Idi na sadržaj

Peter Handke

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Peter Handke
Peter Handke, austrijski književnik i prevodilac
Rođenje (1942-12-06) 6. decembar 1942 (81 godina)
Griffen, Austrija

Peter Handke austrijski je književnik i prevodilac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2019. Rođen je 6. decembra 1942. u Griffenu, malom mjestu u Koruškoj. Dobitnik je mnogih nagrada međunarodnog značaja i smatra se jednim od najvećih savremenih austrijskih književnika. Zbog svog angažmana prema ratu u Jugoslaviji bio je kritiziran u mnogim književnim krugovima, mada svoje reakcije uglavnom objavljuje u knjigama, izbjegavajući novinske i televizijske intervjue i posvećuje se pisanju o sukobima i nerazumjevanjima u politički podijeljenoj Evropi i Balkanu. Član je SANU,[1][2] Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske od 2012. godine[3] i Slovenske akademije nauka i umjetnosti. Od 1991. godine živi u mjestu Chaville 7 km udaljenom od Pariza u Francuskoj.

Biografija[uredi | uredi izvor]

1942-45: Rođenje i ratne godine[uredi | uredi izvor]

Peter Handke se rodio u kući svog djeda, Gregora Siutza 6. decembra 1942. godine. Majka Maria Siutz (1920-71) mu je bila slovenskog porijekla (slov: Marija Sivec), a otac njemački vojnik, bankar Erich Schönemann, koji je vojnu službu imao u Koruškoj. Prije rođenja, majka se udala za Adolfa Bruna Handkea, radnika u berlinskom tramvajskom preduzeću, koji je kasnije postao njegov očuh. Istinu o svom pravom ocu, Peter je tek saznao sa svojim punoljetsvom, kratko pred maturu. Kršten je u katoličkoj crkvi Stiftskirche Maria Himmelfahrt u Griffenu. Zbog protjerivanja koruških Slovenaca u koncentracione logore, pred kraj Drugog svjetskog rata, savezničkih bombardovanja, te napada slovenskih partizana Oslobodilne fronte na Griffen, Handkeova porodica se seli u Berlin.

1945-48: Berlin i povratak u Griffen[uredi | uredi izvor]

Sa porodicom se preselio u berlinsku četvrt Pankow, koja je bila pod kotrolom sovjetske Crvene Armije, te većim dijelom bila porušena zbog ratnih zbivanja. Njegov otac nije mogao naći posao, a ni politička situacija nije ukazivala na bolju budućnost. Kratko prije Berlinske blokade 24. juna 1948. godine, četveročlana porodica (sestra Monika, rođena je 7. aprila 1948. godine), napušta Berlin i vraća se vozom u pravcu Griffena. Austrijsku granicu, zbog nedostataka dokumenata, prolaze ilegalno u kamionu. Ovo putovanje, ostavilo je na Petra duboke uspomene, koje je kasnije opisao u školskom radu 1957. godine.

1948-54: Školovanje u Griffenu[uredi | uredi izvor]

Zbog svog berlinskog akcenta, šestogodišnji Peter, teško uspostavlja kontakte sa svojim vršnjacima u Griffenu. Tako da se i danas vrlo rijetko koristi koruškim dijalektom njemačkog jezika. Porodica je preživljavala od socijalne pomoći, koju je njegov očuh uglavnom trošio na alkohol, što je urokovalo česte sukobe između njegovog očuha i majke. Napokon je očuh našao posao kod Petrovog ujaka Georga Suitza, mada u okruženju gdje su lokalni zemljoposjednici i crkva, držali većinu imovine, Handkeova porodica je i dalje živjela prilčno siromašno. Njegov život u idilično-seoskom okruženju, sa težištem na poslu, posjetu crkvi, šetnji, kolinju i kartanju, ostavili su trag u njegovom literarnom stvaralaštvu, koje je opisao u svom prvom romanu Stršljeni.

