Pijanist (film)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Pijanist
Pijanist.jpg
Orig. naslov The Pianist
Režiser Roman Polanski
Producent Roman Polanski
Robert Benmussa
Alain Sarde
Scenarist(i) Ronald Harwood na osnovu istoimenog memoara Władysława Szpilmana
Uloge Adrien Brody
Thomas Kretschmann
Frank Finlay
Maureen Lipman
Emilia Fox
Michał Żebrowski
Muzika Wojciech Kilar
Kinematografija Paweł Edelman
Montaža Hervé de Luze
Produkcija Canal+
Studio Babelsberg
Studio Canal+
Distributer Focus Features
Datum izlaska 24. maj 2002.
Trajanje 150 minuta[1]
Zemlja Flag of France.svg Francuska, Flag of Germany.svg Njemačka, Flag of Poland.svg Poljska, Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Jezik engleski, poljski, njemački, ruski, francuski, turski
Budžet 35 miliona dolara[2]
Zarada 120.1 milion dolara[2]

Pijanist je historijski dramski film snimljen 2002. godine u ko-produkciji i režiji Romana Polanskog, a scenarij je napisao Ronald Harwood, na osnovu istoimenih autobiografskih memorara, iz Drugog svjetskog rata poljsko-jevrejskog pijaniste i kompozitora Władysława Szpilmana. Glavnu ulogu tumači Adrien Brody.[3][4]

Pijanist je zaradio značajne pohvale kritike i dobio je brojne nagrade i nominacije. Dobio je Zlatnu palmu na Kanskom filmskom festivalu.[5]Na 75. dodjeli Oscara, osvojio je Oscara za najbolju režiju (Polanski), najbolji adaptirani scenarij (Ronald Harwood), i najboljeg glavnog glumca (Brody), i bio je također nominiran u ostale četiri kategorije, uključujući i Oscara za najbolji film. Također je 2003. godine osvojio nagradu BAFTA za najbolji film i BAFTA-u za najbolju režiju, kao i sedam nagrada César Fancuske filmske akademije od kojih se ističu César za najbolji film, César za najbolju režiju i César za najboljeg glumca za Brodya.[6]

Radnja[uredi | uredi izvor]

U septembru 1939. godine, Władysław Szpilman (Adrien Brody), je poljsko-jevrejski pijanist, koji uživo svira na radiju u Varšavi kada je stanica bombardovana tokom invazije Poljske od strane nacističke Njemačke. Nadajući se brzoj pobjedi, Szpilman se kod kuće raduje sa svojom porodicom kad su saznali da su Britanija i Francuska objavili rat Njemačkoj. Ali obećana pomoć ne dolazi. Borba traje nešto više od mjesec dana, kako sa njemačkom tako i sa Crvenom armijom koji su istovremeno izvršili invaziju Poljske na različitim frontovima. Varšava postaje teritorija pod kontrolom nacističkog režima. Jevrejima je ubrzo onemogućeno da rade ili posjeduju poslovne prostore, i primorani su također da nose plave trake sa Davidovom zvijezdom.[7]

Do novembra 1940. godine, Szpilman i njegova porodica su nasilno preseljeni iz njihovog doma u pretrpani Varšavski geto, gdje uslovi za život postaju sve gori. Ljudi umiru od gladi, stražari su brutalni, djeca gladuju i lutaju napuštena na ulici. Jednom prilikom, Szpilmanovi su svjedocima masakra cijele jedne porodice u stanu preko puta od strane SS-a tokom racije. Dana 16. augusta 1942. godine, Szpilman i njegova porodica su trebali biti prebačeni u logor smrti Treblinka kao dio Operacije Reinhard. Jedan prijatelj koji je bio pripadnik jevrejske geto policije prepoznaje Władysława i odvaja ga od njegove porodice. On je upućen na prisilni rad pod njemačkim nadzorom i uskoro saznaje da se sprema jevrejska pobuna. On pomaže pokretu otpora krijumčarenjem oružja u geto, i jednom prilikom jedva je izbjegao sumnjivčavim stražarima. Szpilman na kraju uspijeva pobjeći i skriva se uz pomoć ne-jevrejskog prijatelja, Andrzeja Boguckog, i njegove supruge Janine.[8]

