Idi na sadržaj

Zračne snage Sjedinjenih Američkih Država

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Zračne snage Sjedinjenih Američkih Država
United States Air Force
Aktivnaformirano 18. 9. 1947. (kao poseban vid vojske)
DržavaSAD
Vrstaratno zrakoplovstvo
DioOružane snage Sjedinjenih Američkih Država
Glavno sjedištePentagon, Virginia, SAD
Bojeteget, zlatno žuta
Komandanti
Vrhovni zapovjednikJoe Biden
Ministar odbraneLloyd Austin
Sekretar Zračnih snagaFrank Kendall III
Načelnik štabaDavid W. Allvin
Simbol Zračnih snaga Sjedinjenih Američkih Država (United States Air Force - USAF)
Amblem američkih zračnih snaga (gornja strana lijevog i donja strana desnog krila te na svakoj strani trupa po jedan put)

Zračne snage Sjedinjenih Američkih Država (engleski: United States Air Force; USAF) jesu zračne snage u sklopu oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Njihov zadatak je odbrana SAD-a kroz kontrolu i korištenje prostora u zraku i u svemiru.

2006. zračne snage Sjedinjenih Američkih Država su imale 346.166 vojnika od kojih je 71.691 bilo Oficira (20,7%). Osim njih, 145.620 civilnih osoba je radilo u sastavu USAF-a. U slučaju opširne mobilizacije, na raspolaganju stoji još 78.426 vojnika, organiziranih u Air Force reserve Command i pored njih 106.000 rezervista nacionalne garde (National Guard). USAF danas predstavlja četvrtinu cjelokupnih oružanih snaga USA, čija se jačina iste godine navodi sa 1,43 miliona ljudi.

U inventaru 2006. godine, nalaze se 4300 aviona, 1700 aviona rezerve i nacionalne garde. USAF na raspolaganju širom svjeta ima 85 vojnih aerodroma (Air Force Base) od kojih se 72 nalaze na teritoriji USA i 8 u evropi. Uz to dolazi još 82 manje baze i, na raspolaganju rezerve i nacionalne garde, još 72.

2007. godine, USAF ima na raspolaganju 130,4 milijarde dolara, što odgovara 29,5% odbrambenog budžeta USA.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Prvi svjetski rat i period između dva svjetska rata

[uredi | uredi izvor]

1917. godine ulaskom SAD-a u prvi svjetski rat, prve borbene zračne snage SAD-a potiču formiranjem Zračne službe (engleski: Air Service) u sklopu Američkih ekspedicijskih snaga (AEF). General-major Mason Patrick je bio imenovan za prvog komadanta. Ove zrakoplovne jedinice, od kojih su neke obučavane u Francuskoj, su pružale taktičku podršku američkoj vojsci, naročito u bitci za Saint-Mihiel i tokom ofenzive za Meuse-Argonne. Poznati piloti toga doba bili su kapetan Eddie Rickenbacker i poručnik Frank Luke. Izgradnjom ovih borbenih snaga, avijacija oružanih snaga SAD je od komande izviđačkog korpusa stavljena pod direktnu komandu sekretara rata Sjedinjenih Američkih Država. Kasnije je formirana Zračna služba kopnene vojske SAD-a (USAAS), a krajem prvog svjetskog rata Zračna služba AEF-a je raspuštena, a Zračna služba kopnene vojske SAD-a je u velikoj mjeri demobilizirana.

1920. godine je uvrštena kao grana kopnene vojske SAD-a, koja je 1926. godine preimenovana u Zračni korpus kopnene vojske SAD-a. Tokom ovog perioda Zračni korpus je počeo sa eksperimentiranjem novih tehnologija, kao što je bilo nadopunjavanje gorivom u zraku, te radovi na novim Boeing YB-9 i Martin B-10 prvih bombardera čija je konstrukcija u potpunosti bila izrađena od metala.

