Simone Martini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Simone Martini
Ritratto di Simone Martini.jpg
Rođenjeoko 1284
Siena, Republika Siena
Smrtjul 1344
Siena
Periodkasna gotika, sijenska škola
Vrsta umjetnostislikarstvo
DjelaBogojavljenje sa sv. Margaretom i sv. Ansanijem, Maestà
UtjecaliDuccio di Buoninsegna, Giotto di Bondone, Memo di Filipuccio

Simone Martini bio je italijanski slikar aktivan u Sieni, regija Toskana, krajem 13. i početkom 14. vijeka neposredno prije rane renesanse. Tokom cijelog života bio je angažiran da dovrši mnoge važne umjetničke radove u državnim i vjerskim objektima širom Italije. Također, bio je dvorski slikar kod pape u Avignonu, Francuska. Simone Martini se smatra jednim od najznačajnijih italijanskih slikara srednjeg vijeka, koji je značajno utjecao na razvoj ranog italijanskog slikarstva u 14. vijeku, kao i na razvoj francuskog gotičkog slikarstva. Specijalizirao se za slikanje pejzaža, religioznih prikaza svetaca kao i sekularnih portreta u gotičkom stilu, značajno doprinoseći sienskom slikarskom stilu. Zajedno sa malo starijim kolegama Guidom da Sienom, Ducciom di Buoninsegnom i Coppom di Marcovaldom spada među najznačajnije predstavnike sijenske škole slikarstva.[1][2]

Historijski okvir[uredi | uredi izvor]

Trg Piazza del Campo u središnjem dijelu Siene, rodnog grada Simonea Martinija

U 13. i 14. vijeku Siena i Firenca bili su bogati trgovački gradovi države. Upravo je to vrijeme nastajanja sienske slikarske škole. Kao nezavisne države Siena i Firenca često su bili u međusobnim oružanim sukobima. Siena je u to vrijeme bila jedno od važnih gradova na komercijalnom i hodočasničkom putu koji je vodio iz Pariza u Rim. Zahvaljujući svom veoma dobrom geostrateškom položaju grad je početkom 13. vijeka postao privredni i vojni takmac Firenci. U Sieni je izrađivana najkvalitetnija vuna za izradu odjeće u Italiji, a bilo je razvijeno i bankarstvo. Ovo privredno i vojno nadmetanje između dva već navedena grada veoma je uočljivo i na polju umjetničkog stvaralaštva. Prvi primjer je firentinski slikar Coppo di Marcovaldo, koji je kao firentinski vojnik u bici kod Montapertija 4. septembra 1260. godine bio zarobljen i odveden u Sienu. Kao zalog za njegovo oslobađanje morao je nacrtati jednu sliku. Slika koju je uradio bila je Madona del Bordone, koja se smatra njegovim najznačajnijim slikarskim djelom. Vrijeme tokom kojeg je slikao Simone Martini bio je period mira između dva rivalska grada, što mu je omogućilo da uradi nekoliko svojih najznačajnijih djela za grad Firencu.[3] Rano italijansko slikarstvo izraslo je iz mozaičkih ukrasa na zidovima i svodovima kršćanskih crkava. Ipak, u jednom pogledu, bizantijski mozaičari, koji su radili u Italiji između 5. i 15. vijeka, bili su u mogućnosti da utjeću na budućnost italijanskog slikarstva razvijajući ikonografsku shemu evanđeljskih priča, koja je utjecala na kompozicije Duccia, pa čak i Giotta (iako je Giotto transformirao stari ikonografski obrazac ekspresivnim realizmom svoje pripovijesti i svojim otkrićem prostorne dubine i čvrste forme). Od sredine 13. vijeka Siena je proširila svoje umjetničke horizonte kako bi dočekala inovativni duh cara Fridrika II i istančane ukuse s onu stranu Alpa, označivši kulturni prijelaz ka novim stilskim tendencijama. Mnogi faktori doprinijeli su transformaciji Siene u jedan od najvažnijih središta umjetničkog eksperimentiranja: prisustvo vajara Nicole Pisana, zatim njegovog sina Giovannia Pisana, arhitekte i kipara Arnolfa di Cambia, zlatara Guccia di Mannaie, kao i preduzimljivih lokalnih umjetnika koji su posjećivali Francusku da proučavaju gotičke trendove tog vremena. Upravo je Simone Martini bio jedan od sienskih slikara (u to vrijeme veoma poznat) koji je živio i radio u Francuskoj, gdje je i umro.[4]