U aprilu 1943. godine, Szpilman posmatra sa prozora borbe u Varšavskom getu tokom ustanka, koji je i sam pomagao, i svjedokom je njegovog neuspjeha. Nakon što ga jedan komšija otkriva u stanu, on je prisiljen pobjeći u drugo skrovište. Nova soba ima klavir, ali ga nije smio svirati zato što je morao živjeti u tišini. Uskoro je počeo da pati od žutice.[9]U augustu 1944. godine, za vrijeme Varšavskog ustanka poljskog pokreta otpora (Armia Krajowa) dolazi do napada na njemačku zgradu preko puta Szpilmanovog skrovišta. Tenkovska granata pogađa stan prisiljavajući ga da pobjegne. Tokom narednih mjeseci, Varšava je uništena i napuštena. Szpilman je ostavljen da se sam brine o sebi očajnički tražeći mjesto za sklonište i namirnice među ruševinama. Na kraju odlazi u napuštenu kuću gdje pronalazi konzervu kiselih krastavaca. Dok pokušava da je otvori otkriva ga oficir Wehrmachta Wilm Hosenfeld koji otkriva da je Szpilman pijanist. On traži od Szpilmana da svira na klaviru. Oronuli Szpilman uspijeva da odsvira Chopinovu Baladu u g-molu. Hosenfeld omogućava Szpilmanu da se sakrije u potkrovlju prazne kuće. Tu redovno dobija sljedovanje hrane od strane njemačkog oficira.[10]

U januaru 1945. godine, Nijemci se povlače usljed napredovanja Crvene armije. Hosenfeld se susreće sa Szpilmanom po poslednji put obećavajući da će ga slušati na poljskom radiju nakon rata. On daje Szpilmanu svoj vojnički kaput kako bi mu bilo toplo i zatim odlazi. Međutim, to je moglo imati skoro fatalne posljedice za Szpilmana jer se pogrešno mislilo da je on njemački vojnik pa su na njega pripucali poljski vojnici koji su oslobađali Varšavu. U proljeće 1945. godine, bivši zatvorenici nacističkog koncentracionog logora prolaze pored zarobljeničkog logora gdje je Sovjetska vojska držala zarobljene njemačke vojnike i verbalno ih zlostavljala. Hosenfeld, koji se nalazi među onima koji su zarobljeni, čuje jednog logoraša kako jadikuje nad svojom bivšom karijerom kao violinist. On pita violinistu da li zna Szpilmana a on odgovara potvrdno. Hosenfeld želi da mu Szpilman uzvrati uslugu i da mu pomogne da ga puste. Nešto kasnije, violinist uspijeva da dovede Szpilmana do logora, ali pronalaze da je logor već odavno napušten.[11]

Kasnije, Szpilman radi za poljski radio i jednom prilikom izvodi Chopinov Grand Polonaise brillante pred brojnom i prestižnom publikom. Epilog filma navodi da je Szpilman umro u dobi od 88 u 2000. godini, dok je Hosenfeld umro u sovjetskom zarobljeništvu 1952. godine.[12]

Uloge[uredi | uredi izvor]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Dok je tražio lokacije za snimanje filma u Krakovu, redatelj Roman Polanski je sreo čovjeka koji je njemu i njegovoj porodici pomogao da prežive rat.
  • Da bi se što bolje pripremio za ulogu izolovanosti, glavni glumac Adrien Brody nije gledao televiziju i prodao je auto i stan.
  • Ovo je prvi film koji je dobio Cezara za najbolji film, nagradu Francuske filmske akademije, a da nije snimljen na francuskom jeziku.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "THE PIANIST (15)". British Board of Film Classification. 3 July 2002. Pristupljeno 14.3.2015.. 
  2. ^ a b http://www.boxofficemojo.com/movies/?id=pianist.htm
  3. ^ Hare, William (2004). LA Noir: Nine Dark Visions of the City of Angels. Jefferson, North Carolina: Macfarland and Company. str. 207. ISBN 0-7864-1801-X. 
  4. ^ "The Pianist - Wladyslaw Szpilman". Pristupljeno 20.8.2016.. 
  5. ^ "Festival de Cannes: The Pianist". festival-cannes.com. Pristupljeno 25.10.2009.. 
  6. ^ "Official Site - The Pianist - Awards & Nominations". Pristupljeno August 21, 2016. 
  7. ^ "Watching The Pianist in Gaza". Pristupljeno 21.8.2016.. 
  8. ^ "Władysław Szpilman (Piano)". Pristupljeno 21.8.2016.. 
  9. ^ "The Pianist (2002)". Pristupljeno 21.8.2016.. 
  10. ^ "Nazi officer Wilm Hosenfeld who saved 'The Pianist' Władysław Szpilman". Pristupljeno 21.8.2016.. 
  11. ^ "The German Officer Who Rescued the ‘Pianist’". Pristupljeno 21.8.2016.. 
  12. ^ "The Pianist: About Wladyslaw Szpilman". Pristupljeno 21.8.2016.. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]