13. septembra 1948. godine upisan je u osnovnu školu u Griffenu, koju je pohađao do 14. septembra 1952. godine. Nakon toga sve do 10. jula 1954. godine pohađa dva razreda srednje škole „Hauptschule für Knaben und Mädchen“ u kome su njegove ocjene bile između odličan (njem:sehr gut) i dobar (njem:gut). Nakon toga, na vlastitu inicijativu, prelazi u sjemenište Marianum u Maria Saalu, koje je bilo povezano sa katoličko-humanističkom gimnazijom Tanzenberg, tako što od svećenika sjemeništa dobija formulare za prijavu. Kako je školovanje u sjemeništu bilo uglavnom zamišljeno za buduće rimokatoličke svećenike, upis se vršio samo sa preporukom sveštenog lica. Na gimnaziji su također podučavali profesori humanističke tradicije i obrazovanja. Peter je 7. jula 1954. godine položio prijemni ispit, a zbog nepoznavanja latinskog jezika, upisan je ponovo u drugi razred.

1954-59: Internat u Tanzenbergu[uredi | uredi izvor]

Sa dvanaest godina, ubrzo nakon početka školovanja u Tanzenbergu, Handke piše svoj prvi rad pod naslovom Moj život - 2. dio. U tih šesnaest stranica pokazuje svoje sklonost i nadarenost ka pisanju. Njegove ocjene u školi su i dalje nadprosječne. U gimnaziji pored općeg obrazovanja, bavi se latinskim, grčkim i engleskim jezikom, te jednu godinu italijanskim i slovenskim jezikom, a dvije se godine podučava stenografiji. Od 1957. godine njegov razred preuzima profesor Dr. Reinhard Musar, koji mu predaje njemački i engleski jezik. Musar je otkrio Handkeov talent za pisanje, a Peter mu u zajedničkim šetnjama čita svoje tekstove. Profesor mu preporučuje mu da nakon škole studira pravo, jer u nekoliko mjeseci intenzivnog učenja pravnih činjenica, može si ostaviti dovoljno vremena za pisanje i bavljenje literaturom. Svoje prve literarne radove, objavio je u internatskom časopisu Fackel.

1959-61: Školovanje u Klagenfurtu[uredi | uredi izvor]

1961-65: Studij u Grazu[uredi | uredi izvor]

Nakon gimnazije studira pravo u Grazu, kog napušta na samom kraju, te se potpuno posvećuje literaturi, prevođenju, pisanju scenarija i režiji.

1966: Godine uspjeha[uredi | uredi izvor]

1967-70: Düsseldorf, Paris, Kronberg[uredi | uredi izvor]

1971-79: Pariz[uredi | uredi izvor]

1979-87: Povratak u Austriju[uredi | uredi izvor]

1987-90: Putovanja[uredi | uredi izvor]

1990 do danas[uredi | uredi izvor]

Kontroverze[uredi | uredi izvor]

Godine 1996., Handkeov putopis Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien (objavljen na engleskom pod naslovom A Journey to the Rivers: Justice for Serbia, u prijevodu Putovanje do rijeka: Pravda za Srbiju) izazvao je kontroverzu, jer je Handke prikazao Srbiju među žrtvama ratova nakon raspada SFRJ. U istom eseju Handke je također kritikovao zapadne medije zbog "pogrešnog predstavljanja uzroka i posljedica rata".[4]

