Kula Grad

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Koordinate: 44°22′25″N 19°05′19″E / 44.3736°N 19.0886°E / 44.3736; 19.0886
Kula Grad
(naselje)
Kula Grad, zvornička tvrđava
Kula Grad, zvornička tvrđava
Država  Bosna i Hercegovina
Entitet Republika Srpska
Općina Zvornik
Nadmorska visina 407 m
Koordinate 44°22′25″N 19°05′19″E / 44.3736°N 19.0886°E / 44.3736; 19.0886
Stanovništvo
 - Naselje 1.120 (1991)
Vremenska zona Srednjoevropsko vrijeme
Pozivni broj (+387) 56
Matični broj 230596[1]
Matični broj općine 20168
Kula Grad u Bosni i Hercegovini

Kula Grad je naseljeno mjesto u općini Zvornik, Bosna i Hercegovina.[2]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Kula Grad nalazi se iza jugozapadnih zidina Gornjeg grada. Vremenom se naselje smanjivalo ili proširivalo, zadržavajući uglavnom sadašnju lokaciju. Pruža se od podnožja Mlađevca na Dalagovinu, Pribičevac, Zukića brdo, Jasikov do, Terzijinu jaspiju i Kuriluk, dijelove naselja smještene oko i iznad potoka Cetine. Cetina teče kroz Kula Grad od Zukića brda, a potom kamenitim i strmim koritom pored Srednjeg i Donjeg grada sve do utoka u Drinu kod Južne kapije. Nadmorska visina naselja je 407 metara.

Historija[uredi | uredi izvor]

S obzirom da je Gornji grad podignut krajem 13. ili početkom 14. vijeka, kada su zvorničkim krajem vladali Ugari ili bosanski feudalci, pretpostavlja se da je u okviru grada ili u njegovoj neposrednoj blizini postojalo naselje prije dolaska Osmanlija, kao i da su stanovnici zavisno od perioda bili ili katolici ili pripadnici Crkve bosanske. Međutim, ne postoje pisani izvori niti tragovi materijalne kulture koji bi potvrdili tu pretpostavku.

Odmah po osvajanju Zvornika 1460, Osmanlije su učvrstile i proširile Gornji grad u kojem je sultan Mehmed II do 1481. podigao džamiju. Bila je pokrivena olovom i kubetima. Tu su podignute i prve stambene zgrade za posadu tvrđave i predstavnike vlasti, pa je oko džamije nastalo u drugoj polovini 15. vijeka prvo muslimansko naselje, najstarije na području Zvornika. Vremenom se proširilo i na prostranu zaravan uz kapiju tvrđave. U prvoj polovini 16. vijeka u ovoj mahali postojali su javno kupatilo, čatrnja za vodu, 11 dućana i tekija sa kuhinjom. Formiranjem podgrađa (današnjeg Zvornika) u istom periodu, mahala se počela seliti od Gornjeg grada ka kršćanskoj varoši što je dovelo do smanjenja broja stanovnika, tako da je 1600. bilo svega 14 kuća.

Još od predosmanlijskog perioda preko Kule je vodio put od srednje Bosne do rijeke Save. Išao je od Vrhbosne preko današnjih Šekovića i Papraće, zatim kraj Gornjeg grada i spuštao se na lijevu obalu Drine preko Kanara. Ovim putem su u Zvornik dolazili, posebno petkom na pijacu, mještani Kamenice, Glodi, Snagova, Liplja i drugih sela sve do izgradnje puteva za Kamenicu 1960-ih i Jošanicu 1970-ih, čime je uspostavljena redovna autobuska linija. Austro-ugari su po dolasku desno od pješačkog puta izgradili širi makadamski put ka Kuli. Još od davnih vremena Kula je pješačkim putevima povezana sa Divičem preko Mlađevca i sa Tabacima dolinom Cetine i istočnom stranom Mlađevca. Postoji i stari zapušteni put koji od Donjeg vodi ka Gornjem gradu.

Osnovna zanimanja Kuljana sve do početka izgradnje hidroelektrane (od 1947. do 1955) bila su zemljoradnja, voćarstvo i stočarstvo. Najviše su se uzgajale žitarice i šljive, a od stoke ovce i koze. Od 1970-ih uspješno se uzgajao i duhan. Kuljani su zemljišta i šume imali na području Gornjeg i Donjeg Snagova, kao i Zvorničkog polja.

