko velikih gradova, kao što su Sevastopolj, krimski Tatar je u prosjeku dobivao tek oko 0,04 hektara zemlje, koja je uglavnom bila lošijeg kvaliteta ili neprikladna za uzgoj farme.[72]

Među modernim historičarima ima pristalica koji smatraju da se ova deportacija civila može navesti kao zločin protiv čovječnosti.[73] Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "etnocid", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije.[74][75] Krimski Tatari ovaj događaj zovu Sürgünlik ("egzil"). [76] Akademik Walter Kolarz navodi da je deportacija i likvidacija krimskih Tatara kao naroda 1944. bila tek "završni čin" dugog procesa ruske kolonizacije Krima, koji je započet još 1783.[6] Gregory Dufaud smatra da su optužbe protiv krimskih Tatara bile prikladan izgovor za njihovu deportaciju kojom je Moskva osigurala neometan geostrateški pristup južnijem, Crnom moru s jedne strane, te eliminirala hipotetske sukobljene narode s druge.[75]

Marta 2014. odigrala se ruska aneksija Krima, koju je UN proglasio ništavnom (→Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 68/262), a što je sa sobom povuklo i novo masovno pogoršanje prava i represije protiv krimskih Tatara. Iako je 21. aprila 2014. Ruska Federacija objavila odredbu "O mjerama rehabilitacije Armenaca, Bugara, krimskih Tatara i Nijemaca i državne podrške za njihovu obnovu i razvoj",[77] u praksi je od 2014. ta država postupala sa krimskim Tatarima sa puno manje brige, te ju je 2016. Visoki komesar za ljudska prava UN-a upozorio na "zastrašivanje, zlostavljanje i hapšenja" krimskotatarskih aktivista, često pod sumnjivim optužbama, kao i na gašenje nekoliko medija koje je vodio taj narod.[21] Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im nadoknadila potpuno izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinioca deportacije.

UN navodi da je preko 10.000 osoba napustilo Krim 2014, većinom Tatara,[78] čime je ta ionako krhka nacionalna zajednica još jednom smanjena na tom području. Većina krimskih Tatara koja je 2014. pobjegla sa Krima je navela nesigurnost, strah, društvene i političke pritiske kao glavni razlog za odlazak. Ovo se posebno odnosilo na osobe koje su se protivile ili kritizirale referendum o pripajanju Krima Ruskoj Federaciji. Drugi su naveli da su htjeli ostati živjeti u Ukrajini, a ne u Rusiji.[79] Visoki komesar za ljudska prava UN-a upozorio je u izvještaju iz 2015. da su se na Krimu kršila ljudska prava slobode govora, slobode okupljanja (Tatarima nije dozvoljeno obilježiti 71. godišnjicu deportacije), slobode vjeroispovjesti i druga, dok su razni tatarski aktivisti zlostavljani.[80] Aprila 2016, ruske vlasti su zabranile Medžlis kao predstavničko tijelo Tatara,[81] dok je Džemilovu 2014. na pet godina zabranjen pristup ukrajinskom području koje je anektirala Rusija,[82] čime je po drugi put deložiran iz svoje domovine. Ovo je podsjetilo mnoge krimske Tatare na bolnu prošlost, te samo pojačalo nepovjerenje i animozitet prema Moskvi.

Parlament Ukrajine je 12. novembra 2015. usvojio rezoluciju kojom je ovaj događaj priznao kao genocid te 18. maja proglasio "danom sjećanja na žrtve genocida krimskih Tatara".[83] Pojedini moderni akademičari navode da su sovjetske deportacije bile usmjerene ka istrebljenju manjina, dok se drugi ne slažu da su dosegle nivo genocida: Aleksandar Statiev navodi da Staljinov režim nije imao svjesnu genocidnu namjeru istrijebiti deportirane narode, ali da su sovjetska politička kultura, loše planiranje i ratna oskudica bile odgovorne za genocidnu stopu smrtnosti među njima.[84]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi izvor]

Džamala je skrenula pozornost na deportaciju pjesmom 1944 na Eurosongu

Lily Hyde, britanska novinarka koja živi u Ukrajini, je 2008. na engleskom jeziku objavila roman Dreamland (Zemlja snova) koja se vrti oko krimskotatarske porodice koja se vraća u domovinu 1990-ih, a ispričana je iz perspektive 12-godišnje djevojčice Safi, koja se doseli u razoreno selo na Krim sa roditeljima, bratom i djedom iz Uzbekistana. Safi je potom nesigurna gdje je njen pravi dom, dok joj djed priča o herojima i žrtvama među krimskim Tatarima. Roman je preveden na francuski, krimskotatarski i ukrajinski jezik.