Sebastian Hammelehle je napisao da je Handkeov pogled na jugoslovenske ratove, koji je izazvao brojne kontroverze, vjerovatno romantiziran, ali da predstavlja stav pisca, a ne ratnog izvjestioca.[5] Američki prevodilac Scott Abbott, koji je putovao s Handkeom kroz Jugoslaviju nakon čega su objavljeni brojni eseji, izjavio je da Handke Jugoslaviju smatra "nevjerovatnom, bogatom multikulturalnom državom kojoj je nedostajala vrsta nacionalizama kakve je vidio u Njemačkoj i Austriji".[6] Abbott je dodao da je Handke na raspad zemlje gledao kao na nestanak utopije.[6] Pregledom knjige Moravska noć, Joshua Cohen je izjavio da Handkeova Jugoslavija nije bila država, već simbol njega samog, simbol književnosti ili "evropskog romana".[7] Volker Hage je napisao da je Moravska noć "izuzetno kozmopolitska" i povezana sa sadašnjošću, a da knjiga predstavlja autobiografski sažetak Handkeovog života kao pisca.[8] Tanjil Rašid je primijetio da "Handkeovi romani, drame i memoari pokazuju zlo banalnosti".[9]

Nakon što je njegova drama Voyage by Dugout postavljena 1999. godine, Handkea su osudili drugi pisci: Susan Sontag je proglasila Handkea "gotovim" u New Yorku.[10] Salman Rushdie ga je proglasio kandidatom za "Međunarodnog morona godine" zbog njegovog "idiotizma",[11][12][13] dok je Alain Finkielkraut rekao da je "ideološko čudovište",[14] a Slavoj Žižek je izjavio da je njegovo "veličanje Srba cinizam".[14]

Međutim, osporavajući gorenavedena tumačenja njegovog rada kao pogrešno protumačena u engleskoj štampi, Handke je opisao genocid u Srebrenici kao "paklenu osvetu, vječnu sramotu za odgovorne bosanske Srbe".[15] Ova zabrinutost zbog nepreciznosti i političke prirode jezika, nosi Handkeovo gledište. U intervjuu iz 2006. Handke je prokomentarisao zabrinutost zbog stereotipnog jezika medija koji "sve znaju", beskonačno reciklirajući riječi poput "beogradski kasapin".[16]

Handkeovu književnu slavu zasjenila je njegova politika 2006. godine. Javna podrška pisca Slobodanu Miloševiću, bivšem predsjedniku Jugoslavije koji je te godine umro dok mu se sudi za genocid i ratne zločine, izazvala je kontroverzu nakon što je Handke govorio na njegovoj sahrani. Zbog toga je upravnik teatra Comédie-Française, Marcel Bozonnet, izbacio Handkeovu predstavu "Voyage au pays sonore ou L'art de la question" iz predstojećeg rasporeda 2007. godine.[17] Ovaj događaj je ponovo izazvao glasove podrške i kritike. Renaud Donnedieu de Vabres, francuski ministar kulture, implicitno je kritikovao Bozonetov postupak u pismu upućenom njemu i odlučio pozvati Handkea u ministarstvo. Peticiju protiv cenzure njegovog djela potpisali su Emir Kusturica, Patrick Modiano (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2014.), Paul Nizon, Bulle Ogier, Luc Bondy i Handkeova sunarodnjakinja Elfriede Jelinek (dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2004).[18] Handke je naknadno izabran da primi nagradu Heinrich Heine te godine, iako ju je odbio prije nego mu je trebala biti oduzeta.

Tomislav Nikolić je 2013. godine, kao tadašnji srbijanski predsjednik, izrazio zahvalnost rekavši da se neki ljudi još uvijek sjećaju onih koji su stradali za hrišćanstvo, nagovještavajući da je Handke bio žrtva prezira zbog svojih stavova, na šta je Handke odgovorio sa objašnjenjem: "Nisam bio bilo čija žrtva, srpski narod je žrtva." Ovo je rečeno na svečanosti na kojoj je Handke dobio Zlatnu medalju za zasluge Republike Srbije.[19]

Handke je 2014. godine pozvao na ukidanje Nobelove nagrade za književnost i nazvao je "cirkusom".[20][21]

U februaru 2020. godine, Sima Avramović, predsjednik Komisije za odlikovanja Republike Srbije, objasnio je da je Handke odlikovan priznanjem Orden Karađorđeve zvezde za "posebne zasluge u predstavljanju Srbije i njenih građana", jer je "svesrdno branio srpsku istinu". Aktuelni predsednik Srbije Aleksandar Vučić uručio je nagrade povodom Dana državnosti Srbije.[22][23]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Nobelova nagrada za književnost 2019.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