1938. godine uveden je u operativnu upotrebu bombrader Boeing B-17, od kojih su tri presrela italijanski putnički brod Rex 620 nautičkih milja istočno od Sandy Hooka, New Jersey. Ovim događajem osim što je pokazana sposobnost američke avijacije da brani svoju nacionalnu obalu, također je ukazano na početak nove doktrine strateškog bombardiranja.

Drugi svjetski rat

[uredi | uredi izvor]
P-51 Mustang lovci tokom leta sredinom 1944. godine

U drugom svjetskom ratu zračne snage su znatno uvećane, ali je došlo i do njene reorganizacije. Organitacijski su postale nezavisne od kopnene vojske već 1941. godine, kada je Zračni korpus Kopnene vojske SAD-a postao dijelom novih Zračnih snaga Kopnene vojske SAD-a (AAF). Zračne snage su krajem rata brojale 2.253.000 ljudi kao i 63.715 letjelica.

General major Carl A. Spaatz je imenovan za komadanta 8. zračnih snaga u Londonu 1942. godine zajedno sa drugim čovjekom komande brigadnim generalom Ira Eakerom koji je nadzirao strateško bombardovanje. Krajem 1943. godine Spaatz je imenovan za komadanta novih Strateških zračnih snaga SAD-a. Spaatz je započeo sa operacijama dnevnih bombardiovanja koristeći predratnu doktrinu bombardera u bliskim formacijama, oslanjajući se na njihovu kombiniranu obrambenu vatrenu snagu za zaštitu od napadajućih neprijateljskih zrakoplova, a ne za podršku borbene pratnje. ova taktika se pokazala manjkavom jer kod misija bombradovanja duboko u neprijateljskoj teritoriji je dolazilo do napada njemačke avijacije, ali i područja koja su predstavljala mete bile su štićene gustom mrežom protivavionskih topova. Američki piloti su imali teške gubitke uslijed bombardovanja naftnih rafinerija kod grada Ploieşti u Rumuniji i fabrika kugličnih ležajeva u Schweinfurtu i Regensburgu. Usljed velike stope gubitaka u ljudstvu i letjelicama, strateška ofenziva je obustavljena u jesen 1943. godine.

Tokom borbi u Europi korišteni su lovci P-47 i P-38 kao pratnja bombardera, kasnije se u toj ulozi znatno bolje pokazao lovac P-51 Mustang koji je bio jedan od najpoznatijih američkih lovaca tokom Drugog svjetskog rata. Tokom djelovanja američke avijacije njemački Luftwaffeje bio oslabljen, bombardovanjem njemačkih aerodroma smanjena je njegova borbena spsobnost i zaštita zračnog prostora. Opasnost od djelovanja njemačke avijacije tokom iskrcavanja u Normandiji je bila značajno smanjena.

Na pacifičkom ratištu glavni zadaci zrakoplovstva su bili borbe u zraku protiv japanske avijacije, djelovanja protiv japanskih ratnh brodova, bombardovanje japanskih gradova kao i podrška snagama na kopnu i moru. Prva primjena taktičkog zračnog transporta poznatog i kao airlift od američkih zračnih snaga je bila u periodu od maja 1942. do novembra 1945. kada je stotinama letova prebačeno više od pola miliona tona tereta iz Indije u Kinu preko istočnih obronaka Himalaja.

Formiranjem 20. zračnih snaga pimjenjeni su strateški bombarderi Boeing B-29 Superfortress u svrhu strateškog bombardovanja japanskih gradova. Upotreba zračnih baza u Kini je bila nedovoljno efektivna zbog njihovog nedovoljnog snadbijevanja zračnim mostom iz Indije i prijetnje japanskog ratnog zrakoplovstva. Nakon što su zauzeta Marijanska ostrva sredinom 1944. godine, na njima su formirane nove baze za djelovanje strateških bobardera. U jednoj noći sa 9. na 10. mart 1945. bombardovanjem Tokija, u rezultirajućim požarima poginulo je preko 100.000 ljudi. Upotrebom zapaljivih bombi u 66 drugih japanskih gradova poginulo je preko 350.000 ljudi. Početkom augusta 1945. godine 20. zračne snage su izvršile atomski napad na Hiroshimu i Nagasaki kao odgovor na japansko odbijanje Postdamske deklaracije u kojoj su bili opisani uslovi japanske predaje.[1][2]

Hladni i korejski rat

[uredi | uredi izvor]
F-86 Sabre avioni tokom korejskog rata.

