Black Sabbath
| Black Sabbath | |
|---|---|
 | |
| Osnovne informacije | |
| Pseudonimi |
|
| Porijeklo | Birmingham, Engleska |
| Žanrovi | heavy metal[1] |
| Karijera |
|
| Izdavači | |
| Povezani umjetnici | |
| Veb-sajt | blacksabbath |
| Bivši članovi | |
Black Sabbath je bila engleska rok-grupa osnovana 1968. u Birminghamu. Osnivači su bili gitarist Tony Iommi, bubnjar Bill Ward, basist Geezer Butler i pjevač Ozzy Osbourne. Nakon što su 1969. usvojili ime Black Sabbath (ranije su nastupali pod imenima Earth i Polka Tulk Blues Band), postali su prepoznatljivi po okultnim temama, horor-inspirisanim tekstovima i nisko ugađenim gitarama. Njihova prva tri albuma – Black Sabbath i Paranoid (oba iz 1970), te Master of Reality (1971) – bila su komercijalno uspješna i danas se smatraju ključnim djelima u razvoju heavy metal muzike.[1] Sljedeći albumi, Vol. 4 (1972), Sabbath Bloody Sabbath (1973), Sabotage (1975), Technical Ecstasy (1976) i Never Say Die! (1978), donijeli su eksperimentalniji i progresivniji zvuk.
Godine 1979. Osbourne je otpušten iz benda, a zamijenio ga je bivši pjevač grupe Rainbow, Ronnie James Dio. S njim su snimili tri albuma: Heaven and Hell (1980), Mob Rules (1981) i prvi službeni koncertni album Live Evil (1983). Na posljednja dva albuma bubnjara Billa Warda zamijenio je Vinny Appice. Nakon što su Dio i Appice napustili bend, Iommi i Butler su 1983. snimili album Born Again s povratnikom Wardom na bubnjevima i Ianom Gillanom (članom Deep Purplea) na vokalu. Već naredne godine Gillan, Butler i Ward napuštaju grupu, a Iommi sastavlja novu postavu Black Sabbatha. Tokom narednih 13 godina grupa prolazi kroz brojne kadrovske promjene. Među pjevačima su bili Glenn Hughes (takođe bivši član Deep Purplea, pjevao na albumu Seventh Star, 1986)[2] i Tony Martin, koji je postao najdugovječniji vokal grupe u tom razdoblju. Martin se pridružio 1987. i snimio tri albuma: The Eternal Idol (1987),[3] Headless Cross (1989)[4] i Tyr (1990), prije nego što je 1991. nakratko napustio grupu.[5] Te godine Iommi se ponovo udružio s Butlerom, Diom i Appicem, te su snimili album Dehumanizer (1992). Međutim, Dio i Appice su već krajem iste godine ponovno napustili grupu. Martin se vratio i snimio još dva studijska albuma – Cross Purposes (1994)[6] i Forbidden (1995)[7] – kao i koncertni album Cross Purposes Live (1995), nakon čega je grupa uzela dužu pauzu.
Osnovna postava – Tony Iommi, Ozzy Osbourne, Geezer Butler i Bill Ward – ponovno se okupila 1997. Izdali su koncertni album Reunion (1998) i povremeno nastupali do 2005. Godine 2006. grupa je napravila stanku, a članovi postave iz perioda Mob Rules – Iommi, Butler, Ronnie James Dio i Vinny Appice – ponovo su se udružili pod imenom Heaven & Hell. Nastupali su tokom kasnih 2000-ih i objavili studijski album The Devil You Know (2009), prije nego što se grupa raspala 2010. nakon Diove smrti. Početna postava ponovo se okupila 2011, iako je Ward napustio grupu prije početka snimanja. Njihov posljednji studijski album, 13 (2013), označio je povratak klasičnom zvuku grupe. Grupa Black Sabbath održala je svoj posljednji koncert oproštajne turneje 2017, u rodnom gradu Birminghamu.[8][9] U godinama koje su uslijedile povremeno su se događala djelimična okupljanja, od kojih je najznačajnije bilo ono kada su Osbourne i Iommi zajedno nastupili na ceremoniji zatvaranja Commonwealth Games 2022. u Birminghamu.[10] Originalna postava ponovo se okupila za posljednji koncert, koji je ujedno bio oproštaj i za grupu Black Sabbath i za Ozzyja Osbournea kao solo izvođača. Koncert pod nazivom Back to the Beginning održan je 5. jula 2025. na stadionu Villa Park.[11] Osbourne je preminuo sedamnaest dana nakon nastupa.