Do iza Drugog svjetskog rata naselje se zvalo samo Kula, kada je uveden novi naziv Kula Grad. Do kraja rata samo su dvije kuće bile pokrivene crijepom, a dugo je postojao i samo jedan dućan koji je zatvoren ubrzo nakon završetka rata. Do 1950. Kula nije imala ni školu već je poneki dječak išao u četverorazredne škole u Zvorniku i na Diviču (od 1945. do 1950). Od 1950. u zgradi nekadašnjeg mekteba započela je sa radom i osnovna škola na Kuli. U prizemlju je bila učionica, a na spratu stan za učitelja. U prvoj školskoj godini imala je samo odjeljenje prvog razreda, dok je u narednim godinama zbog malog broja učenika imala po dva kombinirana odjeljenja (prvi i treći, drugi i četvrti razred). U ranijim periodima na Kuli nije bilo ugostiteljskih objekata, ali je poslije Drugog svjetskog rata otvorena kafana koju je narod zvao "Han". Obilazili su je mještani udaljenijih mjesta na putu za Zvornik. Izgradnjom novih puteva 1960-ih i 1970-ih, kafana je izgubila značaj i zatvorena je.

Struja je na Kulu dovedena 1959, a početkom 1960-ih svako domaćinstvo dobilo je električno osvjetljenje. Krajem 1970-ih podignuta je nova školska zgrada sa dvije učionice, stanom za učitelje i drugim prostorijama. Sredinom 1980-ih preko Mekinja je sagrađen asfaltni put od Zlatne vode za Kula Grad. U ovom vremenu naselje je dobilo i vodovod, telefon, čitaonicu, igralište, nekoliko prodavnica i savremenu rasvjetu. Među narodom se kao tradicija očuvalo sviranje saza, tako da je na Kuli uvijek postojala grupa sazlija. Na kuljanska sijela dolazile su sazlije iz Zvornika, Međaša, Skočića, Tuzle i Srebrenice. Narodna veselja održavana su kod izvorske vode. Na Gornjem gradu su od 1948. do 1991. priređivani prvomajski teferiči za građane Zvornika i okolnih mjesta. Tada se posebno obilazilo Kaimijino turbe.

Do početka 1950-ih na Kuli su živjele porodice: Đulbegovići, Gutići, Fejzići, Hadžići, Halilovići, Hodići, Nasupovići, Povlakići, Selimovići, Smajlovići, Šehmehmedovići, Tarabići, Tučići i dr.

U aprilu 1992, nakon pada Zvornika, oko 150 naoružanih i 150 nenaoružanih branilaca Patriotske lige pod komandom Samira Ništovića pružalo je na Kula Gradu žestok otpor srpskim paravojskama i jedinicama JNA. Pojačanje je tokom borbi došlo od jedinica PL iz Kalesije i Živinica. Kula Grad je pao u jutarnjim satima 26. aprila, a branioci su pristupili slamanju obruča i povlačenju u dva pravca.

Proces povratka protjeranog bošnjačkog stanovništva započeo je 2001.[3]

Islamski objekti[uredi | uredi izvor]

Na Kuli se nalazi stari mezaristan, u kome se od osmanlijskog doba pored Kuljana pokopavaju i Zvorničani. U njemu je 1691. pokopan pjesnik i derviški šejh Hasan Kaimija, kome je narod nakon smrti podigao turbe. Građeno je od lomljenog kamena, ćerpića i drveta, a pokriveno šindrom. Prvobitno turbe bilo je malehno. Za jednu prostoriju ga je proširio i dao mu današnji oblik Šemsi-beg Tuzlić, a njegov bratić Bakir-beg pokrio je turbe crijepom 1908. Dimenzije turbeta bile su 10x6 metara. Kaimijin grob nalazi se na sredini turbeta, pokriven kuburom i ograđen drvenom ogradom. Preko kubure je razastrta zelena čoha, a oko bašluka zeleni saruk.[4] Iznad nišana postavljeno je Kaimijino koplje, a u uglu njegov bajrak. Bajrak je iznesen samo 1878. kada ga je Hasan-aga Krtičić odnio na Glasinac, tokom borbi za odbranu Bosne od austro-ugarske okupacije.[5] Na ulazu u turbe stoji natpis:

U ovom turbetu je,

moj Bože,

najveći prvak derviša

ugledni Kaimija,

u svijetu poznati

on je kristal u kristalu

svjetlo svjetiljke

što baca zrake,

kao da veli: "Ja sam vidik bez granica".[3]

Prvi turbedar bio je šejh Omer iz Edirnea koji je umro 1819. Naslijedio ga je njegov sin šejh Mehmed od kojeg je potekla porodica Šehmehmedovića koji i danas obavljaju funkciju turbedara.[6] Turbe je u sklopu šire kampanje kulturocida srušeno u maju 1992. zajedno sa obje kuljanske džamije. Obnovljeno je 2002.[3]

Džamija kod izvorske vode "Bunar", poznata i kao Velika džamija, podignuta je u austro-ugarsko doba na mjestu stare džamije koja je porušena zbog dotrajalosti. Drveni minaret zamijenjen je zidanim 1962. Ova džamija je porušena 1984, a izgradnja nove završena je 1990. Od stare džamije zadržan je minaret. Najpoznatiji imam ove džamije bio je Redžo ef. Mehmedović iz Kamenice, koji je u Kuli živio za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Poslije rata je obnovljena i svečano otvorena 13. juna 2010.[7]

Na Zukića brdu izgrađena je 1989. Hadžijina džamija, koju je podigao hadžija Avdo Tučić sa svojim sinovima. Džamija ima pet munara, koje simboliziraju islamske šarte. Građena je pet godina, a proklanjavanju je navodno prisustovalo 50.000 ljudi. Obnovljena je poslije rata.[8]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Na popisu 1879. Kula Grad je imao 283 stanovnika, 1895. 304, 1910. 314, 1921. 294, 1948. 338, 1953. 423 i 1961. 543.

Sastav stanovništva – naselje Kula Grad
2013.[9]1991.[10]1981.[11]1971.[12]
Osoba742 (100,0%)1 120 (100,0%)693 (100,0%)622 (100,0%)
Bošnjaci1 1 118 (99,82%)1 690 (99,57%)1 617 (99,20%)
Hrvati1 (0,089%)
Ostali1 (0,089%)1 (0,144%)1 (0,161%)
Jugoslaveni2 (0,289%)
Srbi4 (0,643%)
  1. 1 Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Hudović, Mehmed (2000). Zvornik: Slike i bilješke iz prošlosti. Sarajevo: Udruženje građana općine Zvornik. 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Sistematski spisak općina i naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini". fzs.ba. Arhivirano s originala, 5 Mart 2016. Pristupljeno 8. 1. 2016.  Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate= (pomoć)
  2. ^ "Općina Zvornik". nasbih.com. Pristupljeno 8. 1. 2016. 
  3. ^ a b c "DŽEMAT KULA GRAD". Medžlis IZ Zvornik. Pristupljeno 6. 4. 2019. 
  4. ^ Hifzija Suljkić. "Hasan Kaimija i turbe na Kuli". divič.net. Pristupljeno 6. 4. 2019. 
  5. ^ "Ko se drži Kajimijinog gaja, ne treba se bojati belaja". STAV. 26. 9. 2018. Pristupljeno 6. 4. 2019. 
  6. ^ "Nana Hida Šehmehmedović – Jedina turbedarka u Bosni i Hercegovini". Faktor. 10. 1. 2016. Pristupljeno 6. 4. 2019. 
  7. ^ "SVEČANO OTVORENA DŽAMIJA U KULA GRADU". Medžlis IZ Zvornik. 20. 6. 2010. Pristupljeno 6. 4. 2019. 
  8. ^ "Zvornik – Nesvakidašnji vjerski objekt privlači veliki broj posjetilaca: Džamija sa pet munara na Kula Gradu svjedok istrajnosti njenog graditelja". Dnevni avaz. 4. 9. 2017. Pristupljeno 6. 4. 2019. 
  9. ^ "Naselje Kula Grad". nasbih.com. Pristupljeno 8. 1. 2016. 
  10. ^ "Nacionalni sastav stanovništva Republike Bosne i Hercegovine 1991. (str. 127)". fzs.ba. Pristupljeno 8. 1. 2016. 
  11. ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1981.". stat.gov.rs. Pristupljeno 8. 1. 2016. 
  12. ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1971.". stat.gov.rs. Pristupljeno 8. 1. 2016. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]