Biografija i umjetničko stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Rani radovi[uredi | uredi izvor]

"Madona s Djetetom br. 583", prvo slikarsko djelo Simonea Martinija, tempera na drvu, dimenzije 88 x 57 cm, Pinacoteca Nazionale, Siena, 1308-1310

Kao i u slučaju drugih italijanskih slikara tog vremena, mnogi biografski podaci o Simoneu Martiniju nisu u potpunosti potvrđeni. Prema pisanju prvog historičara umjetnosti Giorgia Vararija u njegovoj knjizi "Biografije najznačajnijih slikara, vajara i arhitekata" Simone Martini je rođen 1284. i odrastao je u Sant' Egidio, središnjoj četvrti Siene. Njegov otac Martino imao je još jednog sina, Donata, koji je kasnije također postao slikar. Ne postoji siguran izvor o slikarskom usavršavanju Simonea Martinija, ali tvrdnja Giorgia Vasarija da se ono odvijalo u ateljeu Giottoa di Bondonea opovrgnuta je od strane savremenih historičara umjetnosti. Čini se mnogo vjerovatnijim da je svoje obrazovanje povjerio Memmu di Filipucciju, te da je postojalo blisko prijateljstvo između učenika i učitelja, čiju je kćer Simone Martini kasnije i oženio.[4] Prvi dokumentovani znaci njegove umjetničke aktivnosti potječu iz 1305-1310, kada je mladi Simone naslikao "Madonu s Djetetom br. 538", čije je mjesto porijekla nepoznato i koja je sada izložena u Pinacoteca Nazionale (Nacionalnoj galeriji slika u Sieni), a katalogizirana je kao djelo br. 583. Nakon niza pripisivanja drugim slikarima, sada je prihvaćena kao najranija poznata Simoneova slika. Bila je dio središnjeg panela poliptiha (sa obje strane slike postoje rupe za pričvršćivanje bočnih panela na nju) i pripisivanje se zasniva samo na stilskim razmatranjima: s jedne strane uočljive su bliske veze sa slikarstvom Duccia di Buoninsegne (uz upotrebu zlatne pozadine kao dijelu bizantijske slikarske tradicije), a s druge, tipične osobine slikarske umjetnosti Simonea Martinija.

"Milosrdna Madona", tempera na drvu, dimenzije 154 x 84 cm, Pinacoteca Nazionale, Siena, oktobar 1308.

U ovom djelu Madona gleda u posmatrača: njen uspravan položaj, ogrtač koji obavija njeno tijelo, njene lijepe, ali tužne oči, sve su to elementi tipični za Ducciovu umjetnost. Tu su i neke potpuno nove karakteristike: skulpturalni kvalitet vela oko Bogorodičinog lica i igru ​​svjetla i sjene; nemirni pokreti Djeteta, koje okreće glavu prema njoj s njegove lijeve strane (figura originalno prikazana na bočnoj ploči) i drži se za ruku svoje majke; njegovo okruglo tijelo, usta, kovrdžava kosa i savršen oblik njegovog uha daju tačne volumene i konkretne forme.[5][6]