1966-69. 1991-99.
  • Die Hornissen, roman, 1966;
  • Der Jasager und der Neinsager - drama, praizvedba 1966. u režiji Günthera Bücha, u pozorištu Theater Oberhausen;
  • Weissagung i Selbstbezichtigung - drame, praizvedba 1966. u režiji Günthera Bücha, u pozorištu Theater Oberhausen;
  • Publikumsbeschimpfung und andere Sprechstücke, 1966 praizvedba 1966. u režiji Clausa Peymanna u pozorištu Theater am Turm;
  • Begrüßung des Aufsichtsrates, 1967;
  • Der Hausierer, 1967;
  • Kaspar, 1967, praizvedba 1. maja 1968. u režiji Günthera Bücha, u pozorištu Theater Oberhausen i u režiji Clausa Peymanna u pozorištu Theater am Turm;
  • Deutsche Gedichte, 1969;
  • Die Innenwelt der Außenwelt der Innenwelt, 1969;
  • Prosa, Gedichte, Theaterstücke, Hörspiele, Aufsätze, 1969;
  • Das Mündel will Vormund sein, Režija: Claus Peymann, Theater am Turm, 1969;
1970-79.
1980-89.
  • Die Lehre der Sainte-Victoire, 1980;
  • Über die Dörfer, 1981;
  • Kindergeschichte, 1981;
  • Die Geschichte des Bleistifts, 1982;
  • Der Chinese des Schmerzes, 1983;
  • Phantasien der Wiederholung, 1983;
  • Die Wiederholung, 1986;
  • Der Himmel über Berlin, sa Wimom Wendersom, 1987;
  • Die Abwesenheit. Ein Märchen, 1987; istoimeni film u autorovoj režiji 1992;
  • Gedichte, 1987;
  • Nachmittag eines Schriftstellers, 1987;
  • Das Spiel vom Fragen oder Die Reise zum sonoren Land, 1989;
  • Versuch über die Müdigkeit, 1989;
1990
  • Noch einmal für Thukydides, 1990;
  • Versuch über die Jukebox, 1990;
  • Shakespeare: Das Wintermärchen, 1991, prevod;
  • Abschied des Träumers vom Neunten Land, 1991;
  • Versuch über den geglückten Tag. Ein Wintertagtraum, 1991;
  • Die Stunde, da wir nichts voneinander wußten. Ein Schauspiel, praizveba 1992, u režiji Clausa Peymanna, Beč, Burgtheater, 1992;
  • Die Theaterstücke, 1992;
  • Drei Versuche. Versuch über die Müdigkeit. Versuch über die Jukebox. Versuch über den geglückten Tag, 1992;
  • Langsam im Schatten. Gesammelte Verzettelungen 1980-1992, 1992;
  • Die Kunst des Fragens, 1994;
  • Mein Jahr in der Niemandsbucht. Ein Märchen aus den neuen Zeiten, 1994;
  • Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien, 1996;
  • Sommerlicher Nachtrag zu einer winterlichen Reise, 1996;
  • Zurüstungen für die Unsterblichkeit. Königsdrama, Režijae: Claus Peymann, Beč, Burgtheater, 1997;
  • In einer dunklen Nacht ging ich aus meinem stillen Haus, 1997;
  • Am Felsfenster morgens. Und andere Ortszeiten 1982 - 1987, 1998;
  • Ein Wortland. Eine Reise durch Kärnten, Slowenien, Friaul, Istrien und Dalmatien sa Liesl Ponger, 1998;
  • Die Fahrt im Einbaum oder Das Stück zum Film vom Krieg, 1999, Praizvedba u bečkom Burgtheatru
  • Lucie im Wald mit den Dingsda. Mit 11 Skizzen des Autors, 1999;
2000-09.
  • Unter Tränen fragend. Nachträgliche Aufzeichnungen von zwei Jugoslawien-Durchquerungen im Krieg, März und April 1999, 2000;
  • Der Bildverlust oder Durch die Sierra de Gredos, 2002;
  • Mündliches und Schriftliches. Zu Büchern, Bildern und Filmen 1992-2000, 2002;
  • Rund um das Große Tribunal, 2003;
  • Untertagblues. Ein Stationendrama, 2003;
  • Warum eine Küche? (franc./njem.), 2003;
  • Sophokles: Ödipus auf Kolonos, 2003, prevod;
  • Don Juan (erzählt von ihm selbst), 2004;
  • Die Tablas von Daimiel, 2005;
  • Gestern unterwegs. Aufzeichnungen November 1987 bis Juli 1990, 2005;
  • Spuren der Verirrten, uraufgeführt unter der Regie von Claus Peymann am BE 2007
  • Kali. Eine Vorwintergeschichte, 2007;
  • Leben ohne Poesie. Gedichte, 2007;
  • Meine Ortstafeln. Meine Zeittafeln. Essays 1967-2007, 2007;
  • Die morawische Nacht. pripovjest, 2008;
  • Bis daß der Tag euch scheidet oder Eine Frage des Lichts, Lesung in Salzburg 2008;
  • Die Kuckucke von Velika Hoca. 2009;
2010 do danas