Iako su u praksi zračne snage bile nezavisne od kopnene vojske, one dobivaju status vida oružanih snaga i nezavisnost od kopnene vojske 1947.]] godine. Nakon drugog svjetskog rata dolazi do pogoršanja odnosa između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a što označava početak hladnog rata i početak utrke u naoružanju između ovih država. Obje zemlje su htjele proširti svoj uticaj, tako da su amerikanci formirali svoje vojne baze u Europi, kasnije u Japanu i Južnoj Koreji. Sjedninjene Američke Države su izgradile zračne baze u britanskim prekomorskim područjima, britanskom indijskoocenaskom teritoriju kao i na otoku Ascension u južnom Atlantiku.

Prvi test za USAF u hladnom ratu je predstavljala berlinska blokada kada su komunisti u Istočnoj Njemačkoj kako cestovno tako i zračno izolirali zapadni Berlin. Američke zračne snage zajedno sa britanksim RAF-om i zračni snagama Commonwealtha opskrbljivali zapadni Berlin zračnim mostom.

1948. godine zakonom o integraciji žena u oružane snage, žene dobivaju svoj status u regularnim i rezervnim zračnim snagama.[3]

Tokom tokom korejskog rata koji je počeo u junu 1950. godine, Zračne snage Dalekog Istoka su bile među prvim formacijama koja se susprostavila invaziji Sjeverne Koreje. Njihov zadatak je bio bliska podrška jedinicama u pusanksom džepu djelujući iz Japana. Pored toga vodile su kampanju strateškog bombardovanja ratnih potencijala Sjeverne Koreje. Kako su početkom rata izgubile svoju bazu u Kimpu, nakon invazije na Incheon one su se opet vratile u Južnu koreju. U decembru 1950. godine u sukob se uključuje i Kina. Uvođenjem u borbena djelovanja sovjetskih mlaznih lovačkih aviona MiG-15 bio je otežano bombardovanje avionima B-29. Kao odgovor na to USAF je upotrijebio svoje lovce F-86 Sabre. Iako su taktike zračne superiornosti nad neprijateljem i bliske zračne podrške imale uspjeha, pokušaj presijecanja veza zračne podrške neprijatelja nije donio puno uspjeha, odlučeno je da se krene u sistematsku kampanju nanošenja ekonomske štete Sjevernoj Koreji i kineskim snagama što je uključivalo bombardovanje Pjongjanga i sjevernokorejskih hidrocentrala.

Vijetnamski rat

[uredi | uredi izvor]
Bombarder Boeing B-52 tokom izbacivanja bombi iznad Vijetnama.

USAF je imao značajna djelovanja tokom vijetnamskog rata. Prva djelovanja protiv Sjevernog Vijetnama bila su 1964. godine nakon incidenta u zaljevu Tonkin. U martu 1965. godine počela je kampanja kontinuiranog bombardovanja poznata pod nazivom Rolling Thunder. Svrha ove operacije je bila uništiti volju i moral Sjevernog Vijetnama za borbom uništavanjem industrijskih kompleksa i protivzračne odbrane, zaustavljanje protoka ljudi i opreme Ho Ši Minovim putem kako bi se Sjeverni Vijetnam prisilio na mirovne pregovore. USAF je tokom svih borbenih djelovanja u periodu 1965-1968. bacio više bombi nekon tokom cijelog Drugog svjetskog rata, a operacija Rolling Thunder je trajala do američkih predsjedničkih izbora 1968. godine. Osim što je ovom operacijom nanešena velika ekonomska šteta i šteta u infrastrukturi, nisu ostvareni njeni politički i strateški cijevi.