Drugo djelo iz ovog ranog perioda je i "Milosrdna Madonna" (slika desno), koja je na osnovu stilskih osobina i tehnike izrade tek nedavno pripisana Simoneu Martiniju. Prvobitno se nalazila u crkvi San Bartolomeo, selo Vertine u toskanskom planinskom masivu Chianti), a danas se čuva u Pinacoteci Nazionale, Siena. Slika je urađena u temperi, gdje se još uvijek jasno vidi utjecaj Duccia, posebno u pozicioniranju i tipologiji likova zaklonjenih Madoninim ogrtačem. Međutim, prevladava novi slikarski duh koji daje osjećaj stvarnog prostora između glava i osjećaj života i kretanja u impozantnoj figuri Madone dokaz su evolucije umjetnikovih arhaičnih ideja prema novim oblicima izražavanja. Nabori draperije ne prikrivaju položaj njenih nogu i ona se prilično primjetno okreće kako bi zagrlila sve njene štićenike. Učinak bogate i dragocjene ornamentike (koja je upečatljiva u njegovom remek-djelu "Maestà") se reproducira u korištenju zlata i srebra, šarenih dragulja postavljenih na površini i prozirnih glazura. Uočljiva je stilska sličnost s već navedenim djelom "Madona s Djetetom br. 538".[7]

"Madona u slavi", naslikao Simone Martini 1310., a naknadnu restauraciju uradio je Cenni di Francesco 1413.

U njegova rana slikarska djela spada i freska "Madona u slavi" naslikana 1310. i nalazi se u crkvi San Lorenzo al Ponte u gradu San Gimignano, pokrajina Siena. U narodu se smatrala čudotvornom. Tokom proširivanja crkve 1413. rektor Niccolò Salvucci naručio je izradu bočnog trijema. U tu svrhu pozvan je i slikar Cenni di Francesco da preradi freske unutar crkve i oratorija. Jedno od djela koje je Cenni di Francesco tom prilikom restaurirao bila je "Madona u slavi" iz 1310., koju je naslikao Simone Martini. Današnji izgled ove freske je uglavnom djelo Cennija di Francesca, osim lica Madone, koju je izvorno naslikao Simone Martini. Ovo slikarsko djelo predstavlja najznačajniji primjer crkvene baštine u San Gimignanu iz 14. i 15. vijeka.[8] Tokom ovog početnog slikarskog perioda Simone Martini je nakratko slijedio slikarsku tradiciju svojih učitelja Duccia i Memme di Filipuccija. Međutim, već tada su pod utjecajem gotičkog slikarstva koji je u Sienu dolazio iz Francuske, bile uočljive promjene u njegovom slikarskom razvoju uz upotrebu mnogobrojnih ukrasnih detalja i preciznog prikaza anatomskih detalja. Sve ovo ukazuje na talenat Simonea Martinija već u ovim ranim godinama i početak njegovog prepoznatljivog slikarskog stila.[9]

Maestà[uredi | uredi izvor]

"Maestà", Palazzo Publico, Siena, freska na zidu, dimenzije 763 x 970 cm, 1312-1315

Godine 1312. Simone Martini dobio je narudžbu od vlade grada Siene (poznatu kao Vlada devetorice) da naslika veliku fresku "Maestà". Sáma činjenica da mu je vlada grada Siene povjerila tako važan posao za glavnu dvoranu (ital. Sala del Consiglio) gdje su se održavali sastanci Vlade devetorice u Palazzo Pubblico, govori da je on već tada stekao veliki ugled kao slikarski umjetnik. Ova velika freska kao i istoimeno djelo Duccia di Buoninsegne koristi veoma sličnu ikonografiju. Zauzima cijeli zid glavne dvorane i na plavoj pozadini prikazuje ustoličenu Madonu kako u krilu drži malog Isusa, okruženu apostolima, svecima i anđelima prikazanim na obje strane u klečećem položaju i posudama sa cvijećem u rukama kao poklonima Madoni. Oko čitave scene, postavljene ispod impozantnog i elegantnog baldahina od crvene svile, oslikan je okvir ukrašen medaljonima koji prikazuju Krista kako blagoslovi, proroke i evanđeliste (prepoznatljivi u uglovima po ikonografskim simbolima), te amblemima komune Siene, sa kružnim crno-bijelim trakama koji sačinjavaju grb naroda Siene i divljim lavom na crvenoj pozadini. U donjem dijelu freske, na unutrašnjem okviru, nalaze se ostaci natpisa koji između ostalog sadrže umjetnikovo ime.[10] "Maestà" daje utisak veličanstvenosti sa zlatom koje je utisnuto sa prekrasnim šarama, a umjetnik je umetnuo obojeno i zlatno staklo kako bi slika zablistala. Madona sjedi na jastuku tamnoplave boje, kao i njena odjeća, a za njihovo crtanje Simone Martini je koristio skupe pigmente. Postoji stepen elegancije u ovom djelu koji je u skladu sa sijenskim slikarstvom iz 14. vijeka. Figure su izdužene, kao i njihove ruke i nosevi.