Prevedena djela[uredi | uredi izvor]

Hronološki su navedena djela Petra Handkea, objavljena ili prevedena na bosanski, srpski i hrvatski jezik.

Godina izdavanja Originalni naslov Naslov Izdavač Primjedba ISBN
Austrija,
Njemačka
Bosna i Hercegovina,
Hrvatska, Srbija
2004. 2006.
2008.
Don Juan (erzählt von ihm selbst) Don Juan (pripovijeda sam o sebi) [26]
(roman) (hr)
Don Huan: po njemu samom[26]
(roman) (sr)
Fraktura, Zaprešić
Clio, Beograd
prevod: Boris Perić
prevod: Žarko Radaković
ISBN 978-953-266-052-4
ISBN 86-7102-212-9

Film[uredi | uredi izvor]

Režija i scenario[uredi | uredi izvor]

Scenariji[uredi | uredi izvor]

Prijevodi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Stranica o Handkeu na portalu SANU (sr)[mrtav link]
  2. ^ Članak Izabrani novi članovi SANU o biranju novih akademika na portalu srbijanskog dnevnog lista Politika (sr)[mrtav link]
  3. ^ Članovi ANURS, Odjeljenje književnosti i umjetnosti (sr)
  4. ^ Sage, Adam (29. 7. 2006). "Theatre boss's dismissal splits artistic community". The Times. Arhivirano s originala, 16. 2. 2017.
  5. ^ Hammelehle, Sebastian (10. 10. 2019). "Die besten Romane und Erzählungen des Nobelpreisträgers". Der Spiegel (jezik: njemački). Pristupljeno 11. 9. 2020.
  6. ^ a b Marshall, Alex; Schuetze, Christopher (10. 12. 2019). "Genius, Genocide Denier or Both?". The New York Times. Pristupljeno 11. 9. 2020.
  7. ^ Cohen, Joshua (30. 12. 2016). "Peter Handke's Time-Traveling Tale of a Europe in Flux". The New York Times. Pristupljeno 11. 9. 2020.
  8. ^ Hage, Volker (7. 1. 2008). "Der übermütige Unglücksritter". Der Spiegel (jezik: njemački). Pristupljeno 11. 9. 2020.
  9. ^ Rashid, Tanjil (6. 12. 2016). "A Sorrow Beyond Dreams by Peter Handke — memoir, suffering and politics". Financial Times. Arhivirano s originala, 10. 12. 2022. Pristupljeno 11. 9. 2020.
  10. ^ Zakaria, Rafia (10. 12. 2019). "Peter Handke and Olga Tokarczuk: Nobel prize winners epitomize our darkest divides". CNN. Pristupljeno 5. 1. 2020.
  11. ^ "Critics condemn 'shameful' Nobel for writer Handke". BBC News (jezik: engleski). 11. 10. 2019. Pristupljeno 19. 5. 2020.
  12. ^ "Slavoj Žižek, Salman Rushdie, američki i britanski P.E.N. osudili izbor Petera Handkea, austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen smatra da 'imamo još puno toga naučiti od Handkea'". slobodnadalmacija.hr (jezik: hrvatski). Slobodna Dalmacija. 11. 10. 2019. Pristupljeno 19. 5. 2020.