USAF je također odigrao važnu ulogu tokom Uskršnje ofenzive 1972. Brzim raspoređivanjem lovaca, bombardera i jurišnih aviona slomljena je ofenziva Sjevernog Vijetnama. Operacijom Linebacker pokazano je Sjevernom i Južnom Vijetnamu, da SAD bez značajne upotrebe kopnenih snaga ima uticaja na rat. Zračna djelovanja SAD u ovom ratu završavaju operacijom Linebacker II, nakon čega su uslijedili Pariški pregovori.

Gerilski način rata u početku sukoba, kao i ometanje snadbijevanja Sjevernog Vijetnama kroz treće zemlje u jugoistočnoj Aziji, dovelo je do usvajanja novih specijalnih operativnih mogućnosti unutar USAF-a. Privremeni i eksperimentalni koncepti kao što su zračni komandosi i zračne topovnjače, taktičke misije kao djelomično uspješna operacija Obale Slonovače duboko u neprijateljskoj teritoriji, kao i misije borbenog traženja i spašavanja rezultirale su uvođenjem doktrina, jedinica i opreme.

Borbena djelovanja od 1975.

[uredi | uredi izvor]
Formacije američkih F-15 i F-16 aviona tokom zalivskog rata.

Tokom kasnih 1970-ih USAF je modernizirao svoje taktičke snage uvođenjem novih tipova aviona kao što su F-15, F-16 i A-10 i provedbom realističkih scenarija u vježbama Crvena zastava.

Tokom 1980-ih USAF je proširio svoju strukturu učeći na iskustvima iz Vijetanma, dodana je pažnja na jedinice i letjelice za elektronsko ratovanje i za suzbijanje neprijateljske protivzračne odbrane. Neuspjeh spasilačke operacije Orlova kandža rezultirao je povećanim naglaskom USAF-a na sudjelovanje u doktrini, opremi, personalu i planiranju zajedničkih specijalnih operacija.

Američke zračne snage sudjelovale su operacijama tokom Invazije na Grenadu 1983, operacije kanjon El Dorado 1986, invazije na Panamu 1989. godine.

Upotreba satelitskog izviđanja tokom haldnog rata, upotreba strateškog i taktičkog zračnog izviđanja predstvali su novine u avijaciji i borbenim djelovanjima ali i jedna bitna značajmost u narednim borbenim djelovanjima.

Zalivski rat

[uredi | uredi izvor]

Glavni dio zračnih snaga koalicije tokom zalivskog rata 1991. predstvaljao je USAF sa avijacijom ratne mornarice SAD-a. Sposobnosti Lockheed F-117 stealth aviona pokazale su se uspješnim tokom bombardovanja Bagdada unatoč djelovanju tada sofiticitrane iračke PVO. USAF je sa avijacijom ratne mornarice mogao patrolirati iznad sjevernog i južnog Iraka nakon što je opala sposobnost iračke PVO.

Bivša SFRJ

[uredi | uredi izvor]

Američke zračne snage su sa snagama NATO-a tokom rata u Bosni i Hercegovini provodili zonu zabrane leta u periodu 1993-1995. koja je bila poznata kao operacija Deny Flight. USAF je također djelovao protiv snaga bosanskih Srba 1995. godine u operaciji Namjerna sila. Ovo je bio prvi put da su letjelice USAF-a sudjelovale u sklopu NATO misije. 1999. godine USAF je u sklopu NATO snaga izvršio bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije tokom rata na Kosovu uslijed čega su se snage SRJ povukle sa Kosova.

21. vijek i rat protiv terorizma

[uredi | uredi izvor]
Avioni F-22 i F-35A tokom leta izad smaragdne obale u Floridi.

2001. godine USAF je učestvovao u napadima na talibane u Afganistanu. Djelujući sa otoka Diego Garcia bombarderi B-52 Stratofortress i B-1 Lancer su djelovali po talibanskim položajima.