Simone Martini počeo je radove na fresci 1312. godine, a do završetka cjelokupnog djela radio je u nekoliko faza. Nakon što je naslikao dvije trećine površine morao je otići u Asizi, gdje je započeo slikanje freski u kapeli San Martino. Ali i radovi u kapeli San Martino su prekinuti i Simone se ubrzo zatim vratio u Sienu kako bi dovršio donji dio freske "Maestà". Današnji izgled površine ove freske daje utisak dotrajalosti zbog usvojene slikarske tehnike prilikom izrade, gdje je umjetnik koristio uglavnom suho slikanje (tzv. "suhi secco"). Radovi su završeni u junu 1315. godine, što pokazuje i potpis Simonea Martinija.[9] Međutim, pet godina nakon što je završio ovu fresku Simone Martini je morao restaurirati jedan njen dio zbog oštećenja od vlage u zidu.[11] Kada je Simone 1315. naslikao ovo djelo, njegov lični umjetnički stil bio je u potpunosti razvijen. Najočiglednije inovacije prisutne u Simoneovom stilu su njegove ideje o trodimenzionalnom prostoru. Noseći stubovi baldahina postavljeni su u perspektivi, dajući tako osjećaj dubine kompoziciji. Pod baldahinom je gomila od tridesetak ljudi: nema više povorke ljudi u paralelnim redovima, već konkretni prostorni ritmovi i animirani gestovi.

"Maestà" je naslikana u roku od nekoliko godina nakon završetka same zgrade gradske vlade Palazzo Pubblico i vjerovatno je bila prvo djelo u opsežnom programu pedagoške dekoracije koju su nastavili potonji sijenski slikari. Samo nekoliko godina nakon što je Duccio naslikao svoje remek-djelo "Maestà", Simone je svoju "Maestu" naslikao kao ideal dobre i pravedne vlade. Ovo je ujedno i najstarija slika koja mu se sa sigurnošću može pripisati. Predstavlja sintezu religiozne ikonografije i političke namjere pri čemu se religiozno djelo nalazi u sekularnoj gradevini. Kao i u ranijim djelima na ovu temu nastavljen je kult štovanja Madone kao zaštitnice grada nakon pobjede Siene nad Firencom u bici kod Montapertija.[12]

Asissi[uredi | uredi izvor]

Posveta kapele sa sv. Martinom i kardinalom Gentileom Partinom da Montefioreom (freska u sredini)

Godine 1312. kardinal Gentile Partino da Montefiore, titular kapele sv. Martina u Asissiju, posjetio je Sienu gdje je upoznao Simonea Martinija. Pri tom je u martu iste godine platio 600 zlatnih florina naručivši od njega da oslika kapelu sv. Martina, koju je ranije dao da se sagradi. Ciklus fresaka koje je Simone Martini potom oslikao u ovoj sakralnoj građevini (koja se nalazi u donjoj bazilici sv. Franje Asiškog) rađen je u tri faze između 1313-1318. U isto vrijeme radio je fresku "Maestà" u Palazzo Publico u Sieni (između 1312-1315), a prekidao je radove na oba projekta i 1317. putovao je u Napulj na dvor Roberta Anžujskog, gdje je uradio njegov portret. Godine 1318 konačno se vratio u Asissi da bi završio radove.[13] Oslikavanje vitraža u tri velika prozora kapele sv. Martina koji se preklapaju u sredini pripisuje se Giovanniju di Boninu, koji je sarađivao sa Simoneom Martinijem. Na glavnim staklenim površinama prikazane su pojedinačne figure, označene natpisom na vrhu.[14] Ciklus fresaka opisuje priče sv. Martina, biskupa od Toursa (pogledati sliku desno i galeriju ispod). Na bočnim stranama tri prozora, s lijeva na desno, prikazane su biste svetih vitezova, svetih biskupa i papa, te svetih pustinjaka i osnivača religioznih redova. Na soffitima ulaznog luka nalazi se još osam svetitelja u punoj dužini, a potonji je nastao u posljednjoj fazi radova 1318. Freske su poredane u parovima, a da bi se pratio redoslijed treba početi sa dva najniža reda na lijevoj strani, zatim gledati dva na desnom zidu nasuprot, i tako naizmjenično do vrha.[13]