Kristina Paščin je 2015. snimila dokumentarni film A Struggle for Home: The Crimean Tatars (Borba za dom: krimski Tatari) u zajedničkoj ukrajinsko-katarskoj koprodukciji, a koji prikazuje gotovo 200 godina dugu historiju tog naroda, od 1783. do moderne 2014, sa posebnim naglaskom na posljedice masovne deportacije 1944.[85]

Još veću pažnju svjetske javnosti je na te događaje dala pjesma 1944 ukrajinsko-tatarske pjevačice Džamale, koja je i sama rođena u egzilu u Krigistanu. Ona je postala prva Tatarka na Eurosongu, kao i prva pjevačica koja je pjevala refrene na krimskotatarskom jeziku, a koja je izvela pjesmu posvećenu njenoj prabaki koja je i sama bila žrtvom deportacije. Sa pjesmom je 2016. godine kao predstavnica Ukrajine pobijedila na Eurosongu.[86]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 207
  2. ^ Williams 2015, str. 109.
  3. ^ Rywkin 1994, str. 67.
  4. ^ Ukrainian Congress Committee of America 2004, str. 43–44.
  5. ^ a b Vardys (1971), str. 101
  6. ^ a b c Potichnyj 1975, str. 302–319.
  7. ^ Fisher 1987, str. 356–371.
  8. ^ Olson, Pappas & Pappas 1994, str. 185.
  9. ^ Rosefielde 1997, str. 321–331.
  10. ^ a b c d Parrish 1996, str. 104.
  11. ^ a b c Fisher 2014, str. 155.
  12. ^ a b c Williams (2001), str. 382–383
  13. ^ Banerji 23. 10. 2012.
  14. ^ Williams (2001), str. 381
  15. ^ Fisher 2014, str. 151–152.
  16. ^ Fisher 2014, str. 157.
  17. ^ Fisher 2014, str. 156.
  18. ^ Colborne 19. 5. 2016.
  19. ^ Buckley, Ruble & Hoffman (2008), str. 209
  20. ^ a b c Buckley, Ruble & Hoffman (2008), str. 231
  21. ^ a b c Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a 17. 5. 2016.
  22. ^ Weiner 2003, str. 224.
  23. ^ Tweddell & Kimball 1985, str. 190.
  24. ^ Pohl (1999), str. 114
  25. ^ a b Pohl 2000, str. 3.
  26. ^ a b c Magocsi 2010, str. 690.
  27. ^ Pohl (1999), str. 115
  28. ^ Forczyk 2014, str. 114.
  29. ^ a b Garrard & Healicon 1993, str. 167.
  30. ^ Pohl (1999), str. 5
  31. ^ Pohl 2000, str. 1.
  32. ^ Studies on the Soviet Union 1970, str. 87.
  33. ^ a b c Sandole et al. 2008, str. 94.
  34. ^ Pohl (1999), str. 46
  35. ^ Syed, Akhtar & Usmani 2011, str. 298.
  36. ^ a b Stronski 2010, str. 132–133.
  37. ^ Williams (2001), str. 401
  38. ^ Buckley, Ruble & Hoffman (2008), str. 238
  39. ^ Drohobycky 1995, str. 73.
  40. ^ a b c Amnesty International 1973, str. 160–161.
  41. ^ a b c d e Pohl 2000, str. 4.
  42. ^ a b c d Human Rights Watch 1991, str. 37.
  43. ^ Human Rights Watch 1991, str. 33.
  44. ^ Garrard & Healicon 1993, str. 168.
  45. ^ a b Pohl 2000, str. 7.
  46. ^ Human Rights Watch 1991, str. 9.
  47. ^ a b c Ukrainian Congress Committee of America 2004, str. 43—44.
  48. ^ Moss 2008, str. 17.
  49. ^ a b c Human Rights Watch 1991, str. 34.
  50. ^ Travis 2010, str. 334.
  51. ^ a b Pohl 2000, str. 10.
  52. ^ Pohl 2000, str. 5.
  53. ^ a b c d Tanner 2004, str. 31.
  54. ^ Nagel & Requejo 2013, str. 179.
  55. ^ Vardy, Tooley & Vardy 2003, str. 554.
  56. ^ Shabad 11. 3. 1984.
  57. ^ Williams 2015, str. 165.
  58. ^ a b Williams (2001), str. 425
  59. ^ Tanner 2004, str. 32.
  60. ^ Williams 2015, str. 127.
  61. ^ Fisher 2014, str. 150.
  62. ^ Williams 2015, str. 129.
  63. ^ Human Rights Watch 1991, str. 38.
  64. ^ Kamm 8. 2. 1992.
  65. ^ BBC News 18. 5. 2004.
  66. ^ Garrard & Healicon 1993, str. 173.
  67. ^ Human Rights Watch 1991, str. 44.
  68. ^ Uehling 2002, str. 388–408.
  69. ^ Allworth 1998, str. 214.
  70. ^ Finnin 2011, str. 1091-1124.
  71. ^ Williams 2002, str. 323-347.
  72. ^ Buckley, Ruble & Hoffman (2008), str. 237
  73. ^ Wezel 2016, str. 225.
  74. ^ Williams (2002), str. 357–373
  75. ^ a b Dufaud 2007, str. 151–162.
  76. ^ Zeghidour 2014, str. 83–91.
  77. ^ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a 26. 8. 2014, str. 15.
  78. ^ UN News Centre 20. 5. 2014.
  79. ^ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a 26. 8. 2014, str. 13.
  80. ^ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a 16. 8. 2015, str. 40–41.
  81. ^ Nechepurenko 26. 4. 2016.
  82. ^ Tportal 22. 4. 2014.
  83. ^ Radio Slobodna Evropa 21. 1. 2016.
  84. ^ Statiev 2010, str. 243–264.
  85. ^ International Documentary Film Festival Amsterdam 2016.
  86. ^ Večernji list 15. 5. 2016.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Knjige[uredi | uredi izvor]

Online izvještaji i vijesti[uredi | uredi izvor]

Naučni časopisi[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]