Bob Dylan

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bob Dylan
Joan Baez Bob Dylan crop.jpg
Osnovne informacije
Žanrovi Folk, folk rock, rock, country, blues
Zanimanje Muzičar, Tekstopisac, Pjesnik
Instrumenti Pjevač, Gitara, Usna harmonika, Klavijature
Pianino, Bas-gitara
Karijera 1959 - danas
Izdavači Columbia, Asylum
Veb-sajt Službene stranice
Albumi
The Bootleg Series Vol. 8 Dylan Modern Times
(2008) (2007) (2006)

Bob Dylan (fon. Bob Dilan) (rođen kao Robert Allen Zimmerman [Robert Alen Zimerman]; Duluth, Minnesota 24. maj 1941.) jest američki pjevač, kompozitor i pjesnik.[1]

Bob Dylan je kultna ličnost generacije 1960-ih godina i jedan od najvećih kantautora 20. vijeka. Mnoge Dylanove pjesme obradio je veliki broj izvođača. Često je kroz pjesmu izražavao bunt protiv politike i društvenih dogmi njegovog vremena. Najpoznatije njegove pjesme su The Times They're Achangin', Blowing in The Wind, Like a Rolling Stone, i druge. Svira gitaru, usnu harmoniku i klavir.

Život i karijera[uredi | uredi izvor]

Robert Allen Zimmerman je rođen u bolnici St.Mary u Duluthu, Minnesota 24. maja 1941. Njegovi djed i baka po ocu Zigman i Anna Zimmerman su emigrirali iz Odese koja se tad nalazila u Ruskom carstvu (današnja Ukrajina) u Sjedinjene Američke Države nakon antisemitskog progona 1905. godine. Djed i baka po majci Benjamin i Lybba Edelstein su bili litvanski židovi koji su stigli u Sjedinjene Američke Države 1902. godine. U njegovoj autobiografiji Chronicles:Volume One, Dylan je napisao da je njegovoj baki po ocu djevojačko prezime bilo Kyrgyz i da njena porodica potječe iz Istanbula.

Dilanovi roditelji Abram Zimmerman i Beatrice Stone su bili dio male ali bliske židovske zajednice. Robert Zimmerman je živio u Duluthu do svoje šeste godine, sve dok njegov otac nije bio pogođen dječijom paralizom pa su se vratili u Hibbing, rodni grad Dilanove majke gdje je proveo ostatak djetinjstva. Dylan je proveo veći dio mladosti slušajući radio, prvo blues i country stanice koje su se emitovale iz Shreveporta, Louisiana a kasnije je počeo slušati rani rock and roll. Osnovao je nekoliko bendova u srednjoj školi:The Shadow Blasters koji su bili kratkog vijeka ali njegov sljedeći bend The Golden Chords je trajao duže i svirali su naslove popularnih pjesama. Godine 1959. je ugledao Buddy Hollya na turneji Winter Dance Party i kasnije se prisjetio kako je napravio kontakt oči u oči s njim. U svom školskom godišnjaku 1959. Robert Zimmerman je napisao kako je njegova ambicija da se pridruži Little Richard bendu.
Godine 1959. seli se u Minneapolis i upisuje se na Univerzitet Minnesota. Uskoro počinje nastupati u kafiću 10 O'clock Scholar udaljenom nekoliko blokova od kampusa i počinje se aktivno uključivati u lokalni krug folk muzike Dinkytown.
Za vrijeme svojih Dinkytown dana, Zimmerman se počinje predstavljati kao Bob Dylan. U intervjuu koji je dao 2004. Dylan objašnjava: "Možeš se zvati onako kako poželiš ovo je zemlja slobodnih." U svojoj autobigrafiji Chronicles: Volume One, Dylan je priznao da je bio upoznat s poezijom Dylana Thomasa.

Selidba u New York[uredi | uredi izvor]

Dylan je napustio koledž na kraju svoje prve godine. U januaru 1961. preselio se u New York, nadajući da će moći nastupati i upoznati svog muzičkog idola Bill Guthrie koji je teško obolio od Hantigsove bolesti i ležao je u psihijatrijskoj bolnici Greystone Park. Guthrie je bio otkriće za Dilana i imao najveći utjecaj na njegove prve nastupe. Opisujući Gatrijev utjecaj na njega Dylan je kasnije napisao: "Pjesme su imale beskonačan zamah čovječanstva u njima i on je bio istinski glas američkog duha, rekao sam sebi da ću biti Gatrijev najveći učenik."
Od februara 1961. Dylan je nastupao u različitim klubovima po Grenwich Villageu. U septembru je dobio javno priznanje kada je Robert Shelton napisao pozitivnu kritiku u New York Timesu zbog nastupa u Gerde's Folku. Istog mjeseca Dylan je svirao usnu harmoniku za folk pjevačicu Carolyn Hester, i to je privuklo pažnju muzičkog producenta John Hammonda na njegov talenat. U oktobru Dylan potpisuje ugovor za Columbia Records. Prvi album za Columbia Record se zvao "Bob Dylan", a na njemu je bilo porodičnog folka, bluza i gospel materijala u kombinaciji s dvije izvorne pjesme. Album je ostavio slab utisak, prodajući samo 5.000 kopija u prvoj godini.