Tokom radova na fresko ciklusu u Asissiju, Simone Martini je po slikarskoj vještini mogao da se uporedi sa drugim firentinskim majstorima iz Giotto škole, pa čak i sa samim Giottom, koji je tada bio aktivan na gradilištu u Asissiju. Simone je unaprijedio neke slikarske elemente, poput čvrstog realističkog arhitektonskog okvira i iluzionističke igre svjetla i sjene s pažnjom na stvarne izvore svjetlosti. Na primjeru osam svetitelja naslikanih u punoj dužini iz 1318. (posljednjeg u čitavom ciklusu), također je primjetan utjecaj bogatih volumena iz slikarskih djela Giottoa di Bondonea. Međutim, Simone se nije pasivno prilagođavao firentinskoj školi, pri čemu je jasan jaz između njegovog načina slikanja i Giottovog. Također, polazeći i od iste teme slika: kod Giottoa su naslikane priče o popularnom svecu poput sv. Franje, dok su kod Simonea prikazi o profinjenom vitezu svecu (Simone je i sám nosio titulu viteza), od kojih je on podvukao neke od učtivih aspekata legende.

To je najuočljivije na primjeru poznate scene Investitura sv. Martina, gdje je radnja smještena u palati, s lijepo odjevenim dvorskim muzičarima i sa slugom sa lovačkim sokolom u ruci (pogledati galeriju). Simoneov kontekst je više nalik na bajku, a realistična studija kostima i poza je izvanredna; fizionomska identifikacija na licima (posebno u naturalističkim licima muzičara) nema premca u cijelom slikarstvu tog vremena, pa čak i u odnosu na Giottoa. Na većini fresaka iz ciklusa u kapeli San Martino primjetan je snažan gotički duh [4] i zajedno uzevši predstavljaju jedno od najznačajnijih djela ovog sijenskog majstora.[13]

Galerija freski iz kapele sv. Martina u Asissiju[uredi | uredi izvor]

Napulj i povratak u Asissi[uredi | uredi izvor]

Sv. Luj od Tuluza kruniše brata Roberta Anžujskog, tempera, zlato, na drvu, dimenzije: 200 x 138 cm (bez predelle), 1317. muzej Capodimonte u Napulju