Do 2013. grupa je prodala više od 70 miliona ploča, čime se svrstava među komercijalno najuspješnije heavy metal grupe svih vremena. Često su opisivani kao dio „nečasnog trojstva britanskog hard roka i heavy metala“ iz ranih i srednjih sedamdesetih godina, zajedno s Deep Purple i Led Zeppelin.[12] Prema mišljenju MTV-a, Black Sabbath je bio "najveći metal bend svih vremena", dok su na listi 100 najvećih izvođača hard roka televizije VH1 zauzeli drugo mjesto. Magazin Rolling Stone ih je svrstao na 85. mjesto liste 100 najvećih izvođača svih vremena. Godine 2005. primljeni su u Britansku muzičku kuću slavnih, a 2006. i u Rock and Roll Hall of Fame. Osvojili su dvije nagrade Grammy za najbolju metal izvedbu, te su dobili i Grammyjevu nagradu za životno djelo.[13]
Biografija
[uredi | uredi izvor]Kao jedan od prvih bendova koji su istinski definisali heavy metal, Black Sabbath se sa pravom smatraju ocem tog muzičkog pravca. Sa svojim mračnim kompozicijama koje su zvučale kao da izviru iz samog pakla, Sabbath je uspio dignuti na noge kritičare i roditelje dok je u isto vrijeme nadahnuo cijelu generaciju muzičara sa svojim teškim rock gitarama i primjesom bluesa. Članovi Black Sabbatha odrasli su u istoj četvrti radničkog grada Astona kod Birminghama u Engleskoj, no njihovi odnosi u djetinjstvu su bili sve samo ne prijateljski. Mladog Johna Osbournea, poznatijeg pod imenom Ozzy Osbourne, često je terorizirao lokalni nasilnik Tony Iommi, dok je Terrance "Geezer" Butler bio društveni otpadnik s iznimnim interesom za crnu magiju i kultove.
Odrastajući, razvili su zajedničku ljubav prema muzici. U početku su svirali u rivalskim bendovima no nakon njihovog brzog raspada uskoro su počeli, zajedno s bubnjarem Bill Wardom, svirati zajedno. 1967. godine osnovali su Polka Tulk s Osbourneom kao glavnim vokalom, Iommiem na gitari, Butlerom na basu, Wardom na bubnjevima, Jimmy Phillipsom na ritam gitari i saksofonistom Ackerom. Phillips i Acker su ubrzo izbačeni iz benda, a preostali kvartet se preimenovao u Earth Blues Company, skrativši nedugo potom ime u Earth. Svirajući žešći blues rock po nekolicini lokalnih klubova uspjeli su pridobiti malu grupu obožavatelja. Dvije godine kasnije,1969., Iommi napušta Earth kako bi svirao s Jethro Tullom, no samo nekoliko mjeseci kasnije vraća se u svoj stari bend s potpuno novom zamisli. Zaintrigiran popularnošću horor filmova, tačnije fenomenom da ljudi plaćaju kako bi bili prestrašeni, Iommi je odlučio pokušati stvoriti zastrašujuću muziku. Gonjeni Butlerovim interesom za crnu magiju, bend je sastavio nekoliko mračnih pjesama, među kojima su bile Wicked World i Black Sabbath, a odmah potom su se preimenovali prema filmu Borisa Karloffa iz 1935. u Black Sabbath. Čudnim preokretom sudbine, događaj koji je skoro upropastio obećavajuću karijeru benda znatno je pridonio njegovom jedinstvenom zvuku.