Sa Joan Baez 28. augusta 1963.

Dylan je napravio dva važna koraka u svojoj karijeri augusta 1962. Zakonski je promijenio ime u Robert Dylan i potpisao menadžerski ugovor s Albertom Grossmanom. Grossman ostaje Dylanov menadžer do 1970. Tenzije između Grosmmana i John Hammonda dovode do toga da Hammond biva zamjenjen kao Dilanov producent na njegovom drugom albumu sa mladim afro-američkim jazz producentom Tomom Wilsonom. Od decembra 1962. do januara 1963. Dylan čini svoju prvu posjetu Velikoj Britaniji. Bio je pozvan od strane TV direktora Philipa Savillea da se pojavi u drami The Madhouse on Castle Street, koju je Saville počeo režirati za BBC. Na kraju predstave Dylan izvodi pjesmu Blowin' in the Wind na prvoj većoj izvedbi pjesme. Dok je boravio u Londonu Dylan je nastupao u nekoliko Londonskih folk klubova kao što su: Les Cousin, The Pinder of Wakefield i Bunjies. Također je naučio pjesme od nekoliko izvođača iz Velike Britanije uključujući Martina Carthya.
Do Dylanovog drugog albuma The Freewheelin' Bob Dylan koji je pušten u maju 1963, Dylan je proslavio svoje ime i kao pjevač i kao kompozitor. Njegova najpoznatija pjesma u to vrijeme je bila Blowin' in the Wind čija je melodija bila djelimično izvedena iz tradicionalne ropske pjesme No More Auction Block. Pjesma je bila naširoko snimljena i postala je međunarodni hit a izvodili su je Peter, Paul and Mary i zahvaljujući njoj mnogi su drugi izvođači željeli snimiti hit s Dilanovim pjesmama. A Hard Rain's a Gonna-Fall je bila zasnovana na melodiji folk balade Lord Randall. S prikrivenim odnosom prema nuklearnoj apokalipsi pjesma je dobila još više na popularnosti s Kubanskom krizom koja je počela samo nekoliko sedmica nakon što je Dylan počeo predstavljanje pjesme.
Grubi stil Dilanovog pjevanja je bio uznimirujući za neke rane slušaoce ali privlačan za druge. Objašnjujući utjecaj koji je Dylan imao na nju i njenog muža Joyce Carol Oates je napisala: "Kad smo prvi put čuli tu buku, veoma mladi, njegov glas se činio kao neutreniran, kao da bi i šmirgl papir mogao pjevati, ali efekat je bio dramatičan i uzbudljiv." Joan Baez postaje Dilanov advokat i ljubavnica. Baez je utjecala na to da se Dylan pojavi na domaćoj i međunarodnoj sceni snimajući nekoliko njegovih ranih pjesama i pozivajući ga na pozornicu za vrijeme njenih koncerata.

Ostali koji su snimili hit zahvaljujući Dilanovim pjesmama u ranim i sredinom 1960-ih su bili: The Byrds, Sonny i Cher, The Hollies, Peter, Paul i Mary, Manfred Mann i The Turtles. Većina je radila ritam i pjesme u pop stilu, dok su Dylan i Baez nastupali u folk stilu. CBC ga počinje promovisati oznakom "niko ne pjeva Dylana kao Dylan".
Mixed Up Confusion koja se snima za vrijeme Freewheelin perioda s pratećim bendom, objavljena je kao singl ali se ubrzo povlači. Za razliku od uglavnom solo akustičnih nastupa na albumu, singl se pokazuje kao rock eksperiment. Cameron Crove ga opisuje kao: "fascinantan pogled folk umjetnika s svojim umom lutajući k Elvisu Presleyu i Sun Recordsu."

Protesti i Another Side[uredi | uredi izvor]

U maju 1963. njegov politički profil je uskrsnuo kada je napustio The Ed Sullivan Show. Tokom proba bio je obavješten od strane CBS televizije da pjesma koju planira izvesti Talkin' John Birch Paranoid Blues je bila potencijalna kleveta za John Birch Society (grupa koja zastupa političare). Dylan je odbio da se pojavi u programu jer nije želio da bude cenzurisan.

