Anatole France

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Anatole France
Anatole France 1921.png
Rođenje (1844-04-16) 16. april 1844.
Pariz, Francuska
Smrt (1924-10-12) 12. oktobar 1924 (80 god)
Saint-Cyr-sur-Loire, Francuska

Anatole France (Pariz, 16. april 1844. - Saint-Cyr-sour-Loire, 12. oktobar 1924.), pravo ime Jacques Anatole François Thibault, francuski književnik.

Rođen u obitelji poznatog pariskog knjižara, rano ulazi u svijet knjiga, među kojima će kao književnik i bibliotekar provesti sav svoj život. Alfred Dreyfusova afera, u kojoj se oštro založio za reviziju procesa, znači prekretnicu u njegovu životu i stvaranju - izlazi iz knjiške izolacije, pristupa socijalistima i prelazi na ideološki angažiranu književnost.

U prvom radoblju svog književnog rada France je prije svega estet i deletant, te objavljuje stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane, u kojima, bez obzira tretira li savremenu ("Zločin Silvestra Bonnarda", 1881.) ili historijsku tematiku ("Thais", 1890, "Pečenjarnica kraljice Pédauque", 1893. i dr), dominira skepticizam i esteticizam.

Nakon Dreyfusove afere daje oštru društvenu kritiku u "Savremenoj historiji" i u nizu filozofsko-satiričkih romana ("Otok pingvina", 1908, "Bogovi žeđaju", 1912., "Pobuna anđela", 1914.). Napisao je i nekoliko djela autobiografskog karaktera ("Knjiga moga prijatelja", 1885., "Mali Pierre", 1918. i dr.).

Mada nije nikad postigao široku popularnost, France je bio jedan od najistaknutijih književnika na razmeđu vijekova i glas svijesti svoje generacije, a skepticizmom, duhovitošću i ironijom, rafiniranim smislom za ljepotu i izvanrednim stilom, privlači i danas intelektualnu književnu publiku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 1921. godinu.

Djela[uredi | uredi izvor]

  • "Crveni ljiljan"
  • "Život u cvatu"
  • "Zločin Silvestra Bonnarda"
  • "Pečenjarnica kraljice Pédauque"
  • "Savremenoj historiji"
  • "Knjiga moga prijatelja"
  • "Mali Pierre"
  • "Pobuna anđela"
  • "Otok pingvina"
  • "Bogovi žeđaju"