  13. ^ Salman Rushdie (7. 5. 1999). "For services rendered – to the cause of folly". Balkan Witness (jezik: engleski). from The Toronto Globe and Mail. Pristupljeno 17. 5. 2020. In the battle for the hotly contested title of International Moron of the Year, two heavyweight contenders stand out. One is the Austrian writer Peter Handke, who has astonished even his work’s most fervent admirers by a series of impassioned apologias for the genocidal regime of Slobodan Milosevic, and who, during a recent visit to Belgrade, received the Order of The Serbian Knight for his propaganda services. Mr. Handke’s previous idiocies include the suggestion that Sarajevo’s Muslims regularly massacred themselves and then blamed the Serbs, and his denial of the genocide carried out by Serbs at Srebrenica. Now he likens the North Atlantic Treaty Organization’s aerial bombardment to the alien invasion in the movie Mars Attacks! And then, foolishly mixing his metaphors, he compares the Serbs’ sufferings to the Holocaust.
  14. ^ a b Traynor, Ian (21. 4. 1999). "Stand up if you support the Serbs". The Guardian. Pristupljeno 18. 11. 2019. This writer, the Austrian, has his very personal style. The very worst crimes get mentioned rather sweetly. And so the reader completely forgets that we're dealing with crimes. The Austrian writer who visited my country found only very proud people there. They proudly put up with everything that happened to them, so much so that in their pride they didn't bother to ask why all this was happening to them.
  15. ^ "Parlons donc de la Yougoslavie". Libération (jezik: francuski). Pristupljeno 4. 2. 2022.
  16. ^ "Le discours intégral de l'écrivain autrichien sur la tombe de Milosevic," Libération, 4 May 2006.
  17. ^ "Künstler-Protest für den Autor". Der Spiegel (jezik: njemački). 3. 5. 2006. Pristupljeno 4. 2. 2022.
  18. ^ "Jelinek soutient Peter Handke". Libération (jezik: francuski). Pristupljeno 4. 2. 2022.
  19. ^ "Nikolić odlikovao Petera Handkea". www.rts.rs (jezik: srpski). 8. 4. 2013. Pristupljeno 20. 5. 2020.
  20. ^ Mitchell, Charlotte (10. 10. 2019). "Olga Tokarczuk and Peter Handke win Nobel literature prizes". Al Jazeera. Pristupljeno 12. 10. 2019.
  21. ^ "Peter Handke: Critics hit out at Nobel Prize award". BBC. 11. 10. 2019. Pristupljeno 11. 10. 2019.
  22. ^ "Vučić dodijelio Handkeu Orden Karađorđeve zvijezde". Al Jazeera Balkans (jezik: srpskohrvatski). 15. 2. 2020. Pristupljeno 20. 5. 2020.
  23. ^ "Vučić odlikovao Zemana i Handkea". Radio Slobodna Evropa (jezik: srpskohrvatski). 15. 4. 2020. Pristupljeno 20. 5. 2020.
  24. ^ Kleine meinungen, Literatur I in Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung vom 25. März 2012, Seite 30
  25. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 24. 9. 2016. Pristupljeno 10. 12. 2012.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  26. ^ a b Nemačke knjige u bosanskom, hrvatskom i srpskom prevodu Stranica Goethe instituta

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]