U julu 1317. Simone je pozvan u Napulj na dvor Roberta Anžujskog, koji ga je proglasio vitezom (dodijelivši mu godišnju penziju) i naručio da naslika njegov portret povodom stupanja na prijestolje Napulja i današnje južne Italije. Na glavnom panelu prikazana je scena dvostrukog krunisanja pri čemu dva anđela drže ukrašenu krunu iznad glave franjevačkog sveca sv. Luja od Tuluza, dok istovremeno on drži gotovo identičnu krunu iznad glave svog brata Roberta Anžujskog, koji pokorno kleči s njegove desne strane. Na slici sv. Luj nosi srebrnastu mitru (šiljasta kapa biskupa), dok njegove bogato ukrašene rukavice i biskupski štap dalje ukazuju na njegov status biskupa Toulousea. Ispod svoje veličanstvene crkvene opreme nosi daleko manje luksuznu odjeću, ogrtač od grube vune franjevačkog redovnika (kao znak zavjeta siromaštva kod franjevaca). Ovo djelo je svjetovna ikona, prva te vrste u Italiji, koja označava preciznu političku temu iz tog vremena. Upravo te godine je Luj od Tuluza kanonizovan. Kao Robertov stariji brat bio je predodređen za napuljski tron, ali je Luj abdicirao u njegovu korist da bi se posvetio religioznom životu. Robert Anžujski je htio ovom slikom stvoriti politički manifest kojim bi legitimizirao njegovu moć. Oltarska pala također ima zapis čime se potvrđuje da je to prvi portret u italijanskom slikarstvu jedne žive historijske ličnosti (Robert Anžujski). I u ovom djelu Simone Martini je nastavio sa upotrebom svjetlucave zlatne pozadine U predelli Simone je naslikao pet priča sa postavkama u intuitivnoj perspektivi prema uzoru na Giottoa, koje su usredsređene približno prema tački gledišta posmatrača koji stoji ispred nje u središnjem položaju. U izražajnim licima scena iz predelle, nabijenih dramatičnijim intenzitetom nego na freskama u Asisiju, nalazimo više detalja iz slikarske palete Giotta di Bondonea. Ovo je najpoznatije djelo koje je sačuvano iz dvora dinastije Anžuvina i čuva historiju dinastičkog naslijeđa u južnoj Italiji iz 14. vijeka, a danas se čuva u gradskom muzeju Capodimonte u Napulju.[15] Nakon što je završio ovu oltarnu sliku, Simone se vratio u Asissi da dovrši freske u kapeli sv. Martina, a posebno svetaca u punoj dužini središnjeg luka. Tako je neke od ranije naslikanih ili skiciranih svetaca zamijenio svecima koje su slavili Anžujci, kao što je sv. Luj od Tuluza, ali i kralj Luj IX od Francuske, te sv. Elizabeta od Mađarske. Ovdje je stvorio i fresku u desnom transeptu iste donje bazilike sv. Franje Asiškog, koja prikazuje sv. Franju, sv. Luja od Tuluza, sv. Elizabeta od Mađarske, blaženu Agnes od Bohemije i sv. Henrika Mađarskog, koji predstavljaju sve svece koje slavi dinastija Anžuvina. Druga freska u istom desnom transeptu koja prikazuje Madonu s Djetetom sa svecima, koju neki pripisuju Simoneu Martiniju, najvjerovatnije je uradio manje poznati slikar iz njegovog saradničkog kruga.[14]

Povratak u Toskanu[uredi | uredi izvor]

Vrativši se u Toskanu 1318. godine, Simone Martini je započeo duži umjetnički period tokom kojeg je uglavnom slikao poliptihe. Naslikao ih je najmanje šest prije nego što se trajno vratio u Sienu 1325. Prvi poliptih naslikao je 1318-1319 za crkvu Sant'Agostino u San Gimignanu (Siena). Paneli s ovog poliptiha čuvaju se danas u tri različita muzeja; središnji panel s Madonom i Djetetom nalazi se u Muzeju Wallraf-Richartz u Kölnu ([[Njemačka), tri panela sa svecima u Muzeju Fitzwilliam u Cambridgeu (Velika Britanija) i peti panel sa sv. Katarinom u firentinskoj privatnoj kolekciji. Zatim je otišao u Pisu gdje je naslikao poliptih sa sedam panela, predellom, vrhovima i gornjim okvirom za dominikanski samostan Santa Caterina d'Alessandria u Pisi. Poliptih je završen 1320. godine i sada se čuva u Nacionalnom muzeju San Matteo, također u Pisi.

Simone Martini je zatim naslikao između 1320. i 1324. najmanje tri poliptiha za crkve u Orvietu. Prvi je bio za crkvu Santa Maria dei Servi, od koje je ostalo pet od ukupno sedam panela, a svi su izloženi u Muzeju Isabelle Stewart Gardner u Bostonu. Tada je došao red na poliptih za crkvu San Francesco, od koje je danas ostao samo središnji panel s Bogorodicom Djetetom (Museo dell'opera del Duomo di Orvieto) i sv. Katarinom u Nacionalnoj galeriji Kanade u Ottawi. Poliptih za crkvu San Domenico je vjerovatno nastao nakon kanonizacije Tome Akvinskog 1323. Danas se svih pet od sedam sačuvanih panela nalazi u Museo dell'Opera del Duomo u Orvietu.