Prije snimanja svog prvog albuma naslovljenog "Black Sabbath" 1970. godine, Iommi je ostao bez vrhova prstiju desne šake nakon nezgode u tvornici u kojoj je radio. Shvativši da je prebolno svirati tako gitaru, Iommi je napravio malene plastične kalupe i pričvrstio ih na osakaćene prste. Uz to je morao i naštimati gitaru na niže tonove kako bi žice bile labavije i zbog toga lakše za trzati. Rezultat svega je bio dubok, težak zvuk koji je zajedno s njegovim bluzerskim riffovima savršeno opisivao atmosferu koju su stvarale riječi pjesama. Većinu tih riječi napisao je Butler usredotočivši se prvenstveno na teme poput prirode zla, sotone, čarobnjaštva i rata. Black Sabbath je izdan 1970. godine i debitirao je na britanskim ljestvicama na ironičnom 13. mjestu. Samo godinu dana kasnije izdan je njegov sljedbenik pod nazivom Paranoid. Neobična kombinacija Osbourneovog zavijajućeg vokala, Iommieve gitare, Butlerovog teškog basa i Wardovog psihotičnog bubnjanja odvela je album do velikog komercijalnog uspjeha zahvaljujući pogotovo klasičnim heavy metal hitovima poput Black Sabbath, War Pigs i Iron Man, no njihovi sotonistički stihovi navukli su gnjev raznih konzervativnih organizacija kao i većine roditelja. Iako su skoro svi članovi grupe bili katolici, Crkva Sotone prihvatila je Sabbathovu muziku pa su i oni sami bili smatrani sotonistima. Njihov raskalašen način života, koji je prvenstveno uključivao uživanje u alkoholu i drogama, samo je pomogao u stvaranju negativne slike benda koji je polagano postajao najgora noćna mora milionima roditelja širom svijeta. Kasnije te godine izdali su album Master Of Reality, još jedan uspješan proizvod s kojeg se isticala himna posvećena marihuani pod nazivom Sweet Leaf, kao i hitovi Into The Void i Children Of The Grave. Posrtanje pred svakojakim porocima imalo je uticaja na njihovu muziku. Vol. 4 koji je izdan 1972. godine, bio je najslabiji album dotad s nekoliko uspješnih pjesama, ali i dosta potpunih promašaja. U pjesmama više nisu veličali prednosti kanabisa već su prešli na opisivanje kokainskog ludila (Snowblind) koje je polako preuzimalo sve članove Sabbatha. Suočeni s rastućim tenzijama unutar benda i problemima s menadžerima, Osbourne, Iommi, Butler i Ward vratili su se 1973. na ljestvice s vrlo dobrim petim albumom, Sabbath Bloody Sabbath koji je bio njihovo zadnje uspješno djelo. Sabotage (1975) je samo poslužio kao najava propadanja Sabbathove inovativnosti, dok je Technical Ecstasy (1976) bio neuspješan izlet u vode elektronike i sinitisajzera. Međusobne napetosti obilježile su stvaranje njihovog osmog albuma kad su privatni problemi postali važniji od pisanja pjesama. Godinu dana nakon Technical Ecstasy Ozzy napušta bend i na njegovo mjesto dolazi bivši pjevač Savoy Browna, Dave Walker, no samo na kratko. Ozzy se vraća 1978. kako bi snimio Never Say Die!, ali naredne godine zauvijek napušta Sabbath kako bi započeo uspješnu solo karijeru. Budućnost Black Sabbatha nije bila tako svjetla. Unajmivši bivšeg glavnog vokala Rainbowa, Ronnie James Dio, bend je napravio obećavajući povratak s Heaven And Hell albumom (1980), no nakon što se Dio oprostio s bendom dvije godine kasnije njegovo mjesto su preuzimali brojni pjevači poput Ian Gillana (Deep Purple), Glen Hughesa i Tony Martina. S izlaskom albuma Seventh Star (1986), Butler i Bill Ward su napustili Black Sabbath dok je Iommi, kao jedini preostali član originalne postave, nastavio izdavati albume sve do sredine 90-tih. Osbourne, Iommi i Butler našli su se 1997. ponovno zajedno na pozornici na Ozzyjevoj Ozzfest turneji s bubnjarem Faith No Morea, Mike Brodinom koji je popunio Wardovo mjesto. U decembru 1997., Ward se vratio za bubnjeve na koncertu održanom u njihovom rodnom gradu Birminghamu, što je bilo prvo okupljanje originalne postave u zadnjih 20 godina. Godinu dana kasnije izašao je Reunion, live album snimljen prilikom tog koncerta nakon čega je stara četvorka odradila turneju po cijelome svijetu.