Zračne snage SAD-a su uzele učešće tokom rata u Iraku 2003.. Nakon poraza režima Sadama Huseina, USAF je preuzeo međunarodni aerodrom u Bagdadu kao svoju bazu. Letjelice USAF-a su pružale podršku koalicijskim snagama i iračkoj vojsci protiv aktivnosti pobunjenika i njihove opskrbe na sjeveru i zapadu Iraka. Vojne operacije u Iraku i Afganistanu su pokazale efikasnost upotrebe bespilotnih letjelica od kojih je najpoznatija bila MQ-1 Predator. Tokom rata u Iraku poginula su 54 pripadnika USAF-a.[4]

U martu 2011. godine letjelice USAF-a su učestvovale u bombardovanju vojnih ciljeva u Libiji protiv režima Muamera Gadafija.

Danas po rang listi ratnih zrakoplovstava USAF zauzima prvo mjesto kao najsposobnije i tehnološki najnaprednije ratno zrakoplovstvo sa 5.778 posadnih i oko 156 besposadnih letjelica, 2.130 krstarećih zračno lansirajućih projektila i 450 interkontinentalnih balističkih projektila. USAF broji 328.439 ljudi u aktivnom sastavu, 74.000 u rezervi i 106.000 pripadnika zračne nacionalne garde. Pored toga Zračne snage SAD-a zapošljavaju 168.900 civila što indirektno uključuje zaposlene strane državljane.

Organizacija i struktura

[uredi | uredi izvor]

Ministarstvo Zračnih snaga SAD-a je sastavni dio Ministarstva odbrane SAD-a, a njegov komadant je tajnik Zračnih snaga SAD-a koji djeluje pod autoritetom, uputama i kontrolom ministra odbrane. Glavni dužnosnici u uredu tajnika Zračnih snaga su Zamjenik tajnika Zračnih snaga, zatim 4 pomoćnika tajnika Zračnih snaga i Generalni konzul koje imenuje predsjednik uz savjet i saglasnost Senata. Najviše rangirano vojno lice u Štabu Zračnih snaga je načelnik Štaba zračnih snaga i Zamjenik Načelnika Štaba Zračnih snaga.

Direktno podređene jedinice su Terenska operativna komanda (FOA), Jedinica za direktno izvještavanje (DRU) i trenutno nekorištena Zasebna operativna agencija. Najviši hijerarhijski nivo komadovanja snaga predstavlja MAJCOM (Major Command ) koji uključuje Komandu rezervnih zračnih snaga.

Organizacija

[uredi | uredi izvor]
  • Komanda Zračnih Snaga Sjedinjenih Država (HQ USAF) - sjedište Pentagon
Glavna komanda Trenutni zapovjednik Sjedište
Komanda borbene avijacije (ACC) General James M. Holmes Zračna baza Langley, Zajednička baza Langley–Eustis, Virginia, SAD
Komanda zračne obuke i treninga (AETC) Genral-poručnik Marshall B. Webb Zračna baza Randolph, ajednička San Antonio, Texas, SAD
Komanda za globalnu borbu Zračnih snaga (AFGSC) General Timothy Ray Zračna baza Barksdale, Louisiana, SAD
Materijalna komanda Zračnih snaga (AFMC) General Arnold W. Bunch, Jr. Zračna baza Wright-Patterson, Ohio, SAD
Komanda rezervnih zračnih snaga (AFRC) General-poručnik Richard W. Scobee Zračna baza Robins, Georgia, SAD
Komanda za specijalne operacije (AFSOC) General-poručnik[James C. Slife Hurlburt Field, Florida, SAD
Komanda zračne mobilnosti (AMC) General Maryanne Miller Zračna baza Scott, Illinois, SAD
Pacifičke zračne snage (PACAF) Genenral Charles Q. Brown, Jr. Zračna baza Hickam, Zajednička baza Pearl Harbor-Hickam, Hawaii, SAD
Zračne snage SAD-a u Evropi - Zračne snage u Africi (USAFE-AFA) General Jeffrey L. Harrigian Zračna baza Ramstein, Njemačka
Jedinice pod direktnom komadom Trenutni zapovjednik Sjedište
Distrikt Zračnih snaga Washington (AFDW) General-major James A. Jacobson Zračna baza Andrews, Zajednička baza Andrews, Maryland, SAD
Centar Zračnih snaga za operativno testiranje i evaluaciju (AFOTEC) General-major Michael Brewer Zračna baza Kirtland, New Mexico, SAD
Akademija Zračnih snaga Sjedninjenih Država (USAFA) General-poručnik Jay B. Silveria Air Force Academy, Colorado, SAD