Tri poliptiha iz Orvieta i prethodna dva iz San Gimignana i Pise pokazuju zreli stil Simonea Martinija, sa prikazom volumena i upotrebe tehnike chiaroscura pod utjecajem Giotta di Bondonea sa dobro osmišljenim, nježnim, aristokratskim figurativnim prikazom tipičnim za ovog umjetnika. Figure su staložene i delikatne, čak i u dodiru ruku, a lica su ljubazna i izvedena sa slikovitom delikatnošću i sposobnošću koja ih čini veoma prirodnim. Cjelokupno raspoloženje u ovom slikarskom djelu je veoma svečano i sve je ukrašeno gotičkim ukrasima.[16][17]

Stil[uredi | uredi izvor]

Nakon "Maestà" iz Palazzo Pubblico u Sieni, Simone se potvrdio i kao profinjen sekularni slikar. U vrijeme rada na fresko ciklusu u Asissiju, materijalizirala se njegova sposobnost da prikaže prirodne fizionomije, postavljajući temelje za nastanak portreta.[3] Po završetku portreta kralja Roberta Anžujskog i sv. Luja od Tuluza Simone Martini je uglavnom dvorski umjetnik čiji slikarski stil odlikuju prefinjenost i elegancija pod velikim utjecajem gotičkog slikarstva iz Francuske.[18] Jedan je od najznačajnijih predstavnika dvorske gotike i njegovo dvorsko slikarstvo odnosi se na aristokratsko-viteški svijet, dok se Giottov realizam odnosi na kulturu građansko-trgovačkog svijeta.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Art in Tuscany: Simone Martini". travelingintuscany.com.com. Pristupljeno 1. 11. 2022.
  2. ^ "Simone Martini". wga.hu. Pristupljeno 1. 11. 2022.
  3. ^ a b c Art History, Marylin Stokstad, prvo izdanje od strane Harry N. Abrams, Inc., New York City, 1995. godine, ISBN 0-8109-1991-5, str. 594-596
  4. ^ a b c History of Italian Painting 1250 - 1800, Frederick M. Godfrey, Taplinger Publishing Co., INC. New York 1965., Library of Congress Catalogue Card Number: 65-16699, str. 1-5, 24-28
  5. ^ "Simone Martini: Madonna and Child (No. 583)". wga.hu. Pristupljeno 3. 11. 2022.
  6. ^ "Simone Martini: Madonna and Child (No. 583)". artpaintingartist.org. Pristupljeno 3. 11. 2022.
  7. ^ "Simone Martini: Madonna of Mercy". wga.hu. Pristupljeno 8. 11. 2022.
  8. ^ Laurence Schmeckebier, Italian Renaissance Painting, izdavačka kuća G. P. Putnam's Sons New York, 1938. str. 43-46
  9. ^ a b Smart, Alastair (1978), The Dawn of Italian Painting 1250 – 1400., izdavačka kuća Oxford: Phaidon. ISBN 0714817694
  10. ^ "Simone Martini: Maestà". artsandculture.google.com. Pristupljeno 11. 11. 2022.
  11. ^ Francis Williams, Painting in Mantua, Padua, Siena and Urbino, Pergamon Press New York City, 1970. str. 31
  12. ^ "Simone Martini: "Maestà del Palazzo Pubblico di Siena Maestà"". travelingtuscany.com. Pristupljeno 14. 11. 2022.
  13. ^ a b c "Web Gallery Of Art". pinterest.co.uk. Pristupljeno 4. 12. 2022.
  14. ^ a b "Key to Umbria: Lower Church Capella di San Martino in Asissi". keytoumbria.com. Pristupljeno 25. 12. 2022.
  15. ^ "Simone Martini, Saint Louis of Toulouse". khanacademy.org. Pristupljeno 23. 12. 2022.
  16. ^ "Traveling Tuscany - Simone Martini". travelingtuscany.com. Pristupljeno 26. 12. 2022.
  17. ^ "Cavallini to Veronese - A guide to the works of the major Italian Renaissance Painters". cavallinitoveronese.co.uk. Pristupljeno 26. 12. 2022.
  18. ^ "Art in Tuscany: Simone Martini". travelingtuscany.com. Pristupljeno 26. 12. 2022.