Univerzitet St. Lawrence, New York, novembar 1963.

Do tog vremena Dylan i Baez su bili istaknuti u pokretu građanskih prava, nastupajući zajedno na maršu u Washingtonu 28. augusta 1963. Do njegovog trećeg albuma The Times They Are a-Changin, Dilanov stav je bio više ciničan i politiziran.
Do kraja 1963. Dylan se osjećao izmanipuliran i ograničen po pogledu protestnih pokreta. Te tenzije su javno prikazane kada je primajući nagradu "Tom Paine" od nacionalnog komiteta građanskih sloboda, odmah poslije atentata na John F. Kennedya, alkoholizirani Dylan upitao kakva je uloga komiteta, ocjenjujući članove kao stare i proćelave, tvrdeći da vidi sebe (i sve ostale ljude) u Kenedijevom atentatoru Lee Harvey Oswaldu.
Another Side of Bob Dylan koja je snimljena jedne junske večeri 1964, imala je vedriji tonalitet od svojih prethodnika. Spanish Harlem incident i To Ramona su bile romantične i strastvene ljubavne pjesme, dok su Black crow blues i I don't belive you podložne rock and rollu koji je uskoro počeo dominirati Dilanovom muzikom. Njegov najnoviji smjer je obilježen s dvije duže pjesme: Chimes of freedom koja ima socijalne elemente protiv metaforički gušćeg krajolika i My back pages koja napada jednostavnost i luk ozbiljnosti svojih ranijih tematskih pjesama.
U drugoj polovini 1964. i 1965. čini da se Dilanov muzički stil mjenja ubrzano, kada od vodećeg kompozitora savremene folk muzike prelazi u folk-rock-pop muzičke zvijezde. Njegove traperice i radničke košulje su zamjenjene odjećom iz ulice Karnabi i počinje nositi sunčane naočale i noću i danju. Također se počeo svađati na sve načine s svojim anketarima. Kada su ga pitali o filmu koji je namjeravao napraviti gostujući na TV šou Les Crane, Les Crane ga je pitao o kojem je žanru filma riječ na šta mu je Dylan odgovorio da je riječ o kaubojskom horor filmu. Potom ga je Les upitao da li ćeš ti glumiti kauboja, na šta mu je Dylan odgovorio: "ne ja ću glumiti svoju majku."

Električni zvuk[uredi | uredi izvor]

Dilanov album Bringing it all back home izdan 1965. je bio još jedan stilski skok, obrađujući svoje snimke prvi put električnim instrumentima. Njegov singl Mr.Tambourine man je brzo postao jedna od Dilanovih najpoznatijih pjesama, kada su The Byrds snimili verziju s električnom gitarom i dospjeva na mjesto broj 1 američkih i britanskih lista. It is all over now baby blue i It's alright ma (I'm only bleeding) su priznate kao dvije najvažnije Dilanove kompozicije.
U ljeto 1965, kao zvijezda na folk festivalu u Newportu izvodi svoj prvi električni set još od srednjoškolskih dana. Dylan se pojavio u Newportu 1963. i 1964, ali 1965. kada su ga neki fanovi bodrili a neki mu zviždali, napušta binu nakon samo 3 pjesme. Kao jedna verzija legende, publika koja mu je zviždala su bili pobješnjeli folk fanovi koje je Dylan odbio pojavljujući se neočekivano s električnom gitarom. Druga verzija tvrdi da su fanovi bili uzrujani s lošom kvalitetom zvuka i neočekivano kratkim setom.
Dilanov nastup u Newportu 1965. je izazvao bjesan odgovor od strane osnivača folk muzike. Ewan MacColl je u muzičkom magazinu Sing Out! napisao: "Naše tradicionalne pjesme i balade su kreacije izuzetno talentiranih umjetnika koji su radili unutar tradicije koja je formirana vremenom...Ali šta je Bob Dilanom?... mladić osrednjeg talenta. Jedino je nekritična publika mogla pasti na takvo baljezganje." 29 jula, samo 4 dana nakon kontroveznog nastupa u Newportu, Dylan se vraća u studio u New York i snima singl Positively 4th Street. Tekst je bio obilježen slikama osvete i paranoje i bio je naširoko tumačen kao Dilanovo razilaženje s svojim bivšim prijateljima iz folk zajednice, prijateljima koje je upoznao po klubovima u 4th Street.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Bob Dylan | American musician". Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 2016-06-11.