Činovi

[uredi | uredi izvor]

Oficiri

[uredi | uredi izvor]
Dohodovni razred Posebni ¹
neaktivan rang		 O-10 O-9 O-8 O-7 O-6 O-5 O-4 O-3 O-2 O-1
Oznaka
Čin General of the Air Force General Lieutenant General Major General Brigadier General Colonel Lieutenant Colonel Major Captain First Lieutenant Second Lieutenant
Kratica GOAF Gen Lt Gen Maj Gen Brig Gen Col Lt Col Maj Capt 1st Lt 2nd Lt
NATO kôd OF-10 OF-9 OF-8 OF-7 OF-6 OF-5 OF-4 OF-3 OF-2 OF-1
  • ¹ Počasni/Ratni čin.

Podoficiri

[uredi | uredi izvor]
Razred E-9 E-8 E-7 E-6 E-5 E-4 E-3 E-2 E-1
Oznaka bez oznake
Čin Chief Master Sergeant of the Air Force Command Chief Master Sergeant Chief Master Sergeant1 Senior Master Sergeant1 Master Sergeant1 Technical Sergeant Staff Sergeant Senior Airman Airman First Class Airman Airman Basic
Kratica CMSAF CCM CMSgt SMSgt MSgt TSgt SSgt SrA A1C Amn AB
NATO kôd OR-9 OR-9 OR-9 OR-8 OR-7 OR-6 OR-5 OR-4 OR-3 OR-2 OR-1
  • 1 Ratno zrakoplovstvo nema odvojen rang First Sergeant; umjesto toga dužnost je označena oznakom u obliku dijamanta u gornjem polju.

Vojne baze USAF-a

[uredi | uredi izvor]

Karta glavnih baza USAF

LGM-30 Minuteman prilikom testnog lanisranja.
R-4 Global Hawk bespilotna letjelica

USA (dio)

[uredi | uredi izvor]
  • Andrews Air Force Base, Maryland
  • Barksdale Air Force Base, Louisiana
  • Castle Air Force Base, California
  • Davis-Monthan Air Force Base, Arizona
  • Dyess Air Force Base, Texas
  • Edwards Air Force Base, California
  • Eglin Air Force Base, Florida
  • Ellsworth Air Force Base, South Dakota
  • Elmendorf Air Force Base, Alaska
  • Hickam Air Force Base, Hawaii
  • Holloman Air Force Base, New Mexico
  • Langley Air Force Base, Virginia
  • Luke Air Force Base, Arizona
  • MacDill Air Force Base, Florida
  • Minot Air Force Base, North Dakota
  • Mountain Home Air Force Base, Idaho
  • Nellis Air Force Base, Nevada
  • Offutt Air Force Base, Nebraska
  • Peterson Air Force Base, Colorado
  • Pope Air Force Base, North Carolina
  • Randolph Air Force Base, Texas
  • Schriever Air Force Base, California
  • Scott Air Force Base, Illinois
  • Sheppard Air Force Base, Texas
  • Tinker Air Force Base, Oklahoma
  • Tyndall Air Force Base, Florida
  • Vandenberg Air Force Base, California
  • Whiteman Air Force Base, Missouri
  • Wright-Patterson Air Force Base, Ohio

Van USA (dio)

[uredi | uredi izvor]
  • Andersen Air Force Base, Guam
  • Aviano Air Base, Italija
  • Clark Air Base (1903-1991), Filipini
  • Incirlik Air Base, Turska
  • Kadena Air Base, Japan
  • Kunsan Air Base, Južna Korea
  • Misawa Air Base, Japan
  • Thule Air Base, Grenland
  • Osan Air Base, Južna Korea
  • Yokota Air Base, Japan