Diskografija
[uredi | uredi izvor]| (1969-1979) |
|
|---|---|
| (1979-1980) |
|
| (1980-1982) |
|
| (1982-1983) |
|
| (1983-1984) |
|
| (1984-1985) |
|
| (1985-1986) |
|
| (1986-1987) |
|
| (1987) |
|
| (1987-1988) |
|
| (1988-1989) |
|
| (1989-1991) |
|
| (1991-1992) |
|
| (1992-1994) |
|
| (1994-1995) |
|
| (1995-1997) |
|
| (1997-1998) |
|
| (1998) |
|
| (1998-) |
|
Albumi
[uredi | uredi izvor]| Godina izlaska | Naziv | Izdavač |
| 1970. | Black Sabbath | Warner Bros. |
| 1970. | Paranoid | Warner Bros. |
| 1971. | Master of Reality | Warner Bros. |
| 1972. | Black Sabbath, Vol. 4 | Warner Bros. |
| 1973. | Sabbath Bloody Sabbath | Warner Bros. |
| 1975. | Sabotage | Warner Bros. |
| 1976. | Technical Ecstasy | Warner Bros. |
| 1978. | Never Say Die! | Warner Bros. |
| 1980. | Heaven and Hell | Warner Bros. |
| 1981. | Mob Rules | Warner Bros. |
| 1982. | Live Evil | Warner Bros. |
| 1983. | Born Again | Warner Bros. |
| 1986. | Seventh Star | Warner Bros. |
| 1987. | The Eternal Idol | Warner Bros. |
| 1989. | Headless Cross | I.R.S. |
| 1990. | TYR | I.R.S. |
| 1992. | Dehumanizer | Warner Bros. |
| 1994. | Cross Purposes | I.R.S. |
| 1995. | Cross Purposes Live | I.R.S. |
| 1995. | Forbidden | EMI |
| 1998. | Reunion | Epic Records |
| 2002 (snimano 1970–1975) | Past Lives | Sanctuary Records |
| 2013. | 13 | Vertigo Records |
Kompilacije
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- 1 2 Tom Larson (2004). History of Rock and Roll. Kendall/Hunt Pub. str. 183–187. ISBN 978-0-7872-9969-9.
- ↑ Iommi 2012, str. 247.
- ↑ Iommi 2012, str. 256.
- ↑ Iommi 2012, str. 269.
- ↑ Iommi 2012, str. 279.
- ↑ Iommi 2012, str. 291.
- ↑ Iommi 2012, str. 297.
- ↑ "Black Sabbath bow out in Birmingham after final concert". BBC News. 5. 2. 2017. Pristupljeno 5. 2. 2017.
- ↑ Trendell, Andrew (8. 3. 2017). "Black Sabbath confirm their split after nearly 50 years". NME. Pristupljeno 8. 3. 2017.
- ↑ "Black Sabbath's Ozzy Osbourne, Tony Iommi Reunite for Commonwealth Games". Rolling Stone. Pristupljeno 9. 8. 2022.
- ↑ "Original BLACK SABBATH To Play Final Show In July, With METALLICA, SLAYER, PANTERA, Others Supporting". Blabbermouth.net. 5. 2. 2025. Pristupljeno 5. 2. 2025.
- ↑ McIver, Joel (2006). "Black Sabbath: Sabbath Bloody Sabbath". Chapter 12, str. 1.
- ↑ "Black Sabbath To Receive Lifetime Achievement Award At 2019 GRAMMYs". Kerrang. 2. 1. 2019.