Letjelice

[uredi | uredi izvor]
F-16C iznad Iraka 2008.
F-15E Strike Eagle
F-35A u letu.
CV-22 Osprey iznadRIATa 2015.
C-17A prilikom uzlijetanja iz baze Reimstein.
KC-10
TH-1 Huey
Boeing C-40 Clipper
Zrakoplov Zemlja porijekla Tip Verzija U upotrebi Bilješke
Borbeni avioni
B-2 Spirit SAD stealth bombarder 20[5]
B-1 Lancer SAD strateški bombarder 60[5] promjenjiva geometrija krila
B-52 Stratofortress SAD teški bombarder 75[5]
F-22 Raptor SAD stealth lovac za zračnu nadmoć 186[5]
F-35 Lightning II SAD stealth mvišenamjenski F-35A 229 1,541 poručeno[5]
F-15 Eagle SAD lovac za zračnu nadmoć F-15C 235[6] 23 F-15D verzija za trening
F-15E Strike Eagle SAD mvišenamjenski 219[7]
F-16 Fighting Falcon SAD mvišenamjenski F-16C 1017[8] 150 F-16D verzije se koriste za obuku
A-10 Thunderbolt II SAD jurišni A-10C 287[5]
Lockheed AC-130 SAD jurišnik/gunship AC-130U/W 35[5] od ovih je 7 AC-130J verzija
AWACS
Boeing E-4 SAD komandni avion E-4B 4[5]
Boeing E-3 SAD AWACS E-3B/C/G 31[5]
Global Express Kanada komandni avion / BACN E-11A 4[5]
Avion za elektronsko ratovanje
EC-130H Compass Call SAD protivradarski avion / SEAD 15[5]
EC-130 Commando Solo SAD protivradarski avion / SEAD EC-130J 7[5]
Izvidački avioni
Falcon 20 Francuska SIGINT / ELINT 2[5]
Lockheed U-2 SAD izviđački avion U-2S 31[5] četiri TU-2S se koriste za obuku
RC-26 Metro SAD SIGINT / avion za nadzor 11[5]
E-8 Joint STARS SAD AGS / ISTAR E-8C 17[5] jedan se koristi za obuku
CASA CN-235 Španija SIGINT] / ELINT 5[5]
Boeing OC-135B SAD SIGINT] 2[5]
Bombardier Dash 8 Kanada SIGINT] / ELINT 6[5]
DHC-6 Twin Otter Kanada SIGINT / ELINT 1[5]
Beechcraft MC-12 SAD SIGINT / avion za nadzor C-12W 42[5]
tankeri
Boeing KC-135 SAD nadopuna goriva tokom leta KC-135R/T 397[5]
KC-10 Extender SAD nadopuna goriva tokom leta 58[5]
KC-46 Pegasus SAD nadopuna goriva tokom leta 12[9][10] 52 planirano za isporuku[11]
Lockheed Martin KC-130 SAD nadopuna goriva tokom leta / transportni avion KC-130H/J/P 60[5] 39 su KC-130J verzija - 30 planirano za isporuku [5]
transportni
C-5 Galaxy SAD strateški airlifter C-5 AMP i C-5M Super Galaxy 52[5]
Boeing C-17 SAD strateški airlifter 222[5]
C-130J Super Hercules SAD taktički transport C-130J 115 35 plairano za isporuku[5]
C-130 Hercules SAD transportni C-130H 196[5] od kojih su 10 LC-130 verzija[12]
Lockheed HC-130J SAD SAR / transportni 20 19 poručeno[5]
Lockheed HC-130P/N SAD SAR / transportni 9[5]
Beechcraft 1900 SAD transportni C-12J 3[5]
Cessna 208 SAD transportni / višenamjenski 2[5]
Pilatus PC-12 Švicarska transportni / višenamjenski U-28A 15[5]
DHC-6 Twin Otter Kanada transportni / višenamjenski 1[5] STOL avion
M28 Skytruck Poljska transportni C-145A 5[5]
Beechcraft C-12 SAD transportni / višenamjenski 26[5]
Dornier 328 Njemačka transportni 20[5]
Boeing VC-25 SAD predsjednički transport 2[13]
Boeing C-32 SAD VIP transport 4[5]
Boeing C-40 SAD VIP transport C-40B/C 12[13]
Gulfstream IV SAD VIP transport 1[5]
Learjet 35 SAD VIP transport C-21A 23[5]
helikopteri
Bell UH-1N SAD višenamjenski 64[5]
V-22 Osprey SAD CSAR CV-22B 44 6 poručenih[5]
Sikorsky HH-60 SAD CSAR HH-60G/U/W 99[14]
AgustaWestland AW139 Italija višenamjenski MH-139 Bell UH-1N zamjena – 84 poručenih[15]
školski avioni
Bell TH-1 SAD helikopter za obuku UH-1H 38[5]
T-38 Talon SAD školski T-38A/C 501[5]
T-6 Texan II SAD napredni školski T-6A 447[5]
T-1 Jayhawk SAD školski 178[5]
Boeing TC-135 SAD školski 3[5]
Diamond DA20 Austrija školski 54[5]
Embraer EMB 314 Brazil školski 11 7 poručenih[5]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Derrick Wright (25. 2. 2001). Iwo Jima 1945: The Marines Raise the Flag on Mount Suribachi. Osprey Publishing. str. 76. ISBN 1-8417-6178-8.[mrtav link]
  2. ^ Dennis D. Wainstock (8. 2. 2011). The Decision to Drop the Atomic Bomb: Hiroshima and Nagasaki: August 1945. Enigma Books. str. 95. ISBN 1-9362-7400-0.
  3. ^ "Women In Military Service For America Memorial". Womensmemorial.org. 27. 7. 1950. Arhivirano s originala, 22. 6. 2013. Pristupljeno 9. 8. 2015.
  4. ^ Hampson, Rick, "West Point's Quiet Place Of Honor, Lost Dreams", USA Today, 28 December 2011, p. 1.
  5. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj ak al am an ao ap aq ar as at au av aw ax "World Air Forces 2018". Flightglobal Insight. 2018. Pristupljeno 4. 12. 2017.
  6. ^ http://www.airforcemag.com/MagazineArchive/Magazine%20Documents/2019/June%202019/0619_Equipment.pdf
  7. ^ "F-15E Strike Eagle Fact Sheet". Arhivirano s originala, Oct 26, 2019. Pristupljeno Mar 1, 2020.
  8. ^ "F-16 Fighting Falcon". U.S. Air Force (jezik: engleski). Pristupljeno 2. 3. 2020.
  9. ^ Everstine, Brian. "Boeing Delivers Three More KC-46s, USAF Fleet Now at 11". Air Force Magazine. Arhivirano s originala, 21. 5. 2019. Pristupljeno 21. 5. 2019.
  10. ^ Ricker, Alan. "McConnell receives seventh KC-46". McConnell Air Force Base. Arhivirano s originala, 4. 7. 2019. Pristupljeno 4. 7. 2019.
  11. ^ "World Air Forces 2019". Flightglobal Insight. 2019.
  12. ^ "New York LC-130 leaves Hickam for Operation Deep Freeze" By Tech. Sgt. Kerry Jackson, 13th Air Force Public Affairs. 21 October 2010
  13. ^ a b "C-40B/C". www.af.mil. Pristupljeno 16. 6. 2018.
  14. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 27. 3. 2019. Pristupljeno 27. 4. 2020.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  15. ^ "Boeing wins UH-1N replacement contract from USAF". flightglobal.com. Pristupljeno 26. 9. 2018.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

United States Air Force online

Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Zračne snage SAD-a
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Zračne_snage_Sjedinjenih_Američkih_Država&oldid=3623096"